Posljednje Dobrine knjige pjesama

Ovaj naš prikaz dviju zbirki pjesama Roka Dobre mogao bi figurirati i kao in memoriam, jer je pjesnik preminuo nedavno (23. svibnja 2017.) – mada mi je u popratnom pismu govorio kako se stanje poboljšava ‒ nakon zdravstvenih poteškoća u zadnjih desetak godina, iako je dugo poživio (rođen je 1930.). Nećemo se osvrtati u kakvom su tiskanom obliku zbirke objavljene, jer i to dokazuje koliko se kulturni sektor brine o onomu štu mu je predmet djelatnosti.

Nego, prije osvrta o posljednjim dvijema zbirkama valja reći kako je Roko Dobra bio i književni pregalac u širem smislu riječi. Bio je animator i podstrekač (mlađim) kolegama na njihovu putu u književnost, pa s tim u vezi i pisac pogovora, dakle kritik. U tehničkom smislu uredio je i osobno kompjutorski odradio velik broj zbirki, pa je i u tom segmentu, i kao urednika, njegov rad cijenjen. A bio je i vrstan komentator haiku uradaka drugih pjesnika, animator pojedinih akcija, zanesenjak koji nije štedio svojih snaga. Uostalom, i umro je s laptopom na koljenima, držeći u jednoj ruci povećalo kako bi vidio, jer je bio slaboga vida, a drugom tipkao. Sretne li pjesničke smrti!

U ovim dvjema zbirkama soneta Dobra je ponovno pokazao da mu je slaganje soneta postala manira u dobrom i manje uspjelom smislu, iako i sam, u popratnom pismu, kritički govori kako se ponekad u sonetima osjeti »vonj stereotipnog postupka«. Indikativno je da je u doslovno zadnjim godinama života posegnuo i za koineom vlastita otoka Žirja i sročio zbirku od 68 čakavskih soneta.

U zbirci Svrstani soneti građa je razdijeljena u pet ciklusa, uz uvodni i završni sonet. U uvodnom sonetu (Riječima je slikati) tema je zapravo proizvodnja pjesme i snaga riječi koje moraju »ko nožem sjeći«. Predmet se pjesme ne smije iscrpljivati u opisnosti, nego u slikanju (»opisuješ li morem plovi barka / pjesma je tvoja – samo svoja sjena / a slikaš li je – i more, i pjena«), što ni njemu samome nije vazda uspjelo u onoj mjeri kako je to ovdje eksplicitno izrekao. U završnom sonetu (Ja sam više od tog), pak, glorificira veličinu pjesnika u spektru njegove biti i u obuhvatnosti medijacija njegova pjesničkoga čina.

Moglo bi se reći da tematski nije presudno ciklusno grupiranje zbirke u veće semantičke cjeline, nego je važnija strukturna konfiguracija pjesama. Osim već za Roka poznat način gradnje soneta po modelu talijanskom, kao i šekspirijanskom, te s dodatkom, bez stroge sonetne metametričnosti, soneti su uglavnom opisne, »fabulativne«, karakteristike. To znači da im je nakana da pjesnik iskaznim planom ne gradi u katrenima neku situaciju spram koje će se lirski subjekt relacionirati u tercetima, nego mu je ponajprije cilj opisati neku situaciju, neku zgodu, neki događaj, neku promemoriju u povodu kakve osobe i njenih nekih karakteristika, kakav komentar (najčešće virtualnog Svena Adama Ewina, što ukazuje na određenu fascinaciju), neku zahvalu, pa je zato mnogo soneta posvećeno kakvoj osobi.

U tom bi se smislu moglo reći da je podosta soneta prigodne naravi. Čitav je treći cilus (Sukus postojanja), koji brojem pjesama nadmašuje sve ostale cikluse u zbirci, to jest gotovo svaka pjesma, uz male izuzetke, tako posvećena kakvoj osobi. Zbog toga je i metaforički plan manje izražen, osim u uspjelijim sonetima (Jarbol), te u onima u kojima pojedine osobe mogu simbolizirati određene vrijednosti do kojih je pjesniku bilo stalo, bilo da se radi o respektu, bilo da je riječ o značaju što ga je autoru priskrbila određena ličnost, bilo da je riječ o nekoj njenoj značajki.

Prema tome, riječ je o nekoj vrsti katalogizacije koju je pjesnik smatrao dužnošću osvjedočiti prije svog odlaska. To ne umanjuje niti poneki auto/ironijski timbar (vrlo uspjela Ti papaš bližnje), jer je Dobra vazda mislio – smatrajući pjesnika Božjim djetetom prosvijetljenim njegovim Duhom ‒ kako je pjesnička riječ relevantna u ravnoteži svijeta, pa joj je zato i pridavao vrijednost, ne samo umjetničku.

