Potresna svjedočanstva svećenika

Sudeći prema ispitivanjima javnoga mnijenja mi Hrvati najviše vjerujemo vojsci i crkvi (Jutarnji list, 15.VII.2015.). Ovaj podatak otvara niz mogućnosti usporedbe, a prije svega valja reći da su upravo te dvije ustanove u drugoj polovici XX. stoljeća podnijele teške žrtve u obrani nacionalnoga identiteta. Za Domovinskoga rata poginulo je više od 8.000 branitelja, a za komunizma umoreno je više od 500 svećenika. Zanimljivo je međutim da upravo vojska i crkva ne oblikuju svoj ustroj po načelu izbora jedan čovjek jedan glas, pa imenovanja dolaze odozgo, a vodeće se osobe ne biraju odozdo. Čini se da narod više vjeruje osobama koje nije birao, nego recimo političarima, koje je ipak na izravan način izabrao. Ne bih volio da se prikazani paradoks shvati kao napadaj na demokraciju.

Konačno, u okviru ovoga članka, valja spomenuti da su upravo vojnici i svećenici dali bogat doprinos hrvatskoj memoaristici u nedavnom razdoblju. Neke ću svećenike poslije imenovati, a hrvatske vojnike ovdje mogu predstavljati Miro Međimorec, Ratko Cvetnić, Veljko Barbieri i Tihomir Čuljak.

Memoaristika je zanimljiva historiografiji i znanosti o književnosti. Povjesničarima pruža podatke koji se mogu ili se ne moraju podudarati s drugim izvorima, ali nova svjetla u kojima se svjedoci međusobno otkrivaju svakako su dragocjena. Teoretičare književnosti zanimat će, uz ostalo, način organizacije materijala, žanrovske dvojbe i naravno složene relacije u živom tkivu koje povezuje pisca, pripovjedača i glavni lik (zainteresirani mogu konzultirati obilnu literaturu: Ph. Lejeune, M. Velčić, H. Sablić-Tomić...). U memoarskim djelima posebne obrise dobiva i zavodljiva teorija o smrti autora i rođenju čitatelja, koja pojednostavljeno rečeno tvrdi da je prvi manje bitan glede značenja teksta, a drugi da dobiva na važnosti. Osobno mi se čini da na važnosti dobiva kritičar, ali samo onaj s velikom razinom utjecaja među podređenima u književnome svijetu.

Sama je memoaristika u sebi složena, pa s jedne strane obuhvaća tekstove bliske književnosti, kakve su često autobiografije, a s druge strane i štiva katkad posve povezana s povijesnim djelima, kakvi znaju biti memoari. Winston Churchill tako je napisao My Early Life, neka to budu ovdje Moje mlade godine, ali i šest knjiga Drugoga svjetskoga rata – koje su naravno nastale uz obilnu pomoć skupine suradnikâ, a pisane su u historiografskoj maniri, te s povlaštenim i isključivim pristupom posebnim dokumentima. Autor je za drugo djelo zbog spleta okolnosti dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Autobiografije s vjerskom pozadinom nezaobilazne su u razvoju cijeloga žanra, jer Augustinove Ispovijesti iz IV. stoljeća predstavljaju djelo koje ponirući u nutrinu kazivača i ujedno lika bivaju bliskima tehnici pripovijedanja iz XIX. i posebno XX. stoljeća. Ovdje valja barem spomenuti Margery Kemp i Tereziju Avilsku, s također naglašenim duhovnim iskazima.

U nas je manje poznat John Gerard (1564.-1637.), engleski isusovac koji je djelovao potajno, bio uhićen i mučen te je, nakon bijega iz Towera, po nalogu pretpostavljenih latinski napisao autobiografiju koja je na engleskom objavljena tek 1951. godine. Ni hrvatski svećenici progonjeni u XX. stoljeću nisu mogli slobodno objavljivati u doba diktature, ali je vrijeme vjerske tolerancije donijelo cijeli niz prvorazrednih svjedočanstava. U smislu književne vrijednosti valja istaknuti Antu Bakovića, koji živom metaforikom te jasnoćom i dobrom mjerom dužine poglavlja pogađa ukus suvremenoga čitatelja. Pri tome mislim i na Dječaka s Drine i na Batinama do oltara. Zainteresirane za događaje na dubrovačkom području uputio bih na don Balda Mladoševića, a niz drugih vrijednih svjedočanstva donose autori Vlade Pezelj (Politički zatvorenik, V/2004.) i Josip Kapš (Novi list, 30. ožujka 2002.) te historiografska djela Ivana Graha o istarskim mučenicima.

