Longin

Pred kraj petnaestog stoljeća, kad je Lisabon bio središte trgovine zlatom i mirodijama, koja je tekla iz obiju Indija, prolazila preko rta Dobre nade, a iz lisabonske se luke kopnenim i morskim putovima račvala po svim europskim gradovima, u tom su gradu živjela dva susjeda, dva moreplovca i trgovca upravo tim zlatom i tim mirodijama. Jedan je od susjeda, Bazilije – kad im se to dogodilo – imao kći Agnezu od dvanaest godina, a drugi, Martelin, sina Longina od sedamnaest.

Možda bi se djeca jedno drugomu približila i bez prijateljstva roditelja i bez roditeljske sklonosti njihovu približavanju, možda i uprkos njihovu protivljenju toj bliskosti, ali s njihovom naklonošću približavala su se i prije nego su se približiti smjela i više nego su se u tim godinama starosti mogla približiti. Da nije bilo toga što se iznenada dogodilo, Longin bi i Agneza u toj bliskosti, nevini, počekali još koji godinu, tri najviše, i, ona u petnaestoj, a on u dvadesetoj, vjenčali se i nastavili živjeti u bračnoj bliskosti koja bliskošću nadmašuje svaku drugu bliskost. Da nije!

Ali se dogodilo! A dogodilo se da je Longinov otac Martelin, na povratku iz Indija u Lisabon, obilazeći svojim brodom, punim zlata i mirodija, Rt dobre nade, stradao u pomorskoj nesreći. U tom brodolomu, na mjestu koje zovu grobljem brodova, prema morskom dnu potonuo je Martelin, sva posada, sve zlato i mirodije, ali je – neka se mjesto zove Rt dobre nade – tu potonula i nada Longina i Agneze da će u miru i nevinoj ljubavi sačekati neka prođu te tri godine do njihova vjenčanja i prve noći u bračnoj postelji.

Longin je kao najstarije dijete morao na sebe preuzeti očeve poslove. Sve osim zapovijedanja novim brodom, koji je bio odmah nabavljen, jer ga otac poslu navigatora nije namijenio niti ga je u njem podučio. Kapetana je broda iznajmio, a sam poslovima ostao vezan uz Lisabon.

Nasuprot tomu, gradska je uprava imenovala Agnezina oca Bazilija za svog poslanika, u trajanju od pet godina, koji će otići u Cape Town i tamo organizirati prihvatilište za portugalske i sve europske brodolomce koji stradavaju obilazeći rt Afrike. Neka ih liječi i neka vraća nadu onima koji su na Rtu dobre nade bez nade umalo ostali. A to je značilo?

Da su se Longin i Agneza na pet godina morali rastati! Smatrajući da su dvije godine sitnica u životu mlada čovjeka, Bazilije nije dopustio ni da mu se kći udaje s dvanaest, ni da je, bez sebe, ostavi u Lisabonu kod nekog rođaka, da tu tri godine čeka i kao punoljetna se uda za Longina. Čekala u Lisabonu sama tri ili s njim u Cape Townu pet, svejedno je – tko na malo gleda, malo i valja. Nema razlike udala se u petnaestoj ili u sedamnaestoj. Ima, razlika ide u korist zrelosti koja je u sedamnaestoj za brak veća! Očeva se riječ ne pobija i Agneza je morala put Cape Towna.

Agneza se i Longin jedno drugomu zakleše na vjernost i nevinost, ne samo na pet godina, koliko je djevojčin otac mislio da će biti potrebno, nego na mnogo duže, koliko god to bude trebalo. Trebalo, ako ih Bog poživi jedno i drugo a sastati se ne budu mogli, ili ako Božja volja, dižući jedno od njih dvoje u nebo, zbog nečeg nepredvidljiva, ne oslobodi zakletve onoga koji nastavi živjeti.

Agneza je stajalo na krmi očeva broda, a Longin na vrhu Balemske kule, dok je brod kapetana Bazijila isplovljavao iz lisabonske luke. Tu su ostali: Longin, njegovim očima gledano, dok silueta broda nije utonula u sivilo pučine; Agneza, njenim očima viđeno, dok grudobrani Balemske kule nisu nestali u magli što se povijala nad ušćem rijeke Tejo, nad lisabonskim pristaništem.

U Lisabonu je u to vrijeme – u tih pet godina na koje se prostire zakletva o vjernosti i nevinosti, s tim da je tu dužnost nastupio četiri godine prije toga vremena, a s nje otišao bogzna kada – na stolici gradonačelnika sjedio bahat, bogat i, u stvarima ljubavi i seksa, bezočan i bezobrazan čovjek. O te četiri osobine, čije riječi imaju početno slovo B, o ta četiri B mogle bi se stranice i stranice ispisati, a mi ćemo ih ispratiti samo jednim stavkom osrednje dužine.

Bahat, jer ga je bahatim, sa surom, nakostriješenom kosom, sličnoj grivi dikobraza, i tijelom nalik bačvi od trista litara, majka rodila. Bogat, jer se nije bavio opasnom trgovinom zlatom i mirodijama, nego sigurnom, plutom koje se dobiva od kore hrasta plutnjaka što raste u zaleđu grada, uz tok rijeke Tejo. Trgovinom u kojoj se može zaraditi i više nego trgujući zlatom i mirodijama, iako se kora s hrasta plutnjaka, od koje se dobiva pluto, potplat za cipele, s hrasta skida tek svake desete godine. Bezočan, bezobrazan, bezobziran i bestidan u ljubavi i stvarima od postelje, jer se, pored živih supruga, od kojih se na razne načine razvodio, ženio i vjenčavao pet puta. Ni sa jednom od tih žena nije imao dijete, pa su te žene o načinu kako on sa ženama živi i postupa, ako su htjele i smjele – poneke jesu, kroz stisnute zube – imale što reći. Iz toga što bi kroz stisnute zube procijedile ispredane su maštovite priče... Ne bismo smjeli ovom opisu osobina, koje počinju slovom B, ne dodati da je tom gradonačelniku bilo ime Pahomije. I, što zaboraviti ne možemo, da je njegovoj petoj supruzi, od Longina starijoj pet godina, a od supruga mlađoj trideset i pet, bilo ime Kolet.

Nekad na poziv, nekad na vlastiti zahtjev, uvijek po poslu u vezi s trgovinom, Longin bi se često nalazio u zgradi magistrata, a nerijetko i u gradonačelnikovoj kancelariji. I svaki bi ga put šezdesetogodišnji Pahomije zamolio da, na povratku svojoj kući, usput mu je, navrati kod njegove supruge Kolet i uruči joj ono što će joj po njemu poslati, da ne bi mučio svog podvornika, koji je slab na nogama. I kako bi se približio gradonačelniku, koji mu je otprve postao naklon, i da pomogne podvorniku na nogama slabu, Longin je prvi put rado prihvatio ulogu poštara i nosača. Drugi se put nad tom ulogom zamislio. Treći put uvidio da je upao u nešto zagonetno. A četvrti postao uvjeren da se iz toga posla neće biti lako nevin izvući... Da, bi se na kraju, ipak, čist izvukao, ali s kakvim posljedicama, majko moja! Kad je postao poštar i nosač između Pahomija i Kolet, njegova je lađa uplovila u vode u kojima su strujale struje opasnije od onih što su strujale na Rtu dobre nade kad su njegova oca povukle k dnu.

Prvi put je Kolet dočekala Longina decentno obučena u crnu kućnu haljinu. Što znači decentno? Da joj je ovratnik haljine pokrivao vrat u cijelosti, da su joj rukavi haljine pokrivali ruke sve do drugog članka na prstima i da joj je skut haljine dosezao do gležnjeva, a ono što joj se od nogu ispod skuta vidjelo, bilo je obuveno u crne čarape i crvenkaste opančiće. Imala je orlovski nos, oči udubljene i duguljast oblik lica s glatkim tenom. Doimala se i budnom i pospanom, što je, neka su to suprotnosti, uspješno usklađivala s maznim i ljupkim razgovorom, dok su pili čaj, što je ona tražila: neka ne odlazi, neka malo prisjedne, popit će piće i bolje će se upoznati.

Već na drugom susretu decentnost je u odijevanju popustila. Ovratnika je ispod brade nestalo. Zamijenjen je blagim dekolteom, koji je, bude li se spuštao, obećavao pogled na bujne grudi. I izraz se lica promijenio. Kukasti nos i udubljene oči postali su kljun i oči sove. I dalje neodoljivo lijepi – i ljepši nego prvi put – sove koja na nešto vreba i želju da vrebano uvreba izražava prpošno, maznim i ljupkim govorom punim aluzija na ono što je njenu vrebanju konačna meta.

U daljnjim susretima, koji su slijedili jedan za drugim, pojavile su se i sise do bradavica, i gole ruke do ramena, i noge ogoljene do koljena i razrez na haljini, koji bi, s vremena na vrijeme, kad bi ona prebacila nogu preko noge, otvarao pogled na gola bedra i međunožje zaklonjeno bijelim čipkama na nogavicama gaćica.

Razgovor je, od onog početnog, decentnog kao i crna kućna haljina, odmaknuo u slobodi izražavanja daleko i došao do onog stupnja kad se Longina dojmio kao verbalni napad i prostaštvo od kojega želudac zaboli. Tko zna na kojem je to razgovoru bilo: raširila je noge, razmaknula raspor na haljini i razbludnim glasom rekla:

»Ti ne znaš čitati ljubavne znakove, ti si u ljubavi nepismen i meni je uzaludno da ti te znakove i dalje pred nosom ispisujem. Moram prijeći na otvorenu izjavu i nadati se da ćeš me razumjeti... Ja želim da me odjebeš i nastaviš jebati do beskonačnosti. Ako me ni sad ne razumiješ, uzaludno će mi biti dopunsko objašnjenje. Želim da mi napraviš ono što će napraviti svaki normalan muškarac kad se gol nađe uz golu ženu pod plahtom u krevetu.

