Periodni sustav elemenata kao matrica romanesknog svijeta

Za stvaralaštvo Jasne Horvat više nisu potrebni dugački uvodi. Svima koji imalo prate suvremenu hrvatsku romanesknu produkciju poznati su barem neki od sada već podužeg niza njezinih konceptualnih i eksperimentalnih romana – Az (2009.), Bizarij (2009.), Auron (2011.), Vilikon (2012.), Alikvot (2014.), Vilijun (2016.). Atanor je sedmi roman u nizu, i po stupnju autoričina eksperimentiranja s uobičajenim mjestima romanesknoga diskursa, odnosno, po pokušaju njihova devalviranja i transformiranja u tip hibridno književno-znanstvenog diskursa, ali i suvremenim digitalnim tehnologijama kodiranog hiperteksta, svakako najodvažniji.

Kao i svi ostali autoričini romani i Atanor manifestira praksu konceptualnog pristupa proznom tekstu, i to takvog koji možemo odrediti kao ikoničku konceptualnost – jer je riječ o pristupu vrlo jasnih formalnih matrica za strukturu romana (raspored poglavlja, potpoglavlja, likova, pripovjedača i sl.), ali i za romaneskni sadržaj, odnosno referenciju kojom se ispunjavaju takvi jasno određeni formalni koncepti, preuzeti iz svijeta znanosti. Drugim riječima, autorica Horvat prezentira težnju udruživanja određenih mentalnih koncepata, najčešće znanstveno utemeljenih (struktura glagoljičkog pisma, omjer tzv. zlatnoga reza, matematički fenomeni tzv. magičnih kvadrata, gramatički sustav veznika, matematička operacija dijeljenja bez ostatka i sl.) s njihovim tematskim razigravanjima u okviru romanesknoga svijeta predočenog kroz likove i njihove sudbine.

Takav pristup autorica i programatski zastupa (tome pogotovo svjedoči njezin Manifest aksiomatske književnosti, objavljen kao dodatak romanu Alikvot), kao što ne krije i svoju poetičku povezanost s književnom skupinom Oulipo, osnovanoj još 1960. u Francuskoj i poznatoj po njegovanju eksperimentalnog pristupa književnom tekstu na principu formalnih ograničenja preuzetih, najčešće, iz svijeta matematike. S obzirom na takve programatske performanse te, osobito, njihove realizacije u konkretnim hibridnim diskursima autorica Horvat bez sumnje je najizrazitija, trenutačno vjerojatno i jedina hrvatska oulipovka.

U romanu Atanor konceptualan pristup oblikovanju diskursa izveden je korištenjem periodnog sustava elemenata kao strukturalne i tematsko-motivske matrice romana. Dakako, termim roman ovdje je potrebno rabiti uvjetno, budući da se – još i više nego što je to bio slučaj s prethodnim autoričinim knjigama – zapravo radi o svjesnom amalgamiranju znanstvenih i popularnoznastvenih spoznaja, u ovom slučaju vezanih uz kemiju, s uobičajenim elementima fikcijskoga diskursa (likovima i njihovim pričama). Slijedeći sada već prokušan model koji i programatski zastupa, autorica oblikuje ikoničku strukturu teksta čija su poglavlja određena redoslijedom orbitala u periodnom sustavu, odnosno brojem, vrstom i slijedom elemenata u svakoj pojedinoj orbitali.

Roman tako ima tri velika dijela, Kotač se pokreće, Između voda, Kotač se i nadalje okreće, u skladu s trovrsnom prirodom elemenata periodnoga sustava (nemetali, prijelazni elementi, metali i plemeniti plinovi) kojima prethodi nulto poglavlje Njutonij, veliki prasak i eter, svojevrsno uvodno poglavlje posvećeno vodiku kao ključnom elementu u periodnom sustavu, tj. najzastupljenijem elementu u kozmosu. Ujedno, to poglavlje ima i ulogu bitne metatekstualne upute za čitanje romana (iako su takvi ulomci prisutni i na drugim mjestima romana), jer nam u njemu pripovjedački glas – osim što pojašnjava nastanak svemira i ulogu pojedinih elemenata u njegovu razvoju – daje i temeljne napomene o tome kojisu ga kriteriji vodili u strukturaciji romana, izboru likova, njihovu imenovanju i slično. Ostala tri dijela podijeljena su na poglavlja u skladu s brojem orbitala u određenom dijelu periodnoga sustava te dalje na potpoglavlja u skladu s rasporedom konkretnih elemenata u svakoj orbitali.Osim strukture, periodni sustav suštinski određuje i likove – njihove karakteristike i sudbine. Dva glavna lika oko kojih je postavljen nacrt priče jesu Vatroslav Pero Horvat (vodik) i Sunčica Davorka Završnik (helij) kao dva ključna elementa u prirodi koji su od postanka svijeta upućeni jedan na drugi te su ujedno dva najlakša i najrasprostranjenija elementa u svemiru.