Djela autobiografske naravi vrlo dobro pokazuju kako se u pojedinačnim životima zrcali usud cijeloga naroda.Tko poželi provjeriti moju tvrdnju, mogao bi zaviriti u zapise Margaret Thatcher i Ante Bakovića – rođeni su u razmaku od samo šest godina. A autor Mato Zovkić je svećenik, profesor emeritus s Vrhbosanske katoličke teologije, bibličar i teolog s bogatim opusom. Njegova djela tumače niz starozavjetnih i novozavjetnih tekstova, ali obuhvaćaju i ekleziološku te pastoralnu problematiku.

Stil njegove autobiografije podsjetio me na Kvinitilijana: osobni su osjećaji prigušeni, ali su iskazi životni i zanimljivi; ego je redovito u pozadini, no opažaji su točni i jasni. Pisac zna prepustiti zaključak čitatelju, njegove osude nisu izravne. Uputio bih recimo na poreznike koji uzimaju svu hranu pripovjedačevim roditeljima, ili na vjerske obrede koji bi, po tumačenju propaloga sustava, kaljali uniforme JNA. Pisac ne napada, nije svadljiv, ne ljuti se i ne komentira povišenim tonovima. Sintaksa mu je primjerena ovoj vrsti govora, pa nema suvišnih dužina, razlomljenosti i nepotrebnih figura. U Zovkićevu tekstu nema poze ni promidžbe, autor svjedoči smirenim tonom, koji podsjeća na polaganu i tihu vodu. Ili sam mogao reći da je pisac sličan šutljivomu zidaru, koji nam na kraju otkriva lijepu i vrijednu kuću. U koječemu je antipod žustromu Bakoviću, ali je možda točnije kazati da se oni nadopunjuju.

Zovkićev tekst ne bježi od teških tema. Iako govori i o progonima Crkve, dobro vidi nevolje unutar ustanove koju je po evanđelju ustanovio Krist, ali su joj članovi obični ljudi od krvi i mesa. Držim da će svaki katolik iz Bosne s interesom pročitati poglavlje Odnosi između biskupijskih svećenika i franjevaca. Mnogi će razumjeti šutljivu poruku iz opisa nesretnih sukoba unutar Katoličke crkve, a točno na pragu vremena koje je izbrisalo desetke tisuće katolika iz Bosne. Zanimljivo je i poglavlje o celibatu: pisac brani ovaj način života, navodi primjere uspjeha, pa i načine kojima se može održavati.Ali, nema teških riječi ni odbojnosti prema onima koji su pošteno priznali da za tako nešto nisu sposobni, pa su napustili svećeništvo. Zanimljivo je i to da pisac navodi kako su njegovu odluku o celibatu pred napadajima na takav izbor u JNA branila dva pravoslavca.

Vjerujem da će mladim znanstvenicima, pri tome mislim prije svega na filologe, biti ne samo interesantnim, nego i upravo korisnim dio koji govori o tome kako je autor pisao svoje stručne knjige i članke. Načini kojima je nabavljao literaturu i proučavao izvore vrijedni su i za zrelije istraživače – dojmljivi su novčani iznosi koje je autor sam plaćao za određene publikacije.

Među korice ove knjige stao je niz vrlo zanimljivih ljudi: ministar u vladi Republike Hrvatske Juraj Njavro i nadbiskup kenterberijski Rowan Williams, nadbiskup i Pravednik među narodima Smiljan Franjo Čekada, ali i obični brijač iz zatvora u Doboju. Autor je, naime, u svoju knjigu uvrstio i iskustva drugih svećenika iz zatvora.

Posljednje je poglavlje knjige vrijednost za sebe, a naslovljeno je Od roditeljā vjernikā naučio sam ne bojati se smrti. Talijanski pjesnik Eugenio Montale rekao je da je smrt draga samo mladima, valjda zato što ju drže dalekom. Shakespeare pak kaže da je zrelost sve, pa čovjek valja izdržati i svoj dolazak ovamo i svoj odlazak odavde. Mato Zovkić govori o primjerima vjere umirućih osoba koje je sretao u svojoj svećeničkoj službi, a navodi i dio obreda, po kojem Gospodin vjernima život mijenja, a ne oduzima. Držim da samo ispunjen život može pružiti tako smiren, i upravo dostojanstven pogled na crnu vodu kraj koje nas sigurno čeka smrt. I, gdje samo vjera vidi drugu obalu.