»Gospođo Kolet, kakva je to izjava!« kazao je Longin.

»Ti si me na nju prisilio!«

»Ja? Kako?«

»Od prvog susreta počela sam ti davati znakove što od tebe očekujem. Na svakom novom susretu sve jasnije. I ti ni na jedan znak nisi odgovorio. Odlučila sam, idem na prostačku izjavu, nju ćeš, valjda, razumjeti.«

»Ali, gospođo Kolet!«

»Šuti, žutokljunče! Znam što mi želiš reći, da si se Agnezi zavjetovao na vjernost i nevinost. Neka si! Ja sam te za ovo što od tebe želim, među mnogima, i odabrala, jer sam znala da si se Agnezi zavjetovao. Bit će mi dovoljno da mi pet godina, dok traje zavjet, to činiš, poslije tebe izabrala bih drugoga. A ti bi bez suzdržavanja u ljubavi tijekom pet godina, mogao čekati svoju vjerenicu. I kad se vrati, reći joj da si bio vjeran, ni za jednu se ženu nisi vezao. Ovo među nama ostala bi tajna, pa bi ti Agneza povjerovala i kad bi joj rekao da si nevin, da čarima ni jedne žene nisi podlegao, da si vlastitom nagonu uspješno, svojim rukama, rogove lomio.«

»To ne bi bila ni vjernost ni nevinost.«

»Bile bi! Najveće što ih se u životu može ostvariti: olakšavao si se na drugoj, da bi nju mogao dočekati nezauzet.«

»Podvala i podlost!«

»Podvali mi, molim te, i saznat ćeš da to podlost nije, da je to podvala u službi vjernosti.«

»Gospođo, moram ići. Nastavit ćemo drugi put.«

»To tvoje jebeno drugi put, što ga u bijegu od mene izgovaraš svaki put, neka ti bude i ovaj put. Ali, moraš znati, kad drugi put ovamo budeš dolazio, da mom strpljenju neće biti kraj. Meni je s tobom zabavno, iako mi nema tko činiti to što od tebe tražim da mi učiniš i pet godina neprestano činiš. Nema mi tko, kad skute haljine pretvorim u dva krila, noge raširiti i pomoći mi da do sunca uzletim. Ali je njegovu strpljenu kraj. Stalno me pita kad će to već jednom početi i nagovara da te zamijenim drugim ako s tobom to ne ide. Strpljiva sam i zbog toga što to želim baš s tobom činiti i što ne želim njega iznevjeriti.«

»Koga?«

»To ću ti drugi put reći. Ti si do sada na moje ponude uvijek odgovarao odgodom. Dozvoli i meni jednu. Kad nisi spreman sada, odgodimo to za drugi put. Ali, da sljedeći put dođeš spreman i saslušati tko je to nestrpljiv i udovoljiti mom, dosad neuslišanom, zahtjevu. Kojem – bila sam bez dlake na jeziku!«

Jest, pomišljao je, nikada više ne potražiti prijem kod gradonačelnika, nikada se više ne odazvati na njegov poziv, nikada više ne preuzeti ulogu poštara i nosača između šezdesetogodišnjeg muža i mlađahne supruge. Ali, to prekinuti, budući da je do tada, tijekom pola godine, teklo glatko, bez vidljiva povoda, nije bilo moguće bez straha od onoga što bi se moglo dogoditi nakon prekida, straha koji nije bio ništa manji nego strah od vjerolomstva prema Agnezi. Osim toga, da ide kako je dosad išlo, poticala ga je radoznalost da sazna tko je taj što gubi strpljenje prije nego će ga ona, koja od njega traži i traženo ne dobiva, izgubiti.

Toga je puta Kolet dočekala Longina s haljinom prebačenom preko ramena i, kad je ispružila ruke, da u njih primi ono što joj je od muža donio, budući da su joj ruke bile ispod haljine a ne u rukavima, haljina se razdvojila kao dvojna vrata na kapiji, i Longin je imao priliku vidjeti, prvi put u cijelosti, kakvo tijelo Kolet ima. Baš sasvim gola nije bila. Ali, s prozirnim gaćicama koje su i prikrivale i otkrivale što je ispod njih i sa koprenom preko prsiju, ispod koje su se vidjele i bradavice i tamni koluti oko njih, moglo se držati da je gola i moglo se reći da je Kolet ovoga puta Longinu pokazala sve što ima. A valja priznati, imala je mnogo toga, sve ljepše od ljepšega. Primila je od njega, iz ruku u ruke, ono što joj je donio, odložila to na stol, zbacila s ramena haljinu, stala mu ogoljena nasuprot, licem u lice, i rekla:

»Onda! Vidio si! Ide li?«

»Ne, gospođo!«

»Što! Opet odgađaš za drugi put? Drugoga puta ovoga puta više neće biti. Sada ili nikada!«

»Ne ide, gospođo!«

»Ako si odlučio zavjet dan Agnezi prekršiti i zabavljati se sa mnom do njena povratka, pa i dalje ne ide, neće biti problema. Samo se ti svuci do gola kao što sam se i ja svukla, otići ćemo do postelje i ja sve što slijedi uzimam u svoje ruke i smatram svojim poslom. Ići će! Ja sam nevinost dragovoljno izgubila u trinaestoj godini i tijekom proteklih jedanaest godina prakse naučila svašta. A najbolje mi ide kad mrtve, one kojima s početka ne ide, dižem iz groba. Uspjela sam kod drugih, uspjet ću i kod tebe, nadam se, lakše nego kod drugih. Vidjet ćeš! I bit će nam lijepo, a za druge nas nije briga. Samo se ti svuci i meni prepusti.«

Kolet je pred njim, gola, dugo stajala nijema i zamišljena. Onakva kakvu je prije nikad nije vidio. Najednom se okrenula, otišla do svoje haljine, obukla je, zakopčala svu dugmad na njoj, pa mu prišla decentno obučena, kakva je bila na prvom susretu. I kao što mu je pokazala svoje tijelo, da zna što ima i što propušta, ako će propustiti, tako mu je odlučila reći, bez sustezanja, neka zna što ga čeka, neka zna čiju igru ona igra i tko je to postao nestrpljiv njegovom neodlučnošću da prekrši zavjet dan Agnezi. Rekla mu je, ne plačući, ali sa suzom u oku:

»Mali, što god ti se odsad dogodi, za to mene ne krivi. Bio si svjedok da sam sve činila kako bih te navela da prekršiš zavjet i da nam za narednih pet godina, dok budeš čekao Agnezu, bude oboma lijepo. Ne krivi mene, a hoćeš li za to kriviti sebe sama, što nisi na moje nagovore pristao, ili onoga koji je postao nestrpljiv tvojim oklijevanjem i koji će biti gnjevan kad čuje da si odbio što ti je nuđeno, to će biti tvoja stvar i tvoja briga. Mene ne krivi, ja nisam ovo smislila: da se udam za njega, da nađem ljubavnika i da on gleda dok ja i ljubavnik budemo vodili ljubav. To je smislio on, a ja sam na to morala pristati, ako sam željela u bogatstvu živjeti. Jedino što sam od njega mogla moliti bilo je da ja ljubavnika izaberem. Ja sam izabrala tebe i zbog tebe sama i zbog tih slobodnih pet godina dok budeš čekao povratak one kojoj si se zakleo na vjernost. Ti si bio moj izbor i muž mi je taj izbor dopustio. Ti si moj neuspjeh! A sad, kad si me odbio, ljubavi, on će mi izabrati ljubavnika i, bude li grubijan ili nakaza, jao meni zahvaljujući tebi i tvojoj tvrdoglavosti. Tako sam tužna, mali! Tako sam tužna i zbog sebe i zbog tebe. Zbog onog što mene i tebe čeka! A tako nam je pet dugih godina moglo biti lijepo, gledao nas on kako vodimo ljubav ili ne gledao. Zar bi nas, zagrljene i zaljubljene, trebalo biti briga što nastrana beštija, gospodar kore hrasta plutnjaka, čini!?«

Tek je kratko vrijeme potrajalo, tek tri mjeseca ispunjena zlim slutnjama – jer ga je gradonačelnik Pahomije prestao pozivati na razgovor, a sam se nije usuđivao zatražiti prijem – kad je Longin dobio poziv da dođe na sud, da mu se službeno priopći zašto će mu biti suđeno na zatvorenom suđenju. Zatvorenu jer je optužnica delikatne naravi i javnost suđenju ne smije biti prisutna. Pozivnicu su potpisala tri suca ‒ Ponkracije, Servacije i Bonifacije. Sva trojica su ga sačekala u sudnici i saopćila mu zašto ga javni tužilac optužuje, da su oni optužnicu prihvatili i da će mu biti suđeno kad im javi ime svoga branitelja.

A javni ga tužilac optužuje da je žensko čeljade, Kolet zvano, suprugu gradonačelnika i trgovca plutom Pahomija, koristeći sebi urođene tajne moći, hipnozu i opsjenu, dovodio u duševno stanje rastrojstva i razbludnosti, da bi nad njom mogao činiti bludne radnje, na koje ona pri zdravoj pameti ne bi htjela pristati. Nije to učino jednom, činio je to učestalo tijekom pola godine, sve dok Kolet, da bi se obranila od nezasitnoga napasnika, nije povjerila suprugu Pahomiju, a on poduzeo dvije stvari. U nekog je iscjelitelja kupio lijek koji je Kolet učinio otpornom na hipnozu i opsjenu. I drugo, oboje su otišli k javnom tužiocu i prijavili slučaj, jer su hipnoza i opsjena, u svrhu bludne radnje nad ženom, po zakonu kažnjivo djelo i jer je tu prijetnju čestitim ženama, kaznenim progonom hipnotičara i opsjenara, iz društva potrebno trijebiti, kao što se iz njiva uz obale rijeke Teje trijebi troskot, da bi, umjesto toga korova, rastao ječam, bez kojeg u Portugalu nema života, kao što ga ni bez čestitosti čestitih žena ne bi bilo.

