Mecene i dobrotvori Matice hrvatske

Da Bog poživi takove mecenate, koji umom
i kesom narod svoj podižu iz blata gluposti
i neznanstva; čim su redji, tim su dragocenii, pa
baš zato sjaju u srěd noći kao sunce sred póldana.

(Antun Slomšek, Neven, 1852.)

1.

U povodu 175. obljetnice osnutka Matice hrvatske prisjetit ćemo se njezinih najistaknutijih mecena, dobrotvora i podupiratelja tijekom 19. i 20. stoljeća koji su Matičina kulturna nastojanja svojim darovima, za­kladama i ostavštinama te nesebičnim i plodotvornim volonterskim ra­dom spasili propasti ili unaprijedili i podigli na viši stupanj egzistencije. Novac, dionice, pokretnu i nepokretnu imovinu dobrotvori su za života ili nakon smrti darivali Matici na uživanje i upravljanje namjenski, s određenom svrhom (najčešće na ime članarine, za kakav nakladnički, kulturni ili građevinski projekt te za osnivanje književnih, znanstvenih, umjetničkih, memorijalnih i stipendijalnih zaklada) ili nenamjenski, u vidu legatâ ili darova kojima se upravljalo prema statutarnim odredbama Matice hrvatske i odlukama njezina upravnog odbora.(2)

Matica je izrasla kao izdanak ilirskoga pokreta kojemu je razvoj tije­kom 1830-ih i 1840-ih protekao dobrim dijelom u političkom, ideološkom i duhovnom odmjeravanju s idejama i zahtjevima mađarskoga nacionalnog pokreta. U srazu dvaju pokreta izrodio se svojevrsni paralelizam akcijâ i ideja u zamišlja­nju i izgradnji nacije i nacionalnih institucija na temelju prosvjetiteljskih, protoliberalnih i nacionalističkih zahtjeva. Djelomična nekompatibil­nost tih zahtjeva u teoriji i u programskim dokumentima spomenutih pokreta premošćena je jednostavnom vojničkom logikom da u jurišu svaka glazba zvuči dobro. U ostrašćenoj atmosferi političke bitke narodnjaka i mađarona iznikla je i ideja o Matici ilirskoj. Prilikom prvoga, neuspjela pokušaja njezina osnivanja 1839. što su ga izveli čelnici i članovi zagrebačke Čitaonice ilirske, izrađen je po uzoru na Pravila Matice češke statut Matice ilirske. Prema odredbama toga statuta koji kralj nikada nije odobrio ni potvrdio, svrha je osnutka i rada Matice »obrazovanje ilirskoga jezika i književnosti« te u skladu s tim izdavanje »naučne, poučne i beletrističke knjige«, uzdržavanje Gajeve tiskare i nje­govih Ilirskih narodnih novina, osnivanje muzeja i narodne knjižnice te izgradnja »primjerene sgrade«(3). Utemeljenje glavnice i financiranje čita­va projekta zamišljeno je pomoću »rodoljubivih« i »dobrovoljnih prinosa ljubitelja narodne knjige«.

Premda nikada nije imao priliku zaživjeti, taj je Matičin statut po­stao okvirom za Osnovu ili Pravila Matice ilirske kada je ona napokon utemeljena u veljači 1842. Naime, kada su čelnici zagrebačke Čitaonice uvidjeli da bečki dvor zbog obzirne politike prema Mađarima neće javno dati legitimitet ni ilirskome pokretu ni instituciji poput Matice, odlučili su iskoristiti izrazitu naklonost zagrebačkoga cenzora Stjepana Moyse­sa i gradskoga načelnika Josipa Štajdehara prema ilirskim zahtjevima da 10/11. veljače 1842. na Osmom općem saboru Čitaonice ilirske utemelje Maticu u obliku nesamostalnog društva, kao zakladu ili »glavnicu« za izdavanje knjiga »starih klasika ilirskih«, čemu nije trebala kraljeva, već samo općinska potvrda. Premda su ilirci djelovanje Matice deklarativ­no ograničili na izdavanje djela iz nacionalne književnosti, tj. na djela stare književnosti dubrovačkih klasika, jer se moderna književnost još nije bila razvila, svi su bili svjesni da takav neprofitabilan nakladnički pothvat ne može uspjeti bez kakva oblika državne potpore. Kako prava hrvatska država nije postojala, sredstva za taj pothvat trebalo je naći među domoljubima-dobrotvorima, budući da se od bogata plemstva i veleposjednikâ kao najimućnijih dijelova tadašnjega društva (koji su ras­polagali većinom hrvatske zemlje i njezinim stanovništvom, tj. seljaštvom) nije mogla očekivati bilo kakva pomoć zbog njihove strateške povezano­sti s mađarskim političkim i gospodarskim elitama.

Stoga je financiranje Matice ilirske zamišljeno na dobrotvornoj i član­skoj osnovi, na kojoj se temeljilo i financiranje Čitaonice (»iz posebnih dobrovoljnih i narednih prinesakah svakoga člana«). Pravilima (Osnovom) Matice ilirske prikupljanje njezine glavnice potrebne za osnutak i rad društva provodi se s pomoću modela kolektivnoga donatorskog financi­ranja »iz novčanih darova, kojih ljubitelji domorodne literature prinesu«, i to: 1. kroz priloge darovatelja / podupiratelja (»svaki i najmanji dar, koji se Matici ilirskoj rodoljubivo požrtvuje, bit će sa zahvalnošću primljen«); kroz priloge članova-utemeljitelja društva (»tko ipak ne manje od 50 forinti srebra ili na jednoć položi, ili se obveze, da će na deset rokova iliti ter­mina kroz pet godišta, svake pol godine po pet forinti srebra plaćajući, urečeni dar potpuno položiti, zvat će se utemeljiteljem Matice ilirske i dobivat će po jedan istisak od svih manjih knjiga, koje se troškom Matice izdaju, badava, a većje – koje više troškova iziskuju – za pol cijene«).

Matičina Osnova s molbom za novčanu pomoć cirkularom je odasla­na diljem zemlje, na sve važnije adrese osoba iz političkoga, crkvenog i kulturnog života. Prema predloženome modelu financiranja, Matica s jedne strane financijski opstoji kao »društvo na akcije« gdje »svaka akcija stoji pedeset forinti« i gdje se »u ime kamata dobivaju knjige« (Tadija Smičiklas), a s druge strane kao tipičan europski izdavač onoga vreme­na koji se financira putem kolektivnih mecena, tzv. prenumeranata ili predbrojnika (pretplatnika), koji se – kada je o Matici riječ – zovu ute­meljitelji i podupiratelji. Razlika koja se uspostavlja u odnosu Matičinih »pretplatnika« (tj. utemeljitelja) prema običnim pretplatnicima na knjige i novine kakva drugog izdavača tiče se izravno mogućnosti njihova ak­tivnog i pasivnog prava u izboru Matičine uprave i određivanja Matičina programskog i gospodarskog smjera.

Fenomen kolektivnoga mecenatstva koji se potkraj 18. stoljeća počeo razvijati u europskom nakladništvu kroz instituciju čitatelja pretplatnika, u razdoblju Matičina osnutka bio je itekako poznat na hrvatskim pro­storima jer je na taj način financirana gotovo sveukupna proizvodnja ilirske knjige. Zajednička je osobina europskog i domaćega kolektivnog mece­natstva motivacija: financiranje pojedinih nakladničkih projekata bilo je potaknuto domoljubnim osjećajem kao najpouzdanijim pokretačem stvaranja nacionalnih pokreta u Europi. U slučaju hrvatskoga, staleški uređena društva, gdje su o političkoj strategiji Hrvata odlučivali samo plemići, priznavanje jednakoga glasačkog prava svim staležima – makar i unutar kulturne ili nakladničke ustanove kakva je bila Matica – poka­zivalo je kretanje prema modernizaciji i demokratizaciji društva. 

Premda je institucija utemeljitelja i utemeljiteljskoga prinosa zasno­vana na dobrotvornoj osnovi, ona je pravno određena u obliku obve­zatne članarine kako bi se glavnica društva prikupila uz kakvu-takvu sigurnost. Zbog pozamašna utemeljiteljskog prinosa čiji je iznos (50 forinti) odgovarao petomjesečnoj plaći činovnika srednjega ranga ili godišnjoj plaći učitelja pučkih škola, članovima je omogućeno da članarinu plaćaju obročno, usmeno se obvezujući da će plaćanje izvršiti u roku (tzv. obve­zni utemeljitelji). Kada bi uplatili i zadnji obrok, uprava bi članove pro­glasila pravim utemeljiteljima Matice ilirske, kao i članove koji su punu članarinu uplatili jednokratno.

Vjernu sliku o platežnoj moći tadašnje domoljubne inteligencije pru­ža i društvena struktura prvih Matičinih članova iz 1842. godine: među 34 prava utemeljitelja trećinu članstva sačinjavalo je plemstvo: u manjoj mjeri pripadnici starih feudalnih aristokratskih obitelji, a većim dijelom pripadnici novoga plemstva iz redova imućna građanstva koje se počelo razvijati usporedno s pojavom i implementacijom modernih kapitalistič­kih metoda industrijske proizvodnje i gospodarenja zemljom i robom na hrvatske prilike. Među obveznim utemeljiteljima, platežno skromnijim dijelom Matičina članstva, prevladavalo je niže svećenstvo (župnici i kapelani) te suci i odvjetnici iz tada jedinstvena sustava upravno-sud­skog činovništva. Zbog političko-teritorijalne rascjepkanosti i promet­ne izoliranosti hrvatskih zemalja, Matičino je članstvo bilo ograničeno uglavnom na područje Zagreba (trećina članstva) i uže Hrvatske (Kar­lovac, Varaždin, Križevci) te manjim dijelom na Slavoniju, ponajprije na područje Srijemske biskupije, odnosno na Đakovo kao njezino sredi­šte. Matičin antimađaronski koncept kulture utemeljen na idealističkoj pretpostavci o etničkom i duhovnom jedinstvu »vsih ilirov, to jest Južnih Slavjanov« (Ljudevit Gaj) i na pragmatički zacrtanoj ideji širenja hrvat­ske knjige na hrvatskome jeziku, prepoznat je i u širim slojevima inteli­gencije kao prihvatljiv integrativni čimbenik među prostorno i politički razjedinjenim hrvatskim narodom. Tomu u prilog ide brojnost podupi­ratelja i darovnika, zapravo dobrotvora sa širega područja Hrvatske koji nisu bili u mogućnosti platiti utemeljiteljsku članarinu, ali su nastojali pomoći Matici makar i skromnijim novčanim prilozima (do kraja 1842. javilo se 434, a do kraja 1849. više od 650 darovnika).(4)

Na primjeru Matičinih početaka može se dokazati kako je u kultiva­ciji hrvatskoga naroda mecenatstvo odigralo iznimnu ulogu. Utemelje­nje ustanova ilirskoga pokreta u razdoblju od 1835. do 1848. pomoglo je više od 1600 osoba, što utemeljitelja što podupiratelja, iz raznih krajeva Hrvatske (štoviše, 90 posto podupiratelja dolazilo je izvan Zagreba, koji je tada brojio oko 15.000 stanovnika). Pritom se uloga dobrotvora nije zasnivala samo na novčanom pomaganju, budući da ilirci kao utemelji­telji narodnih ustanova, osim pripadnika najviših krugova svećenstva i manjega dijela visokoga plemstva, nisu raspolagali znatnim materijal­nim sredstvima – riječ je uglavnom o pripadnicima nižega plemstva, župnim svećenicima, inteligenciji (državni i javni službenici, profesori) i vojnim časnicima te u manjoj mjeri o trgovcima i obrtnicima. Oni su ilirske ustanove pomagali radom i akcijama. Predvodili su ih vlastitim primjerom čelni ljudi Čitaonice i Matice, predsjednik Janko Drašković i tajnik Vjekoslav Babukić.(5)

Budući da novčano nije stajao naročito dobro, grof Janko Drašković darovao je Čitaonici i Matici bogatstvo kojim je stvarno raspolagao – knjige. Naravno, za boljitak i »slogu Ilirah« nemilice je trošio vlastite dobre veze s austrijskim političarima. Babukić je kao tajnik Čitaonice i Matice ilirske preuzeo na se ulogu neplaćena knjižara; a zahvaljujući ponajprije njegovu nesebičnu trudu kroz vrata Čitaonice na brojne adre­se u Hrvatsku, Dalmaciju, Sloveniju, Srbiju, Češku, Poljsku i Njemačku otišle su tisuće slavenskih i hrvatskih knjiga.

Matičin početak kao zaklade Čitaonice obilježen je velikom dobrotvornom gestom: za njezino utemeljenje đakovački biskup Josip Kuković darovao je 400 forinti, a svoj mecenatski čin obrazložio je i ovim pismom:

»Slavna čitaonico ilirska, presvĕtli gospodine i ina častna gospodo! – Dragost, koja me je obajala, pročitavši list sl. čitaonice na mene upravlje­ni, jest golema. Milo mi biaše razumĕti, da će odluka moja dobru slĕdbu imati; moja bo želja udilj je bila i biti će: narodnost našu uzdĕržati, tim narodno pismenstvo da se podigne, a izobraženost u narodu da procva­te, namĕna i nakana je moja nepomična.

Osnovu Matice ilirske okružnimi listi meni podvàrženomu duhov­ničtvu na glas dati ću. Imena svih onih, koji ili se za utemeljitelje ili pak za podporitelje i pomagatelje Matice ilirske upišu, kako takodjer i njihove prineske u imenoslovu naznačeni biti ćeju. Na čelu imenoslova napisano će biti moje ime. Imenoslov, kako takodjer i prineske moja će briga biti sl. čitaonici ilirskoj u Zagreb poslati.

Što se tiče 400 for. srebra, koji se u dĕržavnoj teatralnoj blagajnici nalaze – ja se opet izražujem: da nigda druga moja namena nije bila, niti će biti, nego rečene novce u ime izobraženja i razprostiranja domorod­nog našeg ilirskog jezika upotrĕbiti jih. Zato 400 for. srebra želim, da se iz dĕržavne teatralne blagajnice dignu i na izobraženje i unapredjenje domorodnog ilirskog pismenstva obrate.

Pozvanje u društvo čitaonice ilirske zagrebačke milo mi i drago biaše: zato ja ne samo rado stupljam u naznačeno družtvo, nego si tim više za čest dĕržim, biti u kolu takovog družtva, kojega je pokrovitelj nj. ekscellencia banske časti kr. namĕstnik, hrabri branitelj – i kojega je predsĕdnik grof Janko Drašković c. kr. komornik i sjajnoga reda stv. Stĕpana ugarsk. vitez, glavni stup narodnosti naše.

