Poezija bezdana

Kada u današnje vrijeme, u inat aktualnim trendovima u (hrvatskom) izdavaštvu, iz tiskare izađe ukoričeni prijevod nekog stranog pjesnika, to gotovo da je ravno pravom podvigu. Upravo je to pošlo za rukom Dušanu Karpatskom, najznačajnijem prevoditelju i propagatoru hrvatske književnost u Češkoj, ali i prevoditelju češke književnosti na hrvatski jezik. Osim što je uspio pronaći izdavača za svoj projekt (Izdanja Antibarbarus), Karpatský je napravio izbor te zajedno s Dubravkom Dorotić Sesar i preveo stihove češkog pjesničkog barda Františeka Halasa. Naime, Halas je bio njegova velika ljubav, a ukoričeni izbor Halasovih pjesama na hrvatskom njegov dugogodišnji san. No taj san ipak nije dosanjao pa se knjiga Nigdje i druge pjesme čita i kao svojevrsni nekrolog ovom iznimnom prevoditelju: Karpatský je umro početkom godine, netom prije njezina izlaska iz tiska.

Osim što je priređivač te uz Dubravku Dorotić Sesar prevoditelj Halasovih stihova, Karpatský je i autor nadahnuta pogovora u kojem vrlo jezgrovito, a istovremeno kirurški precizno, sažima ključne odrednice Halasova pjesništva: »Osnovno je izražajno sredstvo Halasovo metafora. Njeguje gotovo kult metafore. (...) Nema kod njega improvizacije, igre asocijacija, uvijek ide za konciznim, sažetim izrazom bremenitim smislom i značenjima. Nema razigranosti, kao što nema ni melodičnosti. Škrti, zagrcnuti stih, hrapav i naježen, rečenica što se kida u anakolutima, slike opterećene neobičnim spojevima između čulno konkretnih predodžbi i apstrakcija. To je način na koji Halas razotkriva unutarnju dramatičnost i proturječnost pojava, to je njegov put do definicije tragičnog osjećanja života, izrečene često s uvjerljivim patosom što se uspinje do monumentalnosti«. Teško je nakon ovih sjajno zapaženih poetskih odrednica dometnuti nešto bitno novo i pritom izbjeći ponavljanja, ali ipak pokušajmo.

Halasovu poeziju doista karakterizira izražena metaforičnost i izostanak interpunkcije, a to je kombinacija koja traži vrlo strpljiva i staložena čitatelja. Halasove su pjesme prilično sumorne i tjeskobne, kao što su nerijetko sumorne i tjeskobne bile povijesne i političke okolnosti u kojima su one nastajale, kao što je sumoran i tjeskoban bio autorov život. Jer kakav je to pjesnik kojem sudbina nije tragična, a stihovi bolni? Ako se vodimo ovim klišejom pjesnika kao velikog patnika, František Halas bio je miljenik muza. Rođen 1901. godine u Brnu, sa svega osam godina ostao je bez majke, što ga kao osobu i budućeg pjesnika nedvojbeno bitno obilježava. Kao što su ga obilježili očevi politički stavovi: upravo po uzoru na oca, koji je zbog svoga djelovanja u više navrata završio iza rešetaka, od mladih je dana bio aktivan u radničkom pokretu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata angažirao se pak u pokretu otpora, a od sigurne smrti nakon atentata na protektora Reinharda Heydricha 1942. godine spasio ga je boravak u sanatoriju. Do tada se već afirmirao kao pjesnik, zaposlio se u praškoj nakladničkoj kući Orbis, objavljivao u brojnim književnim časopisima i brojne je uređivao, a iza sebe je imao nekoliko pjesničkih zbirki.

Po završetku rata Halas je obnašao važne kulturne i političke (tj. kulturnopolitičke) funkcije u poratnoj Čehoslovačkoj: bio je prvi čovjek Komisije za izdavaštvo, glavnog cenzorskog tijela koje je davalo ili uskraćivalo zeleno svjetlo za objavljivanje književnih djela; član prvog čehoslovačkog Parlamenta i predsjednik Sindikata čehoslovačkih književnika. No, prije svega, Halas je u tom kratkom poratnom razdoblju bio nedodirljivi češki pjesnički autoritet i uživao je tretman živućeg klasika. Slovio je kao jedan od vodećih predstavnika »napredne«, komunistički orijentirane književnosti, ni sam ne sluteći da će početkom 1950. godine, niti tri mjeseca nakon njegove smrti i tako reći preko noći, na njegovu poeziju biti bačena politička anatema – i to od strane istih onih koji su je još jučer kovali u zvijezde.