Dok je trajalo suđenje zatvoreno za javnost – a održane su u kratkim razmacima tri ročišta i slijedilo je četvrto, na kojemu će biti izrečena presuda – dok su se između optužbe i obrane, pred licem trojice sudaca, Ponkracija, Servacija i Bonifacija, vodile žustre rasprave je li Longin, pučkim jezikom kazano, nabacio čari, a učenim, hipnotizirao i opčinio Kolet, ili je Kolet čarima opčinila Longina, dakle, tko je koga izrabljivao bludno i je li tu bluda uopće bilo, dogodilo se nešto Longinu, što će, kad i to dođe na sud, prevagnuti na stranu optužbe i Longina, u očima trojice sudaca, učiniti onim koji je čari bacio na jadno žensko i iskoristio to za zadovoljenje svoje pohote, svojih niskih strasti. A što se to, majko moja, po Longina u međuvremenu tako kobno dogodilo?

Kiša bi prsnula, pa prestala; vjetar bi s mora puhnuo i utihnuo. Da nije bila veljača, još uvijek zima, zbog te kiše i tog vjetra, kapuljaču ne bi stavljao na glavu; stavio ju je zbog hladnoće. Išao je jednom od tijesnih uličica koje vode prema njegovoj kući. Pošto je došao u zonu svjetlosti tek upaljenog uličnog fenjera, koji će gorjeti dok u njemu bude ulja, ne dalje od ponoći, na njega je naletjela žena niska rasta, u kabanici, s kapuljačom na glavi, onako kao što vinska mušica naleti na otvoreno oko. Naletjela, obuhvatila ga rukama oko pojasa i nalijepila na njega kao što se mušica nalijepi na vlažnu rožnicu. Spram ono malo svjetlosti uličnog fenjera, kad ju je ispod kapuljače, on nju odozgor, a ona njega, također u kapuljači, odozdol, pogledao, po zelenim je očima i licu žutu kao cvijet smilja prepoznao djevojku – viđali su se i susretali često, ali razgovarali i družili nisu – za koju je znao da je kći lučkog nosača i da joj je ima Eleonora.

»Što je? Čega si se uplašila?« upitao je onu koja se uz njega i dalje stiskala i, da je bilo moguće, svukla bi sa sebe svoju kabanicu i uvukla se, da budu priljubljeni tijelom uz tijelo, u njegovu. A ni pod svojom kapuljačom, kad bi mogla, ne bi ostala, pridružila bi se njemu pod njegovom.

»Ne mogu ti, Longine, to ovdje, ispod svjetla fenjera, pred očima prolaznika, reći«, kazala je i, nazivajući ga imenom, pokazala da i ona njega poznaje koliko i on nju. Iz viđenja, s ulice u prolazu, iz priča tko je, čiji je, što radi i što mu se događa u životu. »Sklonimo se sa svjetla! Evo, u ovu slijepu ulicu, dobro je poznaješ kao i ja. U nju nitko ne zalazi jer je slijepa i jer ni jednoj kući na nju ne izlaze vrata, pa je tako i zovu – Ulica bez vrata!«

Reče i, ne čekajući ni odgovor ni pristanak, povuče ga za sobom. A on, ne shvaćajući što to Eleonora hoće, ne shvaćajući u što se upušta, a nemoćan oduprijeti se zelenim očima i licu boje smilja, pođe, ne za njom, jer se uz njega priljubila, već s njom združen, u Ulicu bez vrata. Ne i bez izlaza, mislio je, izlaz će joj biti to kroz što sada u nju ulaze, kad se, pošto mu ona kaže što mu ima reći, budu okrenuli i vraćali pod svjetlo fenjera.

Ni jedna od kuća, ulici zdesna i ulici slijeva, nije imala vrata kroz koja bi se iz tih kuća na tu ulicu izlazilo ili u njih ulazilo. Ali su, jer su okolne kuće bile trokatnice, na tu ulicu, poredani u tri reda, gledali brojni prozori. Svi su imali zatvorene kapke, zima je, vjetar je i kiša je, a samo je iz ponekih, kroz grilje, izbijala slabašna svjetlost i osvjetljavala Ulicu bez vrata, toliko da onaj tko njome i noću mora prolaziti ne udari glavom o zid.

Oboje su znali da Ulica bez vrata završava nadstrešnicom za spremište kočije nekog od gazda iz okolnih kuća, a samo je Eleonora znala da moraju ući u tu nadstrešnicu, kako bi ona, zaklonjena mrakom, slijepom Ulicom bez vrata i krovom te nadstrešnice, stekla hrabrost da kaže zašto se nalijepila na Longina kao što se vinska mušica nalijepi na rožnicu otvorenog oka. A prije nego će stupiti pod strehu nadstrešnice, oboje su čuli mačje režanje slično glasanju, samo mnogo jače, mačke koja prede. Istodobno su, između kotača, ispod sjedišta u kočiji, u dubini, na samom kraju nadstrešnice, zapazili kako ih iz mraka gledaju četiri oka i u mraku svijetle.

»To su mačke!« rekla je Eleonora. »Ovo je njihov mjesec. Sigurno mačka i mačak, što ga je mačka odabrala među mnogima i s njim se osamila«, dodala je pokazujući upućenost u način kako mačke vode ljubav, o čemu većina ljudi ne zna ništa, ali i, ne hoteći, otkrivajući paralelu između onoga što se već događa i imalo bi se dogoditi između nje i Longina i onoga što se događa i imalo bi se dogoditi između mačke i njena mačka. Mačka je odabrala mačka i s odabranim se osamila pod nadstrešnicom, ispod kočije; Eleonora je odabrala Longina i dovela ga pod strehu, na kraju slijepe Ulice bez vrata. »Ne dirajmo ih, neka mačke rade svoj posao – one to dugo rade. A mi ćemo svoj – mačke nismo, ali, ni kao one, ne moramo žuriti; imamo i vremena i skrovito mjesto.«

»Onda! Sad govori!« Neka je mjesto skrovito, neka je duga noć pred njima, požurivao je Longin.

»Nije mi lako reći ono što ti reći kanim!«

»Samo reci!«

»Otac me udaje za svog prijatelja, lučkog nosača kao što je i sam, nešto mlađega od sebe, pijanca kao što je i sam i bezuba kakav je i on. Taj će me krezubi vjenčati tek kad se uvjeri da sam nevina. A uvjerit će se kad me, dan prije vjenčanja, dovede svojoj kući, noću bude vodio sa mnom ljubav i ujutro nađe krvave plahte. Ako krvi na plahtama ne bude, neće biti ni vjenčanja, vratit će me ocu i reći da sam odavna probušena tikva. Ništa neviđeno, ništa posebno, tako čine oni koji žele oženiti nevino žensko. Čuo si za to, za tu pogodbu između mladoženje i mladenkinih roditelja. Koja je češća nego se zna!«

»Jesam! I što, nisi nevina?«

»Ma, jesam, po svoju nesreću! Kad ne bih bila nevina, ne bih se večeras ni našla s tobom. Bolje bi mi bilo da nevina nisam. Ja bih htjela da me taj krezubi pijanac nađe razdjevičenu i da me kao probušenu tikvu vrati ocu, pa makar se više nikad ne udala. Ali će on naći lokvu krvi ispod medne i uzet će me za ženu. Tko će živjeti s njim, smrdi mu iz usta kao iz zahodske jame... Čista sam, nevina sam, kao pup sam ruže neubrane! Spasi me, Longine, oduzmi mi nevinost, evo, sada, ovdje!«

Rekla je i počela otkopčavati dugmad na prsima, da bi do čas, koliko se spram ono malo svjetlosti, što je dolazilo kroz grilje na prozorskim kapcima, moglo vidjeti, pokazala, držeći ih na dlanovima, dvije sise, i ponudila neka se, kao uvod u razdjevičenje, s njima malo poigra, usnama, jagodicama prstiju, čime poželi.

Oboje su zašutjeli i oboje su, šuteći, čuli da mačak i mačka, tamo ispod kočije, na kraju nadstrešnice, naizmjenično reže, ona piskutljivim a on dubokim glasom. A samo je Longin, jer je mačkama bio okrenut licem, dok im je Eleonora bila okrenuta leđima, mogao vidjeti da oči mačaka ne svijetle, raspoređene u dva para, jedne pored drugih, nego svijetle, postavljene u paru, jedne iznad drugih. Iz takvog je položaja mačjih očiju zaključio što mačak i mačka rade dok naizmjence reže. Po mačjem običaju tako dugo rade i tako dugo reže. Zatekli su ih u tom položaju i na tom poslu. Nije ih omeo njihov dolazak u nadstrešnicu. Nastavili su režati i presti u njihovu prisustvu, usporedo s njima. Baš su uporni, u svom kutu, nikomu na putu...

Mačku je i mački išlo od ruke, s Longinom je i Eleonorom zapinjalo. Pa će Longin – samo što je Eleonorine sise prstima dotaknuo, da ih odgurne od sebe, a ne da se s njima poigra – Eleonori kazati:

»Ne ide to tako!« Drugim riječima rekao je da se paralela između onoga što rade mačke i njih dvoje, jer je nije bilo ni na početku, kad su se pod nadstrešnicu sklonili, ne može nastaviti. Sise – i ni makac dalje!

