O sebi, posredovanjem izvanjskoga

I čitanje i pisanje kao preduvjete imaju luksuz raspoloživosti slobodnog vremena i, još važnije, samoću, samoću kao trenutačno (naravno, ne nužno i trajno) odsustvo drugoga; samoću koja simbolizira individualnost, samosvojnost i samostalnost, ali i samoću kao simbol oslobođenosti – slobodu misli i slobodu djelovanja. Tako, nimalo slučajno, već u četvrtoj rečenici predgovora svojoj autobiografskoj knjizi posvećenoj putovanjima s naslovom Skriveno u oku Helena Sablić Tomić apostrofira upravo samoću kao uvjet uživanja u putovanju, »samoću automobila« koja joj omogućava »prepuštanje krajoliku kroz koji prolazi«. U nastavku autorica ističe da »ponekad putuje u društvu onih s kojima može šutjeti«, što je također određena inačica, ako ne čak i ekvivalent samoće, jer je šutnja, odnosno lišenost učešća u razgovoru, preduvjet slobodnome utonuću u misli, relaksaciji toliko nužnoj za poniranje u sebe, a što je zapravo i krajnji rezultat svakog putovanja.

Naime, putujući, čovjek širi vidike, pozornije prati sve oko sebe, čula su mu aktivnija i otvorenija, a percepcija izoštrenija, ali se percepcija redovito, nakon što obradi ono izvanjsko, seli prema unutra. Zato ljudi redovito tijekom putovanja istovremeno s upoznavanjem novih podneblja, gradova, ambijenata i ljudi upoznavaju i same sebe – u poziciji izmještenosti izvan svojih uobičajenih svakodnevnih domicila ljudi osvješćuju načine vlastita reagiranja pri susretu s novim, nepoznatim, pa se često čak i iznenade vlastitim neočekivanim reakcijama prilikom tih susreta. Zato često, kao produkt boravka u dotad nepoznatom podneblju, gradu, ambijentu, ili pak pri ponovnom boravku u nekom već prije posjećenom prostoru, ali koji nije njihov svakodnevni uobičajeni domicil, nastaje trenutni ushit i nadahnuće za kakvu asocijaciju, rečenicu, misao, pa potom, takve uhvaćene »krhotine trenutka« po povratku kući narativno oživljavaju u obliku više ili manje opširne razrade. Upravo na taj način nastala je knjiga Skriveno u oku Helene Sablić Tomić, koja sadrži 48 zapisa koje autorica nije željela prepustiti zaboravu, nego im je nakon dugog čuvanja pristupila, obrisala s njih prašinu, malo ih doradila ili dopunila te okupila u ovoj vrlo sadržajnoj, šarmantnoj, toploj i elegantnoj knjizi.

Radi se o zapisima nastalima ili tijekom putovanja, ili napisanima po povratku potaknuti sjećanjem na boravak u nekom gradu, a obuhvaćaju mnoštvo obalnih (Šibenik, Hvar, Malinska, Rijeka, Split, Hvar, Ston idr.) i kontinentalnih hrvatskih gradova (Požega, Đakovo, Varaždin, Ilok, Vukovar, Drenovci, Osijek idr.) pa preko regionalnih centara (Sarajevo, Beograd, Priština, Skopje) i nekih različitim znakovitostima obilježenih toponima (Višegrad, Srebrenica, Ohridsko jezero, Struga) širi se u Europu, sve do Budimpešte, Krakowa, Züricha i Pariza. Iako je funkcija tih zapisa intimistička, jer su te kratke proze (koje duljinom ne prelaze tri kartice teksta) svojevrsna sublimacija energije kojom je autoricu neki prostor, ili osoba u njemu, osvjetlio, upravo njezin senzibilitet, njezina sposobnost literarizacije, elegantne artikulacije i poetičnog prenošenja osobnog osjećaja ali i ozračja prostora putem teksta na recipijenta, ono je što ovu knjigu izdvaja od često predvidljiivih, a nerijetko i shematiziranih, formulaično pisanih knjiga putopisnog žanra.

