Svašta smo prošli, a dokle smo došli!?

Budući da sam upravo ja, negdje potkraj 1984. godine, u tadašnjim okolnostima, predložio Mariju Peakić Mikuljan da bude prva žena na čelu hrvatskih književnika ‒ tada još »književnika Hrvatske«, što se »početkom 1985.« i ostvarilo, »u nepuna dva mandata«, bilježi Đuro Vidmarović, sadašnji predsjednik Društva hrvatskih književnika, u uvodnom tekstu neobična naslova »J’accuse (optužujem, op. a.), na hrvatski način« ‒ poprilično toga što se u ovoj njezinoj knjizi spominje znam i iz osobnoga iskustva. Bilo je to uzburkano vrijeme NESTANKA Jugoslavije (»socijalističke« i »federativne«, kao zajedničke i Hrvatskoj), a NASTANKA Republike Hrvatske, nakon narodnoga referenduma, državno-pravno neovisne o dotadašnjoj Jugoslaviji.

»Knjiga Marije Peakić Mikuljan ne bi smjela proći nezapaženo, jer je veliko upozorenje, pa i povijesni prijekor hrvatskoj ljevici, ali i hrvatskoj desnici, koja je, zahvaljujući čudnoj politici svojih političkih elita, dozvolila diskriminaciju najvećih imena hrvatske kulture i svojih vjernih članova. Ovo je njezin j’ accuse«, piše Vidmarović, nakon isticanja njezinih neospornih zasluga za hrvatski jezik i hrvatsku književnost, osobito u njezinu društveno-političkom djelovanju. Iako je, dakle, i sama značajno pridonijela nastanku samostalne Hrvatske, »potpuno je profesionalno onemogućena« u njoj. »Krajem 2005. praktički prisilno odlazi u mirovinu...«, piše u Biografiji pri svršetku ovih dokumentarnih stranica.

Prvi dio knjige naslovljen je SJEĆANJA, ZAPISI, REAGIRANJA, iz privatne arhive. Tu čitamo: Sjećanje na osnivanje Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo 1989. godine. To je kanadsko sveučilište. Njezino sjećanje bilo je izloženo na Simpoziju Ogranka Matice hrvatske u Rovinju o problemima hrvatskog iseljeništva, 2015. godine. Slijedi tekst Kakva će biti Hrvatska sutra?, njezin pozdravni govor na predstavljanju Sabranih djela Franje Tuđmana, predsjednika Republike Hrvatske, 1990., u izdanju Nakladnog zavoda Matice hrvatske, čija je Marija Peakić Mikuljan tada bila ravnateljica.

Kidanje lanaca, stvarnost i metafora, kraći je tekst koji donosi dva usporedna sjećanja: prvo na suđenje njezinu ocu koje je 1950. pratila kao sedmogodišnja djevojčica (rođena 1943. u Drenovcima kod Županje; svojemu paćeničkom ocu i posvećuje ovu knjigu!), a drugo na prijetnje iz Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske da kao ravnateljica Nakladnog zavoda MH zaustavi tiskanje Tuđmanovih knjiga. Evo samo dva navoda: »... on u kući drži neprijateljsku literaturu, on šuruje sa fratrima i od njih iz knjižnice posuđuje sumnjive knjige, on ide u crkvu svake nedjelje, on sluša strane radio-stanice i prepričava te laži, on na zidu drži sliku Dolazak Hrvata, on je u stanu skrivao knjige s ustaškim grbom, on je toliko drzak da se nakon svega usuđuje reći da je nevin...«, optuživao je tužitelj, a »...moj otac je osuđen na smrt« (!?, op. a.).

Drugi navod/citat je o tomu kako je, prije tiskanja svojih knjiga, jednom zgodom Tuđman sjedio njoj sučelice iza stola u ravnateljskom uredu Nakladnog zavoda MH: »Sutra ujutro imat ćeš zakucane daske na Matičinim vratima. Znaš li ti što to znači? Povuci odluku još danas! Odmah!, siktalo je iz slušalice. (...) U tom trenutku dr. Tuđman je uzeo slušalicu iz moje ruke i zagrmio: Za ove ćete riječi odgovarati pred hrvatskim narodom. Više niste u situaciji da možete prijetiti«.

Zanimaju me samo intelektualci koji se nisu odmetnuli od hrvatske države, intervju je koji je s Marijom Peakić Mikuljan objavljen u novinama Panorama, (Vjesnik) 28. prosinca 1996. Dnevničke zabilješke su iz 1990. godine, o svega nekoliko dana.