»Kako ne bi moglo! Ja na svom lijevom bedru, evo sada, osjećam da se kod tebe nešto ukrutilo. Znači, ide! Znači, možemo mačke slijediti, sustići i prestići!«

»Nije se to, Eleonora, ukrutilo ni zbog toga na što me nagovaraš ni zbog toga što mi nudiš, nego se to ukrutilo kad su me tvoji nagovori i tvoja ponuda podsjetili na onu kojoj sam se zakleo na vjernost. Na nevinost, Eleonora!«

»Mene se ne tiče što ga je ukrutilo. Ja sam zainteresirana samo da se to ukrućenje u meni smekša.«

»Ne ide to tako, Eleonora! Onaj tko to ukruti, mora to i smekšati.«

»Ne mora ako mi se smiluješ i prekršiš zavjet, koji svi oko tebe krše, jer ih kršenje ljubavnih zavjeta ništa ne košta. Ti samo raskopčaj i spusti hlače, a sve ostalo meni prepusti«, rekla je Eleonora.

A on je vidio da njen pupak u tami svijetli kao mačje oko i da je ona, usuprot hladnoći mačjeg mjeseca, sprijeda potpuno naga i spremna da mu daruje svoju i uzme njegovu nevinost. Darovi su se mogli učas izmijeniti.

»Ne, ne ide to!« jedva da je uspio reći.

I dogodilo se ono što će osvijetliti slijepu Ulicu bez vrata i njih dvoje u toj ulici.

Dok su mačak i mačka, naizmjenično režeći, u dvije niti istu vunu preli, bilo im je oboma lijepo, mirovali su i u prelu uživali. Ali, kad je mački bilo prela dosta i uživati je u njemu prestala, kao što se to mačkama u tom poslu redovno događa, odlučila se, da bi ga skinula s leđa, od mačka razdvojiti krećući sporo prema naprijed. Mačku se predivo još prelo, pa je, hodajući na dvije stražnje noge dok su prednje bile na mačkinim leđima, krenuo za njom, ispod kočije, prema izlazu iz nadstrešnice. Da bi se oslobodila nezasitnog odabranika, mačka je istovremeno i, derući se iz sveg glasa, mijauknula i prednjim nogama sa ispruženim kandžama zagrebala mačku njušku, ne pazeći hoće li mu i oči zagrebati. A potom se dala u trku vukući mačka za sobom. Mačak se, pak, sa izgrebanom njuškom, da ne bi, ponovi li se taj grubi napad, ostao bez očiju, pokušao što brže od pobješnjele partnerice odvojiti, pa joj je svoje prednje šape uklonio s leđa i spustio na zemlju, ali se stražnjim dijelom tijela i onim što ga je s mačkom vezalo od nje odvojiti nije mogao. I sam je, uz mačku, koja to, kad je počela, nije prestajala, počeo od bola, mijaučući, zavijati. Što im se to dogodilo?

Što im se dogodilo da potežu svako na svoju stranu – mačka da bi se oslobodila mačka, a mačak da bi se oslobodio nepodnošljive boli – kako bi se razdvojili, a razdvojiti se ne mogu, pa se deru i jedno na drugo kandžama nasrću? Pučkim se jezikom kaže povezali su se, znanstvenim, došlo je do kontrakcije. Uslijed dugotrajnog užitka spolovilo se mačka ukrutilo, a mačkina rodnica zgrčila. I do razdvajanja, koliko god željeli i koliko god jako svako na svoju stranu vuklo, nije moglo doći. Dok spolovilo ne splasne, a rodnica ne olabavi! A do tada bit će i dernjave i grebanja! Boli iznad svega! Kao nigdje, narodna se mudrost, opjevana u mnogim pjesmama – kako nitko nije popio čašu meda da je nije zagorčio čašom pića pelinove gorčine – ne iskazuje tako zorno kao u vezanosti mačke i mačka, psa i kuje.

U toj mačjoj dernjavi i strci najednom su se kočije, bit će ostavljene ne zakočene, pokrenule. Za pretpostaviti je, u mraku se nije moglo vidjeti što ih je pokrenulo, da su mačak i mačka zakačili neki dio kočija, možda sam kotač, i, potežući svako na svoju stranu, povukli kočije prema izlazu.

Da je kočija ne bi zakačila s leđa, Eleonora se golim dijelom tijela priljubila uz Longina još jače nego do tada. A on tom pritisku ili nije htio ili izbjeći nije mogao – uglavnom, pred kočijom, ispod nadstrešnice pobjegao nije. Samo se sklonio u stranu. A nije pobjeći ni trebao. Možda mačak, možda mačka, prije mačak nego mačka, za njega je to pokretanje kočije bilo bolnije, jedno je pošlo za drugim, oboje se otkačilo od kočije i povezano istrčalo na Ulicu bez vrata.

A tek kad su na ulicu izišli, na prostrano i otkriveno mjesto! Umjesto da povezani nastave trčati, tu su se pod svaku cijenu odlučili razdvojiti. Napadajući nemilice jedno drugo kandžama i zubima, pretvorivši se u klupko koje se valja po pločniku, prouzročili su, mijaukanjem od mržnje i jaukanjem od boli, takvu dreku da su sve budne u okolnim kućama dignuli na noge, a sve zaspale probudili iz sna.

Najednom su se, kao po zapovijedi, svi prozori, kroz čije je grilje na kapcima dosad izbijala svjetlost, širom rastvorili i na njima se pokazale glave onih koji su u rukama nosili zapaljene uljane svjetiljke, sa željom da osvijetle ulicu i vide kakvo se to klanje mačaka događa ispod njihovih prozora. Da osvijetle ulicu i vide da li se to mačke međusobno dave ili ih netko žive dere. Za tima što su svjetiljke nosili i ulicu osvjetljavali na mnogim su se prozorima pojavili i drugi ukućani koji su poželjeli vidjeti što se to s mačkama događa. Kad su na toliku osvjetljenju tolikih svjetiljaka jasno razaznali što se mačkama dogodilo, da su se povezale, i što sada čine, da se žele razdvojiti, zastali su i promatrali, željni dočekati i vidjeti kako će to razdvajanje završiti. A završilo je kao i svako drugo do tada.

Kad su se mačke umorile od međusobnog grebanja, prevrtanja i dernjave, kod mačka je splasnulo ono što se preko mjere bilo ukrutilo, a kod mačke olabavjelo ono što se bilo preko mjere zgrčilo, pa su se ljubavnici u jednom času, s malo napora, nakon kratka mirovanja, razdvojili. I kao da među njima nije bilo ni strastvene ljubavi ni bučne svađe, kao da među njima nije bilo ničega, oboje su, i mačka i mačak, usporedno, potrčali prema izlazu iz Ulice bez vrata, gdje za njih, kad bi ga i trebali, pored tolike svjetlosti i tolikih ljudi, mjesta ni za ljubav ni za svađu više nije bilo.

Zašto je Eleonora u tom trenutku izišla iz nadstrešnice i nastavila put za mačkama? Zar nije mogla malko, nepomična, ostati priljubljena uz Longina, sačekati da se svjetiljke povuku u sobe a kapci na prozorima zatvore, pa iz Ulice bez vrata, sama ili usporedno s Longinom, ni od koga zapažena, otići svojim putem? Zar i dalje, kad ostanu sami, nije mogla nagovarati Longina da joj uzme nevinost? Tko bi sve to mogao znati! Samo ona zna zašto je sa raskopčanom bluzom i raskopčanom suknjom izišla na osvijetljenu ulicu i, pred očima onih koji su je s prozora gledali, u hodu se počela zakopčavati.

»A, još je tu jedan par bio!« rekao je netko od lučonoša na nekom od otvorenih prozora.

»Nije li to naša Eleonora?« pridružio mu se drugi.

»Toj maci veljača traje po svu godinu!« nastavio je treći.

»Znači, naša se Eleonora još jednom... kako da kažem...« zaključio je onaj koji je razgovor s prozora na prozor i započeo.

»Ne još jednom! Prvi put! Oduzeo mi je nevinost«, uzvratila mu je Eleonora već zakopčana od gležnjeva do grla.

»Ma, što nam reče! Nevinost! To ti nekom drugom pričaj!« dobaci netko od onih koji su s prozora na prozor, dovikujući se, razgovor vodili.

I tada se na izlazu ispod nadstrešnice, bez kapuljače na glavi, pojavio Longin. Podignuo je lice prema prozorima, osvrnuo se na jednu i drugu stranu ulice, neka ga vide i neka ga prepoznaju, pa protestnim tonom u glasu rekao:

»Ništa joj nisam oduzeo! Nema sličnosti između mačaka i nas dvoje!«

»Možda i nema, ali će je biti!« rekao je onaj koji je prvi progovorio, povukao se za svijećom u kuću i za sobom zatvorio oba kapka na prozoru.

Svi učiniše što je i on učinio, pa Ulica bez vrata učas utonu u mrak. Doskora, kad je Eleonora na izlazu iz nje još jednom nekomu ili samoj sebi rekla da je ostala bez nevinosti, utonu i u muk. Longin je iz te Ulice bez vrata izlazio, i u mraku i u muku, s olakšanjem na duši da ta ulica, ipak, nekakav izlaz ima. Uskoro će saznati kako je to olakšanje bilo iznuđeno tjeskobnom spoznajom da je izlaz iz te ulice i onoga što mu se tu dogodilo samo privid.

Da li je onaj, koji je, kad je Eleonora, nasred ulice, obasjana svjetlošću svijeća, saopćila javnosti da joj je tu, maločas, oduzeta nevinost, rekao neka to drugomu priča, mislio na nekoga komu bi to trebalo reći ili je izrekao uzrečicu sa smislom da Eleonora ne govori koješta, neće se nikada saznati, jer to ni za koga uskoro neće imati značenja. Međutim, kako god s njim i njegovim namjerama bilo, Eleonora je, pošto ju je vjerenik našao razdjevičenu i, prema ranijem dogovoru, nevjenčanu vratio ocu, po očevu nagovoru, otišla na sud i podnijela kaznenu prijavu – da ju je jedne večeri, nekoliko dana pred vjenčanja, ispred uličnog fenjera, susreo mladić imenom Longin, opčinio je i hipnotizirao, pa odveo u Ulicu bez vrata i tamo je, usporedno dok su se mačak i mačka povezivali, ostavio bez djevičanstva. Tim je nasilnim činom razvrgnuo njene zaruke i spriječio njenu udaju za nosača. Tomu kao svjedoci mogu na sudu poslužiti stanari okolnih kuća, koji su završni čin njena razdjevičenja, njenu golotinju i potrgane haljine, mogli vidjeti svojim očima spram svjetlosti svojih svijeća.

