Stanje kritike i lica stiha

Znademo kakvo je stanje književne kritike, ona u nas gotovo ne postoji. Ako se o novim romanima još ponešto piše i govori, prikazi pjesničkih publikacija jedva da se još ponegdje javljaju. Utoliko nam se čini značajnijim signalizirati i vrednovati knjigu koja predstavlja ozbiljan pregled značajnijih pjesničkih zbirki, okupljajući tekstove što su bili sustavno objavljivani u novinama »Vijenac« u razdoblju od 10. siječnja 2013. do 24. lipnja 2015. godine. Autor navedenih prikaza, zapravo relativno opsežnih i zaokruženih interpretativnih eseja, bio je Krešimir Bagić, sveučilišni nastavnik stilistike, dakle znanstvenik filološke spreme, ali i sam relevantan pjesnik. Kao naslov našega prikazivanja Bagićevih prikaza uzeli smo parafrazu naslova njegove kritike knjige Nikice Petkovića, »Harterije«, u kojoj je taj autor, također sveučilišni nastavnik i pjesnik, sabrao svoje kritičke poglede na aktualnu pjesničku produkciju.

Mogli bismo pridodati da je u Bagićevoj knjizi isto tako prosudba poetsko-kritičke prakse Davora Šalata, odnosno njegove knjige »Zrcalni ogled« u kojoj je i on okupio saldo svoje prikazivačke prakse, pa smo ujedno nabrojili najglavnije novije autore koji su nastavili kontinuiranije pisati o pjesništvu na tragu Zvonimira Mrkonjića, svakako najupornijega, najmotiviranijega i najsustavnijega tumača aktualnijih tokova hrvatskoga Parnasa. Sve to spominjemo radi kontekstualiziranja Bagićeva napora i njegovih dometa. Poput svih ovdje navedenih i on je, rekli smo već, ništa manje i pjesnik, ali ga odlikuje znatno veća formativna disciplina, znatno određenija znanstvena strogost, znatno bogatiji analitički instrumentarij. Možemo kazati kako Bagić neke od spomenutih prednosti koristi, ali ih ne zlorabi na štetu empatije i uživljavanja u tuđe poetske svjetove, ne paradira znanjem ondje gdje bi trebao imati razumijevanja i pronicljivosti.

Kao kritičar stilističke orijentacije Bagić logično pokazuje najviše zanimanja za oblikovne aspekte i za inovativne formalne postupke, pa iz njegovih pregleda možemo ekstrahirati zanimljiv uvid u »lice stiha« suvremenoga hrvatskog pjesništva. Da bi dobio širok, i što poticajniji, raspon uzoraka on se nije ograničio samo na tekuću produkciju, na najnovije zbirke, nego se osvrće i na izdanja izabranih pjesama već konsakriranih (i preminulih) autora kao što su Boro Pavlović, Josip Sever, Tonči Petrasov Marović, Šime Vučetić i Milivoj Slaviček, nalazeći u njihovim opusima također inovativnih crta, a u određenim slučajevima posebno apostrofirajući intencije priređivača i originalnu valorizaciju (konkretno, Tomislava Brleka kao reafirmatora klasika »iz drugoga plana«).

Kad je pisao o već afirmiranim autorima, starije ili srednje generacije, Bagić bi uglavnom najprije ocrtao njihovu dotadašnju kritičku fortunu, te tako u prikaz ulazio s pripremom recepcijske pozadine, dajući ujedno vlastitom tekstu ležerniji narativni ton. Tek potom bi pristupao raščlanjivanju stihova unutar korica, najčešće pak seciranju poneke naročito karakteristične pjesme iz koje bi metodom pars pro toto izvlačio zaključke pertinentne za cjelinu. Svi njegovi tekstovi kombinacija su ležernog, doista esejističkog, diskursa s ekskurzima u inventuru i taksonomiju upotrebljenih stilskih figura. Vrijednosni zaključci najčešće su imanentno uklopljeni, pozitivno podrazumijevani, nipošto kruto izričiti, a ukoliko je riječ o rezervama ili o ograničenim dosezima to je ublažavao podsmješljivošću, pa čak i blagom autoironijom same kritike. Uostalom, Bagić je iz recentne produkcije – uz rijetke iznimke – birao uglavnom samo one primjere i predloške što ih je mogao doličnije predstavljati i s njima se dostojno baviti, a diletantske ili puko spomenarske pojave propuštao je tretirati, odnosno prepuštao ih je negativnom sudu neuočavanja.

Zanimljivo kritičko čitanje dobili su pjesnici inače već pouzdana statusa, u rasponima od Petraka i Gudelja, preko Fišera i Štambuka, Sonje Manojlović i Gordane Benić, Zorana Kršula i Pedraga Vrabeca, pa do Čegeca, Jendrička i Mićanovića. U svojem i nešto mlađem naraštaju Bagić je s razlogom prepoznao vrijednosti Kirina i Pogačara, Babića i Mujičića, Vesne Bige i Olje Savičević, Perišića, Šamije, Lucića i Odaka, a među još novijima izrazitije uvažava Ivanu Simić Bodrožić, Davora Ivankovca, Đorđa Matića, Hrvoja Jurića, Stanislavu Nikolić Aras, Marka Tomaša, Zorana Pilića, Ivanu Perica i Alena Brleka. Za neke među zadnje navedenima mogli bismo reći i da su prava Bagićeva otkrića. I fenomen Svena Adama Ewina, nepoznatoga poliedričnoga autora, privukao je njegovu razmjerno veliku pažnju, upravo poradi bujne morfološke razigranosti i glasanja u bezbroj registara. Stilemi u neutralnom stanju (mimo pokrića osobnog senzibiliteta) postali su svojevrstan izazov za tumača koji načelno teži objektivnosti.