Uz tekst Protjerivanje Iločana – sramota svijeta autorica bilježi: »Nadajmo se da će savjest svijeta stati na stranu Hrvatske, u interesu demokracije i mira«.

Vježbanje »autonomije« u Francuskoj 7, to je javno polemičko pismo Igoru Mandiću na njegove prigovore zašto se i Nakladni zavod Matice hrvatske nije pojavio na sajmu knjiga u Beogradu. Temeljna pitanja promišljanja i programiranja Hrvatske televizije: »Ovaj tekst je dio mog programa kojim sam se natjecala na mjesto glavne urednice HTV-a, a koji je tadašnja Uprava HRT zatajila i žiriju i hrvatskoj javnosti«. (Šteta što nije navedena godina i sastav tadašnje Uprave HRT-a, op. a.) Njena izjava o »Velom mistu« objavljena je u listu Slobodna Dalmacija. Nadalje: Što je Neda Ritz radila u Šuvarovo doba, tekst je objavljen u Jutarnjem listu 10. rujna 1998., a odgovara na javno očitovanje Nede Ritz da »ne želi raditi s M. Peakić Mikuljan«. Moj pogled na svijet (16. rujna 1998.) također tematizira idejni i moralni sukob s Nedom Ritz i s Hrvatskim novinarskim društvom.

Kad kukavice popravljaju prošlost (Nacional, 3. prosinca 1990.) polemički je tekst o nakladniku Tomislavu Pušeku, a u vezi je s tiskanjem Tuđmanovih knjiga. Mediji i politika reafirmiraju komunizam, to su također »dnevničke zabilješke« (Hrvatsko slovo,18. veljače 2010.). Pod naslovom Hrvati se ne usude voljeti svoje izlaganje je u Hrvatskom državnom saboru u raspravi o hrvatskom jeziku, 17. travnja 2009. godine.

U poglavlju O KNJIGAMA NAPISANIM »UZVODNO« čitamo ove naslove: Sjećanje jednog domoljuba 1988.-1992.; Roman o legendarnom generalu (Janku Bobetku); Hipokrat u Vukovaru 1991.; Rijeke mogu poteći i uzvodno; Hrvatska i veliko ratište; Vrijeme krivokletnika; Genocidni karakter srpsko-crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku; Progovorile suze djeteta iz vukovarske kolone. Tu su i obrazloženja nagrada nekim knjigama, predstavljanja knjiga i slične prigode, a odnose se na knjige Hrvoja Hitreca (Lijepa moja), Vesne Bosanac (Apeli iz Vukovara), Željke Jurić (Moja rijeka suza), a više naslova odnosi se na obrazloženja publicističko-književnih nagrada Bili smo prvi kad je trebalo UBIUDR, boračke udruge Podravke.

A KAKVO JE DANAS LICE »LIJEPE NAŠE« sljedeće je poglavlje ove memoarske knjige. Tu je autoričin tekst Sjećanje na Nikolu, a odnosi se na književnika Nikolu Pulića (dragog prijatelja i kolegu književnika, u čiju sam krajtjednicu u Bićinama, njegovu rodnom selu, više puta dolazio (godinama prateći Festival djeteta u Šibeniku). Evo što o njemu, među ostalim, piše autorica: »Sudjelovao sam u ratu na strani pobjednika, ali nisam siguran da sam pobjednik. (...) četnici i dalmatinski orjunaši upadaju u Pulićevo selo Bićine, zapale selo i pobiju seljane, među inima i njegove roditelje (to je dječak Nikola gledao, nakon čega se priključio partizanima!, op. a.) .Ti isti četnici (...) prelaze u partizane (...) a imena njegovih roditelja našla su se, ćirilicom uklesana, na spomeniku žrtvama ustaškog terora u Kistanjama kraj Knina« (nije jedini takav slučaj, puno ih je, sve do Jasenovca, a tamo osobito, op. a.).

Pigmejska vremena naslov je autoričina izlaganja o knjizi Književni ogledi Nevenke Nekić u DHK, a Misionarka naše mladosti o Mariji Barbarić Fanuko, u povodu 80. godine njezina života i književnog rada. A kakvo je danas lice naše domovine? izlaganje je o Bodljikavim pričama Nevenke Nekić. Oštricu pera ubada u noć, predgovor je knjizi pjesama Plavi kamen Ivana Brčića. Tekst Reprezentativna vrsta velikih žena hrvatske povijesti i kulture, predstavlja knjigu Hrvatske heroine (N. Nekić), u DHK-u.