Tri suca – ako se netko ne sjeća: Ponkracije, Servacije i Bonifacije – koji su još uvijek u prvom slučaju sudili Longinu, pozvali su ga da mu kažu tko ga je sad ponovo tužio i za kakvo je nedjelo optužen. Saopćili su mu tu novost rastuženi nad njegovom neopreznošću da čini nedjelo za nedjelom, i zabrinuti nad njegovom moći da nešto takvo čini. Da njegovom ljepotom opčinjenoj djevojci pod hipnozom oduzima nevinost i unesrećuje ju za cijeli život. I sve to čini u trenutku dok suci razmišljaju o kazni za prijestup istog sadržaja, istim sredstvima počinjen, samo na drugom objektu i na drugome mjestu. Tim neoprezom Longin riskira da ga suci uvrste u nepopravljive kriminalce, kojima se za opetovana nedjela iste vrste izriču najveće moguće kazne.

Što to činiš, sine Longine! I ne samo da si to učinio sirotici Eleonori, činiš to svim ženama na koje ti oko padne. Na isti način – opsjena, hipnoza i uberi nevinost! A ako nevinosti nema, pa je nisi ni kod Eleonore našao, jer se i inače rijetko nalazi – jer se samo jednom ima i samo jednom gubi – onda uberi što ti se pruža, pa bilo to ne znam koliko puta od nekog drugog ubrano. Što činiš, sine Longine!

Ohrabrenih od Eleonore, od nje nagovorenih i njome predvođenih, na sud je, pred tri suca, došlo još pet djevojaka i za isto nedjelo, na isti način i na istom mjestu učinjeno, u svojim pisanim podnescima i usmenim iskazima tužilo Longina da im je oduzeo nevinost i time prouzročio prekidanje zaruka i spriječio sklapanje brakova. Unesrećio ih je za čitav život! Sve one, po imenu Apolonija, Valerija, Turibija, Vriska i Gertruda, tvrdile su da ih je pod fenjerom susreo i hipnotizirao, odveo u Ulicu bez vrata, pod nadstrešnicom razodjenuo i na silu ih, čemu se one opčinjene i hipnotizirane suprotstaviti nisu mogle, razdjevičio. Sve isto kao i u slučaju Eleonore, samo s jednom razlikom. Eleonori je nevinost oduzeta usporedno s onim što je mačak radio mački, pa Eleonora, zahvaljujući povezivanju mačaka, ima svjedoke za ono što joj je Longin učinio, a njih pet svjedoka, nažalost, nemaju. Nije bilo mačaka, pa ni svjedoka!

Što činiš, sine Longine! Tu opasnu pojavu, da im se u gradu ukazala pošast u liku lijepa mladića koji nevjestama pred stupanje u brak oduzima nevinost, nevjeste bi kako-tako otrpjele, u nuždi i zloupotrijebile, ali je ženici, ni mlađi ni stariji, podnositi neće. Jao tebi, sine Longine! Koliko god tvoji suci bili pravedni i tebi nakloni, zbog ljutnje ženika, među kojima je mnogo moćnih koji štite nevinost, morat će te osuditi na tešku kaznu. Zašto, sine Longine, svoja nedjela, koja su postala pošast, i dalje držiš mladenačkim nestašlukom? Ti te nestašluci vode u propast...

Otkako su ga ugledali pred sobom, onako apolonski lijepa, anđeoski umiljata i kao dijete naivna, i bili suočeni s onim zašto je optužen, za opsjenu žena muškom ljepotom i za posjedovanje moći hipnotiziranja tih, već opčinjenih, žena, tri su suca – tko još nije upamtio: Ponkracije, Servacije i Bonifacije – postala Longinu naklona. I da nije bilo novih optužbi, da nije bilo težih nedjela od prvoga, za to što je učinio – hipnotizirao i opčinio mladu ženu starijeg muža, ženu od svog muža nedovoljno maženu i paženu – na četvrtom ročištu, koje je slijedilo, ne bi mu izrekli kaznu veću od godine dana zatvora. Toliko da ga dovedu pameti kako je nužno da održava zavjet dan vjerenici koja je do daljnjega, do isteka pet godina, u Cape Downu i kako bi zauvijek zapamtio da nije bezopasno svoju muškost darivati tuđim ženama, bile ili ne bile pod hipnozom i opsjenom.

Međutim, kad je na sud prispjela nova optužnica, Eleonorina, s novim kaznenim djelom, a za njom zaredalo još pet s istim kaznenim djelima, oduzimanjem nevinosti nevjestama u najkritičnijem trenutku, pred samo vjenčanje, suci su morali sve te optužnice objediniti, procesuirati kroz jedinstveno suđenje i Longina vidjeti i kao delikventa, pojedinca, s pojedinačnim nedjelima i kao pošast koja je grad napala, pa se grad od nje mora obraniti kolektivno, kao što se brani od svake pošasti. Od kuge, primjerice! Obraniti zajedničkim snagama! Svima kojima raspolaže!

Pa, molim vas, recite, kamo to vodi: da Longin svojom neodoljivom ljepotom opčini i hipnotizira djevojku pred udajom, odvede je u Ulicu bez vrata, oduzme njenu suprugu prvenstvo – makar i djevojčinoj želji usput udovoljio – i sebi olakša trajanje u vjernosti dane Agnezi! Kamo to vodi, molim vas! Dakle, Longin je, pojedinačno gledajući, i pojava delikventa kakvog dosad nije bilo i, pravno gledajući, pošast koja će nanijeti mnogo boli i mnogo jada svima onima koji bez zadrške u djevičanstvu himena vide djevičanstvo duše... Suci su, koliko god optuženom bili naklonjeni, morali razmisliti o kazni kojom će Longina primjereno kazniti i kazni kojom će pošast spriječiti.

Razmišljajući o novoj kazni, koja je morala biti višekratno veća od prvobitno zamišljene, trojica sudaca prema optuženiku nisu izgubila naklonost ni kao ljudi ni kao suci... Kao ljudi su se pitali koji muškarac, kad bi imao toliku ljepotu da s njom opčini ženu i toliku čarobnu moć da je u san uljulja, tu ljepotu i tu čaroliju ne bi iskoristio stostruko češće nego ju je Longin koristio? Ne pitajte koji, odgovorite i bez pitanja – svaki! Onda je Longin sama dobrota, bolji od svih, jer je svoju neograničenu moć koristio u najmanjoj mogućoj mjeri. Tek da nuždu oko održavanja zavjeta podmiri... A kao suci su se složili s pet godina robije. Zašto pet i zašto je u tu visoku kaznu ugrađena sudačka naklonost? Pet će godina tamnovanja u očima oštećenih kao i u očima potencijalno ugroženih građana biti donekle primjerena kazna. I pet će godina biti vrijeme dovoljno da Longin, u zatvoru, kad to na slobodi nije znao, održi svoju, nebrigom već dobro načetu, zakletvu na vjernost i nevinost i kakav-takav – što se vjernosti i nevinosti tiče, nikakav – dočeka svoju Agnezu duhovno pripremljen da se s njom na vjenčanju zauvijek združi i bude oslobođen potrebe da na žene starih muževa i nevjeste pred vjenčanje primjenjuje svoje opsjene i čarolije.

Kad su suci, puni blagosti, pred prepunom sudnicom, optuženiku izricali presudu, nitko od prisutnih nije ni pomišljao da Longina na izdržavanju kazne čekaju najteža iskušenja. Svi su mislili, i oni koji su mu bili i oni koji mu nisu bili nakloni, da je smješten na pravo mjesto, gdje će i očuvati danu zakletvu i dočekati živ i zdrav svoju Agnezu. Jedino za što će biti uskraćen bit će ono po čemu je postao pošast kugi slična, da čekanje na povratak Agneze krati bacanjem opsjena i čari na tuđe žene. A to mu je bilo potrebno i pravično uskratiti!

Lisabon je u kuli unutar zidina velikoga lučkoga grada imao lijepo uređenu tamnicu, ne za osuđene pučane, njih su slali na brodove da tamo kaznu odsluže kao mornari, ne za polusvijet, njih su okivali za klupe na galijama, nego za plemiće iz okolice grada i patricije, bogate trgovce i brodovlasnike, iz Lisabona i drugih gradova Portugala. Tamnicu za povlaštene prijestupnike među koje su ubrojili i Longina!

Dobio je sobu s prolazom do zajedničkog sanitarnog čvora za deset zatvorenika, koji su robiju izdržavali u deset susjednih samačkih ćelija. Doduše, taj prolaz nije bio slobodan u svakom trenutku. Na smjenu su nad njim bdjeli posebni stražari, zvani ključari, koje je trebalo preko drugih stražara dozvati da dođu i otvore ti prolaz do sanitarnog čvora kad ti je do toga čvora nužda. Kakav je da je, i takav kakav je, prolaz je činio nepotrebnim da zatvorenik u ćeliji drži kiblu, u nju obavlja nuždu i iz nje udiše smrad vlastitih crijeva i mjehura. Za povlaštene zatvorenike u to vrijeme povlastica nad povlasticama! A uz tu, temeljnu i najvišu, povlašteni je kažnjenik u toj tamnici imao i niz drugih manjih povlastica.