Želeći čitaonici ilirskoj truda svoga naprĕdak i mnogostručni plod, iste čitaonice ljubeznosti preporučujem se. Sl. čitaonice ilirske zagre­bačke sluga preponizan Josip Kuković, v. r. B. D. ‒ U Djakovu dana 4. Svibnja 1842«.(6)

Time se biskup Kuković upisao u hrvatsku kulturnu povijest kao prvi utemeljitelj i dobrotvor Matice ilirske. U njegovoj osobi i filantropskom djelovanju, Vrhovčeva ideja o pomaganju i promicanju »kulture svega naroda« našla je i više nego dostojna nastavljača. Bio je Kuković utjelov­ljenje najplemenitijih osjećaja, vrlina i akcija većega dijela svećenstva koje je bezrezervno podupiralo ilirski pokret i njegove težnje za nacio­nalnim, jezičnim i kulturnim preporodom. Kao biskup »koj malo govo­ri, al mnogo misli, a još više za narod svoj ćuti«,(7) osobnim je primjerom među svećenstvom i rodoljubno nastrojenim plemstvom poticao mecenatstvo ilirske knjige i narodne prosvjete. Najvažniju akciju za tu svrhu poduzeo je Kuković u izrazito ponjemčenu Osijeku oprema­njem tamošnje tiskare slovima gajice.

Kuković je taj projekt financirao na prijedlog ilirskoga pjesnika i pro­fesora na đakovačkome sjemeništu Mate Topalovića, mladoga kapelana i podupiratelja niza ilirskih institucija čije je ideje Kuković odobravao, baš kao i prijedloge Topalovićeva profesorskoga sudruga – Josipa Jurja Strossmayera, čiji je vjersko-prosvjetni rad i političku misao Kuković uvažavao do te mjere da ga je predložio za svoga nasljednika na mjestu đakovačkoga biskupa. Kuković je ilirski pokret i potrebe naroda branio i na političkome polju: bio je – prema Rakovčevim dnevničkim zapisi­ma – »glavni uzrok, što se u Slavoniji porodila opozicija proti Magjar­štini«.(8) Kukovićeva se politička dalekovidnost očitovala među ostalim i u djelatnom propagiranju vjerske snošljivosti među katolicima i pravo­slavcima u Slavoniji koje je mađarska politika nastojala zavaditi i podi­jeliti upravo na toj osnovi. Dočaravajući oduševljenje naroda kojim je bila popraćena Kukovićeva biskupska vizitacija slavonskih mjesta 1844., dopisnik Narodnih novina isticao je biskupove pohode pravoslavnim op­ćinama gdje se puk uz »lupanje zvonah i tutanj topovah [...] bez razlike vĕroizpovĕdanja sgertao, zaboravivši i svoje domove i poslove, hoteći da vidi i pozdravi [...] putujućega velikoga pastira«.(9) Manire velikoga mecene pokazao je Kuković i oporukom kojom je nizu pobožnih i karitativnih ustanova donirao oko 40.000 forinti.

Kukovićevu mecenatsku gestu prema Matici ilirskoj na početku njezi­na rada 1842. poduprli su kao dobrotvori tadašnji zagrebački podžupan, doktor prava i istaknuti ilirac, barun Eduard Jelačić Bužimski (1811.–1871.) sa 200 forinti, modruški biskup Mirko Ožegović (1775.–1869.) sa 100 forinti te srpski knez Miloš Obrenović, koji je u blagajnu Matice ilirske položio »sto carskih dukata« (460 forinti), a na račun Gajevih Ilirskih novina 25 dukata. Obrenović se u to doba nalazio u bečkome progon­stvu, tražeći saveznike u borbi za povratak u Srbiju i ponovno preuzimanje vlasti. Silno se obogativši na trgovini solju i svinjama, Obrenović je i u progonstvu mogao podupirati različite prosvjetne i kulturne akcije za koje je vjerovao da idu u prilog Srbima u Monarhiji ili njemu osobno. Premda nepismen, Obrenović je bio utemeljitelj i dobrotvor Matice srpske, a ilirce je pomagao i prije i poslije abdikacije. Neki među njima bili su njegovi stipendisti na studiju medicine u Beču.(10) Obrenovićeva je namjera bila da ih poslije svršetka studija zaposli kao državne službenike u Srbiji.

Govoreći o vezama između iliraca i obitelji Obrenović, spomenimo i rjeđe navođenu činjenicu da se ilirskome pokretu kao suradnica Gaje­vih novina priključila i Anka Obrenović, najobrazovanija Srpkinja toga doba, Miloševa nećakinja, nesuđena nevjesta i neprežaljena ljubav Antuna Mihanovića. U hrvatskoj i srpskoj historiografiji mjestimice se dovodi u sumnju pravi motiv Miloševa mecenatstva i dobrohotnosti prema ilirskim ustanovama i pojedincima, posebice kada je riječ o ambivalentnom odno­su Gaja prema knezu Milošu. U slučaju Matice ilirske važno je istaknuti ulogu Miloševih savjetnika i službenika u Beču, Vuka Karadžića i Danila Medakovića koji su osobno pomogli Maticu ilirsku kao njezini utemelji­telji i podupiratelji te Miloševo uvažavanje Kollárove romantičarske ideje slavenske uzajamnosti i panslavizma koju su među ilircima najvatrenije širili i zastupali Ljudevit Gaj i Stanko Vraz. Prema pismu što ga je knez Miloš uputio upravi Matice ilirske, glavni su motivi njegova mecenatskog odnosa prema Matici ilirskoj provedba ideje slavenske uzajamnosti i na­cionalnoga buđenja Hrvata.(11) U znak zahvalnosti, odaslana je knezu Mi­lošu s »Desetog obćenitog sabora družtva čitaonice ilirske zagrebačke« (14. IX. 1842.) izjava »u ime celoga družtva čitaonice«, »što se je misleći za dobro duševno – prosvètjenje naime – jednokàrvne bratje svoje inoga věroizpovědanja, tako darežljivim ukazati blagoizvolio, i time u duhu pre­mudrog Dositeja Obradovića věčni si spomenik podigao s natpisom: ‘Rod je svoj ljubio’, koga nikakva oluja do věka srušiti neće«.(12)

Pri pogledu na popis prvih utemeljitelja i dobrotvora Matice ilir­ske upada u oči izostanak prvoga zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Haulika, političkog i crkvenog poglavara Hrvata u vrijeme Matičina osnutka, tadašnjega utemeljitelja i člana niza ilirskih institucija. Početna Haulikova rezerviranost prema Matici proizlazi iz političkih okolnosti i bučne podrške mladih sjemeništaraca i svećenstva Matičinu radu i ilir­skom pokretu, zbog čega je Haulik trpio žestoke napade u Ugarskom saboru gdje su mu zamjerali da navodno štiti ilirske zavjerenike, nositelje moskovske propagande okupljene oko Gaja koji Mađarima pred očima širi ideju o velikoj »ilirskoj monarhiji koju bi sačinjavale Srbija, Bosna, hrvatska Dalmacija i dobar dio mađarskih županija«.(13) Kao dodatak tim optužbama, čuveni je mađarski sabornik i političar Klauzál Gábor iznio podatak da se u popisu Matičinih utemeljitelja nalazi samo 60 plemića i čak 260 svećenika! Haulik se čvrsto držao načela da kao prvi čovjek hrvatske Crkve i politike neće sputavati ilirce sve dok njihove namjere ne idu na štetu katoličke vjere i konzervativne politike prema Beču i Pešti. U prilog tezi da je Haulikova mecenatska rezerviranost prema Matici pri njezinim počecima bila rezultat isključivo njegova zahtjevno­ga političkog položaja, ide i nadbiskupova darovnica iz 1858. kojom je i moralno i financijski izdašno pomogao Maticu u teškim godinama ne­oapsolutizma, kada je Matičina opstojnost dovedena u pitanje zbog opće političke i gospodarske situacije, idejnoga nejedinstva među članovima njezine uprave u pogledu Matičina programa i smjera, novčanih dugova izazvanih smanjenim interesom za učlanjivanje u Maticu i troškovima izdavanja Nevena. U trenutku uručenja (1858.), Haulikova je darovnica (4000 forinti) predstavljala osminu kapitala što ga je Matica sakupila u dotadašnjih 15 godina postojanja. Podrijetlom Slovak, Hau­lik je za života darovao oko 800.000 forinti različitim karitativnim, vjer­skim, prosvjetnim, kulturnim i znanstvenim institucijama u Hrvatskoj, pa uz biskupa Strossmayera zauzima vodeće mjesto među mecenama u Hrvatskoj tijekom 19. stoljeća.

Neposredno prije smrti ostavio je grof Ivan Nepomuk Drašković na upravljanje Matici ilirskoj zakladu vrijednu 10.000 forinti za nagrađi­vanje pisca »najboljega pučkog spisa, sastavljenog u hrvatskom jeziku, koji je kadar unaprijediti duševnu i materijalnu naobrazbu naroda moje otadžbine«.(14) Vlastelin i svećenik Drašković, sinovac prvoga Matičina predsjednika Janka Draškovića, umro je istoga dana kao i njegov stric (14. I. 1856.). I dok je Janko Drašković radom i vođenjem darivao Mati­cu za života,(15) njegov je sinovac Matičin rad pomogao nakon smrti osta­vivši joj oporučno 10.000 forinti za zakladu čijim je kamatama Matica od 1869. do 1920-ih nagrađivala »dobre i korisne knjige«. Drašković je bio knjižničar u Trnavi, a zatim župnik u Gürtu u Ugarskoj. Zbog slaba zdravlja odrekao se župe i povukao na imanje u Božjakovinu. Osnovao je u Brckovljanima pučku školu kojoj je darovao 5000 forinti. God. 1855. zbog bolesti se preselio u Zagreb, gdje je i umro. Oporukom je ostavio ukupno 45.000 forinti različitim javnim, dobrotvornim i vjer­skim ustanovama (Zagrebačka ubožnica, Samostan sestara milosrdni­ca, gradnja bolnice u Zagrebu). Zaklada pod njegovim imenom prva je, najdugotrajnija i najpoznatija Matičina zaklada za nagrađivanje knjiga i pisaca.

Ubrzo nakon Draškovićeve zaklade, preuzela je Matica ilirska upravljanje i nad Zakladom za izdavanje pučkih knjiga koju je 1859. »va­trenim svojim pozivom potaknula vrijedna gospođa« Jelisava Prasnički, jedna od najobrazovanijih žena svoga vremena, spisateljica i promicate­ljica gospodarskih djela, sestra ilirca i matematičara Vatroslava Bertića. Zaklada je financirana ponajprije dobrotvornim prilozima. Osim ute­meljiteljice, zakladu su obilnije darivali Grad Zagreb (500 forinti), službe­nici Strossmayerova biskupskoga vlastelinstva u Đakovu (50 forinti), biskup Strossmayer (poklonio sav dohodak od prodaje dviju knjiga Osvetnika Grge Martića), barun Metel Ožegović (100 forinti), grof Julio Janković (50 forinti). Novcem iz zaklade tiskane su od 1860. do 1865. knjige Pojavi u zraku koju je prema poljskom izvorniku preradio Ivan Perkovac (objav­ljeno u nakladi od 8000 primjeraka!), Kačićev Razgovor ugodni naroda slovinskoga (naklada 4000 primjeraka), Campeovo Odkriće Amerike u tri sveska i Martićevi dvosveščani Osvetnici. Knjige su prodavane po pri­stupačnoj cijeni, a učenicima za polovicu cijene. Osnutkom Društva sv. Jeronima (1868.) Matica je zakladu prepustila novoustrojenoj instituci­ji specijaliziranoj za izdavanje knjiga za puk (utemeljitelj i pokrovitelj toga društva bio je Juraj Haulik).

Sudeći prema popisu Matičinih mecena, hrvatska se knjiga nagod­benog doba nije morala brinuti što će joj donijeti budućnost. Ipak, u jednom od rijetkih tekstova posvećenih mecenatstvu toga vremena, pre­vladavaju tamniji tonovi:

»Mecenas je obesmrtio ime svoje uz imena ovieh pjesnikâ [Virgilija i Horacija, op.a.], kao i posvuda, gdje se govori o prijateljima i dobrotvo­rima književnosti i umjetnosti [...]

Od tada nazivlje se mecenatstvom djelotvorna ljubav i podpomaganje književnikâ i umjetnikâ, i ono se broji medju najplemenitije navade (pra­ve plemenite strasti, passions nobles) velikašâ i drugieh ljudi imovitieh, čiji visoki duh kadar je da ponja i shvaća uzvišeni zadatak spisateljâ i umjetnikâ naroda svoga, kao prosvjetiteljâ njegovieh, koji užižu i razpa­ljivaju sveti oganj duha božjega, vesele i utješavaju srce ljudsko i razgalji­vaju dušu milinama umjetnosti, poglavito pjesničtva, te podižu čovjeka iz zemaljskieh nizinâ u sunčane visine svojieh uzorâ.

Svaki narod, koji nije sasviem divlji, imade takovieh plemenitieh no­silacâ prosvjete i obrazovanosti, a imade i svojieh Mecená, što slove s velikodušja prema spisateljima i umjetnicima naroda svoga.

[...] Mnogi, premnogi prvaši, boljari, dostojanstvenici, bogataši, tako zvana ‘inteligencija’, kao i ona mrtva strana naroda tvoga, kojoj je knjiga samo artija, da njome sir zamotava, dakle malo ne svi oni, koji su gos­podstvom, imanjem, znanjem i brojem najjači u narodu tvome, na tvoju knjigu ni obazreti se neće, i malo ćeš ih naći medju predbrojnicima na ikoju knjigu našu. Stotina će ih izaći na bieli sviet, da ih oni ni vidjeti ne će. Krasni spol primiti će knjigu narodnu u ruke, pa će je hvaliti i neči­tanu s njezinih pirlitanieh koricâ, i medju njih stotinu jedva će se naći jedna, koja će je prečitati. Nije njemački roman.