Umješnom verbalizacijom iskustva i vlastitih čuvstava te kombinacijom intimističkog i izvanjskog, Helena Sablić Tomić kao da donosi svojevrsnu oknjiženu sublimaciju naslova jedne svoje književno-teorijske knjige (naslova Intimno i javno), javnim u svojoj knjizi čineći vlastiti intiman doživljaj dotad joj nepoznatog prostora, ali i javnim čineći intimitet sebe u tome prostoru, putem sugestivne artikulacije vlastitih misli, raspoloženja i emocija tijekom putovanja i boravka u pojedinim prostorima i gradovima. Tako se knjiga nadaje eksteriorizacijom interijera autoričine »duše« pri susretu s novim prostorom, podnebljem, nepoznatim ljudima, ali i eksteriorizacijom interijera njezine »duše« pri druženju s kolegama, znancima, prijateljima, s kojima je otputovala ili koje je u posjećenom gradu susrela. Ili pak obrađuje npr. druženje na putovanju sa svojom kćeri, čiji iskazi zauzimaju gotovo cijeli tekst prvog zapisa (o boravku u Stonu), a koji zapis Helena Sablić Tomić kao da kontrapunktira hvalospjevu samoći iz predgovora, iako mu ne oponira, jer u zaključnim retcima zapisa čitatelj biva nagrađen iskazom majčinske ljubavi koji vremenski i emocionalno zaokružuje narativ, a koji je autorica s velikim uspjehom u istoj mjeri oplemenila i melankolijom i blagom ironijom.
Neki od tekstova, uz retrospekciju – vizualnu, akustičnu, emocionalnu – iskustava nekih prostora, posvećeni su i pojedinim osobama. Među dojmljivije takve zapise svakako pripada i onaj hvarski, kao vrlo emotivan, dirljiv i suptilan hommage profesoru Nikoli Batušiću, dobrome duhu Dana hvarskog kazališta, koje, gotovo pa ritualno, autorica već dvadeset godina pohodi, ali je Faros, od profesorova odlaska u siječnju 2010., za Helenu Sablić Tomić izgubio magiju. Šarm pojedinim tekstovima daje napučenost tih kratkih proza ali i prostora o kojima autorica piše, osobama iz hrvatskoga kulturnog, književnog ili književno-znanstvenog života, čiji rad, lica, fizionomije i riječi tekstove obogaćuju elementima intertekstualnosti. Pritom se kao dodatna užitkovna vrijednost čitanja nadaje odgonetavanje identiteta osoba koje autorica opisuje, jer te ljude iz javnoga života hrvatske kulture Helena Sablić Tomić redovito spominje tek imenom, uz očito intencionalan izostanak prezimena upravo kako bi čitatelju priuštila draž detekcije.

Kao zgodan dodatak zapisima autorica pridodaje preporuke knjiga za čitanje te enoloških i gastronomskih delicija iz podneblja u koje je pojedini zapis smješten, pri čemu se knjiški prijedlozi nadaju katalogizacijom vrlo raznorodna, ali redovito iznimno kvalitetna štiva koja se skladno naslanjanju na autoričin zapis, kao nadgradnja ‒ kako njenog teksta tako i budućeg recipijentova čitateljskog užitka. Iako knjiga većinom sadrži opise ugode, ljepote i uživanja u pojedinim gradovima, u njihovim atmosferama, prostorima i pejzažima, mjestimično kroz zapise autorica provuče i osjet neraspoloženja i razočaranja, kao npr. u opisu ponovnog, dvadeset godina nakon prethodnog, njezinog novog posjeta Krakowu, kojemu je kapitalistička, konzumeristička stvarnost »ubila boemsku dušu« – »pizzerije su pojele trgove«, u kavanama više ne svira jazz, prigušen sjaj svijeća na izdisaju zamijenilo je blještavilo neona i šarenilo boja, a Zybrowka se poslužuje nerashlađena.