Postelju s posteljinom, koju je sam u ćeliju donio, pa je bila po njegovu ukusu i po mjeri njegova imovinskog stanja; pisaći stol i pisaći pribor, ormar i škrinju također od kuće doneseno i također u skladu s imovinskim stanjem zatvorenika; i odjeću koju je kao slobodan čovjek nosio i koju je poželio nositi kao robijaš. Ukratko, osim hrane, koja je pripremana u kaznionici, sve je ostalo, izuzev zidova, vrata, prozora, brava i ključeva na bravama, bilo zatvorenikovo vlasništvo od kuće u zatvor preneseno. Gotovo da se kaže kako je tamnovao u vlastitoj ćeliji, sobi iz svoje palače u kulu-kaznionicu prenesenoj. Komfor je bio i u kući i u kaznionici potpuno isti, izuzev onog prolaza do sanitarnog čvora, koji se otključavao zatvorskim ključem.

Ono što isto, doista, nije bilo, bili su prozori, vrata i ključevi. Prozor je na ćeliji imao željezne rešetke, debljine šipaka kakve se u kućanstvu ne viđaju. Bilo je to ono što se u našim narodnim pjesmama zove demir pendžer. Drveni dijelovi toga pendžera bili su građeni od čega su građena i vrata. A vrata su bila od drva hrasta plutnjaka nekoliko puta deblja od kućnih vrata, ulaznih, a pogotovo onih iz prostorije u prostoriju. Da se na njih nasloniš leđima i razvališ ih bilo je nemoguće, makar kakvu snagu, bez čarobne moći, imao. Što si s vratima u kući, uz veliko naprezanje i bez čarobne moći, ponekad i mogao učiniti. A sa ključevima, koji su bili nalik onima kod kuće, samo poveći, bilo je najgore što ih zatvorenik – pod prijetnjom bičevanja – ni u jednoj prilici nije smio prstima dodirnuti. Što se s kućnim ključevima bez kazne čini. Štoviše, i u džep ih se stavlja!

Da ih zatvorenici ne bi dodirivali prstima, a nekmoli držali u šaci ili, čisto svetogrđe koje se bičevanjem kažnjavalo, stavili u džep, ključeve su nosili posebni stražari, već je kazano, zvani ključari, odjeveni kao i ostali stražari, naoružani istim oružjem kao i oni, na debelom kožnom opasaču i dvije isto tako debele i široke kožne naramenice. Na opasač i naramenice bile su pričvršćene kuke – u narodnim pjesmama čengele – sa zaporom, kako ključ ne bi s kuke spao dok ključar hoda, sagiba se i radi sve što mu je spadalo u dužnost. Pored svake kuke sa zaporom u kožu opasača i naramenice bio je vatrenim žigom utisnut broj vrata čiju bravu taj ključ otključava. Kad bi ključar hodao, čulo ga se iz daljega, jer su obješeni ključevi, udarajući jedan o drugoga i trljajući se o kuku i zapor zvonili kao klepke na ovnovima.

Ključara je bilo nekoliko, radili su u smjenama, a kapo im je bio jedan nizak rastom, trbušast i širokih ramena. Što se općeg dojma tiče, grmalj i rugoba od čovjeka! Zvao se Flavijan. Zatvorenika se doimao ružnijim od ključa kojim je otključavao i zaključavao vrata njegove ćelije i vrata prolaza, sa istim ključem, od ćelije do zahoda. Kako se doimao slobodnih ljudi, kad ga susretnu na ulici bez ključeva na njemu, trebalo bi te ljude pitati. Mi nećemo, nije nam od nužde!

Na prvu godišnjicu Longinova tamnovanja, kapo je ključara imenom Flavijan, otključavši vrata u društvu dvojice stražara, u Longinovoj zatvorskoj postelji, pod poplunom, zajedno s njim, potpuno obnaženim, našao golu, kao od majke rođenu, Uršulu, nadimkom Vatrena, ženu pomorskog kapetana Urbana, koji je toga trenutka bio na plovidbi što traje već punih sedam mjeseci.

Njena je odjeća bila uredno složena na naslon stolice. Znak da je samu sebe svlačila i mogla paziti kako odjeću odlaže da se ne bi izgužvala i znak da nasilja oko lijeganja u postelju nije bilo. A njen je pojas nevinosti – za koji se znalo da ga nosi, jer se, kad joj je muž na putu, obuzdavati nije znala – bio obješen o klin. S ključem u lokotu s kojim se pojas nevinosti, ta čudesna naprava od kože, platna i metala, zaključavao i otključavao.

Za one koji su je u postelji zatekli, ključara Flavijana i dvojicu stražara, za upravitelja zatvora, koji ju je prvi ispitivao i za suce istražitelje kojima je privedena sa zahtjevom da je do pojedinosti ispitaju, iskaz unesu u zapisnik i tek onda puste neka ide kući, gdje je čeka dvoje nejake djece, za sve su se njih postavljala mnoga pitanja, a među njima su bila tri najvažnija: prvo, kako je mogla proći kroz toliko zaključanih vrata, bez ključa za bilo koja, da bi gola legla u Longinovu postelju; drugo, je li joj to bio prvi put da je tu došla i, ako nije, koliko bi joj se često događalo da bi se na taj način našla u Longinovoj ćeliji i uspjela otključati lokot na pojasu nevinosti; i treće, kako objašnjava to što joj se dogodilo i kako se za to što joj se dogodilo, da je dala otključati katanac na pojasu nevinosti i da je dragovoljno legla uz ozloglašenog preljubnika, kani opravdati pred mužem kad se vrati s plovidbe.

Na sva pitanja koja su joj postavljena, osim na jedno, koje bi na kraju postavila njima i samoj sebi, Vatrena je Uršula znala odgovoriti. Vatreno je i mudro odgovarala svima po redu, počevši od ključara Flavijana, pa sve do trojice sudaca, Ponkracija, Servacija i Bonifacija, koji su je na osnovi tih odgovora proglasili pred zakonom nedužnu i poslali kući neka pazi na djecu i čeka svoga kapetana. Da bi i njemu, kao i svima njima, dokazala svoju nevinost. U svemu, osim u jednoj sitnici – zbilja sitnici – svojstvenoj svakoj ženi, a ne samo njoj.

Na prvo je pitanje odgovorila da je prvi put Longina vidjela kad mu je bila izricana presuda na pet godina robije i kad su se mnoge žene sjatile u sudnicu da vide toga neodoljivo privlačnog muškarca. Priznaje da je tom prilikom, možda i zato što je četvrti mjesec nosila pojas nevinosti, poželjela voditi ljubav s tim čovjekom. Uršula pita one koji nju ispituju: Koja to mlada žena, imala i nemala na sebi pojas nevinosti, to što i ona, toga dana, u toj sudnici, poželjela nije? Ona tvrdi – sve do jedne! I zato se u toj krivnji, jer je svačija, i ne vidi krivom. A ne vidi krivnju ni u tomu što je nakon toga zanosa i te želje, i dalje pod pojas nevinosti zaključana, svaku večer, kad bi sama legla u postelju, poželjela ono što je i u sudnici poželjela kad je Longina prvi put ugledala.

Želeći ga svaku noć, jedne joj se noći, u snu, dogodilo, da je bila – kako se ono kaže u knjigama koje govore o čudesima – uzdignuta i, ne zna kako, da se našla u Longinovoj ćeliji. Sjeća se da je na putu do te ćelije prošla kroz mnoga vrata, da ih je netko pred njom otključavao a za njom zaključavao, ali se ne sjeća tko bi to mogao biti. Kod Longina se, ne zna kako, na pisaćem stolu našao ključ kojim se otključavao lokot na njenu pojasu nevinosti. I kad ga je Longin, svojom rukom, otključao, za nju je počelo blaženstvo svlačenja, grljenja i lijeganja u postelju, koje je završilo pred zoru, a okončalo se dizanjem iz postelje, oblačenjem, zaključavanjem pojasa nevinosti i prolazom kroz neka druga vrata iza kojih je, kad bi se našla sama, šumjela voda kao što voda šumi na riječnom slapu. Taj bi je šum pratio sve do ulaska u njenu kuću i lijeganja u postelju, kad bi čarolija uzdignuća nestala i kad bi bolno spoznala, dodirujući ga prstima, da je i dalje na njoj pojas nevinosti bez ključa u lokotu.

Na pitanje kako se često događalo da bi se ona, nošena uzdignućem, našla u Longinovoj ćeliji i tamo doživljavala da joj se skine pojas nevinosti i uvede u stanje blaženstva bez okova oko bokova, Uršula je odgovorila da se to nije događalo svaki put kad bi ona poželjela da se dogodi, jer bi se to u tom slučaju moralo dogoditi svaku večer. To se, što je po njenu osjećanju bilo rijetko, događalo najčešće dva puta tjedno. Rijetko, često ili u mjeri, ona je u vrijeme tih uzdignuća iz svoje sobe do Longinove ćelije zatrudnjela i sad je prošla četvrti i ušla u peti mjesec trudnoće, prekasno za bezopasni prekid trudnoće. Zakasnila je s pobačajem jer nije vjerovala da će u uzdignuću, u nadnaravnoj pojavi, u omamljenom stanju moći sasvim naravno i stvarno zatrudnjeti. Sve dok nije pod pojasom nevinosti osjetila da je dijete oživjelo i da je pojas, po njoj šivan pred sedam mjeseci, jako stišće. Toliko, da ga u zadnjim susretima u ćeliji ni sam Longin, čudotvorac po pitanju nevinosti i pojaseva za zaštitu nevinosti, na nju nije bez muke mogao ponovo staviti i zaključati svojim ključem. Ne ide, ne paše što je nekad pasalo! Namučio bi se dok bi je obukao onako kako je i k njemu, čudom uzdignuća, odjevena došla.