Naime, u eri surovog staljinističkog terora i najoštrije cenzure, kada je književnost morala biti optimistična, afirmativna i nasmiješena, Halasova je poezija iskakala svojim nepopravljivo tragičnim tonom. Stvari su otišle toliko daleko da ga je Ladislav Štoll, jedan od ključnih kreatora oficijelne kulturne politike, stigmatizirao kao dekadentnog autora i izdvajao kao ogledni primjer buržujske, samodostatne, larpurlartističke književnosti. U godinama kad je poeziju (odnosno književnost u cjelini) zadesila posvemašnja formalna i tematska cenzorska redukcija, Halasova poezija bila je naprosto – nemoguća.

S iznimkom njegove socrealističke poezije, koja je nastala netom nakon rata i od koje se vrlo brzo distancirao, u Halasovim stihovima ništa se ne slavi, u njima nema odviše optimizma, nema vjere u budućnost. Budućnost kod Halasa doduše postoji, ali to je budućnost bezdana, neminovnog rasapa. Halasova poezija nije poezija urbi et orbi, već prije distancirani i usamljenički pogled na masovne društvene i političke hipnoze onoga vremena. Stihovi iz pjesme A što pjesnik?dočaravaju upravo pjesnikovo prkosno odstojanje spram (opće)prihvaćenih političkih i kulturnih normi: »Ne želim biti meso zraka uokolo/ kako se to njima sviđa/ ne želim biti oglasni stup/ javno mnijenje/ želim biti šaptač što samo guta prašinu/ tih njihovih komedija/ igranih na odru«. U Halasovim stihovima ne veličaju se tvornice, kombajni i traktori u seoskim zadrugama, herojski podvizi pripadnika radničke klase ili neprikosnoveni politički vođe; to su prije stihovi intimnih lomova i povijesne skepse, u kojima pjesnički subjekt priziva konačni kraj: »Neka se već jednom sruši s bukom/ žalost mnoštva sve do zvijezda nagomilana/ i zatrpa rod tužnih kome sam pripadao« (Vrijeme je).

Halasovpjesnički subjekt stilizira se kao promatrač-svjedok svijeta koji nezaustavljivo srlja u propast (npr. »Svjedok sam Zla egipatskih iz Biblije ispisujem danas/ i tisuću puta svim kukavicama ih želim (Deset egipatskih zala)), njegova je pozicija pozicija distance. No ta distanca nipošto ne podrazumijeva indiferentnost spram aktualne društvene zbilje. Štoviše, Halasovi su stihovi – a katkad čak i cijele pjesničke zbirke –itekako zainteresirani za svijet u kojem nastaju i za aktualna povijesna zbivanja u kojima su »događaji (...) jaukali iz lišća novina« (Parizu kad te više ne bude).

Iako opsegom nevelik, izbor Nigdje i druge pjesme pruža vrlo uspjeli presjek pjesničkog opusa Františeka Halasa, presjek koji je pripreman s velikim marom i žarom. Osim samih stihova, to potvrđuje i naslovnica koju krasi linorez Zdenke Pozaić, kao i podatak da dvadeset pet primjeraka knjige sadrži originalnu autoričinu grafiku Večer. Zbog svega toga, zbog truda koji je uložen u ovu knjigu i zbog vrijednosti stihova Františeka Halasa, bilo bi zaista šteta da zbirka Nigdje i druge pjesme završi – nigdje. Nadamo se stoga da ono specifično sjetno ushićenje Halasa-pjesnika, kojemu »ostaje [...] prvenstvo za mnoga/ otkrića poznatih stvari/ i tuga puta polarnoga/ što završava u moru« (Utjeha), ovajput neće ostati nezamijećeno u hrvatskoj kulturi, a posebice pri otkupu vrijednih knjiga za narodne knjižnice koje financira Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.