Drugi dio ove knjige DOKUMENTI, PISMA, REAGIRANJA (iz privatne arhive) donosi pisma koja su autorici upućivali: Dobriša Cesarić, Milivoj Slaviček, Elza Gerner, Slavko Mihalić, Franci Zagoričnik, Mihovil Šoštarić (i njegovo pismo redakciji Danasa), Eduard Čalić, Kornelija Pejčinović, Nikola Batušić (recenzija o Nehajevu), Bogdan Radica (Glas Matice hrvatske u New Yorku oživjela je spisateljica Marija Peakić Mikuljan), Pero Budak, Vladimir Šeks, Petar Selem, Mile Vranešić i Ernest Fišer (neka su i u presliku).

Tu je i njezino Otvoreno pismo Stipi Šuvaru: Imaju li Hrvati pravo svoj jezik nazivati hrvatskim, njezin pozdravni govor prigodom obnove prostorija DHK u Zagrebu 1987. godine; zatim govor prigodom otkrivanja spomenika hrvatskim vojnicima i žrtvama rata u Svetom Petru Čvrstecu, te tekst njezine Ostavke na HTV-u i Priopćenje za javnost, Velika prešućena čistka na HTV-u 2000. godine (metode i ciljevi). Možemo pročitati i Odgovor morbidnom »dijagnostičaru« (polemika s Branimirom Donatom u Jutarnjem listu, 2006.) u vezi s objavljivanjem Tuđmanovih knjiga.

O objavljivanju Tuđmanovih Bespuća povijesne zbiljnosti čitamo: Pismo Franje Tuđmana Celestinu Sardeliću te Mariji Peakić Mikuljan, Josipu Turčinoviću i Tomislavu Pušeku. Zatim Pismo Slavka Goldsteina Mariji Peakić Mikuljan koji prekida odnos s Nakladnim zavodom MH, iako je zadovoljan knjigom »Židovi u Dubrovniku« istog izdavača, ali nezadovoljan time što Tuđman tvrdi da su Židovi u Jasenovcu bili povlašteni i da su surađivali s ustašama, te autoričin odgovor Goldsteinu. Tu nalazimo i Poziv Predsjednika Tuđmana za članstvo u Ustavotvornoj komisiji RH te tekst toga poziva.

Knjiga završava, prije Biografije Marije Peakić Mikuljan i Kazala, s dva kraća teksta: Napomena autorice i Na kraju. U oba teksta autorica sumnja u to da je naslov knjige Pogled unatrag dobar. Sve izneseno u knjizi za autoricu »... je dovoljno da se stekne, nadam se, dojmljiva slika o vremenu koje ostaje za nama (da li?)...«

Na drugomu mjestu (str. 320.) još je određenija i još sumnjičavija: »Je li to stvarno pogled unatrag ili se meni to samo čini? (...) Uvukla se u mene neka zebnja... Upozorava me da se prošlost često zna poigrati i pojaviti se iz sasvim neočekivanih pravaca«. (...) Što smo svašta prošli, a dokle smo došli? Možda smo samo išli ‘u krug’ do mjesta od kuda smo krenuli, pa valja sve iznova!? Možda stanovito drugačije? Bit će da je tako«.

Peakićkinu je knjigu Ministarstvo kulture Republike Hrvatske u dva navrata odbilo novčano pripomoći, navodi autorica, uz opasku: »nisam iznenađena«. Međutim, velikosrpski okupatori i četnički petokolonaši u Hrvatskoj sve su bezobrazniji, sve bezočniji, sve nasrtljiviji i sve organiziraniji... a hrvatski političari sve blentaviji, hrvatski bogati lupeži sve pohlepniji, sve razornije uništavaju vlastitu državu, intelektualci sve bezglaviji; i jedni i drugi i treći bez valjane svijesti o tomu što znači »imati Hrvatsku«; igraju se vlastitim glavama...

Ona sažeto iznesena sudbina Nikole Pulića, izvrsnoga hrvatskog pisca za mladež, ogledna je/paradigmatična: četnici ti zakolju i ćaću i mater, a onda na spomenik »žrtvama fašizma« ćirilicom uklešu da su ih »zaklali ustaše«. To je uvjerljiv pokazatelj i uzorak opće sudbine hrvatskoga naroda od 1918. do dana današnjega.

A o tomu kakvi su, usuprot toj spoznaji, žalibože ne samo rijetki pojedinci iz toga naroda, ova knjiga Marije Peakić Mikuljan pokazuje vrlo rječito.

(Zagreb, 23. listopada 2017.)