Književna sinteza bjelovarskoga kraja

U vremenima kada gotovo svatko ima neku svoju stranicu na internetu, svoj blog, objavljuje svaki detalj svoje intime i neprestance narcisoidno dotjeruje tu svoju sliku za javnost, samozatajno se višegodišnje bavljenje drugima, posebno onima iz prošlih vremena, kojima je »oglasiti se« ponekad bilo i prilično teško, rijetko susreće. Zbog toga već pogled na 830 stranica knjige u kojoj je, kako nam to podnaslov objašnjava, prikazan književni i kulturni život šireg bjelovarskog prostora u 20. stoljeću pokazuje da je autor osoba nesebična i empatična, netko tko je životima i djelovanju drugih posvetio većinu svog života. I doista, književni povjesničar i kulturni djelatnik Ilija Pejić (rođ. 1956.), danas knjižničarski savjetnik u Narodnoj knjižnici »Petar Preradović« u Bjelovaru, desetak je godina radio na ovom vrijednom izdanju.

Naravno, mogao je Pejić zahvatiti uži prostor, s manjim brojem autora, djela i događanja, međutim on se odlučio za cjeloviti prikaz književnoga i kulturnoga života jedne regije u kojoj su međusobni doticaji i utjecaji bili vrlo snažni, što ne znači da se pojedine pojave ne smještaju i u širi hrvatski prostor. Za tu je svrhu trebalo proučiti i obraditi, kako autor sam navodi, »500-tinjak književnih djela te otprilike još toliko književnih studija, stručnih i novinskih članaka«, dakle izuzetno opsežnu i šaroliku građu, koja mu je omogućila kako razumijevanje pojedinih autora i djela, tako i razumijevanje međuodnosa i utjecaja književnog i kulturnog života na pojedine stvaratelje, odnosno njihov doprinos oblikovanju kulturne klime vremena u kojemu su stvarali.

Knjiga je podijeljena u šest poglavlja kronološkim redom, i to na način da svako poglavlje započinje iscrpnim uvodom, slijedi rekonstrukcija kulturnog života s naglaskom na književnosti, ali i s interesom za kazalište, likovnost, glazbu i glazbena društva, film te novinsku i izdavačku djelatnost »u gradu Bjelovaru, ali i u drugim mjestima koju su mu gravitirala (Đurđevac, Virje) ili mu gravitiraju i danas (Čazma, Grubišno Polje, Daruvar, Garešnica...)«. Nakon toga slijede iscrpni prikazi proznog, poetskog i dramskog stvaralaštva te stvaralaštva za djecu i publicističkih vrsta, pri čemu su unutar podnaslovljenih cjelina obrađeni različiti autori koje povezuje određena atribucija.

Recimo, prvo razdoblje, nazvano »Sjaj ocvalog imperija (1900.-1918.): bjelovarski kulturni i književni prostor od početka 20. stoljeća do kraja I. svjetskog rata« nakon uvoda obrađuje se u cjelinama: »U polemičkom tonu«, »Hrvatsko selo i drugi socijalno-politički motivi«, »Iskre hrvatskog rodoljublja – bojni zvuci« i »Biblijske teme«. U svakoj se cjelini obrađuju život, djelovanje i stvaralaštvo po nekoliko autora, pri čemu, posebice u drugoj polovini stoljeća, koja je podijeljena na četiri razdoblja, jednog autora morate pratiti kroz vrijeme da biste došli do cjelovite slike o njegovu djelovanju, budući da Pejić na neki način autore podređuje paradigmama vremena; jer, ovo nisu studije o autorima, nego studija o književnom i kulturnom životu.

Naravno, to ne znači da se knjiga ne može čitati i personalno, odnosno da je autor apstrahirao autore na račun pojava. Čini se upravo suprotno: Pejić pojave vezuje i velikim dijelom definira autorskim djelovanjem. Dapače, jedan dio naziva razdoblja i podnaslova preuzet je upravo od autora o kojima Pejić piše, recimo »Osamljenim stazama« govori o Đuri Sudeti, peto je razdoblje (1970.-1990.) nazvano »Vrijeme pred oluju« prema istoimenoj pjesmi Vladimira Bažanta, a mataforičan naslov knjige pruzet je iz osvrta Josipa Krekovićana za zbirku pjesama Zvonimira Puškarića »Čujnost govora«, pri čemu je val donio i druge naslove vezane uz plovidbu i njezin doživljaj: 1945.-1960. su »Nove plovidbe«, sljedeće desetljeće zovu se »Zdvojne plovidbe«, a 1990-te su »Olujne godine«.