Na pitanje kako će se pred mužem opravdati za ono što joj se dogodilo – ne samo zato da je čudom uzdignuća upadala u zatvorsku ćeliju željenog muškarca, nego i da je s tim muškarcem, sasvim naravno, zatrudnjela i rodit će mužu treće, njegovo a tuđe dijete – odgovorila je da će mu reći kako se, što i on dobro zna, na svijetu događaju svakakva čuda, pa i to da se u Lisabonu pojavio momak koji opčinjava žene starih muževa, da bi ih obljubio, i hipnotizira nevjeste da bi im prije muževa oduzeo nevinost. Ako u to vjeruje, a vjerovati mora, jer je za to opčinjavanje u svrhu preljuba i tu hipnozu da bi se ubrala nevinost sud Longina osudio na petogodišnju tamnicu, onda može vjerovati i da taj isti čovjek, putem čuda uzdignuća, koristeći svoju moć opčinjavanja i hipnotiziranja, priziva u svoju zatvorsku postelju one žene koje – priznala sam svoj grijeh – požele da se u toj postelji s njim nađu. U potonje povjerovati mora, jer njen suprug, kad se s duge plovidbe vrati, ne prestaje pričati o čudima s kojima se na plovidbi susretao. Kad vjeruje u čuda koja su mu se otkrila na putu, mora vjerovati i u čudo koje mu se, dok je plovio dalekim morima, u kući, sa ženom pod ključem, dogodilo.

A na pitanje koje bi na kraju, njima i sebi samoj, postavila – zašto oni nju ne pitaju kako joj se dogodilo da iz ćelije i ovaj zadnji put nije izišla kroz prolaz u kojemu se, sve dok se ne bi našla u svojoj kući, u svojoj postelji, čuo šum vode sličan šumu slapa kao što joj se svaki put dosad događalo – ovako bi odgovarala, pa tko vjeruje, dobro vjeruje, a tko ne vjeruje, vrat slomio:

Ona u Lisabonu nije bila jedina žena s pojasom nevinosti na sebi, dok im muževi plove, pa su mjesecima i godinama od njih odijeljeni. Lisabon je grad moreplovaca, u njemu rade vrsni majstori pojaseva nevinosti – rade po mjeri, kako bi drukčije i mogli – i vrsni kovači lokota i ključeva kojima se ti lokoti zaključavaju. Među tim ženama mnoge su, kao i Uršula, poželjele da se nađu s Longinom u postelji, u njegovoj zatvorskoj ćeliji, pa da im on otključa lokot na pojasu. Ako se njoj dogodilo da joj se želja, kad je Longin upotrijebio čarobnu moć uzdignuća u snu, ispuni, onda se ta želja ispunjavala i drugim ženama s pojasom nevinosti na sebi. I do današnjeg im se dana, iz noći u noć, svake noći drugoj, ispunjava. Samo se njoj od svih njih dogodila nezgoda da pred zoru prethodne noći nije iz Longinove ćelije izvedena onim prolazom što vodi od te ćelije do njene kuće, prolazom u kojemu se čitavim putem čuje šum vode sličan šumu slapa. A zašto se njoj jedinoj ta nezgoda dogodila?

Kao i sve druge žene, koje muževi, kad na plovidbu odlaze, ostavljaju s pojasom nevinosti, i Uršula je znala kako, uspiješ li se pojasa osloboditi, čudom uzdignuća ili na koji drugi način, voditi ljubav a ne ostati u drugom stanju. Ona je, kad ju je uzdignuće dovelo u Longinovu postelju, već prve noći, svim oblicima vođenja ljubavi bez oplodnje podučila mlađahnog Longina, što je on i prije njene poduke, nije mu prva, morao dobro poznavati. Zašto je od svih tih žena oplodio samo nju, on bi to, ako ga se na saslušanju bude pitalo, mogao i morao reći, a Uršula će sa svoje strane kazati što je, po njenu mišljenju, time želio postići. Htio se iz nekog, njoj nepoznatog, razloga Uršule osloboditi. A oslobodit će se od nje na lagan način – ostane li noseća. Jadno je žensko pred takvom odlukom muškarca, odlukom da je po svaku cijenu oplodi – napumpa, kažu ti divljaci – jadno jer ne može sačuvati svoj način, svoj tajni način otključavanja pojasa nevinosti. Sve vještine, sva blaženstva u čarobnom uzdignuću otkrit će zametak kad počne rasti i pojas nevinosti činiti pretijesnim sebi, a suvišnim svojoj majci.

»Gospodo suci!« rekla je Ponkraciju, Servaciju i Bonifaciju, nimalo postiđena onim što je činila, nimalo pokajničkim glasom, uvjerena u svoju nevinost. »Vi toga Longina morate kazniti novom, dodatnom kaznom. On nije samo pošast, kugi slična, koja mlade žene starih muževa čini preljubnicama, ni samo pošast koja oduzima nevinost nevjestama i time sprečava sklapanje brakova, on je, dokazano na meni i drugim ženama moje sudbine, pošast koja će uništiti zanate koji se bave proizvodnjom pojaseva nevinosti i pošast koja će dovesti do ludila moreplovce od brige tko im, dok plove, ljubi supruge, a od njihovih supruga učiniti razuzdane kobile. Meni nije do osobne osvete, ali meni jest stalo da ga proglasite novom pošasti, kako bi moj muž, kad se vrati s plovidbe i nađe u kući dijete svoje žene koje nije od njegova bedra, vjerovao da to dijete – osim što sam, naravna stvar, kao i svaka druga žena sa zaključanim lokotom na boku, poželjela da se taj lokot otključa rukom muškarca – nisam dobila krivnjom svoje obijesti, već zbog toga što sam, po svojoj nesreći, postala žrtvom pošasti koja hara Lisabonom.«

To izreče, gordo i na dušak, kao da je nevina pobjednica. I ode svojoj kući. Kad joj suci rekoše da kući ide, rodi kad joj vrijeme roditi dođe, čeka muža i prati događaje koji će se, ne treba sumnjati, u nastavku slučaja Longin kao pošast, razvijati.

Trojica sudaca – zar treba navoditi njihova imena – zapovijediše da im se iz tamnice dovede uzročnik triju pošasti i upitaše ga što on o toj trećoj, najnovijoj, pošasti ima reći. A on reče:

»Spavao sam i otključavanje brave na ulazu u ćeliju nisam čuo. Ali sam čuo tresak vrata i zaključavanje brave izvana kad su se vrata zatvorila, jer je i jedno i drugo obavljeno s bukom. Otvorio sam oči i vidio nagu i bosu ženu sa upaljenom voštanicom u ruci. Preko druge ruke nosila je prebačenu odjeću, povrh odjeće otključan pojas nevinosti, a u šaci te ruke opančiće koji su visjeli kao dvije rese na vrbovoj grani. Pitam je tko ju je svukao i otključao. Odgovara mi da su to učinili oni koji su uživali u maženju njena tijela i tražili slobodan prolaz do njena međunožja. Jedan ili više njih? Čini joj se da je bio jedan, ali je imao pomagače. Pitam je zašto je k meni ubaciše. Odgovara da nisu imali prazne ćelije gdje bi je smjestili, pa su je ugurali tu kod mene, neka tu čeka zoru, kad će po nju doći i odvesti je kući. Pitam je što namjerava sada, kad se sa mnom našla. Ona me moli neka joj dozvolim da legne u postelju pored mene. Zima je, neće do jutra moći od studeni izdržati ni da se odjene i obuje. Rekoh joj da legne. Što sam drugo reći mogao!? Ona odloži odjeću preko naslona stolice, opančiće stavi ispod toga, a pojas nevinosti objesi na klin i leže pod poplun na jednu stranu kreveta, da na drugoj za mene ostane dovoljno mjesta.

Neko sam vrijeme ostao na nogama i razmišljao što mi je činiti. Podići uzbunu lupanjem o vrata ili leći uz nju, sačekati svitanje i dolazak stražara s ključarom, pa ih pitati što ovu ženu smjestiše uza me. Oni, tko bi drugi to mogao učiniti! Dakle, samo da ih pitam što je gurnuše kod mene, a ne tko ju je svlačio i otključavao lokot na pojasu nevinosti – to se mene ne tiče. Odlučim leći uz nju i ona se, kad legoh, čitavim tijelom privi uza me s obrazloženjem da joj je zima pa da se malo uza me ugrije. Uz to reče da se ne bi protivila kad bih poželio s njom voditi ljubav. Ona jest prethodno izmučena od onih koji su je svlačili, ali kad bih ja to htio, njoj bi bila radost i lijek voditi ljubav sa čovjekom koji ju je primio u svoje okrilje. Rekao sam joj neka se ovije oko mene, neka se stopli, ali na vođenje ljubavi neka ne misli. Ja bih s njom ljubav vodio, kako je vodio ne bih, pa zatvorenik sam, da se nisam zavjetovao jednoj ženi kako ću je čekati koliko čekati bude potrebno i s njom prvom doživjeti svoj prvi put... Ujutro se dogodilo što se dogodilo. Ključar i stražari su je zatekli u mojoj postelji, uza me priljubljenu i njen upad u moju ćeliju proglasili čudom. Možda se neko čudo s njenim upadom u moju ćeliju i dogodilo, ali ja u tom čudu ni na koji način nisam sudjelovao.«

»Osim čudom da jesi to što jesi, pa sva ta čuda, time što jesi, ženama oko sebe priređuješ«, rekao je sudac Ponkracije ono što su ostala dvojica sudaca također mislila.