Ali tudja književnost, tudji spisatelji i umjetnici moraju se podpo­magati, dakako, bilo to samo ‘da se čovjeka okane!’ Za lične interese i spletke baca ti se zlato i u vodu hladnu, pa iz zagodja proliti će se zlat­niem nožem kadšto i najplemenitija i najnedužnija krv. Ali za narodnu književnost nije ni probijene pare!«(16)

Što se tiče tadašnje Matičine perspektive, oglašavanje Draškovićeve zaklade u tisku i vrsnoća djela koja su nagrađivana novcem iz zaklade, potaknulo je i druge dobrotvore da Matici povjere na upravljanje ili joj ostave u društvenoj imovini svoje zaklade iz kojih su podizana sredstva namijenjena novčanim i drugim oblicima za nagrađivanje književnika, znanstvenika, stručnjaka, umjetnika, kulturnih radnika, učenika i stu­denata. Tako su nakon promjene Matičina imena i provedene reforme u programu i radu institucije, od 1874. do početka Prvoga svjetskog rata nastale i zaživjele zaklade Dušana Kotura, Adolfa Vebera Tkalčevića, Antuna Mažuranića, Tereze pl. Tomašić, Janka Čakanića, Alekse pl. Vuščića, Antuna Kögla, Frana Pevaleka, Ivana Zovka, Ivana Bubano­vića, Stjepana Miletića, Terezije Vranyczany (utemeljila Zakladu Dra­gana baruna Vranyczanya) i Julijane Bogović-Lentulaj (Zaklada Mirka i Julijane Bogović). Nakon prve državne potpore (1876.) uslijedile su i višekratne potpore Gradskoga poglavarstva Zagreba koje je Matici darovalo, među ostalim, i zemljište za izgradnju njezine palače na Strossmayerovu trgu, vrijedno 6000 forinti. Tijekom godina Maticu je potpomoglo i niz korporativnih organizacija, odnosno trgovačkih društava, poput ba­naka, štedionica i tvornica. Matičinu su imovinu na prijelazu stoljeća značajno povećali i legati dobrotvora iz svećeničkih i po­duzetničkih krugova među kojima se posebice isticao legat sisačkoga trgovca Sidona Brkića (Sisak, 1836. – Beč, 1903.).

Brkić je bio dugogodišnji Matičin član zakladnik, baš kao i njegov otac. Školovao se u Petrinji, Grazu i Beču gdje je završio trgovačku školu. Kao šesnaestogodišnjak odlazi kod veletrgovca Opoića u Trst gdje ostaje do 1859., kada na dulje vrijeme odlazi u Beč kod oca, brata i sestre. Po­svećuje se učenju stranih jezika i glazbenom obrazovanju, a radi kao pro­kurist u tvrtki »Despinić« (do 1862.) i kao korespondent kod veletrgovca Vladislava (1862.–1874.). Istodobno pomaže obiteljske trgovačke poslove s domovinom. Nakon poslodavčeve propasti preuzeo je njegovu trgovinu suknom u suradnji sa sisačkom trgovačkom i mecenatskom obitelji Kotur (1883.–1884.) koja je u Matici 1878. utemeljila već spomenutu Zakladu Dušana Kotura, a potom je do 1902., ostavši u Beču, samostalno vodio tr­govačke poslove, uglavnom s Bosnom i Srbijom. Kao »naobražen, idealan i vrlo značajan hrvatski rodoljub«,(17) oporučno je ostavio 5000 kruna Društvu sv. Ćirila i Metoda, 1000 kruna Društvu hrvatskih knji­ževnika i crkvi Sv. Križa u Sisku te oko 120.000 kruna Matici hrvatskoj. Nakon ostavinske rasprave, bila je glavnica iz Brkićeve ostavine (96.000 kruna) deponirana kod kotarskoga suda u Beču i sudbeno uručena Matici, s time da su kamate glavnice doživotno uživale Brkićeva nećakinja i sestra (učiteljica pjevanja Ida Wimberger). Brkićeva ostavština (polovica tadaš­nje vrijednosti Matičine palače) bila je dotad najveći dar kakva pojedinca Matici. U spomen na pokojnika, organizirala je Matica 1904. prijenos Brkićevih posmrtnih ostataka iz Beča u Sisak.

2.

Značajnu potporu u predkhuenovsko i khuenovsko doba pružale su Matici državne i gradske institucije, ponajprije već spomenuto zagrebačko Gradsko poglavarstvo i hrvatska Vlada i Sabor koji su u financiranju Matičina nakladničkog rada prepoznali javni interes te su u razdoblju od 1877. do 1914. nevelikim ali stalnim novčanim potporama pomagali Matičino nakladništvo (1300 do 3000 forinti godišnje), bez obzira na opozicijski stav većine Matičinih članova i odbornika pre­ma politici bana Khuena Hédervárya, također jednoga među brojnim Ma­tičinim dobrotvorima toga doba. Uspostavom prve Jugoslavije, državne su se potpore Matici prorijedile, a potom gotovo u potpunosti i ugasile, isprva zbog općega poratnog siromaštva, a zatim i zbog politike režima koji je nasto­jao neutralizirati utjecaj Matičina imena, tradicije i programa na hrvat­sku inteligenciju, namećući pritom Matičinoj upravi i njezinu članstvu – posredstvom projugoslavenski i prorežimski orijentiranih Matičinih članova i masona – vlastitu koncepciju Matičina rada i programa. Stoga su za financijsko stanje i Matičinu autonomiju od posebne važnosti bili darovi dobrotvora, kako pojedinaca tako i ustanova. Osobito su korisni u to vrijeme bili darovi zagrebačkih novčarskih zavoda: Prve hrvatske štedionice, Eskomptne hrvatske banke, Gradske štedionice, Hipotekar­ne banke, Zadruge Hrvatskog Radiše, Trgovinsko-industrijske banke, Trgovačko-obrtničke komore, Hrvatske državne banke.

Najveću donaciju u razdoblju prve Jugoslavije dobila je Matica od Povje­reništva za prosvjetu i vjeru kojim je upravljao Tugomir Alaupović, privremeni namjesnik za Hrvatsku i Slavoniju, bivši Matičin tajnik (1917.‒1918.). Alaupović je 1921. osnovao iz Fonda za javne i dobrotvorne svrhe bogatu zakladu (2.000.000 kruna) koju je predao na upravljanje Matici hrvatskoj da kama­tama od glavnice izdaje »pučke knjige za najšire slojeve našega naroda«.(18) Budući da je Matica tada planirala podići novogradnju u svome dvori­štu, na Matičinu molbu dopustilo je Povjereništvo da se zakladni kapital uloži u tu svrhu. Međutim, kada je Matičina uprava zbog galopirajuće inflacije odustala od takva ulaganja, glavnica je zaklade u pupilarnim papirima uložena u banke kako bi Matica na taj način izvukla dvostruku korist, da s jedne strane uveća imovinu, a s druge strane da »izbjegne« rad na izdavanju pučkih knjiga, što je spadalo ionako u okvire rada Jeronimskoga društva.

U ratu i poraću, osnovane su i vrijedne zaklade privatnih dobrotvora, primjerice zaklada Matičina utemeljitelja i povjerenika Bude Budisav­ljevića, zaklade dr. Frana Horvata iz Šida i Nikole Glavana Ivanova iz Podvežice te zaklade bračnih parova Bogdešić i Polić. Osnovana je i zaklada Tvornice tanina i paropila u Našicama, a osobito vrijednim le­gatima sjetili su se Matice u dvadesetim i tridesetim godinama 20. stoljeća tvorničarka Paulina Torbi­ca, trgovac Lavoslav Schwarz, rezbar Josip Radković, nadbiskup Antun Bauer, šumarski nadzornik Ante Jovanovac i bračni par Erber. Nažalost, ratne i poratne neprilike (trogodišnja zabrana rada Matice hrvatske u svojstvu druš­tva tijekom Prvoga svjetskog rata, pad vrijednosnih papira, inflacija, nepovoljna konverzija krune u dinar) nanijele su veliku štetu vrijednostima zaklada i legata. Dotad najveća privatna donacija u Matičinoj povijesti – legat Ivana Banjavči­ća – dobrim se dijelom nije mogla iskoristiti sve do svršetka Drugoga svjetskog rata kada je njezina vrijednost naposljetku u potpunosti obez­vrijeđena.

Odvjetnik, političar i dobrotvor Ivan Banjavčić (Barilović kraj Kar­lovca, 1843. – Heidelberg, 1913.) potječe iz graničarske, seljačke obitelji. Osnovnu školu završio je u Bariloviću, gimnaziju u Karlovcu i Rijeci gdje je upoznao Antu Starčevića. Diplomirao je pravo na Pravoslovnoj aka­demiji u Zagrebu, a doktorirao u Grazu. Nakon svršetka studija službo­vao je kao odvjetnički perovođa u Zagrebu u pisarnici Lavoslava Šrama, a od 1874. do smrti radio je kao odvjetnik u vlastitu odvjetničkom uredu u Karlovcu u kojem je neko vrijeme radio i književnik Ante Kovačić. Više od 30 godina predvodio je karlovačke pravaše: do 1895. kao član Stranke prava, a nakon raskola u stranci kao član Folnegovićevih domo­vinaša s kojima se poslije priključio Hrvatskoj stranci prava i Hrvatsko-srpskoj koaliciji. Kao zastupnik u Hrvatskome saboru (1887.–1906.) isti­cao se antimađaronskim govorima, borbom za političku i gospodarsku ravnopravnost Hrvatske u Habsburškoj monarhiji te lobiranjem za in­terese grada Karlovca. Kao gradski zastupnik (1876.–1908.), podnačel­nik (1890.–1893.) i gradonačelnik Karlovca (1903.–1908.), Banjavčić je uspješno predvodio širenje i modernizaciju grada: njegovim je zasluga­ma Karlovac proširen općinama Banijom i Švarčom, a nakon izgradnje električne centrale na Kupi kod Ozlja (1908.) grad je bio i elektrificiran (prije Zagreba!). Zaslužan je za uređenje i uljepšanje grada, gradnju vo­dovoda u predgrađu i dovršetak cjelovite gradske kanalizacijske mreže te za gradnju novih građanskih škola u Karlovcu i pučkih učionica u okolnim selima (Turanj, Jelsa). Zbog iznimnih zasluga za razvoj grada, izabran je 1894. za počasnoga građanina Karlovca. No 1908. morao je pod pritiskom gradskih zastupnika i građanstva prisilno napustiti gra­donačelničku dužnost jer je izjavio da će u svome domu ugostiti omra­žena bana Raucha na njegovu prolasku kroz Karlovac.

Nakon tih događaja Banjavčić se povukao iz političkoga života. Njegovi saborski govori objavljeni su u saborskim dnevnicima, a pole­mike i drugi govori tiskani su u hrvatskim i slovenskim dnevnicima. Banjavčićevim imenom nazvana je jedna od središnjih karlovačkih uli­ca. Bio je članom brojnih kulturnih društava pa tako i Matice hrvatske u kojoj je članom utemeljiteljem postao još u njezino ilirsko doba, a 1876. imenovan je među prve Matičine povjerenike. Svoj imetak opo­ručno je ostavio nizu hrvatskih institucija te karlovačkim i barilovićkim đacima, seljacima i obrtnicima. Matici hrvatskoj i Društvu sv. Ćirila i Metoda u Istri ostavio je na jednake dijelove svoju kuću s popratnim zgradama na Zrinskome trgu br. 9 (vrijednu 138.000 kruna) te od­vjetnički ured. Premda je Matica nakon završetka ostavinske raspra­ve i prodaje svih Banjavčićevih objekata trebala dobiti oko 100.000 kruna – dotad najizdašniji privatni dar Matici – u njezinu je blagajnu prispjelo tek šezdesetak tisuća kruna, jer se rasprava zbog pravnih ne­suglasica otezala sve do kraja Drugoga svjetskog rata kada su zbog ratnih i poratnih neprilika sve Matičine zaklade propale. U spomen na Banjavčićevo djelo dala je uprava Matice hrvatske nakon njegove smrti izraditi umjetnički portret (rad Franje Pavačića) koji se danas čuva u Umjetničkoj zbirci MH.

Na sreću, s legatima niza drugih dobrotvora Matičina je uprava na vrijeme us­pijevala podići poslovanje na višu razinu: zahvaljujući legatima Dragu­tina Tončića i Miroslava Čačkovića koje je Matica unovčila 1936/1937., prebrođena je dugotrajna novčana oskudica koju su inicirali Velika kriza, povjerenički dugovi, dugovi prema tiskarama te milijunski kredit što ga je Matičina uprava podigla 1930. za osnivanje Pramatice, poduzeća koje je trebalo nastaviti Matičin rad na trgovačkoj osnovi u slučaju da režim kralja Aleksandra razvlasti Maticu, bilo njezinim ukidanjem bilo uvođenjem komesarijata.

Liječnik, pisac, kulturni radnik i dobrotvor Miroslav Čačković Vr­hovinski (Zagreb, 1865. – Zagreb, 1930.) bio je dugogodišnji Matičin član i odbornik, a izabran je i za počasnoga člana Matice hrvatske. Po­tomak je starih plemića Čačkovića od Vrhovina (Chachkovich de Ver­hovina) kojima je plemstvo podijeljeno u 16. stoljeću Otac Vladoje, liječnik i suosnivač Zbora liječnika Hrvatske (umro 1875. od tuberkuloze u 38. godini života), bio je sin Josipa i Ivane (rođ. Schmidegg), agilnih ilirskih prosvjetitelja, dobrotvora i financijskih utemeljitelja narodnih institu­cija (Ilirska čitaonica, Matica ilirska, Narodni dom). Ivana Čačković Vrhovinski, jedna od najobrazovanijih žena u ilirskome pokretu, bila je suosnivačicom i predsjednicom prvoga neformalnog ženskog (»gospo­jinskog«) društva u Hrvatskoj koje je 1841. financiralo izradu litografija J. Draškovića, I. Gundulića i I. Đurđevića čijom je prodajom pribavljen novac za Zakladu za izdavanje zabavnih i poučnih knjiga za mladež koja je postala svojevrsnom pretečom i uzorom programskoj i financijskoj koncepciji Matice ilirske.

Književne radove objavljivao je Miroslav Čačković pod pseudonimom Ladislav Ladanjski, sačuvavši na taj način spomen na baku Ivanu koja je oko sebe okupljala predvodnike ilirizma (Lj. Gaja, S. Vraza, D. Jarnević i dr.), ugošćujući ih u svome raskošnom ladanjskom domu u Omilju kraj Svetog Ivana Zeline (danas kurija Omilje u selu Drenova Donja, u kojoj su rođeni slikarica Anka Krizmanić i arhitekt Vjenceslav Richter).