Neki od autoričinih zapisa uključuju i suptilno naznačene latentne sukobe, što je osobito dobro inkorporirano u tekstu »Dalj«, gdje istančanoj, bukoličkoj deskripciji pejzaža autorica kontrapunktira šum u komunikaciji kao mogući odraz nekog dubljeg razdora sa sugovornikom, dijalog s kojime sugerira razlike u interesima. Nabrajalačkom tehnikom Helena Sablić Tomić vrlo dojmljivo dočarava gungulu i metež vašara u Šidu, a malo koji zapis nije garniran pokojom kratkom esejističkom dionicom, mahom kulturološki usmjerenom, poput primjerice nadahnute analitičke minijature u prozi »Varaždin« o dvorištima kao svojevrsnim sakupljalištima predmeta u kojima je utisnuto pamćenje. Pamćenjem, ali drugom njegovom vrstom, autorica se bavi u kvalitativnom vrhuncu knjige, u prozi »Mala Duba«, u kojoj prikazuje, iz tri vremenske prespektive, malo obalno mjesto u kojem je s obitelji tijekom djetinjstva provodila ljeta, pri čemu nostalgičnom prisjećanju dana djetinjstva suprotstavlja predratni posjet tome mjestu u opisu kojega se snažno osjeća nadolazeća ratna kataklizma, da bi tekst završila opisom svog poslijeratnog povratka u taj izgubljeni ljetni zavičaj svog djetinjstva, s prevladavajućim dirljivim osjećajem prolaznosti i nepovratnosti. U toj prozi autorica je na nesvakidašnje dojmljiv način upriličila literarni susret prošlosti i sadašnjosti, ostvarivši zapravo nešto u zbilji nemoguće – ono u stvarnosti prošlo i nedohvatno, »što nestaje kao malo pijeska na dlanu« učinivši stvarnim i postojećim, emaniranim u tekstu i na papiru knjige.

U bilješkama ne nedostaje ni autoričine samokritike (npr. zbog svog neodlaska u vrpoljsku spomen-galeriju Ivana Meštrovića). Prisutna je također i gastronomija, iako manje zastupljena od arhitekture i likovne umjetnosti, ali ipak više od filma i glazbe, a tu i tamo sa stranice proviri i autoričin sin Ernest. Književnost je naravno u zapisima sveprisutna, a neka od obrađenih putovanja autorica je dijelom iskoristila i u svrhu slijeđenja tragova književnika, npr. Matoša prilikom posjeta beogradskoj Skadarliji. A pišući o svojem rodnom i domicilnom Osijeku, Helena Sablić Tomić vrlo emocionalno i nadahnuto piše o »vrijednosti identiteta prostorne memorije Osijeka kao palimpsesta, čiji je tjelesni obris, njegov lik, mirisi njegovi, njegova lica i okusi, ona vanjština dostupna prvome dodiru prolaznikova oka – posuda u koju mnogi Osječani smještaju unutrašnjost svojega Grada, satkanoga od pamćenja, vlastitih sjećanja i nemira, slutnji i namjera, nezadovoljstva i pobune, susreta i ljubavi«.

Nastavljajući posvetu svojemu Gradu autorica uočljivo pri opisu inzistira na množini čuvstava i čula, vizualnome pridodajući i akustično i olfaktorno, potrudivši se da njezina nadahnuta, poetična minijatura bude što sveobuhvatnija. Stoga ona uključuje i suptilnu, neeskplicitnu društvenu kritičnost, kroz nenametljivo nabrajanje nekoliko poznatih, a danas više nepostojećih osječkih idustrijskih giganata, »ukidajući sebi i drugima pravo na ravnodušnost«. I upravo takva, pomalo neočekivana inkorporacija teksta o svojem gradu između tekstova o gradovima drugih ljudi i stranih podneblja, u analogiji je s već spomenutom putopisačkom vraćanju sebi, intimitetu, nakon obrade izvanjskoga, eksterijernoga, iako i to izvanjsko, okom uočljivo i drugim čulima okušano, Helena Sablić Tomić pounutruje, i potom vraća na papir oplemenivši ga sebstvom, svojim senzibilitetom, odražavajući sebe u načinu na koji izvanjsko posreduje, i posredujući sebe u načinu na koji je izvanjsko na nju utjecalo, možda je čak i preoblikovalo. A što ne bi bilo moguće da izvanjsko nije dočekalo plodno tlo unutrašnjosti osobe koja je dugogodišnjim radom na sebi, cjeloživotnom samokultivacijom putem »konzumacije« artefakata različith vrsta umjetnosti, postala prijemčiva za novo, drukčije, nepoznato, ali i sposobna istančanom artikulacijom ono »skriveno u oku« učiniti dostupno za oplemenjenje unutrašnjosti drugih, intimističkom obradom vlastita svjedočenja o izvanjskome.