Zanimljivo je da se, kako je napisao sam autor u uvodnom tekstu, naslovom knjige »sugerira opće stanje duha, iscrpljenost, melankolija, zamor, klonulost nakon svih prevrata tijekom vratolomnog 20. stoljeća«, a čitatelju će se učiniti da je književni i kulturni život o kojemu je Pejić pisao izuzetno bogat i vrijedan, odnosno da svo to obilje nije moglo nastati iz negativnog osjećaja. Kad, međutim, malo bolje razmislite o tome što se sve u tom vremenu događalo i što je pokretalo autore u njihovu djelovanju, o čemu su i kako pisali, lako ćete pristati na premještanje epiteta mračni iz sintagme »mračni srednji vijek« u novu sintagmu »mračno dvadeseto stoljeće«. Ovakav diskurs upućuje nas, pak, na način na koji Pejić govori o autorima. On, naime, što naznačuje već i sklonost simboličkom naslovljavanju razdoblja i podnaslova, svoje prikaze autora ne temelji samo na objektivnim biografskim i bibliografskim podatcima, nego, služeći se književnim studijama i stručnim člancima, ali i osobnim poznavanjem i prosudbom djela, donosi bogate informacije o sadržaju, temama, motivima i stilskim osobinama pojedinih djelâ i autorâ, ali im nastoji odrediti i vrijednost i značaj.

Upravo je to jedan od Pejićevih najvažnijih ciljeva, osim bogate informativnosti knjige (gdje treba spomenuti i 600-ak likovnih priloga). Pejić je, naime, ovaj obiman posao obavio sa željom da se autori s ovog područja iznova vrednuju, odnosno da se upozori na autore koji svoje mjesto do sada nisu našli u povijestima nacionalne književnosti, leksikonima i raznim panoramama. Pejić kaže da je uvrštenih u povijesne preglede i panorame 50-tak, sustavno prešućivanih, najčešće iz političkih razloga barem 20-tak, a još 50-tak onih koji »će teško izboriti svoje mjesto u centrističkoj optici istraživača hrvatske književnosti«. Upravo brojnost autora koje Pejić obrađuje, ali i ova njegova »podjela« nekako me koči u želji da spomenem samo najpoznatije autore koji potječu odavde ili su živjeli na ovome području, ali utoliko zanimljivijim smatram istaknuti još neke podnaslove, koji vas eventualno mogu privući čitanju knjige kroz pojave koje obrađuju, recimo: »Bez slobode – odlučni u obrani hrvatskog identiteta: polemički eseji, život svećenika, alegorijska fantastika«; »Potlačeni i poniženi: socijalna književnost – naturalistički koncept – diskurs seljačkog pisma i drugi motivi« i »Rukopis ženskog pisma« (sve o razdoblju1919.-1945.); »Gljive i sunca: pjesnički svijet« (1945.-1960.) te »Nova proza – vrijeme antijunaka«; »Kuća na rubu – poezija i lirski zapisi«, »»Hrvatska kuhinja – dramsko pismo« ili »Hrvatska gibanica – polemike, eseji, kritike«, iz pretposljednjeg razdoblja.

Možda će vam se učiniti da je autor najčešće izrazito benevolentan prema većini uvrštenih autora, ali se uglavnom radi o osjećaju da većina njih nije dobila odgovarajuću recepciju, tako da nas to vraća već spomenutoj vrednoti ove knjige – autorovoj želji i svijesti o tome da treba upozoriti na one koji su stvarali i vrsna djela, a ipak nisu vrednovani na odgovarajući način. Ona vodi Pejića u studioznom prikazivanju svih, a posebice manje poznatih autora pa knjiga s punim pravom nosi i podnaslov Prilozi nacionalnoj povijesti književnosti. Zbog toga, bez obzira na obimnost knjige, posebice povjesničarima književnosti, preporučujem pozorno čitanje jer ih u knjizi očekuju mnoge vrijedne informacije i putokazi prema vrlo zanimljivim a nedovoljno poznatim djelima i autorima, koji zaslužuju našu pozornost, uvrštavanje u neke buduće preglede i svakako više čitateljske pozornosti. Kako bi se, pak, čitateljima omogućilo bolje poznavanje djela, Pejićeva knjiga zaslužuje i pozornost i poduzetnost izdavača, odnosno izdavanje panoramskih prikaza, bjelovarske čitanke i izbora iz stvaralaštva pojedinih autora. Pejićeva studija, koja je prava književna sinteza bjelovarskoga kraja, u tome će biti nezaobilazan savjetnik.