Osnovnu školu i gimnaziju završio je Čačković u Zagrebu 1885., a studij medicine u Beču 1895. Iste godine započeo je s radom na ki­rurškom odjelu Bolnice milosrdnih sestara u Zagrebu, gdje je ostao do umirovljenja 1928. Isprva je bio pomoćnim liječnikom i asistentom ču­vena kirurga Theodora Wickerhausera (od 1902.), zatim primarijusom (od 1905.) i naposljetku predstojnikom odjela (1914.–1928.). Poput oca Vladoja, također kirurga i svojevremeno »najobljubljenijeg, najpopular­nijeg liečnika u Zagrebu« (L. Mrazović), bio je izabran za zagrebačkoga županijskog fizika (1908.). Čačković se u medicini iskazao kao vrhunski stručnjak za abdominalnu kirurgiju i neurokirurgiju na praktičnom i teorijskom planu. Prvi je u Hrvatskoj poduzeo niz operativnih zahva­ta i postupak oživljavanja pacijenata izravnom masažom srca (1908.), prvi je među hrvatskim liječnicima opisao postupak izvođenja anestezije (Liječnički vjesnik, br. 7/1896.), a bio je i među pionirima rendgenolo­gije i rendgenoterapije u nas (među ostalim, rendgenski je 1905. za D. Gorjanovića Krambergera snimio kosti krapinskoga pračovjeka, a kao rendgenolog radio je na kirurškom odjelu zagrebačkoga Crvenog križa). Za Prvoga svjetskog rata osobito se angažirao oko pripreme i provedbe bolničkoga liječenja i rehabilitacije ratnih invalida. Osim o konkretnim kirurškim i ostalim medicinskim problemima s kojima se susretao u vla­stitoj liječničkoj praksi (laporotomija, kirurgija perforacija želuca i crije­va, peptički ulkus, srčane ozljede, izravna masaža srca, anestezija), pisao je i o medicinskoj literaturi, terminologiji, etici, organizaciji i povijesti medicine, zatim o bolničarskim pitanjima, o tehnikama pružanja prve pomoći, o problemima alkoholizma, higijene i javne zdravstvene službe Zagreba te o problemima đačkoga zdravlja i standarda, objavivši desetak zasebnih studija i priručnikâ te brojne tekstove u domaćoj i inozemnoj periodici. Kao zdravstveni prosvjetitelj posebnu je pažnju posvetio bor­bi protiv alkoholizma i nadriliječništva: početkom 20. stoljeća oštro je prosvjedovao protiv programa »Kneippova lječilišta« u Krapini kojim je upravljao nadriliječnik J. Okić-Jereb, ujedno i urednik časopisa Knaj­povac. Zbog Čačkovićeva prosvjeda što ga je podržao i Zbor liječnika Hrvatske (dalje ZLH), napustio je Okić-Jereb ravnateljsko mjesto, obu­stavivši i izdavanje časopisa.

Godine 1917. člancima u Agramer Tagblattu, Liječničkom vjesniku i Obzoru potaknuo je Čačković osnivanje Medicinskoga fakulteta u Za­grebu koji je otvoren početkom 1918. Uz suosnivače Medicinskoga fakulteta, Theodora Wickerhausera i Dragutina Mašeka, imenovan je među prve redovite profesore fakulteta (predavao je kiruršku propede­utiku i njegu bolesnika), a postavljen je i za prvog dekana (1918/19., potom i 1924/25.). Liječničkim i fakultetskim obvezama pridodavao je Čačković aktivno i odgovorno sudjelovanje u radu liječničkih udruženja i institucija kulturno-prosvjetnog, socijalnog i humanitarnog karaktera. Posebice značajan bio je njegov angažman u ZLH gdje je bio knjižniča­rom, odbornikom, potpredsjednikom (1908.–1924.) i počasnim članom. Radeći u Zboru pokrenuo je rješavanje niza staleških problema, a ustraj­no je zastupao i popularizirao koncepciju sveslavenske liječničke i kul­turne suradnje. Kao dugogodišnji urednik Liječničkoga vjesnika (1897.–1904., 1911., 1915.–1918., 1929.–1930.) uredio je više od 150 brojeva toga stručnog i staleškog glasila ZLH kojemu je bio stalnim i marljivim suradnikom od 1896. do kraja života (posljednji članak za časopis predao je na dan smrti), a njegovim zalaganjem postao je časopis i službenim glasilom Društva zdravnikov na Kranjskem (danas Slovensko zdravniš­ko društvo). Bio je suosnivačem i nadzornim liječnikom zagrebačkoga Društva za spasavanje (danas Hitna pomoć), a iskustva iz svakodnevna rada Društva objavio je u priručniku za laike Prva pomoć kod nezgode i naglog oboljenja (Zagreb 1927.).

Premda u politici nije aktivno sudjelovao, hrvatska je inteligencija s osobitim poštovanjem uvažavala Čačkovićeva stajališta o etički prihvat­ljivom »patriotizmu sućuti« i jačanju »narodne svijesti« kroz rad, kulturu i obrazovanje (»mora se u pojedincima prosvjećivati narod, a u narodu jačati i čeličiti pojedince«).(19) Kao agilan član i dužnosnik Pučkoga sveu­čilišta, Prosvjetnoga saveza, Centralne akademske menze, Udruženja visokoškolskih nastavnika, Đačkog doma i Jugoslavenskog akademskog potpornog društva, posebice revno radio je na podizanju kvalitete viso­koškolskog obrazovanja i studentskoga života. Kako nije zasnovao vla­stitu obitelj, podredio je privatni život medicinskoj struci i radu za javno dobro. Kao Matičin odbornik zagovarao je radi »obilatije prođe« jeftinija izdanja »nacionalnog karaktera«, zastupajući pritom pravo slobode stva­ranja i vlastita mišljenja Matičinih autora, protiveći se uvođenju i jačanju institucije uredničke cenzure i kontrole autorskoga rada. Na glavnim skupštinama MH biran je u upravu osam puta te je u radu Književno-umjetničkog odbora sudjelovao više od 20 godina (1905.–1919., 1921.–1930.). Matičinim članom bio je više od pola stoljeća: među članove prinosnike upisao se prema očevoj oporučnoj želji već kao školarac (1875.), članom zakladnikom postao je 1896. poslije svršenih studija, a članom radnikom proglašen je u stude­nom 1905. nakon što je u prvoj knjizi Hrvatskoga kola objavio izvrsnu crticu Majčine oči.

U proljeće 1930. shrvan teškom bolešću pismeno se zahvalio na duž­nosti odbornika MH. Na prijedlog Matičine uprave, proglasila je Glavna skupština Čačkovića počasnim članom MH »u znak priznanja za dugo­godišnje revno i samoprijegorno sudjelovanje u radu Matičina odbora«. Tjedan dana nakon Matičine skupštine (29. VI.) umro je u sanatoriju u Zagrebu nakon dvogodišnjih teških srčanih bolova prouzrokovanih iscrpljujućim radom i nasilnim umirovljenjem koje mu je uručeno 1928. nakon što je javno osudio atentat na Stjepana Radića. Nakon smrti svo­ga počasnoga člana, Matica je obaviještena kako je Čačković oporučno ostavio cijelu imovinu na uživanje u jednakim dijelovima Matici i Aka­demiji, uz teret isplate različitih legata rodbini i nizu humanitarnih, so­cijalnih i prosvjetnih institucija u kojima je radio tijekom života. Budući da je Čačkovićeva rodbina pokušala sudskim putem osporiti valjanost oporuke, uputivši sudu tužbu protiv MH i JAZU, pokrenuta je parnica koja je u Matičinu i Akademijinu korist okončana tek 1936. Matici je što u gotovu novcu što u nekretninama (četvrtina kuće u zagrebačkoj Gajevoj ul. br. 7) pripalo milijun dinara (trećina tadašnje vrijednosti cjelokupne Matičine imovine), čime je Čač­kovićeva ostavština postala jednom od najvećih privatnih donacija što ih je MH primila u svojoj povijesti. Nakon prodaje Matičina dijela kuće u Gajevoj ul. arhitektu i industrijalcu Antunu Resu, sanirala je MH preostali dug prema Prvoj hrvatskoj štedionici u kojoj je 1930. podigla milijunski kredit kako bi osnovala trgovačko poduzeće Pramaticu i na nju prenijela svoj rad ‒ kako je već spomenuto ‒ u slučaju tada izglednog, politički diktiranog uki­nuća Matice hrvatske ili uvođenja prinudnoga komesarijata. Također, novcem od Čačkovićeve ostavštine sanirala je Matica i dugove prema tiskarama, čime je prekinula dugogodišnju novčanu krizu i pokrenula nakladničku i upravno-poslovnu reorganizaciju. U spomen na Čačkovi­ća kao dobrotvora, odbornika i zaslužna člana, posvetila mu je Matica devetnaestu knjigu Hrvatskoga kola (Zagreb 1938).

Čačkovićeva ostavština omogućila je i pokretanje zamašna naklad­ničkog programa što ga je organizirao Matičin gospodarski tajnik Mile Starčević, koji je i sâm financijski pomogao Maticu dok je bio mini­strom u vladi NDH. Starčević je kao ministar pokrenuo i 1942. orga­nizirao Matičino preuzimanje Tipografije d.d, tada najveće tiskarske i nakladničku kuće u Hrvatskoj koja se nalazila u većinskom vlasništvu židovske obitelji Schullhof. U borbi za goli život i tzv. arijsko pravo čijim bi stjecanjem izbjegli ustaški progon, Schullhofi su darovali Matici hrvatskoj prvo većinski, a potom i preostali paket dionica tiskare, njih 60.000 nominalne vrijednosti 6.000.000 kuna (u to doba vrijednost sveukupne Matičine pokretne i nepokretne imovine procijenjena je na 3.000.000 kuna). Matica se s darovateljima nagodila (sic) da će ocu Dragutinu i sinu Milanu Schulhofu osigurati ostanak, odnosno zaposlenje u tiskari u svojstvu tehničkih ravnatelja. Način doniranja i preuzimanja daro­vane tiskare, Matičina je ratna uprava na čelu s predsjednikom Filipom Lukasom opravdavala taj čin kao izbor najmanje mogućega zla za vlasnike i poduzeće koje je u početnom ratnom grabežu moglo završiti u »krivim«, njemačkim ili ustaškim rukama. Nakon svršetka rata 1945., nova Matičina uprava zaključila je da se »taj tamni odnos« između Matice i Tipografije d. d. »jednoglasno kvalificira kao nečastan, a osobito darovni ugovor, kojim je Šulhof poklonio majoritetni dio dionica bivše ‘Tipografije’ d. d. Matica Hrvatska s tim neće da ima bilo kakve veze«.(20) Početkom 1946. dionice Tipografije d. d. u vlasništvu Matice hrvatske otkupio je Konzorcij Vjesnik za 1.100.000 dinara.(21) Iste godine pred najavom predstojeće nacionalizacije privatnih poduzeća, darovao je Matici hrvatskoj zagrebački knjižar i na­kladnik Ante Velzek imovinu svoje privatne nakladničke kuće Naklad­ni zavod Velzek u likvidaciji, vrijednu oko 2.000.000 dinara (uz teret 200.000 dinara duga). Matičina je uprava zauzvrat Velzeka imenovala ravnateljem Matičina prodajnog odsjeka.

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata Matici je osobito koristan legat ostavio Varaždinac, ljekarnik Franjo Fragner, namijenivši joj dio nekretnina u Za­grebu i Varaždinu čija je vrijednost 1949., kada su prešle u Matičino vlasništvo, procijenjena na približno 300.000 dinara i koje Matica dijelom uživa i danas.

U razdoblju Titove Jugoslavije značajnije privatne donacije po­stale su rijetkost: književnik i Matičin član Vladimir Nazor poklonio je 1949. Matici 100.000 dinara pa mu se Matica zahvalila imenujući ga počasnim predsjednikom Matice, dok su May Fay i Katarina Bogdano­vić početkom 1970-ih Matici ostavile na korištenje stambeni prostor (na čemu im Matica nije mogla dostojno zahvaliti, jer joj je ubrzo nakon Ka­rađorđeva onemogućen rad). Matica je 1953. izmjenom Pravila pokrenula »potragu« za mogućim dobrotvorima, upisujući u članove dobrotvore velika poduzeća (Pliva, »Josip Kraš«, »Ivica Lončarić«, Rafinerija nafte u Sisku i dr.) koja su Matici darovala »znatniju svotu ili vrijednost«. Za dotacije iz republičkoga i gradskog proračuna, iz Savjeta i Fondova za unapređivanje kulture Matica se morala natjecati svake godine – institucija stalne držav­ne potpore Matičinu radu proračunskim novcima ponovno je zaživjela tek 1992., nakon obnove Matičina rada, i nije obustavljena do današnjih dana.(22)

Matičinu obnovu u neovisnoj Hrvatskoj uvelike su osim državnih institucija pomogla i dva dobrotvora i rodoljuba iz emigracije, agronom Jure Petričević iz Švicarske i industrijalac Mate Vekić iz Italije. Hrvat­skom agronomu i nakladniku  Juri Petričeviću  (Starigrad, 1912. – Bru­gg, Švicarska, 1997.) Kolo je već odalo dostojan spomen tekstom Josipa Bratulića (br. 3-4/2010.), napisanom u povodu otkrivanja Petričevićeva poprsja u Matičinu dvorištu koje je uređeno zahvaljujući Petričevićevu legatu kojim je Matici oporučno i bez uvjeta ostavljena na uživanje mili­junska svota, 1.450.000 njemačkih maraka (DEM). Taj je novac krajem 1990-ih na prijedlog tadašnjega Matičina potpredsjednika Vlahe Bogišića uložen u gradnju multimedijalnih dvorana i poslovnoga prostora u spomenutu dvorištu.

Nakon Petričevića, milijunskom svotom Maticu je darivao i indu­strijalac Mate Vekić (Vrgorac, 1924. – Trst, 2011.), proizvođač tekstila u Italiji. Kao dvogodišnjak preselio se s roditeljima u Osijek, gdje je radio u tekstilnoj industriji. Godine 1962. emigrirao je u Italiju i radio kao zastupnik za istočnoeuropsko tržište velike tekstilne tvornice Marzotta, a s vremenom se obogatio kao tvorničar s pogonima u Trevisu, Toscani, Pordenoneu i Udinama, izvozeći tekstil u Poljsku, Mađarsku, Bugarsku, SSSR i Rumunjsku. Potkraj života pokrenuo je i obiteljsku proizvodnju maslina. Vekić je u više navrata darivao i podupirao Maticu u njezinu radu s oko 4.000.000 kuna. Nažalost, iznimno vrijedan Vekićev dar – poslovni prostor i velika predavaonica u Trstu u kojima je 1997. pokrenut rad tamošnjega Matičina ogranka kao i okupljanje talijanskih i hrvatskih studenata ‒ vraćena je Vekiću nakon prestanka rada Ogranka početkom ovoga stoljeća. Vekić je u kupnju i opremu tih prostorija uložio više od 800.000 DEM. U znak zahvalnosti, Matica je odlikovala Vekića Zlatnom poveljom Matice hrvatske. Darovi Jure Petričevića i Mate Vekića, obitelji Schulhof i Ante Velzeka, uz legate Miroslava Čačkovića, Ivana Banjavčića, Franje Fragnera i Sidona Brkića, spadaju među najveće privatne donacije Matici hrvatskoj. Dakako, kao iznimne Matičine dobrotvore 19. i 20. stoljeća ne smijemo zaboraviti spomenuti i njezine povje­renike koji su volonterskim radom u sedamdesetak godina (1876.–1945., 1969.–1971.) sakupili na desetke tisuća Matičinih članova i u svijet raspa­čali približno dva milijuna Matičinih knjiga. Neke među njima, proglasila je Matica zbog zasluga za razvoj njezina rada i ugleda svojim počasnim članovima.(23)

3.
Abecedni popis privatnih mecena i dobrotvora Matice hrvatske (1842.–2000.)

Abjanić, Ilija (jezikoslovac), 1. rukopisna zbirka narodnih pjesama, 1886; 2. zaklada, 1926. (20.000 dinara)

* Ad 1) prilog za ediciju Hrvatskih narodnih pjesama (dalje HNP); ad 2) nerealizirana zdravstvena Zaklada dra. Ilije Abjanića utemeljena je s 40 dionica Prve hrvatske štedionice s ciljem da se prihodima od kamata povremeno nagrađuju izvorna znan­stvena djela hrvatskih liječnika i ljekara namijenjena širenju čistoće i zdravstva »do najšireg savršenstva i rasprostranjenosti«. Osim imena i svrhe zaklade, kao glavni zahtjev za osnutak zaklade naveo je Abjanić uporabu središnje hrvatske jekavštine i latiničnoga pisma kojim bi se nagrađena djela tiskala. Budući da Matica nije pri­stala na taj uvjet. Abjaniću je 1930. sporazumno vraćena glavnica zaklade (dionice), a prema njegovoj želji dotadašnji prihodi od zakladnih kamata pripali su Matici hrvatskoj za potporu književnicima.

