Matica hrvatska ‒ 175 godina sa svojim narodom

Ako se u 175 godina Matice hrvatske zagledamo kao u cjelinu, upast će nam u oči povjerenje u kulturu koje je naša najstarija kulturna ustanova podržavala i jačala, povjerenje u kulturu uopće i povjerenje u svaki kulturni čin. Kao da je davno anticipirala i stalno imala na pameti misli Milana Kundere koji je jednom napisao: »Identitet nekoga naroda i neke civilizacije odražava se i sažima u onome što je stvorio duh – u onome što je poznato kao kultura. Ako tom identitetu prijeti uništenje, kulturni život postaje jači, važniji, sve dok sama kultura ne postane vrijednost oko koje se sabiru svi ljudi«.

U trenutku utemeljenja Matice ilirske 1842. godine i dugo poslije kultura se širila u prvom redu knjigom pa je Matica od svojih početaka snažno širila ljubav prema knjizi i u tome se ni od koga nije dala nadmašiti. Prema knjizi uopće i prema hrvatskoj knjizi napose. Vrijeme utemeljenja Matice ilirske vrijeme je kada i na hrvatske prostore stižu europske ideje o narodu kao nositelju gospodarskoga i kulturnoga napretka i čuvaru povijesnih sjećanja. U hrvatskim prilikama najvažnije je bilo osigurati dostojno mjesto hrvatskom jeziku, osigurati mu da uđe u sve pore društva. To nipošto nije bilo samorazumljivo jer se na našim prostorima čitalo puno više na stranim jezicima, a ti su strani jezici odzvanjali i s kazališnih dasaka i na njima se pretežno sporazumijevalo u uredima. Osigurati da hrvatski jezik popuni sve te prostore značilo je ostvariti davnu još srednjovjekovnu misao, koju je ne jednom iskazao Konstantin Filozof – Sveti Ćiril – da se čovjek Bogu i bratu čovjeku najprirodnije obraća na materinskom jeziku.

Matičini su utemeljitelji mislili u prvom redu na hrvatski jezik i lijepu književnost, ali i na drukčije knjige. Širinu njihove brige možemo vidjeti i iz njihovih praktičnih odluka kao što su one da će dati 20 dukata osobi koja napiše knjigu kako da hrvatsko vino izvozimo, 40 dukata onome tko napiše knjigu koja će pokazati kako da se podigne suknara i kožara, 15 dukata za knjigu o »papirani«, 16 dukata za knjigu koja bi govorila o podizanju gospodarstva na način da se knjiga može i u učionicama upotrijebiti, itd.

No bez jezika i stručnih terminologija ništa se nije moglo napraviti. Zato se nastojalo osposobiti hrvatski jezik da izražava sve potrebe hrvatskoga društva i ta briga za jezik neće u Matici hrvatskoj nikada prestati. U ovoj godini slavimo i 50. obljetnicu »Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika« koja se 17. ožujka 1967. pojavila u »Telegramu« i koja je zahtijevala da se poštuje ime hrvatskoga jezika, da se taj jezik ne potiskuje ni u jednoj sferi života i da se njime svi moraju služiti u službenoj uporabi na području tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske. Deklaracija je nastala u Matici hrvatskoj i potpisale su je brojne hrvatske znanstvene i kulturne ustanove.

Kao i kod Matičina utemeljenja, borba za vlastiti jezik bila je početak borbe za ostvarenje drugih nacionalnih prava. Ti događaji koji su snažno politički obojeni i po kojima je Matica u širim krugovima najbolje poznata ne smiju skriti činjenicu da je Matica kulturna ustanova koja je od svojih 175 godina gotovo 150 bila najvažnija kulturna ustanova naroda koji nije imao punu državnost pa je na sebe kadšto preuzimala zadaće koje u redovitim prilikama kulturnoj ustanovi ne pripadaju. Ona je na političke događaje kadšto odgovarala samo potezima kulturne ustanove ‒ uvjerena da kulturni čin ima moć.

