Kamen, škare i papir

* * *

Kad ujutro dobijem okružnicu da ćemo u deset sati imati razredno fotografiranje, najprije se nervozno stresem. Prije samo nekoliko dana razmišljao sam kako su te stvari išle u mojoj mladosti, a sad... Mozak se na tren koleba da li da sve skupa pripišem pukoj slučajnosti ili da događaju dam dublje značenje. Potom se sjetim da je datum fotografiranja određen prije više mjeseci. I uopće je ta stvar uvijek na redu u proljeće, točno toliko pred kraj školske godine da osmoškolci na vrijeme dobiju svoje fotografije, skupa sa završnim svjedodžbama.

Čitav proces je prilično drukčiji nego u mojim godinama. Slike su višestruko veće. I obavezno barem dvije: jedna nasmijana i jedna štosna, na kojoj se učenici natječu u kreveljenju. Mi smo znali samo za ozbiljnu, koju smo još zvali i normalna. Oba pojma su se već odavno promijenila i u odgojno-obrazovnim ustanovama nisu više prečesto u upotrebi.

Fotografiramo se u sportskoj dvorani, pred velikim fotografskim platnom. Učenike još uvijek postavljaju u tri reda i zadnja stoji na gimnastičkoj klupi. Fotograf je ravnateljičin nećak. Neki kažu da je to nepotizam i vjerojatno imaju pravo. Ali po tom pitanju nitko ne ulaže službeni prigovor, jer kod plaćanja dobijemo dvadeset posto popusta. I slike su lijepe, u malo kičastim, ali kvalitetno napravljenim mapama. Učenici, koji to žele, mogu uz doplatu dobiti i pojedinačnu, portretnu fotografiju. Sve skupa zato traje čitav školski sat, što je malo naporno.

»No, gospodine nastavniče, priključite se, samo vas čekamo«, pokroviteljski glasom pozove me ravnateljičin nećak i bezvoljno stanem na kraj drugog reda. Nije mi jasno, zašto bih morao biti na fotografiji, siguran sam da nitko od tih balavaca ne želi uspomenu na mene.

»Tako... Super! Dobro... Recite siiir!«

Na slici ću opet izgledati začuđeno, znam. Na taj sir se nikako ne mogu naviknuti. Kad je domaće ptičice zamijenio američki cheese, izgledalo mi je glupo, ali istovremeno potpuno u duhu vremena. Da su izraz još i poslovenili, to je nova razina debilnosti i iako nisam alergičan na laktozu, priznajem, da imam ozbiljnih problema s probavljanjem tog sira.

»Super, sad još jednu štosnu, može?«

Odmah nastane metež; svi poziraju, šire ruke, hvataju jedan drugoga, dižu noge, rade grimase, plaze jezike, guraju si olovke u nos i bez najmanjeg se zrnca srama ili samopoštovanja trude izgledati što više degenerično.

Pokušam gledati u fotoaparat, samo da ih ne vidim. Unatoč tome, krajičkom oka primijetim kako si Marko skine majicu, polugol legne preko koljena djevojaka koje sjede u prvom redu i na sve to se ponosnom gestom primi za međunožje. Ne čini se da djevojkama to posebno smeta, vjerojatno su već naviknute na njega. Možda čak misle da je frajer.

Znam da će mi netko od balavaca iza leđa nad glavom s rukama napraviti rogove. Ne samo one male rogove, s palcem i srednjakom; spojenim zapešćima i široko raširenim prstima oblikovat će prave, losove rogove.

Znam i da se moram pretvarati da mi to ne smeta.

»Još jedanput! Gospodine nastavniče, dajte malo života, niste na pogrebu!« zadere se fotograf i učenici se drsko podsmjehnu.

Stisnem šaku i usnice te se pristojno osmjehnem.

Razmišljam, kako bi tom prištavom poluamaterskom mutikaši, koji je dobio ovaj ušljiv posao samo zbog veze, razbio drsku gubicu.

Razmišljam, da bih možda morao na ministarstvo poslati anonimnu prijavu zbog nepotizma. To je na kraju moja dužnost, dvadeset posto popusta gore ili dolje.

Fotografiranje konačno završi i odjurim u kabinet, gdje naletim na Saru, kako nervozno odvaja listove s radnim zadacima. Previše je u poslu, to će je dugoročno uništiti.

»Čula sam da si prije predavao u gimnaziji«, kaže mi usput.

»Dobro si čula«, nasmiješim se; dobro znam koje pitanje slijedi.

»Kako to da si se zatim odlučio doći u osnovnu školu?«

»Ne znam, nekako mi se činilo manje stresno. Manja djeca, manji problemi... osim toga, gimnazije su se promijenile, sad su postale četverogodišnje pripreme za maturu. To je jedino što se broji; da đaci skupe što više bodova na završnim testovima. Znanje zapravo više nikog ne zanima, važni su bodovi. I ovdje je slično, samo tu još nije tako ozbiljno.«

Kimne, moje objašnjenje je očito zadovolji. Jasno da su razlozi za moj odlazak iz gimnazije bili potpuno drugačiji. Svi su se čudili, taj premještaj su doživljavali kao svojevrsno nazadovanje. Neki su čak sumnjali da sam bio otpušten, ali potajna ispitivanja su im dokazala da te pričice ne stoje. Otišao sam sâm.