Anonimni dobrotvor, dar, 1939. (nekretnina)

* Nekretnina = trokatnica u Zagrebu. Motiv darovatelja: politički (zbog držanja MH za vrijeme diktature kralja Aleksandra i zbog podržavanja hrvatske nacionale ideologije).

Babić, Mijo (trgovac, industrijalac i dobrotvor, član utemeljitelj MH), legat ostavljen na uživanje Matici i ostalim hrvatskim društvima, 1896. (oko 80.000 forinti)

* Ostala hrvatska društva = Starčevićev dom, Društvo sv. Ćirila i Metoda u Istri, Kninsko hrvatsko starinarsko društvo, Društvo sv. Jeronima, Bratovština hrvat­skih ljudi u Istri, Hrvatski pjevački savez.

Bačić, Anto (Blato), legat, 1924. (250 dinara)

Bahorić, Stjepan (emigrant iz West Allisa u SAD-u), dar, 1930. (56 dinara)

Banjavčić, Ivan (odvjetnik i političar), legat i zaklada, 1916. (više od 100.000 kruna)

* Više o dobrotvoru i donaciji vidi na str. 91-93.

Banješ, Josip (građanin), legat, 1910. (50 kruna)

Bartulić, građanin (Zagreb), dar, 1924. (250 dinara)

Bauer, Ante nadbiskup, dar, 1929. (10.000 dinara)

* Dar nadbiskupa u povodu svoga jubileja.

Beck, Žiga (trgovac iz Zagreba), 1. dar, 1924. (500 dinara); 2. potpora, 1926. (200 dinara); 3. dar, 1928. (200 dinara)

Bedeković Komorski, Koloman (hrvatski ministar u Budimpešti), dar, 1889. (500 forinti)

Bedeković, obitelj (nasljednice Kolomana pl. Bedekovića), dar, 1888. (500 forinti)

Bernstein, braća, dar, 1923. (500 dinara)

* Dar u spomen majke Pauline.

Bertić, Jakob (gradski porezni pristav iz Zagreba), dar, 1928. (400 dinara)

* Dar Matici hrvatskoj umjesto nadgrobnoga vijenca zastupniku Miši Premiliću.

Bešlić, Krunoslav (Oriovac), legat, 1917. (300 kruna)

Bogdešić, Pero (ravnatelj zemaljske više pučke škole i povjerenik MH u Slavonskom Brodu), zaklada, 1921. (15.000 kruna)

* Memorijalna Zaklada Branimira i Ivane Bogdešić utemeljena u spomen na do­brotvorove roditelje. Kamatama zaklade predviđeno je godišnje nagrađivanje pisca najboljeg izvornog djela objavljenog u MH bez obzira na struku (zaklada je ubrzo priklopljena temeljnoj glavnici MH).

Bogdanović, Katarina (građanka iz Zagreba), dar, 1971. (nekretnina)

* Nekretnina = garsonjera u Zagrebu u Ulici Moše Pijade 38 (danas ulica Ribnjak). Realizacija darovnice zbog utrnuća Matičina rada krajem 1971. nije izvršena.

Bogović-Lentulaj, Julijana pl. (udovica Mirka Bogovića), 1. dar, 1895. (2000 forinti); 2. zaklada, 1911. (8773 kruna)

* Ad 1) potpora za trosveščano izdanje Pjesničkih djela njezina muža Mirka Bogo­vića (MH, 1893.–1895.); ad 2) memorijalna Zaklada Mirka i Julijane Bogović (pri­klopljena temeljnoj glavnici MH).

Bour, Jan (Karlovac), dar, 1923. (14 dinara)

Breyer, Aleksandar (Križevci), legat, 1916. (200 kruna)

Brkić, Sidon (trgovac), legat, 1908. (96.000 kruna)

* Više o dobrotvoru i donaciji vidi na str. 89-90.

Brođovin, Hinko (Zagreb), legat, 1942. (30.000 kuna)

Brozić, Ana (Rakovac), legat, 1916. (500 kruna)

Bubanović, Julije (umirovljeni veliki župan Srijemske županije), zaklada, 1905. (36.000 kruna)

Budisavljević, Mane (javni bilježnik iz Karlovca), zaklada pod očevim imenom, 1917. (6000 kruna)

* Zaklada Bude Budisavljevića,Matičina člana radnika i suradnika, posinka Ivana Trnskog. Kamate zaklade trošila je Matica na redovan rad.

Bunjata, Ante (posjednik iz Karlovca), legat, 1891. (100 fo­rinti)

Ceranić, Dragutin (iz Bošnjaka), legat, 1908. (200 kruna)

Ceranić, I. (građanin), legat, 1911. (200 kruna)

Cibilić, Ivo (veletrgovac iz Aleksandrije, podrijetlom iz Trpnja), dar, 1927. (1000 dinara)

Crnić, Josip (vjeroučitelj u Varaždinu), legat, 1889. (50 forinti)

Cuculić Bitorajska, Josipa pl. (Zagreb), legat, 1916. (129 kruna)

Čačić, Vladimir (građanin iz Zagreba), dar, 1934. (50 dinara)

Čačković, Miroslav (sveuč. prof. i odbornik MH), legat, 1937. (1.000.000 dinara)

* Više o dobrotvoru i donaciji vidi na str. 93-97.

Čakanić, Janko dr. (pravnik iz Zagreba), zaklada, 1898. (8100 forinti)

* Zaklada Janka Čakanića za »obće svrhe družtva«. Čakanić je oporučno čitav ime­tak ‒ nekretnine u Podsusedu (gostionica, staja, vrt i dvije rali zemlje) i u Rakitju (kućica s nešto zemlje) vrijedne 5407 forinti po sudbenoj procjeni iz 1898. ‒ ostavio na jednake dijelove Matici hrvatskoj i Hrvatskoj akademičkoj mensi. Čekajući po­godno vrijeme za prodaju nekretnina, Matičina je uprava preuzela u svoje i u ime subaštinika upravu nad posjedom, a potom i otkupila nasljedstvo Mense za 3000 forinti. Potom je uprava MH prodala najveći dio posjeda u Rakitju za 1100 forinti te je tu svotu uz još 2000 forinti uložila u popravak zgrada u Podsusedu, namjenjuju­ći ih iznajmljivanju. Prvi prihod s posjeda u Podsusedu ostvaren je 1900. (1637 kruna). Cjelokupni naslijeđeni posjed prodan je 1911. za 30.000 kruna. Odlukom Glavne skupštine MH Čakanićeva se ostavština spomena radi od 1913. vodi pod imenom Zaklada dra. Janka Čakanića čijim kamatama MH pokriva dio tekućih troškova za nakladnički i ostali rad. S obzirom na desetgodišnje prihode ostvarene iznaj­mljivanjem i prodajom nekretnina te rashode ostvarene ulaganjima u amortizaciju posjeda, ukupna je vrijednost Čakanićeve ostavštine iznosila 16.200 kruna (8100 forinti).

Čavka, Stipe (građanin iz Drniša), dar, 1934. (92 dinra)

Daubachy, Stjepan pl. (veleposjednik i predsjednik Pučke banke iz Za­greba), legat, 1914. (1000 kruna)

Dečak, Milan dr. (građanin), dar, 1933. (100 dinara)

* Na račun MH položeni novci umjesto nadgrobnoga vijenca za Matičina člana i rodoljuba dr. Alfreda Šaleka.

Došen, Marko (trgovac iz Koprivnice), legat, 1885. (500 forinti)

Drašković, Ivan (grof), dar, 1892. (50 forinti)

* Dar za podmirenje troškova pogreba i prijenosa kostiju Janka Draškovića u Zagreb.

Drašković, Ivan Nepomuk (svećenik i vlastelin), zaklada, 1855. (10.000 forinti)

* Zaklada je predana Matici hrvatskoj na uživanje 1869. kada je nagrađena i prva knjiga, odnosno Marija Fabković za prijevod djela Događaji zalogaja hljeba Jeana Macéa. Više o dobrotvoru i zakladi vidi na str. 87.

Drašković, Marija (grofica), dar, 1892. (200 forinti)

* Dar za podmirenje troškova pogreba i prijenosa kostiju Janka Draškovića u Zagreb.

Drucker, Z. i Ž. (bračni par), dar, 1933. (100 dinara)

* Na račun MH položeni novci umjesto nadgrobnoga vijenca za Matičina člana i rodoljuba dr. Alfreda Šaleka.

Duboković, Jakov i njegova supruga (Jelsa), dar, 1922. (5000 kruna)

* Dar u spomen na dobrotvorova pokojnoga brata Ivana.

Duboković, Niko (brodovlasnik, načelnik Jelse, saborski zastupnik, po­vjerenik, zakladnik i počasni član MH), legat, 1912. (1000 kruna)

Epstein, Samuel (gradjanin u Zagrebu), dar, 1853. (25 forinti)

Erber, Rudolf i Paula (bračni par), legat, 1937. (25.000 dinara)

Ester, Zlatko dr. (Zagreb), dar, 1922. (50 kruna)

Fetzer, Leopold (počasni kanonik), dar, 1896. (200 forinti)

Fiamin, Ivan (opat i župnik na Rijeci), legat, 1890. (1000 forinti)

Forko, Franjo (župnik iz Samobora), legat, 1918. (530 kruna)

Fragner, Franjo (građanin iz Varaždina), legat, 1942. (nekretnine)

* Nekretnine = polovica kuće u Zagrebu (Palmotićeva ul. 32) i četvrtina kuće u Varaždinu (Trg Kralja Tomislava 2). Nekretnine, čija je vrijednost procijenjena na 300.000 dinara, predane su Matici u vlasništvo 1949. nakon smrti obiteljskih nasljednika, ovlaštenih na dosmrtno uživanje. Iste godine Matica je počela iznajmljivati nekretnine koje su potom nacionalizirane krajem 1950-ih, a denacionalizirane početkom 1990-ih.

Franković, Robert (umirovljeni financijski tajnik iz Zagreba), legat, 1891. (100 forinti)

Gajdek, Toma (opat i kanonik zagrebački, predsjednik Svetojeronim­skoga društva), legat, 1886. (50 forinti)

Galović, Marijan (građanin iz Bošnjaka), legat, 1943. (10.000 kuna)

Glavan, Nikola Ivanov (Podvežica), zaklada, 1922. (5000 kruna)

Goljevček, A. (Zagreb), dar, 1922. (200 kruna)

Grabina, Nikola (posjednik i član utemeljitelj MH), dar, 1897. (100 forinti)

Grahovac, Petar pl. (Zagreb), legat, 1908. (800 kruna)

Gugler, Pavao dr. (biskup iz Zagreba), legat, 1910. (2000 kruna)

Halper, Vladimir pl. (vlastelin iz Zajezde), dar, 1893. (200 forinti)

Hangi, Ivan (kanonik u Zagrebu), legat, 1918. (300 kruna)

Haulik, Juraj (kardinal), dar, 1858. (4000 forinti)

* Više o dobrotvoru i donaciji vidi na str. 86-87.

Havliček, Ljudevit (liječnik iz Podbrđa), legat, 1928. (1000 dinara)

Hinković, Hinko dr. (publicist i političar), legat, 1929. (5000 dinara)

Hiršl, Bogomir dr. (Zagreb), dar, 1922. (1000 kruna)

Hojnik, Dragan (građanin), dar, 1942. (1000 kuna)

Holjac, Adolfo (ravnatelj štedionice u Vinkovcima), dar, 1896. (100 fo­rinti)

Holjac, I. (Zagreb), dar, 1941. (500 kuna)

Horvat, Josip dr. (pukovnijski liječnik u Karlovcu), legat, 1890. (500 fo­rinti)

Horvat, Franjo dr. (povjerenik MH iz Šida), dionice za zakladu, 1922. (60.000 kruna)

* Zaklada utemeljena s dionicama Prve hrvatske štedionice (u pologu kod vinkovačke podružnice).

Horvat, Nikola (kanonik), legat, 1911. (200 kruna)

Ilić Oriovčanin, Luka (svećenik, pjesnik i etnolog), legat, 1878.

* Dar = rukopi­sna ostavština i zbirka narodnih pjesama za Matičinu ediciju HNP.

Jagunić, Josip (profesor iz Karlovca), dar, 1893. (50 forinti)

Jakić, Antun (trgovac, pisac, suradnik i dužnosnik MH), dar, 1878. (2500 forinti)

* Prema Jakićevim uvjetima Matica je iz njegove ostavštine trebala utemeljiti dvije zaklade čiji bi iznos većim dijelom pokrio izdanja dviju Jakićevih knjiga, a preostali dio novca pripao bi Matici. Prva zaklada, vrijedna 2000 forinti, namijenjena izdavanju njegovih Uspomena u 4000 primjeraka nije realizirana prema uvjetima jer rukopis nije pronađen, pa je zakladna vrijednost u jednakim dijelovima (1000 forinti) raspodijeljena između Matice i Društva sv. Jeronima. Druga, tzv. Jakićeva zaklada vrijedna 500 forinti, utemeljena je u svrhu objave 2. izdanja Jakićeve knjige Hrvatski trgovac. Kako je Jakićevo djelo iz 1862. prema mišljenju Matičine uprave bilo već sasvim zastarjelo, a u međuvremenu je objavljena i knjiga Mladi trgovac Mije Krešića (nagrađena 1882. iz Matičine Draškovićeve zaklade), pala je odluka da se Jakićeva zaklada upotrijebi za osnivanje edicije Knjižnica za hrvatske trgovce i pokriće troškova prve knjige iz edicije (Blaž Lorković, Počela političke ekonomije ili obćega gospodarstva, 1889) u kojoj je otisnut i tekst o Jakićevu životu i radu.