Inače, u cijelom romanu ukupno ima dvadest i dva lika (dvadeset živih i dvije preminule osobe) koji su, kao što kaže jedan od ključnih metatekstualnih i autoreferencijalnih ulomaka, izabrani prema njihovu agregatnom stanju na određenoj temperaturi: »Likove čine oni elementi koji se ‘gibaju’ u periodnom sustavu ugrijanom na temperaturu od 100 °C te su u takvoj temperaturi tekućine (njih osam) ili plinovi (njih dvanaest). Likove pokojnika predstavljaju elementi (ugljik i sumpor) neizostavni u izgradnji ljudskih tijela. Svi su ostali elementi na 100 °C krutine te donose informacije važne za priču«. Osim ljudskim bićima, dakle, neka su poglavlja predstavljena općenitim civilizacijskim fenomenima kao što su voajerizam (u potpoglavlju Čipirani smo), arheološki ostaci (u potpoglavlju Rudinske glave), glazba (potpoglavlje Glazba), slikarstvo (potpoglavlje Slikarstvo) itd. Kemija je, dakle, ono što kodira likove, njihove interakcije i reakcije, kao i cjelokupan romaneskni svijet.

Treba međutim napomenuti da likovi ovdje nipošto nisu psihemi, predočeni u punini svoga karaktera i s intencijom da omoguće čitateljsku identifikaciju – likovi su, kao uostalom i svi ostali motivski referenti, predočeni skicozno, u temeljnim crtama (poglavlja su čak i formalno vrlo kratka) – otprilike na način kako je to tumačio Kundera govoreći o likovima u svojim romanima –da ti romani nisu psihološki, već svaki lik zapravo predstavlja eksperimentalni ego (Kundera, Umjetnost romana) na način da ispituje određen broj situacija i motiva od kojih je sačinjen. Odnosno, Kunderini romani predstavljaju likove kroz njihove egzistencijalne šifre koja za svaki lik zapravo znači svega nekoliko ključnih riječi kroz čija semantička polja se kreće, ispitujući parametre svoje egzistencijalne problematike. Roman ne propituje stvarnost, nego postojanje, smatra Kundera, i upravo je to dodirna točka s romanima autorice Horvat, iako se po ostalim diskurzivnim odrednicama ti romani uvelike razlikuju. No cilj svih romana ove autorice, a Atanora pogotovo, jest reći univerzalne stvari o životu i svijetu, o prirodi i čovjeku, a pojedini likovi tek su popratne figure koje omogućuju taj svjetotvorni, ali i diskurzivni mozaik.

Temeljni kontekst romana, njegov cjelokupan idejni pa i metafizički horizont u Atanoru je stoga zadan spoznajama kemije, no isto tako, gotovo u podjednakoj mjeri, i alkemije kao svojevrsne prethodnice, ali i suputnice oficijelne kemijske znanosti. Uz njih, tu su i spoznaje iz područja fizike, biokemije, astronomije i drugih znanstvenih disciplina, predočene na kaleidoskopičan način karakterističan za ovu autoricu. To zapravo znači da autorica koristi najrazličitije tipove iskaza i diskurza koje na brojne načine uklapa u heterogeno tkivo dokumentarno-fikcijskoga teksta. Neke znanstvene spoznaje uklapa u pripovijedanje koje u trećem licu, glasom svjeznajućeg pripovjedača, oblikuje glavne dionice teksta – one koje su provedene kroz pojedina poglavlja i potpoglavlja. Takve dijelove možemo pronaći u dionicama koje govore o različitim likovima, a najviše o dvama glavnima – Vatroslavu Peri Horvatu i Sunčici Davorki Završnik – koji su oboje dobri poznavatelji kemije (Davorka je znanstvenica koja radi na tajnom projektu o otkrivanju novih goriva, a Vatroslav Pero Horvat je špijun koji je nadzire i prati). Takvi dijelovi, kao što je već rečeno, nerijetko pomažu čitatelju jer svojim autoreferencijalnim signalima olakšavaju čitanje govoreći o tome kako i zašto je nešto u romanu oblikovano baš tako kako jest.