Pri svemu tomu ne treba smetnuti s uma činjenicu da Matica uistinu nikad nije bila samo jedan izdavač knjiga među mnogima, već ustanova koja je objavljivanje knjiga od početka stavila u službu svoje ukupne djelatnosti, djelatnosti koja je uvijek iznova nailazila na povjerenje i ljubav hrvatskog naroda. Matica je već pri utemeljenju pred sebe stavila cilj za koji se gotovo čini da ga je nemoguće ostvariti, taj naime da od sebe zahtijeva visoku razinu svoje ukupne, ne samo izdavačke, djelatnosti, ali da u isti mah prosvjećuje najšire slojeve hrvatskoga pučanstva. Matica je, povrh toga, u sebi jačala i oko sebe širila shvaćanje da kultura zahtijeva ujedinjavanje znanstvenih i umjetničkih djelatnosti, ona je u skladu s tim – suprotno onome što joj se kadšto podmeće – vodila neprestani dijalog sa svijetom, crpeći iz riznice europskih duhovnih bogatstava, ali i nastojeći u tome začeti i odnjegovati i pupoljke vlastite originalnosti.

Mogla bi se držati serija predavanja o Matičinu izdavaštvu u 175 njezinih godina djelovanja. Nizovi kao što su »Pet stoljeća hrvatske književnosti«, »Stoljeća hrvatske književnosti« i drugi koji su afirmirali prošlu i suvremenu književni riječ, i ne samo hrvatsku, niz »Grčki i rimski klasici«, »Filozofska hrestomatija«, Matičina »Povijesna knjižnica«, Matičini nizovi knjiga iz prirodopisa i gospodarstva, Matičini prijevodi s tzv. svjetskih jezika i Matičino nastojanje da hrvatska sredina upozna što više djela iz slavenskih književnosti ‒ spomenici su iznimne kulturne djelatnosti. Matičini časopisi, ne samo oni u Zagrebu, nego na mnogo drugih mjesta, Matičin list »Vijenac«, kao i neizbrojiva predavanja, predstavljanja, izložbe, glazbeni susreti itd. itd. dokaz su snažne i promišljene djelatnosti.

Matica hrvatska ne samo da nije nikada svoje članove birala i dijelila po svjetonazoru, socijalnom statusu ili po nekom sličnom diobenom kriteriju, ona nikada nije pristajala da bude kakva uskostručna ili samo znanstvena ili samo izdavačka ustanova. Jedan njezin davni predsjednik usporedio ju je s nebom čiju ljepotu skladaju i velika sunca i male zvijezde. Ta ostvarena demokratičnost davala joj je i daje joj snagu da prepoznaje probleme hrvatskoga društva i da se djelotvorno uključuje u njihovo rješavanje sredstvima koja pristoje kulturnoj ustanovi. A rodoljublje je bilo 1842. i danas je Matičino pogonsko gorivo, jer ono je, štogod tko mislio, preduvjet za uspješno djelovanje nacionalnih institucija. Oni koji su Maticu vodili u ovih 175 godina temeljili su svoj rad na onom kranjčevićevskom i onom ivaniševićevskom shvaćanju Domovine o kojem je naš veliki povjesničar književnosti i zaslužni matičar profesor Ivo Frangeš jednom napisao:

«... domovina je dom, krov nad glavom, jamstvo čovjekoljublja i slika ljepote. To je domovina svakoga čovjeka, kojemu god narodu pripadao: istinsko rodoljublje, koje se bori za vlastito ljudsko dostojanstvo, ali ne tako da vrijeđa ili svojata tuđe: Domovina koja vlastit smisao nalazi u postojanju i poštivanju – tuđeg.«

Takvo shvaćanje Domovine i rad koji je iz njega proključao donosili su Matici veliku privrženost ljudi na svim hrvatskim prostorima i bili crvena krpa onima kojima su Matičini ciljevi i ostvarenja, pa stoga i samo njezino postojanje, iz različitih razloga bili zazorni. Kad smo u naše vrijeme s mukom i uz goleme žrtve ostvarili vlastitu državu, počeli su intenzivni razgovori o tome kakvo je mjesto Matice hrvatske u hrvatskom društvu sada kad imamo svoja ministarstva, svoje školstvo, brojne kulturne ustanove i zavode, nakladnička poduzeća, itd.