Jakšić, Nikodem dr. (umir. odjelni predstojnik), legat, 1939. (2000 dinara)

Janković, Marko (Vrbanja), legat, 1923. (100 dinara)

Janković, Nikola (gradonačelnik Vinkovaca), potpora, 1926. (4000 dinara)

Jelačić Bužimski, Eduard (zagrebački podžupan), dar na ime članarine, 1842. (200 forin­ti)

* Članarina za člana utemeljitelja Matice ilirske iznosila je 50 forinti.

Jelačić Bužimski, Josip (hrvatski ban), dar na ime članarine, 1851. (133 forinti)

Jelačić, Anka (grofica), zaklada, 1935. (nekretnina)

* Zaklada bana grofa Josipa Jelačića. Grofica Anka Jelačić (1859–1934) supsidijarno je po­vjerila upravu Jelačićeve zaklade Matici hrvatskoj. Isprva je grofica zaprešićki posjed Novi dvori obitelji Jelačić namijenila u općenarodne, humanitarne i prosvjetne svrhe, osnovavši još za života Zakladu bana Josipa Jelačića, koju je uvećala vlastitim posjedom površine 1000 jutara. Nakon što su upravljanje zakladom odbile Općina grada Zagreba i Nadbiskupija zagrebačka, zakladu je prema odredbama zakladnice namjeravala preuzeti Matica. Budući da se Banska vlast i Matičina uprava nisu uspijevale dogovoriti oko uvjeta upravljanja zakladom, a također i zbog velikih te­reta zakladnice, Matica se 1940. odrekla upravljanja zakladom.

Jovanovac, Ante (šumarski nadzornik), legat, 1936. (10.000 dinara)

Kaiser, Milica (građanka), dar, 1933. (100 dinara)

Karić, Pavao (umirovljeni potpukovnik), dar, 1895. (100 forinti)

* Dar Matičinoj Zakladi za potporu hrvatskih književnika.

Karpati, Franjo dr. (građanin), dar, 1933. (100 dinara)

* Na račun MH položeni novci umjesto nadgrobnoga vijenca za Matičina člana i rodoljuba dr. Alfreda Šaleka.

Kavran, Antun (obrtnik iz Zagreba), potpora, 1926. (328 dinara)

Khuen-Héderváry, Dragutin grof (hrvatski ban), dar, 1892. (500 forinti)

* Dar bana Khuen-Hédervárya Matici umjesto nadgrobnoga vijenca grofu J. Draš­koviću čiji je pogreb i prijenos kostiju u Zagreb organizirala MH.

Klein, Antun (Zagreb), dar, 1938. (500 dinara)

Klobučarić, Guido pl. (privatnik), legat, 1887. (3000 forinti)

Kögl, Antun (ljekarnik), zaklada, 1905. (10.000 kruna)

* Zaklada Antuna Kögla. Nakon smrti A. Kögla (30.III.1903) Matici je isplaćena svota od 10.000 kruna namijenjenih osnivanju zaklade »za nagrađivanje djela hrvatskih pisaca«. Zaklada je nakon podignutih kamata, utemeljena 1905. sa 10.763 kruna.

Korajac, Josip, legat, 1908. (50 kruna)

Korajac, Vilim (književnik i župnik u Zemunu), dar, 1899. (200 forinti)

Korenić, Stjepan (crkveni pisac), zaklada, 1918. (10.000 kruna)

* Zaklada Stjepana Korenića za nagrađivanje hrvatskih historiografa čija se djela objavlju­ju na stranim jezicima.

Korenić, Stjepan (Zagreb), legat, 1941. (2000 kuna)

Kotur, Anka (dobrotvor), zaklada pod sinovljevim imenom, 1878. (2500 forinti)

* Zaklada Dušana Kotura. U funkciji od 1880.: svake druge godine kamatama iz glavnice Koturove zaklade nagrađuje se najbolja »izvorna pripovijest, roman ili dramski proizvod« koji se potom tiska među Matičinim izdanjima. Premda se u literaturi često nailazi na podatak da je Dušan Kotur utemeljitelj ove zaklade, prema tekstu darovnice osnivanje zaklade potaknula je zapravo njegova majka Anka:

»Gospodja Anka udovica Kotur želeći da se u duhu vriednog skoro preminula svoga sina Dušana dielomice naknadi drugim putem, što je preranom njegovom smrću izgubljeno za du­ševni život u hrvatskoj po pokojniku tako ljubljenoj, odredila je znat­nu svotu od 8400 for. za razne zavode i družtva zemlje, a medju ostali 2500 for. slovom: Dvietisuće petsto forintih slavnoj ‘Hrvat­skoj Matici’, koja svota po njezinoj želji imala bi se uložiti, a kamate upotrebljivati na nagrade pisaca koji će pisati najbolje knjige prema smjeru i opredieljenju dotičnoga družtva.

Kojim načinom da se to pobliže utvrdi, želi gospodja Koturova, da do­tična družtva ustanove zakladnicami, saslušav pritom i uvaživ odlu­čan savjet njezinog zeta gospodina Ivana Vončine.

Bivši me plemenita darovateljica počastila nalogom, da razdielim gore naznačenu svotu, čast mi je priobćiti slavnoj ‘Hrvatskoj Matici’ taj velikodušni dar, i molit je da bi poslala k rektoratu sveučilištnomu dne 27. tekućega mjeseca u 11 sati prije podne jednoga svoga pu­nomoćnika, komu ću svotu slavnoj ‘Hrvatskoj Matici’ namienjenu predati.

Ostajem slavne ‘Hrvatske Matice’ osobitim počitanjem najodaniji Dr. K[onstantin] Vojnović

U Zagrebu dne 25. travnja 1878.« (HDA, Fond MH, kut. 86, dopis Slavnoj Hrvatskoj ‘Matici’. )

Kovačić, Josip (kućevlasnik iz Zagreba), dar, 1937. (5000 dinara)

Križ, Franjo S. (građanin), legat, 1916. (5000 kruna)

Križ, Rozalija (Zagreb), legat, 1915. (200 kruna)

Kuković, Josip (đakovački biskup), dar na ime članarine, 1842. (400 forinti)

* Više o dobrotvoru i donaciji vidi na str. 83-84.

Kukuljević Sakcinski, Ivan (predsjednik Matice hrvatske), dar, 1877.

* Dar = rukopisna zbirka narodnih pjesama za ediciju HNP)

Kukuljević Sakcinski, Vladislav pl. (vlastelin iz Ivanca), legat, 1895. (4000 forinti)

Magdić, Pero (gradonačelnik Varaždina), zaklada, 1917. (2020 kruna)

* Zaklada Stanka Magdića u spomen na dobrotvorova sina koji je kao hrvatski vojnik poginuo u Prvome svjetskom ratu.

Magdić, Franjo i Branka (Zagreb), dar, 1940. (500 dinara)

Malović, Štefica (Karlovac), dar, 1922. (760 kruna)

Maraković, Nikola (građanin), zaklada, 1934. (1000 dinara)

Marčinko, Ivan (seljak iz Gušća kod Siska), dar, 1933. (5000 dinara)

Marjanović, Luka (pravnik i etnograf), dar, 1919.

* Dar = rukopisna ostavština bilježaka, komentara i tumačenja narodnih pjesama u zbirci HNP čije je dijelove Marjanović priređivao za tisak.

Marković, V. (Zagreb), dar, 1941. (4270 kuna)

Maršić, Franjo (Bošnjaci), legat, 1907. (3300 kruna)

* Dobrotvor F. Maršić ostavio je oporučno Matici hrvatskoj legat od 10.000 kruna. Da bi izbjegla sudsku parnicu s rođacima preminuloga koji su oporuku pobijali zbog navodne neubrojivosti pokojnika pri sastavljanju oporuke, Matičina se uprava na­godila s rođacima da primi trećinu ostavštine (3300 kruna).

Maršić, Josip (župnik u Grubišnom Polju), legat, 1891. (20 forinti)

Mašek Bosnodolski, dr. Ivan (Zagreb), dar, 1887. (50 forinti)

* Dar za gradnju Matičine palače.

Matesić, Stella (emigrantica iz Philadelphije), potpora, 1927. (564 dinara)

Matešić, Mile (Karlovac), legat, 1896. (3000 forinti)

Matutinović, Juraj (Zaostrog), dar, 1924. (260 dinara)

May Fay (građanka iz Zagreba), dar, 1971. (nekretnina)

* Nekretnina = jednosobni stan u Zagrebu (Petrinjska ul. 37). Pseudonim osobe ostao je nerazriješen; realizacija darovnice zbog utrnuća Matičina rada krajem 1971. nije izvršena.

Mayer, Slavko (đak iz Zagreba), dar, 1929. (100 dinara)

Mažuranić, Antun (jezikoslovac, gimnazijski ravnatelj u Zagrebu), za­klada, 1890. (3970 forinti)

* Mažuranićeva zaklada ‒ prema želji zakladnika, zaklada je trebala biti namije­njena izdavanju poučnih, popularnih »ali korektnim jezikom spisanih novih djela, određenih za štampu«. Uz određene uvjete, za njezino je utemeljenje Mažuranić predvidio šestinu (3970 forinti) ukupne vrijednosti svoga imetaka. Zaklada je utemeljena 1915. nakon smrti njegove supruge Jelisave, te je Matici isplaćena u vidu legata koji je nakon odbitka subaštinikova dijela bio vrijedan 25.588 kruna (12.794 forinti). Kamate zaklade Matica je trošila za redovan rad.

Medarić, Ana (Gospić), dar, 1992. (plaketa s likom Filipa Lukasa)

Mihalović Josip (kardinal-nadbiskup zagrebački): 1. dar na ime članarine, 1880. (200 fo­rinti); 2. legat, 1890. (2000 forinti)

Mihić, Margareta (građanka), dar, 1943. (dionice Poljodjelske banke vrijedne 513 kuna)

Mikulčić, M. dr., legat, 1909. (200 kruna)

Milčetić, Ivan i Štefanija (bračni par iz Varaždina), dar, 1892. (50 fo­rinti)

* Dar u spomen na Štefanijina pokojnoga oca, odvjetnika Lendvaja iz Varaždina.

Miletić, Stjepan pl. (književnik), zaklada, 1910. (5000 kruna)

* Zaklada Stjepana pl. Miletića za nagrađivanje kazališnih djela (nagrada se dodjeljivala svake pete godine)

Milović, Petar (trgovac i povjerenik MH), legat, 1924. (1250 dinara)

Mirković, Eva (Nova Gradiška), dar, 1896. (100 forinti)

Miškić, Josip (Žirje), dar, 1922. (10 kruna)

Nagel, Miroslav (začasni kanonik i gimn. profesor u Zagrebu), legat, 1891. (50 for)

Nazor, Vladimir (književnik, predsjednik Sabora), legat, 1949. (100.000 din)

Nemčanin, V., zaklada, 1918. (500 kruna)

* Zaklada u korist izdanja Gospodarske knjižnice MH.

Nevin, Ferko (Požega), legat, 1870. (25 forinti)

Nikolić, Vladimir pl., dar, 1892. (20 forinti)

* Dar za podmirenje troškova pogreba i prijenosa kostiju Janka Draškovića u Za­greb.

Novaković, Nikola (trgovac i posjednik iz Kostajnice), zaklada, 1928. (5300 dinara)

* Zaklada Nikole Novakovića utemeljena 1928. sa 2804 dinara, a povišena 1929. na 5300 dinara.

Obelić, A. (građanin), legat, 1942. (10.000 kuna)

Obrenović, Miloš (srpski knez), dar na ime članarine, 1842. (100 dukata = 460 forinti)

Otto, Evgenija (Zagrepčanka rođena u Francuskoj), legat, 1890. (30 fo­rinti)

Ožegović Barlabaševački Mirko (biskup senjski), dar na ime članarine, 1842. (100 forinti)

Paus, Josip (župnik iz Rume), dar, 1938. (153 dinara)

Pažur, I., (prebendar iz Zagreba), legat, 1908. (200 kruna)

Pejačević, Ladislav, (hrvatski ban), dar na ime članarine, 1880. (200 forinti)

Petković, Antun (posjednik u Zagrebu), legat, 1891. (50 forinti)

Petričević, Jure dr. (agronom i nakladnik u emigraciji), legat, 1997. (1.450.000 DEM)

* Budući da je Petričević darivao Maticu bez uvjeta, njegovom je donacijom prema odluci Matičine uprave utemeljena Zaklada dr. Jure Petričevića za izgradnju Matičine dvorišne zgrade s multifunkci­onalnim dvoranama. Više o dobrotvoru i donaciji vidi na str. 98-99.

Petrović, Ivan Nepomuk (građanin iz Varaždina), legat, 1904. (2000 kruna)

Pevalek, Fran (nadvojvoda), zaklada, 1905. (2147 kruna)

* Nakon pokojnikove smrti (17. II. 1903.) Matici je oporukom pripalo 2000 kruna za osnivanje zaklade čijim je kamatama predviđeno nagrađivanje »raznih hrvatskih pisaca«. Nakon uručenja zakladne svote i podizanja kamata, zaklada je utemeljena 1905. sa 2147 for. Nagrada se dijelila svake treće godine.

Pinterović, Ante dr. (Osijek), legat, 1940. (10.000 dinara)

Pisačić Hižanovečki, Juraj (vlastelin), dar na ime članarine, 1845. (300 forinti)

Pogledić, Stjepan (opat i župnik iz Zagreba), legat, 1892. (3000 forinti)

* Dobrotvor je bio odbornik Matice ilirske (1843–1846), potpisao je prvi proglas Čitaonice zagrebačke kojim je J. Drašković pozvao rodoljubne građane u Čitaoni­cu.

Pogorelec, Terezija (posebnica iz Zagreba), dar, 1905. (1000 kruna)

Polić, Ivan (građanin iz Kraljevice), zaklada, 1921. (8000 kruna)

* Zaklada utemeljena u spomen na roditelje (Zaklada Felicijana i Justine Polić). Ka­mate zaklade upotrebljavane su za nagrađivanje najboljih siromašnih učenika ili učenica hrvatske nacionalnosti u Kraljevici knjigama.

Polić, Matija (Bakar), dar, 1943. (1000 kuna)

Pongratz, Gustav vitez, dar, 1892. (25 forinti)

* Dar za podmirenje troškova pogreba i prijenosa kostiju J. Draškovića u Za­greb.

Posilović, Josip Juraj (nadbiskup), legat, 1912. (5000 kruna)

Prpić, Dujo (pukovnik iz Praga), legat, 1915. (574 kruna)

Radković, Josip (predsjednik Zagrebačkoga zbora), legat, 1924. (5000 dinara)

Riesel, Sebastijan (župnik u St. Jankovcima), dar, 1902. (200 kruna)

Rihtarić, Gjuro dr. (liječnik iz Zagreba), legat, 1924. (1550 dinara)

Rihtarić, Ivo dr., legat, 1921. (5000 kruna)

Rojc (kapetan), dar, 1901. (60 kruna)

Rukavina, Amon (barun), dar, 1920. (1800 kruna)

* Dar za izdanja Gospodarske knjižnice MH.