Osim u glavne tekstualne dionice spoznaje iz svijeta kemije, alkemije i drugih srodnih disciplina uključene su i u brojne paratekstualne dijelove romana po kojima je opus Jasne Horvat vrlo prepoznatljiv. U slučaju ovoga romana to podrazumijeva likovni intertekst (slike, fotografije, skice, tablice i sl.), kako u glavnim dijelovima teksta s kojima je obično motivski ili aluzivno povezan, tako i između pojedinih velikih cjelina, gdje ima i snažnu dekorativnu funkciju. U okviru takvih likovnih intertekstualnih dijelova valja spomenuti i umetanje QR kodova, čime je autorica započela već u svom prethodnom romanu Vilijun. U Atanoru pak nastavlja tu praksu pa je tekstualno tkivo ispremreženo relativno čestim crno-bijelim kvadratićima (QR kodovima) koji, ukoliko čitatelj posjeduje pametni telefon, internetskim poveznicama vode na pojedine elektroničke sadržaje (videzapise, filmove, skladbe i sl.), dakako, tematski povezane s onim o čemu govore tekstualne dionice u koje su takvi kodovi ugrađeni. Ovo je, dakle, već drugi hrvatski QR roman, što nije samo fenomenologija zanimljiva za ovaj konkretan opus, nego pojava koja zaslužuje dublje teorijsko promišljanje o transformacijama književnog teksta u suvremenom dobu – kako u elektronički hipertekst, što je pojava koju već više desetljeća možemo pratiti na sceni sveukupne svjetske književnosti, tako i u ovakve vrste hibridnih diskursa (tzv. protohipertekstova ostvarenih u mediju klasične tiskane knjige) koji svjedoče o tome da smjer interakcije može ići i u obrnutom pravcu.

Drugim riječima, ovi diskursi svjedoče o tome da književnost suvremenog doba nije nužno orijentirana izmještanju iz svog matičnog, tiskanog konteksta u kontekst suvremenih medija, prije svega interneta, nego da proces može imati i suprotan smjer – da se internet može ‘uvesti’ u klasičnu, papirnu knjigu. Nadalje, od paratekstualnih dijelova u Atanoru, slično kao i u autoričinu romanu Auron, nalazimo i grafičko-metodološku organizaciju stranica principom straničnih rubnica koje su i vizualno i funkcionalno odijeljene od glavnoga teksta. U slučaju Atanora napravljena je i dodatna diferencijacija na lijeve i desne margine gdje lijeve sadrže različite, uglavnom znanstvene informacije o kemijskim spojevima i kemiji općenito (u vidu citatnosti brojnih znanstvenih ili znanstvenopopularnih autoriteta), dok desna simulira princip izbornika u elektroničkom hipertekstu, pokazujući čitatelju (zatamnjenjem i strelicom, kako smo to navikli kod računalne tehnologije) u svakom trenutku čitanja, tj. na svakoj pojedinoj stranici, na kojem se mjestu knjige nalazi u odnosu na njezinu cjelokupnu strukturu. Takva organizacija teksta, kao i svijest o polifunkcionalnoj prirodi teksta, u djelima Jasne Horvat prepoznata je u znanosti već ranije (tzv. roman udžbenik, Kos-Lajtman: Poetika oblika), a u ovom se slučaju radi još i o dodatnom (vizualnom i grafičkom) približavanju tiskanog teksta načinu funkcioniranja elektroničkog hiperteksta.

Od drugih zanimljivih paratekstualnih dijelova valja još spomenuti Elementologiju, vrlo opsežan dodatak na kraju romana gdje se daje detaljan pregled elemenata periodnoga sustava s njihovim kemijskim obilježjima, informacijama o prisutnosti u prirodi/društvu i uporabi, ali i informacijama o mjestu i ulozi svakog pojedinog elementa u romaneskom diskursu (naziv poglavlja, lik ili motiv koji ga predstavlja). Elementologija tako kao metatekstualan dodatak dobiva važnu ulogu za čitanje ovoga romana, sličnu onima kakve u nekim autoričinim romanima imaju drugi srodni metatekstualni dodaci (prije svega Slovarij na kraju romana Az).