Zagovornici teze o dotrajalosti i svojevrsnoj potrošenosti Matice hrvatske primjećivali su, doduše, vrijedne časopise i važne knjige što ih je izdavala, kao i svakodnevna intelektualna i prosvjetna okupljanja u njezinim prostorijama, zapažali su važna i poticajna istupanja Matičinih dužnosnika, ali kao da im je sve to bilo nekako malo i mlako. Jer očito su htjeli Maticu koja će svaki čas izlaziti s priopćenjima, koja će političarima svako malo slati izraze svojega neslaganja, koja će im se stalno suprotstavljati i biti nekakvom pritajenom prijetnjom. Nametale su se dvojbe oko hrvatskoga identiteta, pitalo se kako Matica može graditi taj identitet kad uopće i ne znamo koje su njegove glavne sastavnice.

Vrlo ugledan znanstvenik svojedobno je pisao da je Matica u 19. stoljeću imala razloga Dalmatince, Slavonce, Dubrovčane i Banovince uvjeravati da su Hrvati, ali da to nema smisla raditi krajem 20. stoljeća. Doista, nitko u Matici nije mislio i ne misli da bi Hrvate u 20. i 21. stoljeću trebalo uvjeravati da su Hrvati, ali svaki pozorni i smireni promatrač vidi da Matica, i ne samo Matica, ima itekako velikog posla oko toga da ljude na hrvatskim prostorima uvjerava u to da je naša raznolikost naše veliko i pravo bogatstvo i da na nju ne treba gledati kao na opasnost, da tu raznolikost, štoviše, treba što bolje upoznavati i sve više je voljeti.

Govorilo se da konačno imamo svoje školstvo i da time otpadaju i postaju izlišnima mnoge Matičine zadaće. Tome moramo odgovoriti da bi Matica u prosvjetnom smislu imala mnogo posla čak i da smo odmah na početku svoje samostalne države uspjeli ustrojiti uzorno školstvo. A to osobito vrijedi u situaciji kad i četvrt stoljeća nakon uspostave države mučno tražimo putove i načine da ga moderniziramo i učinimo doista suvremenim, ne gubeći bitne odrednice svoje i europske tradicije. I sutra, kad jednom prevladamo te teškoće, Matica će moći ponuditi mnoštvo sadržaja koje sama škola ne može pružiti, a koji su važni za oblikovanje i odgajanje slobodnoga, samosvjesnoga građanina i pravog rodoljuba.

I danas se Matica, svjesna naše zajedničke obveze da mladom naraštaju što ranije pružimo mogućnost oblikovati vlastiti život i život zajednice u skladu s duhom i zahtjevima današnjeg vremena, koje mi stariji često ne znamo i ne možemo do kraja primjereno osjetiti i shvatiti, pokušava što više otvoriti mladima. U već tradicionalnom Matičinu ciklusu »Mladi glazbenici« svoj prvi nastup imao je značajan broj danas u Hrvatskoj i posvuda u svijetu priznatih i afirmiranih glazbenika. Matičina likovna galerija mnogim je mladim likovnim umjetnicima pružila priliku prvi put u javnost iznijeti i pokazati svoje zamisli i svoja djela. U Matičinoj Filozofskoj školi studenti i doktorandi uvježbavaju se pod vodstvom vrsnih znalaca u teškom poslu tumačenja najtežih djela sveukupne povijesti filozofije. U Komunikološkoj školi iskusni stručnjaci studentima novinarstva prenose tajne te zahtjevne i etički toliko odgovorne struke. Itd.

U vlastitoj državi Matica treba i hoće biti dobrohotni potporanj i oslonac hrvatskoj vlasti, njezin saveznik i pomagač u izgrađivanju demokratskog društva i predstavljanju hrvatskih vrijednosti svijetu, kao što je to isticao naš poznati povjesničar i zauzeti matičar Trpimir Macan. Matica treba graditi i unapređivati osebujni hrvatski identitet sa sviješću i spoznajom toga da je on otvoren i dinamičan sklop, koji ima svoje stalne, ali i svoje povijesno promjenljive elemente. Kad se gradi vlastita autentičnost i ujedno otvara mogućnost da i oni drugi i drukčiji grade svoju, tad se stvaraju i njeguju zajedničke ljudske vrijednosti, uz istovremeno podržavanje vlastite slobode, koja neće biti na štetu drugih. Naravno, biti oslonac i suradnik hrvatskoj vlasti ne znači odreći se kritičkog prosuđivanja njezinih odluka. Pogotovo to ne znači u svoje redove pripuštati puko strančarenje, ili pak dopuštati da u djelovanju ustanove prevladaju bilo kakvi separatni interesi ili osobne pretenzije.