Međutim, nema nikakve dvojbe da Bagićeve intimne kritičke i poetske preferencije – uz Ivana Slamniga – predstavljaju Danijel Dragojević i Anka Žagar. S punim pravom ih je odabrao kao uporište svojih viđenja i vrednovanja, kao apscisu i ordinatu shvaćanja i razumijevanja slobode poetskoga govorenja. Stranice posvećene njihovim najnovijim zbirkama i u ovoj su knjizi među najživljima i najpoticajnijima, a prikaz knjige Crta je moja prva noć Anke Žagar ujedno je i najrazvedeniji i najzabavniji tekst, koncipiran kao rječnik pojmova i abecedarij pobuda. Vođen izazovom pjesnikinjina monograma, koji apsolvira i apsolutizira slovni repertoar (da prostite: poput alfe i omege), Bagić traži i nalazi ikonografske korelative za svaku slovnu jedinicu. U slučaju predstavljanja Dragojevićeve zbirke Nigdje služi se izborom devet ključnih pojmova, što ih egzemplificira citatima iz pjesništva omiljenog uzora, videći u njima stupnjeve (ili barem stepenice) mogućega racionalnijega pristupa iracionalnim (da ne kažemo: zaumnim) koordinatama.

S velikim veseljem i uvažavanjem čitao sam Bagićeve kritike još na stranicama »Vijenca«, a s ništa manje zanimanja i pažnje obnovio sam lektiru mnogih dijelova nakon što su prikazi ukoričeni. To mi daje pravo primijetiti, s vlastitom pak pristrasnošću, kako mislim da je Bagić imao stanovitih problema s recepcijom nekolicine meni izrazitije bližih autora. Riječ je o pjesnicima opsežnih opusa i učestala pojavljivanja, za čije sam kontinuitete i mijene generacijski vezan, pa neću kazati da ih bolje shvaćam, nego samo – skromnije – da ih bolje prihvaćam.

Kod Mile Stojića riječ je o jakoj preobrazbi prema stvarnosnom i polemičkom, o žrtvovanju lirskoga u korist epskoga, s odgovarajućim dominantama oporosti i trpkosti. Kod Maria Suška na djelu je gotovo filmska montaža opsesivnih slika i dramatične jukstapozicije suprostavljenih vremena, bolna konfrontacija raznih slojeva bliže i daljnje prošlosti. Novije zbirke jednoga i drugoga autora, koji su pretrpjeli sarajevsku opsadu i potom egzil (egzodus) u strane ambijente, mogu se cjelovitije interpretirati jedino u ulančanosti njihovih projekata, sa sviješću da su pojedinačne zbirke samo sekvence veće cjeline.

Kod Jakše Fiamenga radi se o uronjenosti u zavičajni prostor, o fascinaciji svjetlošću podneblja i inkubaciji spomeničkom baštinom sredine u kojoj živi i djeluje, o senzornoj i emotivnoj atrakciji poticaja, kojima pjesnik naprosto ne može odoljeti. Luko Paljetak pak artifeks je i versifeks maksimalna napona, vrhunski vještak, s jedne strane, a zahtjevni demijurg, s druge, koji jednostavno (»midinski«) sve što dodirne pretvara u stih i dužan je svome daru da ga neprestano potvrđuje. Stoga mi se čini pretjeranim podsjećati na njihove sporedne manifestacije kao na znak razmetljivosti, tobože braneći ih od »inflatornosti« i umanjena aktualnoga učinka u sadašnjem trenutku. De gustibus, dakako, (ne) može se raspravljati, ali ako već imamo neko mišljenje možemo ga i trebamo zastupati.

A propos pristranosti i subjektivnosti, dužan sam se odrediti prema činjenici da je Bagić prikazao i moju zbirku pjesama. Ne mogu mu nego biti zahvalan za metodično čitanje, stručno komentiranje i vrjednosno uvažavanje, ukoliko ne smatram da mi je dao popust iz kolegijalne solidarnosti, s obzirom da sam se i sâm također bavio poslom prikazivača pjesničkih zbirki. Kako bilo, evidentno je da se razgovor o pjesništvu i kritici, o pisanju i čitanju, o stvaralaštvu i vrednovanju ne može nikako voditi sine ira et studio, te da smo uvijek višestruko involvirani u plodnu razmjenu i neizbježan dijalog.

Zaključujući, dakle – premda bez pretenzija potpune nepristranosti, ali s ulogom duboke čitateljske participacije i stručnoga zanimanja (da se ne zamaramo, zavaravamo, lijepljenjem kompetencija – dobili smo knjigu koja nam znatno olakšava snalaženje u novijoj pjesničkoj produkciji hrvatskih autora. Riječ je o knjizi koja nam vješto tumači brojne pjesničke univerzume i pojedina ostvarenja, knjizi koja je živo pisana i dobrim citatima opremljena (pa smo odmah in medias res u poeziji), knjizi koja elastično i dobrohotno prilazi inače konkurentnim i kontrastirajućim poetikama, knjizi koja ne mimoilazi zagonetnost, otajnost povoda, ali uvećava znatiželju da im se približimo za nekoliko slojeva, knjizi koja pjesništvu daje nužno dostojanstvo duhovne djelatnosti i stoga knjizi koja čini čast piscu, nakladniku i, konačno, hrvatskoj književnosti.