Sama priča u Atanoru pak je vrlo koncizna i samo je uvjetno možemo zvati pričom – riječ je zapravo u situaciji u kojoj se nađu glavni likovi nakon što Sunčica Davorka Završnik iznenada odleti iz Osijeka i time potpuno zatekne svoga motritelja. Prezentiran nam je, dakle, tek trenutak konstelacije njihova odnosa, kao uhvaćen bljeskom u kratkoj jedinici vremena i time lišen bilo kakve razvijenije događajnosti. Da je i to svjesna pripovjedna strategija potvrđuje autoreferencijali ulomak: »Sama atanorska priča, baš kao i veliki prasak, započinje i prestaje gotovo istodobno kada se dogodila. Trenutak je to u kojemu je Vatroslav Pero Horvat shvatio da je Sunčica Davorka Završnik napustila Osijek. Njezin je odlazak, kako to već zna bivati, potaknuo niz promjena, a njihove su posljedice samo jedna od mogućih alkemijskih pretvorba«. I ostali likovi (Vatroslavova bivša supruga Ozana Nada Horvat, Davorkine prijateljice i poznanici, Vatroslavov susjed itd.) prikazani su također tek u djeliću svoga trajanja, kao u nekom dugom kadru u koji je upisana prošlost i sadašnjost njihova odnosa s glavnim likovima. Cijeli pripovjedni postupak nalikuje tako na tekniku reflektora koji prelazi od jednog do drugog lica ili teme te se, čim pojedini motivosvijetli, već okrene drugome. Takva rašomonska putanja, dakako, u cijelosti je zadana rasporedom i sastavom orbitala u periodnom sustavu elemenata. Također, u skladu s već uočenom intencijom u nekim ranijim romanima, autorica svoj dokumentarno-fikcijski iskaz mjestimice autobiografski obilježava, što je u slučaju Atanora ostvareno sasvim eksplicitno i to kroz uloge koje u romanu imaju Vatroslav Pero Horvat i Ozana Nada Horvat kao romaneskne transpozicije autoričinih roditelja, o čemu nam signal daje već i posveta romana (»Mojim i njihovim roditeljima«), kao i rečenice svakoga od njih koje se citiraju u tom uvodnom, predpočetnom dijelu.

U cjelini, roman simulira efekt kozmičke peći, tzv. atanora (odatle i naslov romana), u kojoj su elementi neprestano upućeni jedni na druge, po zakonitostima određenima njihovom kemijskom prirodom, a rezultati njihovih reakcija su ono što određuje prirodu svemira – u ovom slučaju egzistencijalne situacije svakog pojedinog lika. Atanor je, dakle, autoričin pokušaj pripovjednog oblikovanja kozmičke mape koja uvjetuje karakteristike ljudi i ljudskoga društva, s naglaskom na kontekst suvremenog tehnološkog doba koje je pripovjedno zahvaćeno (gotovo svi likovi služe se brojnim digitalnim izumima suvremenog doba od kojih neke još i individualno prilagođavaju vlastitim egzistencijalnim i/ili karakternim potrebama). Drugim riječima, može se reći da je riječ o bioantropološkoj, ali i sociološkoj nadogradnji problematike kemijskih elemenata kao temeljne i vječne preokupacije kemije kao prirodne znanosti.

Koliko će se takav pristup svidjeti čitateljima, ovisi prije svega o njihovim osobnim sklonostima te dosadašnjem iskustvu čitanja konceptualne književnosti. Neprijeporno je, međutim, da Atanor ne bi smjeli preskočiti svi koji se bave fenomenologijom konceptualne i eksperimentalne književnosti, hipertekstom, intermedijskim transpozicijama književnoga diskursa, te dakako, oni koji vole odmak od uvriježenih pristupa pripovjednom tekstu. Njima, možda je suvišno i spominjati, svakako treba dodati i zaljubljenike u kemiju i alkemiju, odnosno intrigantne mehanizme putem kojih ih je moguće upoznavati.