Čuvanje posebnosti, i u hrvatskom i u svakom drugom narodu, povezano je s poštivanjem prošlosti, jer u starijoj i novijoj našoj povijesti, i ne samo našoj, pojavljivale su se skupine ljudi, pojavljivale su se organizacije koje su htjele uništiti svako povijesno sjećanje, koje su sve iz povijesti ocjenjivale kao nevažno ili su o svemu govorile kao o štetnom. Zašto? Željele su uvjeriti ljude da povijest počinje s njima. Matica hrvatska čini obratno: ona nas svojim djelovanjem podsjeća da se rođenjem pojavljujemo u svijetu koji su naši roditelji i naši bližnji za nas stvarali i koji mi nastojimo učiniti što boljim za one koji će doći poslije nas.

Ozbiljni nas mislioci upozoravaju da su vjera, kultura, tradicija one ovojnice koje čuvaju čovjekovu krhkost i kad ih razorite, uvećavate broj nesigurnih ljudi i povećavate njihovu nesigurnost. Želim dodati da ja u njima vidim onoga biblijskoga Davida koji može pobijediti Golijata koji je, naravno ne samo kod nas, uspostavio ozakonjenu pljačku i ispiranje mozga kao vrhovna načela tobože slobodnoga svijeta. Neka nas ne zbunjuje prezrivi osmijeh oholih i moćnih, nemojmo se skrivati iza tobožnje nemoći. Od nas se ne traži nemoguće nego samo ona cesarićevska kap koja pomaže tkati dugu boljega svijeta.

Stalno se zalažem za to da ujedinimo svoje darovitosti, da naša kulturna događanja budu mjesta tihe i duboke radosti, da ljude kraj sebe ne doživljavamo kao mušterije i konkurente, nego kao braću koja nose svoje darove, kojima mogu obogatiti naš život svojim znanjem, svojim umjetničkim sposobnostima, svojim drugim posebnim darovima. Međusobno se kritizirajmo, ali ne da bismo se svađali, nego da bismo radili još bolje.

Moramo biti svjesni ovoga: i kada organiziramo skromne kulturne događaje mi pomažemo gradnji zajednice koja neće biti neprepoznatljiva, nego će ljudsku osobu imati u prvom planu. Moramo razumjeti da smo tada dio onih snaga koje se doista bore za čovjekovo bolje sutra, a to su one snage u svijetu i u domovini koje se zalažu za opću dobrobit, a ne za pojedinačno prekomjerno bogaćenje, koje se zalažu da jačamo osjećaj blizine s drugim ljudima, a ne da neprekidno prestrašeno mislimo samo na sebe. Kulturna djela su djela koja slave znanje i ljepotu, ili kako su naši stari rekli ‒ plodove srca i uma. I to ne bi trebalo u našem sustavu vrijednosti biti nešto na kraju, nešto na što pomišljamo tek kada smo sve drugo, tobože važnije, namirili.

Ne tako davno u Zagrebu je, u Mallinovoj ulici otvorena »Kuća Šenoa«. Na ulazu u nju stoji ploča na kojoj je navod iz romana Augusta Šenoe Diogenes iz 1878. i na njoj piše:

»Bog vas blagoslovio... Ljubite se do groba, samo ljubav uzvisuje čovjeka do zvijezda. Al’ ljubite cijeli svijet, a prije svega taj divni kraj koji vas je rodio. Siromašan je, mnogo mu treba ljubavi. Na ovoj grudi trajte pošteno dane svoje, za nju radite, nju mi branite: ne mami vas tašta čast, ne zaslijepi vas sjajno tuđinstvo. Ostajte što jeste, i ne dajte da vam djeca budu drugo nego što ste vi!«

August Šenoa je bio veliki matičar, Matičin potpredsjednik, slavni urednik Vijenca i autor koji je u Matici hrvatskoj objavio knjiga koliko ni jedan drugi. Navedene njegove riječi mogu se uzeti kao sažetak Matičina programa i pokazuju kako dugo traju neki problemi, kako su oni dio i naše svakodnevice i kako su isprazna naklapanja o istrošenosti Matičinih programa i njezine razgranate djelatnosti.