U srednjoj školi jednostavno više nisam mogao izdržati. Sve te tinejdžerke u najboljim godinama za mene su bile previše. Nisam pedofil, da se razumijemo. Uzbuđuju me samo potpuno razvijene djevojke odraslog izgleda. Mlade djevojke od sedamnaest ili osamnaest godina su tjelesno privlačnije od trideseto- ili četrdesetogodišnjakinja. Bože pomogni, ali tako je! Njihova je koža nježnija i glatkija, usnice sočnije, prsa još nimalo obješena, guza je ljepše napeta, kosa sjajnija i, možda najvažnije, u njihovim očima još nema tragova razočaranja.

Mislim da većina muškaraca misli isto, ali to nikome ne smiju priznati. Neki ne priznaju ni sami sebi. Ja bar s ovim posljednjim nemam problema. Razumijem da isto vrijedi i za stare i mlade muške – jasno da je svaki mladi mišićavi junac u dvadesetim godinama mnogo privlačniji od mene, o tome nema dvojbe. Mi imamo samo tu sreću da nas se ocjenjuje i po drugim kriterijima i tjelesne nedostatke lakše nadomjestimo s novcem, moći i društvenim položajem. Osim toga, naša sposobnost za razmnožavanje opada malo kasnije nego kod žena – tako i s društvenog, kao i s biološkog stajališta, bolje starimo. Pojednostavljujem, ali mislim da sve u svemu imam pravo...

Svako toliko pojavila se učenica, koja mi je bila posebno draga. A ponekad sam imao osjećaj da je naklonost obostrana. Naravno da su u meni vidjele očinsku figuru, ili u najboljem slučaju dragog profesora, i da sam ostao u srednjoj školi, prije ili kasnije bi se sigurno zaboravio i napravio kakvu glupost, koja bi me na koncu stajala posla. Zato sam se radije odlučio da odem sam; počeo sam pratiti natječaje za osnovnoškolske nastavnike i kad sam za nekoliko mjeseci dobio novi posao, dao sam otkaz u gimnaziji. Svojom odlukom sam zadovoljan, ovdje me ni najrazvijenije devetoškolke ne mogu dovesti u dovoljno snažno iskušenje.

* * *

Kad obavim veliku nuždu, brzo pogledam u wc školjku; prije to nisam radio, ali otkako sam prije pet godina imao tu operaciju crijeva, za svaki slučaj uvijek provjerim stolicu kako bih na vrijeme opazio eventualna krvarenja. Sad su tri glatke smeđe kobasice, koje izgledaju kao neke vodene životinje; dvije veće i jedna manja. Podsjećaju me na obitelj i malo mi je žao da ću morati par s mladunčetom oplahnuti u kanalizaciju.

»Kad ti govno pobuđuje asocijacije na obitelj, to vjerojatno nešto znači«, promrmljam sam sebi dok perem ruke. Ako ne smrdi previše, vodu uvijek pustim skroz na kraju, tren prije nego odem iz kupaonice.

Kao dijete sam se najviše bojao dviju stvari: vukodlaka i zvuka wc kotlića. Uvijek kad sam išao na zahod, najprije sam si oprao ruke i tek potom potegnuo vodu i brzo otrčao iz zahoda, prije nego je zaklopotalo i odjeknulo po dugoj cijevi, koja je išla tik ispod stropa. Moguće da sam se zapravo bojao samo vukodlaka, a zvuk kotlića me je podsjećao na njihovo režanje. Ili je ipak bilo obratno pa me je vukodlaka bilo strah jer se glasaju kao dlakavi wc kotlići. Zvuk puštanja vode još uvijek ne volim previše, a kako je s vukodlacima ne znam – već neko vrijeme nisam sreo nijednog. Najgora zvijer, koju srećem ovih dana, to je stari Mrkobrada.

Danas počinjem tek u deset, tako da imam vremena za pošten, engleski doručak. Kad želim razbiti jaje, ljuska se potpuno smrvi i komadići padnu u tavu gdje se pomiješaju s bjelanjkom. Uzalud ih pokušavam maknuti, previše ih je i stalno se sluzasto izmaknu mojim prstima, zato na koncu odustanem. Nije prvi put da se to dogodilo. Zapravo se dogodi skoro svaki put, kod svakog prokletog jaja! Ponekad se pitam s čime tove kokoši da seru takvo sranje. Ali uglavnom mi je svejedno. Većinom sam zadovoljan i još uvijek kupujem ista jaja. Kad jedem, tu i tamo mi pod zubima hrska komadić ljuske. Tješim se da ću dobiti barem nešto minerala, ako ništa drugo.