Zadnji ciklus (Sukus kolijevke) od sedam pjesama domoljubne je tematike s motivima nakon Domovinskoga rata slobodne Hrvatske i eksplicitnom tezom »Uvijek je lakše čak i neugodnu / trpjet kloaku neg’ tuđina-zmiju« (Zapitaš li se...), gdje implikacije ipak govore o mogućim neidealizacijskim mislima o stanju te domovine. Ipak, zadnja pjesma ciklusa (Oličenje si našeg kruha) obraća se transcendensu, Bogu i Sinu kao realizaciji projekta bîti i telosa u svekolikim mogućim praksama.

Dakle, i ovom za života objavljenom posljednjom zbirkom soneta Roko Dobra potvrđuje se kao zanatski izbrušen sonetni pjesnik, koji se prije smrti zahvalio gotovo svima čijim se dužnikom smatrao. On nam sugerira da je posao pjesničkoga stvaranja plemenit i uzvišen poziv, još vazda vjerujući u moć pjesničke riječi, a domovinu je volio unatoč mogućim kloakama.

Čakavska zbirka soneta, Žirajski soneti, možda je poljednja zbirka soneta koju je Roko Dobra sročio, ili točnije, priželjkujem da je tako, jer više djeluje testamentarno. Iz popratna pisma o tome ne zbori, nego samo napominje kako su obje zbirke rad zadnjih godina. Ta je zbirka, u skladu one Nazorove (svakom jeziku njegov sadržaj), u motivskom i tematskom sloju ipak drugačija od prije spominjane zbirke soneta na književnom štokavskom standardu.

Odmah je razaznati domaću, kućnu atmosferu, likove bake, njena mudra vođenja siromašna domaćinstva, i majke, vjerovanja i radnje, motive užega krajolika, rodnog otočkog areala. Kad opisuje kakvu zgodu (primjerice prva pričest – Babine istine), ona je fino aranžirana dosjetkama, narodnim mudrostima i blagim humorom. Ili pak motivi pučkoga školovanja i njegove »pedagogije« kažnjavanja, i to obično onih siromašnijih koji nisu imali što darivati učiteljici (Meštrovica). Činjenica izoliranoga otoka (otok je malo dalje Kornata, pučinski), siromaštvo, dječje igre, nestašluci i strahovi, strogost i zatajivanje očeva osjećaja spram majčine brige i zaštite, fine i diskretne erotske zgode, vjerske i metafizičke istine, nude motive koji otkrivaju osnovne antropološke, običajne, životne, kulturne, vjerske (kršćanske) sastavnice svakidašnjeg otočkoga načina života, uz sasvim prepoznatljive stvarne scene i događaje.

Uz već uobičajenu značajku opisnosti soneta, u ovoj zbirci više je motiva iz osobnoga, intimnoga područja, dakle događajnih, osjećajnih i prisjećajnih radnji lirskoga subjekta, uz nešto domoljubne tematike. U određenom broju soneta ove zbirke donekle se poštuje sonetna metametričnost (Bura u sonetu, Ka’ san ubija), što znači da se stanje ili osjećanje lirskog subjekta relacionira spram događaja ili stanja nečega vanjskoga – školja s kojim se identificira (Fundamenat moji Žiraj), i uopće bratinstva mora i kopna i odnosa prema njima, bakinih pedagogija. Pritom pjesnik znade zgodno uplesti i metajezičnu dimenziju, jer kojim stihom, obično posljednjim, osvješćuje proizvodnju pjesme koja sve to (predhodni materijal) koristi i »upija«, ostvarujući pjesmu u njenoj kakvoći, koje je i sam pjesnik svjestan.

I ovom zbirkom čakavskih soneta Dobra se jednako potvrđuje kao vješt sonetopisac, samo sada, u skladu s Nazorovom tezom, svoj predmetni supstrat crpi iz svojega zavičajnoga, otočkog kruga, i njemu primjerenih običaja, radnji, patrijarhalne matrice, u kojoj je ipak najvažnija figura majke (i bake) kao nositeljice doma. Ona se svojom porukom doima kao testamentarna oporuka spektrom svojeg motivskog i tematskog obujma kao i semantičke cjeline koja se temelji na sasvim određenom modelu života karakterističnom za izdvojenu otočku zajednicu, obrubljenu kopnom i morem. Uspjelijim sonetnim ostvarenjima Roko Dobra ostat će trajna vrijednost hrvatske pjesničke scene druge polovice 20. stoljeća. Nadamo se da će hrvatska književnoznanstvena mlađ na svoj radni stol staviti, sad dovršeno, djelo Roka Dobre i tako dokazati mjesto njegove umjetničke riječi.