Rukavina, Elizabeta (Zagreb), dar, 1940. (100 dinara)

Ružić, Juraj, dar, 1892. (10 forinti)

* Dar za podmirenje troškova pogreba i prijenosa kostiju Janka Draškovića u Za­greb.

Ružić, Viktor dr. (ban Savske banovine), potpora, 1936. (100.000 dinara)

* Nakon niza godina bez državne potpore, Matici je zahvaljujući novome banu i njegovu votiranju dotirana potpora.

Schlenger, bračni par iz Varaždina, legat, 1923. (250 dinara)

Schrott, Josip (biskup), dar na ime članarine, 1845. (500 forinti)

Schulhoff (obitelj, većinski vlasnici Tipografije d.d.), dar, 1942. (60.000 dionica nominalne vrijednosti 6.000.000 kuna)

* Više o donaciji vidi na str. 97.

Schwarz, Lavoslav (trgovac iz Zagreba), legat, 1927. (10.000 dinara)

* Legat u spomen supruge Justine rođ. Grünbaum.

Sollar, Franjo (građanin), legat, 1924. (5000 dinara)

»Spomeničari Matice hrvatske«, dar, 1942. (oko 1.000.000 kuna)

* »Spomeničari« = naziv za 1742 darovatelja iz 85 mjesta NDH koji su Maticu hrvatsku prilikom njezine stogodišnjice pomogli većim novčanim prinosima (od 500 do 1000 kuna).

Srkulj, Stjepan (župnik iz Županje), dar, 1897. (100 forinti)

Starčević, Mile (ministar, bivši gospodarski tajnik MH), dar, 1943. (40.000 kuna)

Stern, Oto (građanin), dar, 1934. (5000 dinara)

Stočas, Antun (Osijek), legat, 1917. (700 kruna)

Stojanović, A., legat, 1912. (100 kruna)

Strac, Matija (opat iz Zemuna), legat, 1913. (200 kruna)

Strecha, Jaroslav (građanin), dar, 1933. (250 dinara)

* Na račun MH položeni novci umjesto nadgrobnoga vijenca za Matičina člana i rodoljuba dr. Alfreda Šaleka.

Strossmayer, Josip Juraj (đakovački biskup): 1. potpora, 1851. (156 fo­rinti); 2. dar, 1888. (1000 forinti); 3. dar, 1892. (100 forinti); 4. dar, 1901. (1000 kruna)

* Ad 1) potpora izdanjima Đurđevićevih djela (Uzdasi Mandaljene pokornice i Saltjer slovinski) i pokretanju časopisa Neven; ad 2) prilog izdanju edicije Hrvat­ske narodne pjesme. U pismu upućenom Matičinoj upravi i njezinu predsjedniku Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom, Strossmayer piše: »Presvietli gospodine predsjedniče! Ne imam rieči, s kojimi bi dovoljno posvjeočio krasni rad i velike zasluge naše ‘Matice Hrvatske’ koja pod Vašim mudrim upravljanjem stoji. Da međutim prigodom svetkovanja moje pe­desetgodišnjice misničtva kakvi takvi dokaz moje ljubavi i privrženosti našoj ‘Hr­vatskoj Matici’ dadem, evo polažem u Vaše ruke hiljadu (1000) forinti u bankno­tama, i to u svrhu, da se taj novac upotriebi na tiskanje narodnih pjesama, u kojih nam krasno blago narodnih misli i osjećaja, ter čistoga i divnoga našega jezika sastoji. U Djakovu na Josipovo, kao na pedesetgodišnjicu moga misničtva, god. 1888«. (navedeno prema prijepisu pisma u: HDA, Fond MH, serija Koresponden­cija dužnosnika MH, kut. 66); ad 3) dar za podmirenje troškova pogreba i prijeno­sa kostiju Janka Draškovića u Zagreb; ad 4) zahvala za Matičin zbornik Spomen cvieće J. J. Strossmayeru. Osim arhivskih potvrda Strossmayerova mecenatstva prema Matici, u književnoj se historiografiji spominju i njegove potpore izdanjima Matičinih časopisa Književnik i Vijenac.

Stručić, Karlo pl. (počasni kanonik i župnik u Komletincima), zaklada, 1909. (34 kruna)

* Zaklada Karla Stručića za nagrađivanje djela »kojima će se buditi narodni duh«. Novac zaklade uručen je Matici 1903., a zaklada je utemeljena tek 1909. kada su kamate glavnice dovoljno narasle da pokriju troškove nagrade.

Šalek, Lujza i Alfred dr. (bračni par iz Zagreba), potpora, 1926. (500 dinara)

Šamšalović, Marko (povjerenik MH), legat, 1919. (205 kruna)

Šavor, Josip (župnik u Velikom Bukovcu), legat, 1891. (25 forinti)

Šenk, Ivan (župnik iz Selnice u Međimurju), dar, 1893. (250 forinti)

Šenoa, August (književnik i urednik Vienca), dar, 1877. (rukopisna zbir­ka narodnih pjesama za ediciju HNP)

Šimić, Mile (hrvatski iseljenik iz Kanade), dar, 1998. (50 kanadskih dolara)

* Za Zakladu Vinka Nikolića.

Škundrić, Ilija (Daruvar), potpora, 1927. (100 dinara)

Šloser-Klekovski, L. dr., legat, 1910. (342 kruna)

Šnapp, Konrad (zagrebački kanonik), dar, 1896. (100 forinti)

Štefinović, Mato (odvjetnik iz Osijeka), dar, 1893. (100 forinti)

Štoos, Pavao (župnik u Pokupskom), legat, 1862. (25 forinti)

Švrljuga, Stanko dr. (političar), dar, 1938. (2000 dinara)

Taglieber, Franjo (opat i župnik u Valpovu), legat, 1884. (100 forinti)

Tanfa, R. (hrvatski iseljenik iz Kanade), dar, 1998. (989 kanadskih dolara)

* Za Zakladu Vinka Nikolića.

Terihaj, Stjepan (župnik u Veleševcu), dar, 1901. (200 kruna)

Tkalčević, Adolfo Veber (kanonik u Zagrebu), zaklada, 1890. (7000 fo­rinti)

* Zaklada Adolfa Vebera-Tkalčevića za nagrađivanje najboljih književnih djela.

Tomašić, Tereza pl. (udovica car. kr. majora iz Rijeke), zaklada, 1895. (500 forinti)

* Zaklada Tereze pl. Tomašić rođ. Aurnhammer de Aurnstein. Prema dogovoru zakladiteljice i Matičine uprave, kamatama zakladne glavnice nagrađuje se svake godine najbolja pripovijest iz hrvatskoga života. Ako koje godine ne bi bilo pripo­vijesti vrijedne nagrade, kamati se imaju pripojiti zakladnoj glavnici.

Tombor, Janko (župnik iz Gorjana), legat, 1913. (39 kruna)

Tončić, Dragutin dr. (pravnik, banski savjetnik), legat i zaklada, 1937. (100.000 dinara)

* Zaklada Dragutina Tončića za nagrađivanje školske djece osnovnih škola u Klanjcu i Tuhlju Matičinim knjigama.

Toplak, Šandor (trgovac iz Koprivnice), legat, 1885. (500 forinti)

Torbica (rođ. Dojković), Paulina (tvorničarka iz Ivanić Kloštra), legat, 1927. (10.000 dinara)

Trošt, Antun (učitelj iz Lupoglave u Istri), dar, 1893. (50 forinti)

Türk, Franjo pl. (gradski zastupnik i počasni građanin Karlovca), 1. potpora, 1879. (100 forinti); 2. dar, 1892. (25 forinti)

* Ad 1) potpora za Matičino izdanje povijesti Karlovca (R. Lopašić, Karlovac, Zagreb 1879); ad 2) dar za podmirenje troškova pogreba i prijenosa kostiju Janka Draškovića u Zagreb.

Turković, P. Dragutin, dar, 1892. (25 forinti)

* Dar za podmirenje troškova pogreba i prijenosa kostiju Janka Draškovića u Za­greb.

Turković, Vladimir dr. (barun), memorijalna zaklada, 1916. (20.000 kruna)

* Zaklada Petra Dragana baruna Turkovića. Zakladu je utemeljio Petrov sin Vla­dimir Turković u svoje i u ime svoje braće s glavnicom od 10.000 kruna koju je 1921 povisio na 20.000 kruna.

Tuškan, Grga (pravaški političar iz Siska), legat, 1924. (dionice)

Ulses, Miroslav (umirovljeni župnik iz Oriovca), dar, 1895. (50 forinti)

Vakanović, Jaroslav pl. (sin Antuna Vakanovića i Ivane Krizmanić), dar, 1897. (95 forinti)

Vancaš, Josipa pl. (»majčica Ilira«, supruga Alekse Vancaša, protomedi­ka i dužnosnika Matice ilirske), 1. dar, 1892. (50 for); 2. legat, 1909. (2000 kruna)

* Ad 1) dar za podmirenje troškova pogreba i prijenosa kostiju Janka Draškovića u Zagreb.

Vatavuk, Ante (građanin iz Zagreba), dar, 1938. (1000 dinara)

Vekić, Mate (tršćanski industrijalac, podrijetlom iz Vrgorca), 1. dar, 1996. (nekretnine vrijedne oko 800.000 DEM); 2. dar, 1998. (pri­bližno 200.000 kuna); 3. potpora, 1999. (193.457 kuna); 4. potpora, 2000. (196.057 kuna); 5. dar, 2005. (110.647 kuna)

* Ad 1) dar u obliku poslovnoga prostora u Trstu; ad 2) dar za kupnju informa­tičke opreme i automobila; ad 3. i 4) potpora za Vijenac uplaćena u njemačkim markama. Više o dobrotvoru i donacijama vidi na str. 99.

Velzek, Ante (knjižar i nakladnik iz Zagreba), dar, 1946. (1.800.000 di­nara)

* Dar = imovina nakladničke kuće Nakladni zavod Velzek. Više o donaciji vidi na str. 98.

Vidic, Matija (građanin), dar, 1933. (50 dinara)

* Na račun MH položeni novci umjesto nadgrobnoga vijenca za Matičina člana i rodoljuba dr. Alfreda Šaleka.

Virag-Drašković, Vladimir dr. (Požega), legat, 1926. (500 dinara)

Vlahović, Pavle (župnik iz Inđije), dar, 1930. (120 dinara)

Vogrinc i Vaupotić (građani iz Zagreba), dar, 1940. (100 dinara)

Vraniczany, Ivka (barunica), dar, 1892. (25 forinti)

* Dar za podmirenje troškova pogreba i prijenosa kostiju Janka Draškovića u Zagreb.

Vraniczany, Ivka barunica, dar, 1893. (500 forinti)

Vraniczany, Ljudevit (barun), 1. dar, 1877. (100 forinti); 2. dar, 1892. (100 forinti)

* 2. dar za podmirenje troškova pogreba i prijenosa kostiju Janka Draškovića u Zagreb.

Vraniczany-Buratti, Kl. (barunica), 1. dar, 1878. (85 forinti); 2. dar, 1879. (43 forinti)

Vranyczany, Terezija (barunica), zaklada, 1911. (4000 kruna)

* Zaklada utemeljena u spomen na baruničina supruga (Zaklada u spomen Dragana baruna Vranyczanya). Nagrada se dijelila piscima svake pete godine.

Vrbljančević, Franjo (Krapina), legat, 1937. (2000 dinara)

Vuščić, Aleksandar dr. (odvjetnik iz Križevaca), zaklada, 1898. (6000 forinti)

* Zaklada Alekse pl. Vuščića za nagrađivanje najboljih znanstvenih ili književnih dje­la o hrvatskoj povijesti »po primjeru Smičiklasove Hrvatske poviesti i Lopašićeve Poviesti Karlovca i »Šenoinih romana Zlatarevo zlato, Diogenes itd«. Podjeljuje se svake četvrte godine s nagradom od 1000 forinti.

Wollner, H. (građanka), dar, 1933. (50 dinara)

* Na račun MH položeni novci umjesto nadgrobnoga vijenca za Matičina člana i rodoljuba dr. Alfreda Šaleka

Zdunić, Mijo dr. (odvjetnik iz Siska), dar, 1922. (220 kruna)

* Dar sakupljen svatovskim prilozima

Zekić, Franjo dr. (sudac i povjerenik MH u Fojnici), dar, 1932. (117 dinara)

Zovko, Ivan (folklorist i učitelj iz Mostara), zaklada, 1905. (2000 kruna)

* Prema oporuci pokojnika (umro 3. III. 1900. u Mostaru), trebalo je Matici hrvat­skoj pripasti 6000 kruna. Budući da su Zovkovi nasljednici pobijali oporuku povedena je parnica u kojoj je sud Matici hrvatskoj odredio svotu od 2000 kruna, koja je sa svim odbicima (1800 kruna) isplaćena Matici 1905. godine.

Žerjavić, Juraj dr. (župnik i povjerenik MH iz Marije Bistrice), dar, 1892. (25 forinti)

* Dar za podmirenje troškova pogreba i prijenosa kostiju Janka Draškovića u Za­greb.

____________________

(1) Pojmom filantropija (grč. φιλέω, ljubim + ἄνθρωπος, čovjek) tradicionalno označavamo čo­vjekoljublje, dobrotvornost, dobrohotnost, odnosno ono djelovanje čija je svrha ostvarenje dobrobiti drugih ljudi. Pritom se misli na spremnost filantropa da neovisno o svojim sklonostima i simpati­jama pomaže drugim ljudima zbog dobrih i humanitarnih razloga putem novčanih ili kakvih dru­gih donacija, osnivanjem zaklada, dobrotvornim radom itd. U ovom radu riječ je prije svega o individualnoj filantropiji koja se sinonimno može izraziti u pojmovima mecene i dobrotvora.

(2) O tome tko je, čime, kada, u kojoj mjeri i na koji način potpomagao Maticu hrvatsku vidi više u popisu mecena i dobrotvora na kraju teksta (u popis su uvrštena imena onih pojedinaca čiji su filantropski postupci prema Matici hrvatskoj zabilježeni u njezinoj arhivskoj i knjižnoj dokumentaciji; popis državnih, gradskih i općinskih institucija, nevladinih udruga, trgovačkih društava i drugih pravnih osoba koje su u prošlosti potpomagale Matičin rad, objavit ćemo drugom prilikom).

(3) Prijepis spomenuta statuta čuva se u Zagrebu, u Hrvatskome državnom arhivu, pod latinskim i njemačkim imenom Statuta fundamentalia / Fundamental-Statuten, Fond Matice hrvatske, serija Spisi. Pravila i ostali normativni akti, kut. 36.

