Odmak prema kozmičkom obzoru

Neva Lukić dobitnica je 16. po redu književne nagrade za mlade pjesnike »Zdravko Pucak« što je dodjeljuju karlovački Ogranak Matice hrvatske i grad Karlovac. U obrazloženju nagrade za rukopis njene zbirke Haljina obscura stoji da poetski kozmos Neve Lukić karakterizira specifični racionalni diskurs i svojevrsna intelektualna pomalo hladna distanca spram opjevane slike, teme ili motiva. Autorica se igra i grafičkim oblikom pjesme, a prisutne su i igre riječima. I dok se u Haljini obscuri bavi odnosom prema drugom jastvu, ljubavnim odnosom, »čudnom ljubavi«, te propitivanjem vlastite tjelesnosti, definicijama vlastitog svijeta: »Moj svijet je mreža točaka/ vječno istih odmorišta,/ malih paviljona/ gdje se osjećam sigurno«, knjiga Sjene sjemenki nudi odmak od sebstva i okret prema univerzalizaciji, kozmičkom, kolektivnom, insularnom, mitološkom.

Već prva pjesma »Teorija komunikacije« u novoj autoričinoj knjizi donosi slike kozmogonije, traganje za pra-početkom: nalazimo slike Svemira u pred-obliku. Distanca koju su već uočili kritičari, u njezinu rukopisu ima uporište u doživljaju riječi koje su »tanke kao dlake« i ne nose toplinu. Istinska umjetnost ionako je satkana »od zraka«, dok je »prsti svijeta« zagušuju. Neva Lukić govori u svojim pjesmama o drugačijim plemenima, jezicima, nazivima, ali razmatra i pitanje vremenitosti, odnos prema Povijesti. No te pojmove ona postavlja u relaciju prema našem poznatom svijetu. Ukazujući na istovremenost različitih nazivlja, ona pokazuje relativnost značenja. Što su sjemenke? One su mogućnost, ono što bismo trebali i ostati: »Naše različite nosove trebamo zasaditi/ duboko u zemlju/ Negdje gdje smo vjetrom slučajno doneseni/ i čekati«. Naime, »Ostati vjerojatnost čitavog života, najplemenitiji je način postojanja«. Tek tada nastaje ravnoteža, jer i Svemir jest sjemenka.

Upravo međusobni odnos mikro i makrokozmosa, njihova ujednačenost je temelj postojanja. Mogućnost koja odbija biti dio narušenog svijeta, ostaje »u samu sebe zatvorena«. Ta neobična koncepcija stvara svijet koji bira imploziju, uronjenost u sebe, ne-nametanje svijetu. I sudbina jezika je da »vječno mora ostati unutra«. Uostalom, jeziku se u ovoj poetici pripisuje nemuštost i neskladnost, baš kao i svijetu.

Lukić problematizira i poziciju odnosa engleskog jezika i svih onih manjih jezika koji polako nestaju. U vrlo zanimljivoj pjesmi »manifestu«, ona se obraća »gospodinu Huxleyu«. Naravno, riječ je o poznatom piscu Aldousu Huxleyu kojem lirska junakinja govori upravo o zabrinutosti nad jezicima koji nestaju. Ističe kako »Riječi drugih jezika postaju/ okrajci koštice/ Napola izglodane kosti životinja/ Nekakav svijet na cesti«... Takvi jezici, nasuprot engleskom, zapravo su između ljudskog i životinjskog. Engleski jezik pak je »jezik oblikovanog asfalta«, »podsjeća na korporaciju«, on je proračunat i donosi nam uniformiran svijet. Lukić stoga i posebno naglašava važnost materinjeg jezika, jer iskustvo života u inozemstvu potaknulo ju je da promišlja prirodu jezika na sasvim specifičan način. Materinji jezik je »organizam zraka«, a strani jezici »bića vode«.

U svojoj poeziji Neva Lukić zagovara uznositost, odnosno imanje stava, jezika, vlastitoga govora, upozorava na to je taj globalizam samo odraz mrtvog svijeta u kojem »barbarska lingue france« uklanja sve razlike i svodi nas na jednoobrazna bića. Upravo to i jest sudbina hrvatskog jezika koji se »izgubio/ u stranom svijetu ulice« i postao »nevidljivo biće«. Zato je Riječ ona koja se izmiče iz takvoga konteksta, nestaje iz rječnika, napušta jezike i ne prepoznaje ih. Uostalom, nije niti slučajno da dostojanstvo i nije više vezano za Zemlju, ironično kaže Lukić, ono »živi na Marsu«. Uostalom, i Zemlja je otuđena od same sebe, »vječiti stranac na putanjama oko Sunca«.

U posljednjem ciklusu zbirke Sjene sjemenki nalazimo pjesme koje bismo mogli odrediti kao mitopoetske, u njima se promišlja Bog, ali i manihejstvo, odnos jastva prema Prostoru, stvaranje novog Svijeta. Autorica se referira na avangardnog klasika, dramu »Kralj Gordogan« autora Radovana Ivšića. Nije to niti malo slučajno, jer mlada autorica se u svojim djelima i oslanja na avangardne tendencije. Stoga na kraju možemo ustvrditi kako je poezija Neve Lukić mjesto razlike u hrvatskom pjesništvu, prije svega zato što ne baštini dominantno narcisističku tradiciju pjesmopisanja i/ili stvarnosni angažman, već se utječe intelektualizmu baziranom na pročitanom, na avangardi, ali i na vizualnoj poeziji.