Ovoga su puta – u slučaju žene pomorskog kapetana čudom uzdignuća zatečene otkopčana pojasa nevinosti u ćeliji zatvorenika – suci naklonost prema Longinu iskazivali odugovlačeći provesti tri ročišta i na četvrtom donijeti presudu, kao što su učinili u dva prethodna slučaja. Rukovodili su se vlastitim iskustvom i iskustvom kolega da na dnu svakog delikta, kao počelo, kao zametak stoji nesporazum neke žene i nekog muškarca, ortaštvo, sukob, ljubav ili omraza, bilo što. Znali su oni to počelo nazvati grubom riječi, koju ćemo mi izbjeći. I rukovodili su se iskustvom da se u dosadašnjim slučajevima, povezanim s Longinom oba puta, radilo o više žena u igri oko jednog muškarca, pa su čekali neće li se, nakon Vatrene Uršule, javiti i još koja žena čije su muke s otključavanjem pojasa nevinosti nalazile lijek u nekom uzdignuću. Možda, kako je Uršula svjedočila, i u uzdignuću kojim je Longin sebi omogućivao da svaku noć u tamnici ima ženu koja poželi da joj on otključa lokot na pojasu nevinosti i olakša muke dok čeka muža koji mjesecima plovi oceanima.

Uostalom, što bi postigli i da s ročištima i presudom požure? Da mu kaznu s pet godina zatvora povise na doživotnu robiju, što su najviše mogli učiniti, s tom njegovom moći uzdignuća, koju mu povisujući kaznu oduzeti nisu mogli, Lisabon ne bi mogli osloboditi pošasti onoga koji s lakoćom otključava pojaseve nevinosti i pomamne žene dovodi u svoju zatvorsku ćeliju, a njihove muževe na plovidbi sili da i bez ljuljanja mora, samo kad se sjete te mogućnosti, u more od muke, preko ograde na palubi, povraćaju. Da se grad oslobodi te pošasti od čovjeka, jedina djelotvorna kazna bila bi smrt. Bilo kakva, javnim vješanjem na glavnom trgu najbolja. A kaznu smrću nisu mogli izreći! Naime, u lisabonskom kaznenom zakonu toga vremena postoji jasno pisana odredba po kojoj se optuženomu smrtna kazna može izreći samo u slučaju kad je u deliktu zbog kojega mu se sudi netko smrtno stradao. Kad je, kaže se tamo, prolivena krv – a misli se – duša s krvlju iz tijela izišla.

A sva tri su Longinova slučaja takva da u njima, osim nedjela u drugom slučaju, nitko ne stradava, ni smrtno ni na koji drugi način. Osim malo krvi kad pukne himen, ako je ikakva pucanja i bilo, potpuno beskrvni delikti! Dapače, delikti s mnogo užitka i na strani optuženoga i na strani onih koji ga tuže. Žena preljubnica, nevjesta željnih slasti prvog puta s odabranim a ne nametnutim, vatrenih supruga nevjernih mužu i kad je na njima pojas nevinosti, čiji je lokot muž zaključao!

Tako zaključujući, ne bez intimne naklonosti prema tom lijepom momku na kojeg se žene lijepe kao muhe na muholovku, suci ostaviše slučaj žene čudom uzdignuća zatečene u ćeliji zatvorenika na čekanju. Neka se kvasa, vidjet će se, kad nabuja, što će s tim biti. Bez svoje krivnje, na svoje iznenađenje, na neočekivani rasplet nisu dugo čekali!

Vatrena je Uršula rodila dječaka dok joj je muž još plovio. Svi koji bi ga vidjeli rekli bi da je isti otac, ljepotan nad ljepotanima, i poželjeli da, ako ima izgled, ne bude imao očevu sudbinu. Svi su, dakako, mislili i u to bili uvjereni da mu je Longin otac. Uršula je dijete rado pokazivala, dičila se njime i, čini se, bila sretna da ne sliči ni na koga s njene i muževljeve strane, nego baš na onoga u čijoj su je ćeliji, čudom uzdignuća zatekli. Zaboga, čitav je Lisabon bio mišljenja: na koga bi dijete moglo sličiti nego na svog utamničenog oca! Zašto bi Uršula, ako grad tako misli, imala drukčije mišljenje.

I kapetan se Urban vratio s duge plovidbe i dovezao brod pun zlata i mirodija. Dječaku je bilo pola godine starosti i majka ga je, da u što boljem stanju za ljubav s mužem dočeka svog Urbana, odbila od sise i hranila žlicom i dudlicom s kozjim mlijekom. Urban je povjerovao od riječi do riječi u ono što mu je Uršula rekla, a ona mu je rekla isto ono što je rekla i trojici sudaca, nema ona što kriti, i ono u što je sav Lisabon, šiban pošastima, postojano vjerovao. Urban joj je oprostio ono što je – pogriješila – da je, kad ju je on napustio, poželjela voditi ljubav s Longinom, poželjela ono što je poželjelo i stotinu drugih žena koje su se našle u njenoj koži – a sve ostalo praštao joj nije, nije se imalo što opraštati, najmanje ono da je zatrudnjela. On najbolje zna kakva se sve čuda na svijetu događaju, čuda koja je svojim očima vidio i iz prve ruke za njih čuo, čuda kojima vjeruje; pa, kad vjeruje tim čudima, što ne bi vjerovao u čudo uzdignuća u snu koje se dogodilo njegovoj supruzi.

Uostalom, postoji utjeha za moreplovca čija žena, dok on plovi, uspije otključati i zaključati svojim ključem pojas nevinosti, utjeha oblikovana ovako: mani pojas nevinosti, lokot i ključ; glavno je da si u svom vlasništvu našao ono što je pojasom bilo prekriveno, a ključem zaključano; kad bi svi lopovi ovoga svijeta tako postupili – škrinju za zlato ukrali, a zlato iz škrinje ostavili vlasniku – moglo bi se držati da u svijetu kradljivaca i nema. On je ono ispod pojasa u cijelosti zatekao svojim i trebalo mu je misliti na novi pojas nevinosti i lokot koji će biti čarolijom zaštićen od magije uzdignuća i trebalo mu je pripremiti novu dugotrajnu plovidbu. Sve je leglo, sve se sleglo na svoje staro mjesto. Kad!

Jedno jutro dva stražara, bez ključara Fabijana, koji te noći nije došao na posao niti javio što je s njim, pa su se sami morali poslužiti njegovim ključevima, otključaju vrata ćelije i nađu Longina kako leži u postelji potrbuške i spava ili se pravi da spava. Jedan mu stražar priđe i prodrma ga za ramena. On se i dalje pravio da spava, pa mu drugi stražar jednim trzajem, naglo, skinu pokrivač s golog tijela. Usporedno s tim viknu da se diže, da je noć, a ne dan, namijenjena spavanju. Longin produži po svoju, što god tomu razlog bio, pa se stražari zagledaše u plahtu ispod zatvorenika i vidješe da zauvijek usnuli ljepotan leži potrbuške u lokvi krvi. Oba se stražara zaprepastiše, odmakoše od postelje s lešom i potražiše upravitelja. Neka dođe s istražiteljima uza se i neka ispitaju što se Longinu u tijeku mirne noći dogodilo.

Otkrili su da je netko vješt nečujnom otključavanju brave na zatvorskim ćelijama tijekom noći ušao u Longinovu ćeliju tako tiho da ga iz sna nije probudio ni škljocanjem brave, ni svojim hodom po drvenom podu, ni svjetlošću voštanice koju je kao i Uršula držao u jednoj ruci. Našao je Longina kako leži potrbuške i u lijevu mu je stranu leđa, kroz pokrivač, zabio dva puta nož, čiji je rt oba puta dosegnuo i zarezao srce.

Čini se da je Longin umro blaženom smrću. Naime, uobičajeno je blaženom smrti zvati onu smrt koja nastupi u snu, pa u njoj nema muke prijelaza iz života u smrt, kao što je nema ni u prijelazu iz sna u san – budući da je i smrt san. Vjeruje se da tu smrt zasluže oni koji su blažene smrti po nečemu dostojni i zato mnogi, misleći da su je oni dostojni, za života zazivaju od neba da im, kad dođe za to čas, udijeli blaženu smrt. Longin sigurno nije zazivao nikakvu smrt, pa ni blaženu, nije ju ni izazivao, a prema onomu što je u životu činio i po onom zbog čega je u tamnici ležao, nije ni zaslužio, pa su se mnogi pitali otkud na njega pade ili tko mu je zadade.

Sumnja je pala na ključara Flavijana. Nije bilo nikakvih dokaza da bi on to napravio, nisu pronašli ni razlog zašto bi on napravio tako gnusno nedjelo. Sumnja je sama od sebe pala i, jer joj se nije našla zamjena, ostala visjeti u zraku. Naprosto zato što je to ključar mogao učiniti, originalnim ključem, onim s opasača i naramenica, ili s njegovom kopijom. I naprosto zato što u noći kad se to dogodilo nije bio na poslu. Bolje kazano, nije viđen na poslu, a je li na njemu neko vrijeme bio, to samo on zna. A njega, koji zna, nije se moglo pitati.

Tražili su ga sutradan tamo gdje je stanovao, u nekoj samačkoj rupčagi – jer taj ružni čovjek nije uspio osnovati obitelj, da bi se nju upitalo gdje se nalazi – i tamo ga nisu našli. I iz rupčage je nestao, ostavljajući joj nezaključana vrata. Oni koji su ga još vidjeli u zoru toga dana – našla su se dvojica – rekoše da je s vrećom uprtnjačom na leđima išao prema pristaništu. Dalje od toga ne rekoše ništa. Ni da li se ukrcao na brod, ako se na koji ukrcao; ni da li je otputovao, ako je otputovao; ni u kom se pravcu zaputio, ako je na put otišao. Iako svjedoka da je otputovao nije bilo, svima je postalo jasno da je preko mora pobjegao, jer bi ga na svakom drugom mjestu pronašli i pitali što ubi Longina. Makar ga on i ne ubio! U takvom je stanju stvari samo jedno bilo pouzdano: ako je Flavijan ubio Longina ili o tomu sve znao, tajna je momkove smrti – i života onoliko koliko ga uzrok smrti modelira – iz Lisabona otplovila morem. Preostala je nada, da će se, ako se u Lisabon ikad vrati, morem i vratiti...