(4) Uzmemo li u obzir podatake o broju pretplatnika pojedinih ilirskih tiskovina, primjerice Gajevih novina koje su tijekom četrdesetih godina 19. stoljeća imale prosječno između 600 i 700 pretplatnika godišnje, možemo zaključiti da 650 podupiratelja Matice ilirske predstavlja ujedno i »kritičnu masu« potpomagatelja ilirske pisane riječi i kulture.

(5) Iznimno je poučan slučaj Stanka Vraza koji je kao urednik Kola izabran na tajničku dužnost u Matici ilirskoj nakon Babukićeva odlaska 1846. Na Vrazovu primjeru mogu se uočiti svi pozitiv­ni i negativni smjerovi mecenatskoga odnosa prema Matici ilirskoj u razdoblju od 1845. do 1850. kada se nakon prvotne erupcije narodnoga oduševljenja za Maticu javljaju prve sumnje u njezine stvarne mogućnosti. Političke neprilike te neprestane akcije skupljanja dobrovoljnih priloga za razne ilirske događaje i projekte, poput kupnje Narodnoga doma, iscrpile su i snagu domoljubnoga poleta i financijske mogućnosti kod većine pristaša i simpatizera ilirskoga pokreta. Prije nego što će postati tajnikom Matice, Vraz će se do te mjere suživjeti s njezinom ulogom i značenjem u narodnom ži­votu da će joj u oporuci sastavljenoj 1845. ostaviti 1000 forinti (tada najizdašnija mecenatska svota namijenjena Matici). No, razočaranje sa sveukupnom političkom i kulturnom klimom nakon revolucionarnih godina (1848/49.), nerazumijevanje Matičine uprave za Vrazovu privatnu i zdravstvenu situaciju kao i za opseg tajničkih i uredničkih poslova što ih je obavljao u Matici (potkraj 1850. Vraz je otpušten s tajničkoga mjesta), navelo je oporučitelja na promjenu izvorne oporuke iz koje je izbacio one dijelove koji se tiču Matice. Tekst izvorne oporuke iz 1845. glasi:

»Budući da čověk svaki čas umrěti može i kad se najmanje smàrti nada, a najpače ljudi se voze po željeznih cestah, za to je trěba, da što prie oporuči i razredi pred smàrt zemaljni svoj imetak polag dušnog svojeg spoznanja. Tako i ja dole podpisani, spomenuvši se nestalnosti i minutja života ovog, danas razredjuje imetak svoj po ovoj vlastitom rukom pisanoj oporuci, naredjujući polag zdravog razuma i pameti moje slědeće:

Pàrvo: Od onih pet sto i petdeset (550) forinti srebra, što mi je još dužan brat moj stanujući na očevini Josip, ima rečeni brat Josip izplatiti u peneznicu Matice narodne u Zagrebu trista (300) forintih srebra, a sto (100) for. srebra bratu Ivanu [...]

Drugo: Negibući imetak moj t. j. vinograd, šumu, livade i oraću zemlju, što se nalazi u Veliča­nih i na Plešivici oporučujem ljubeznoj i dragoj sestri Anki, udatoj Moharićevoj i ostanku njezinom s tom pogodbom da iz ovog mog imanja izplati u gori rečenu (Maticu Zagrebačku sedamsto) (700) forintih srebra.

Medjutim volja je moja, da se ni brat ni sestra ne sile, da plate glavnicu tu prie nego posle dvě godine danah, nu imaju do onog roka platjati kamatu običnu u austrijskih naslědnih pokrajinah t. j. 5 od 100. – a Maticu molim, neka za te novce izda na světlo putem tiska sbirku moju Nar. pěsamah od sviuh južnoslavenskih pokrajinah.

Izvorna moja pisma sastojeća ponajviše u pěsmah neka se izdaju putem predplate; a korist, koja će se iz toga izvaditi, neka se obrati za pomiriti dužnike moje, koji jesu 1. Dr. Gaj, kojemu sam dužan za tisak III. knj. »Kola« 100 fr. sr. 2. Gostionik A. Černi, koj ima od mene tražiti 30 (trideset) for. srebra za oběd. 3. g. prof. bivši g. Šuflaj za konak počemši od t. g. trideset forintih, 4. krojači Za­grebački С. Milošević i Savić (svakomu po 5 for. sr.) i 5. postolari Zagrebački S. Tkalčić i Herweiss (svakomu po četiri forintih srebra). Što od dobitka prodaje tih dělah preteče, neka se njimi naplati trud uredjivajućih doli imenovanih prijateljah, i ako bi i tu šta preostalo neka ide upet u Maticu. –

Sve ostale moje dužnike opominjem i molim neka plate sve, što su mi dužni (polag dušnog svog spoznanja i tako jim Bog pomogo i srěća slavljanska!) u peneznicu Matice Zagrebačke.

Izvan toga ođredjujem i molim prijatelje i kàrvnu bratju moju gg. Dragutina Rakovca, Dr. I. Užarevića i bratju Antuna i Ivana Mažuranića neka se pobrinu za uredjenje pisamah mojih izdajući jih na světlo izbravši žito od plěvi, koja se medjutim može polag volje njihove uzčuvati rukopisma [!] u knjižnici kakvoj kao svědočanstvo i dokaz slabosti čověčjega uma i sàrdca.

U ostalom poslědnji moj pozdrav i uzdah Slavjanstvu i svima, što rade pošteno i čistog sàrdca oko njega.

U Gradcu dd: 17. sàrpnja g. 1845 (Pisao pri zdravoj pameti) Jakob Frass prozvan u književ­nosti Stanko Vraz.

Dragi brate Josipe Muršcu! Evo Vam pošiljem oporuku moju, koju imate izručiti posle smàrti moje Matici Zagrebačkoj u prepisu, a kad bude trěba i isti original...«. Tekst oporuke objavljen je u: »Neobjavljeni Vrazovi članci i dokumenti«, priredio Rudolf Maixner, Građa za povijest književnosti hrvatske, knj. 20/1951., str. 7–48.

(6) HDA, Fond Matice hrvatske, kut. 37, Zapisnici ilirske čitaonice 1838–1845, str. 74–76.

(7) Dragutin Rakovac, »Dnevnik Dragutina Rakovca«, priredili Emilij Laszowski i Velimir Deželić, Narodna starina, knj. 1, sv. 1/1922., str. 65.

(8) Isto.

(9) Novine horvatsko-slavonsko-dalmatinske, god. 10, br. 87, 30. X. 1844., str. [174].

(10) Primjerice Jakov Užarević, jedan od uglednijih pripadnika ilirskoga pokreta koji je 1846. od Vjekoslava Babukića preuzeo tajničko mjesto Ilirske čitaonice i Matice ilirske.

(11) U Gajevim novinama objavljena je skraćena verzija dopisa što ga je Matici ilirskoj poslao knez Miloš Obrenović »kojega su zasluge za mnogostručno razvitje pobratimskog nam naroda sĕrbskoga napose, a velikodušnost u obće cĕlomu svĕtu poznate«: »Slavnoj ilirskoj Matici. ‒ Vidjevši [...] slavne ilirske Matice kako izrjadnost cĕli njene, tako i udobnost sredstvah k postiženju one, a imeno rev­nostni trud vitežkih Horvatah na prostranom polju slovesnosti ko ustrojeniju i utvĕrdjeniju narod­nosti, najmilie i najsvetie časti suščnosti čovečeske, i kao člen prostranog naroda slavenskog radujući se tako izvĕstnomu uspĕhu predpohvaljene Matice ilirske, čuvstvujem sebe milim nĕkim čuvstvom pobudjena usĕrdstvovati na polezni fond taj od strane moje nĕki podarak, koi u 100 ces. dukatah ovim preprovodeći umoljavam slavnu Maticu, da bi istu sumicu ko ostalim preuspĕvanju svojemu kao i čuvstva udivlenija i počitanija mog primiti dobrotu imala. U Beču 11/12 Junia 1842. Knjaz Mi­loš Obrenović. ‒ Po zapovĕsti knjažeskoj Jakov Živanović, v. r. direktor dobarah knjažeskih«, Ilirske narodne novine, tečaj VIII, br. 53, Zagreb 2.VII.1842., str. 209.

(12) HDA, Fond Matice hrvatske, kut. 37, Zapisnici ilirske čitaonice 1838–1845, str. 86–87.

(13) Vidi: Viktor Novak, Magnum Tempus. Ilirizam i katoličko sveštenstvo: ideje i ličnosti (1830–1849), Nova knjiga, Beograd 1987., str. 309.

(14) HDA, Fond Matice hrvatske, kut. 86, Zakladnica Ivana Nepomuka Draškovića.

(15) Prisjetimo se na ovome mjestu činjenice da je Janko Drašković bio član pariške slobodnozidarske lože znakovita naziva Philanthropes reunion (Čovjekoljubni savez).

(16) Ognjeslav Utješenović-Ostrožinski, »O mecenatstvu naše knjige«, Vienac. br. 27, Zagreb 1869., str. 479.

(17) Ivan Trnski, »Prijenos pok. Sidona Brkića sa bečkog na sisačko groblje«, Obzor, god. 45, br. 150, 4. VII. 1904.

(18) HDA, Fond Matice hrvatske, knj. 42, Zapisnik sjednice Zajedničkog odbora (2. VIII. 1921.).

(19) Ovdje navedeno prema: »Čačković Vrhovinski, Miroslav«, natuknica u: Enciklopedija Matice hrvatske 1. A ‒G, Matica hrvatska, Zagreb 2015., str. 421.

(20) HDA, Fond Matice hrvatske, kut. 56, Zapisnik sjednice zajedničkog odbora Matice Hrvatske održa­ne dne 1. kolovoza 1945. Više o odnosu Matičine uprave prema Schulhofima i Tipografiji d.d. za vrijeme Drugoga svjetskog rata vidi u: Višeslav Aralica, Matica hrvatska u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2009., str. 125-129. Nakon pada NDH, prema Schulhofima ni nova vlast nije bila naklonjena: odlukom Suda za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Zagrebu, Dragutin i Milan Schulhof osuđeni su 20. VII. 1945. na višegodišnji prisilni rad, konfiskaciju cjelokupne imovine i desetgodišnji gubitak nacionalne časti zbog toga što su za rata kao tehnički ravnatelji Tipografije sudjelovali u tiskanju ustaškoga tiska (Budakov Hrvatski narod, Spremnost i dr.) i što su darovali dionice Tipografije »ustaškom društvu ‘Matica hrvatska’«. Presuda i njezino obrazloženje objavljeni su u: Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti: Zagreb i središnja Hrvatska, priredili Vladimir Geiger i dr., Hrvatski institut za povijest ‒ Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje i Hrvatski institut za povijest, Slavonski Brod ‒ Zagreb 2008.

(21) Nakon svršetka Drugoga svjetskog rata, konverzija kune u dinare izvršena je u omjeru 1:1.

(22) Premda se proračunska sredstva za Maticu iz godine u godinu smanjuju, hrvatska je Vlada i nadalje najizdašniji Matičin dobrotvor.

(23) Povjerenici – počasni članovi MH: Mate Nekić iz Zadra, Antun Mazek iz Požege, Stjepan Grotić iz Varaždina, Mate Marušić iz Rijeke, Jakov Kalajdžić iz Ravne gore, Niko Duboković s Jelse na Hvaru, Vladimir Brunšmid iz Županje, Mišo Mutavdžić iz Dubice, Petar Vinko Milović iz Milne na Braču, Juraj Žerjavić iz Marije Bistrice, Antun Majnarić iz Ravne gore, Andrija Pelicarić iz Benkovca, Milko Cepelić iz Đakova, Rajmund Jelušić iz Brseča, Aleksandar Car iz Crikvenice, Nikola Imbrić iz Posavskih Brega, Maksimilijan Jurčić iz Požege, Josip Sentinela iz Trogira, Bogdan Penjić iz Osijeka, Luka Janjanin iz Zagreba, Đuro Knežević iz Petrinje i Dragutin Vračun iz Varaždina.

Izvori i literatura:

1. HDA, Fond MH, serije:
Zapisnici sjednica tijela MH, kut. 37–64.
Dokumentacija o imovini MH, Dokumentacija o zakladama, ostavinama, dionicama, zakladninama i dotacijama, kut. 86 i 87.
Korespondencija dužnosnika MH, kut. 66-81.
Naknadno preuzeto gradivo MH, Zapisnici sjednica tijela MH, kut. 1-4.
2. MH, Pismohrana Predsjedništva Matice hrvatske
Zapisnici s Glavnih skupština 1989–2002.
Zapisnici Glavnog odbora MH 1990-2000.
Zapisnici Predsjedništva MH 1990-2000.
3. Račun od Matice… za god. 1842. (i dalje do 1849), Zagreb 1843–1850.
4. Izvieštje o stanju Matice ilirske od 1. siečnja 1854. do 31. prosinca 1857., Zagreb 1858.
5. Izvieštje o stanju Matice ilirske od 1. siečnja do 31. pros. 1858., Zagreb 1859.
6. Izvješće o upravljanju i računih Matice ilirske od 1. siečnja do 31. prosinca 1861. (i dalje za god. 1862), Zagreb 1862–1863.
7. »Izvješće o upravi i računih Matice ilirske od 1. siečnja do 31. prosinca 1864.«, u: Književnik, god. 2, sv. 4 (prilog), Zagreb 1865.
8. Izvještaj Matice hrvatske za god. 1877. (i dalje do 1944), Zagreb 1878–1945.
9. Albert Bazala, »Filantropija nekoć i danas«, Kalendar Crvenoga križa, Zagreb 1932., str. 19-25.
10. Josip Bratulić, »Juri Petričeviću u spomen«, Kolo, god. 19, br.3-4/2010., str. 275-280.
11. Ive Mažuran / Josip Bratulić, Spomenica Matice hrvatske 1842–2002., Zagreb 2004.
12. Татьяна Игнатьевна Михайличенко, Филантропия как элемент гражданского общества в контексте трансформации современного социального государства, doktorski rad, Пятигорск, 2011. (dostupno na: www.dslib.net).
13. Robert Parnica, »Filantropija u Hrvatskoj u drugoj polovini XIX. i početkom XX. stoljeća (zaklade u javnom i pravnom životu)«, Historijski zbornik, sv. 53/2000., str. 101‒124.
14. Jakša Ravlić, »Povijest Matice hrvatske«, u: Matica hrvatska 1842–1962, Zagreb 1963.
15. Jerome B. Schneewind (ur.), Giving. Western Ideas of Philanthropy, Bloomington - Indianapolis 1996.
16. Tadija Smičiklas, Franjo Marković, Matica Hrvatska od godine 1842. do godine 1892.: spomen-knjiga, Zagreb 1892.