Petar je stanovao u novoizgrađenoj višekatnici, jednoj od tri, četiri najviše zgrade u mjestu. Jasno da nijedna od njih nije imala više od deset katova, što se čini malo smiješnim, ali za naše krajeve je to još danas primjerena visina, tad je to bila još i više. Jedan drugome nismo često odlazili u posjete, jer smo se većinu vremena radije igrali vani, na otvorenom. Neku subotu su Petrovi roditelji otišli k njegovoj baki, koja je živjela negdje na selu, i on nas je pozvao k sebi. Za dobrodošlicu nam je ponudio tatin viski i u bocu pažljivo ulio vode, da nadoknadi istočeno. Imao sam osjećaj da to ne radi prvi put. Njegovi su roditelji bili nešto bogatiji, tata je bio valjda nekakav komercijalni direktor u velikoj građevinskoj tvrtki, a mama je radila u računovodstvu.

Zatim je Boris predložio da s vodom napuni vrećicu i s balkona je baci nekom na glavu.

»Ne znam, visoko je. Da nekog ne ozlijedimo«, izgovarao se Petar.

»Onda nešto lakše. Imate jaja?« pitao sam.

»Mislim da nemamo, dobivamo ih od bake, tek navečer će ih donijeti...«

»Kako lažeš!« Boris je već otvorio ogromni bijeli hladnjak. »Tu je cijela kutija. Kupljenih!«

Petar se još nekoliko trenutaka odupirao, ali na kraju pristao da bacimo jedno, ali stvarno samo jedno jaje. O tome, tko će ga baciti, odlučivali su dakako kamen, škare i papir. Nisam imao sreće i kao toliko puta u kasnijem životu, pripala mi je uloga gledatelja.

Otišli smo na balkon i vrebali prvu metu. Petar je vidno zabrinut stiskao u dlanu jaje svijetlosmeđe ljuske. Još danas se sjećam da je bilo uprljano s govnom i krvi – kokoš, koja ga je snesla, morala je imati gadne probleme s hemoroidima.

Prva je pored zgrade prošla starija žena, natovarena s velikim vrećicama iz dućana. Petar je nekoliko puta duboko udahnuo, naciljao i bacio jaje. Sakriti iza ograde, čekali smo vrisak, ali ga nije bilo. Kad smo se usudili pogledati preko ruba, pogledima smo dugo tražili žućkasti trag.

»Tamo na travi, pored koša«, Boris je konačno pokazao rukom. »Ne znam, kako ti je to uspjelo? Znao sam da bi bilo bolje da ja bacam...«

Petar je s olakšanjem progutao slinu i u tom mi je trenutku postalo jasno da je namjerno promašio. Nisam ga izdao, nekako sam ga razumio; zajebano je, ako imaš direktora za tatu. Moj je stari bio varilac. Lijepo, normalno zanimanje. Ponekad, kad su s poslom bili u zaostatku i morali su loviti nerealno postavljene norme i rokove isporuke, imao je ružne opekline po prstima, koje mu je mama navečer mazala s masnom kremom od nevena.

»Zar nemaš rukavice?« ljutila se.

Tata se je samo strpljivo osmjehnuo i odmahnuo rukom; rukavice su često bile smetnja a imao si pravo na jedne mjesečno – ako si ih prebrzo probušio, bio je to tvoj problem. Ponekad je kod nekih poslova smetnja bila i zaštitna maska; tad su mu oči nekoliko dana bile jako crvene i iz njih su čitavo vrijeme išle suze.

Ali, ipak je to lijep i častan poziv. Danas vjerojatno također tražen i moj bi otac radom u inozemstvu lako zaradio dvije prosječne učiteljske plaće. Tad je bilo drugo vrijeme i sve što je zaslužio, bila je pristojna mirovina te malo pokvaren vid. Zapravo je imao sreće, da je u mirovinu otišao dovoljno rano – krajem devedesetih tvornica je nakon više restrukturiranja napokon otišla u stečaj.

Zanimljivo je da ni danas ne znam što su točno proizvodili u tatinoj tvornici. Valjda nekakve blagajne i nosače za police, kao i razne metalne konstrukcije i takve stvari. Prije nekoliko godina sam naljepnicu tatine tvornice vidio na starom metalnom ormaru u ravnateljičinu uredu. Tata doma nije mnogo govorio o svom poslu, a ja ga nikad nisam ništa pitao. Radio je u dvije smjene; jedan tjedan od šest ujutro do dva popodne, jedan tjedan od dva popodne do deset navečer. Subote i nedjelje su mu bile slobodne, osim ako ne bi došla kakva velika narudžba pa su morali pojačati, da bi dostigli rok.

Borisov tata radio je u tvornici automobila, dok ga jednog dana nisu otpustili – a u tim vremenima si morao biti jako opak pijanac ili barem ozbiljan politički disident, da bi ostao bez posla. Borisov je otac spadao u prvu kategoriju i kako nikakve disciplinske mjere i obavezna liječenja nisu donijela uspjeha, rukovodeći u tvornici su na kraju od njega odustali. Odlučujući je bio trenutak kad se pred tvorničkom halom s viljuškarom pijan zabio ravno u direktorov automobil. Iako se radilo o nesreći, o tom se događaju u čitavom mjestu puno govorilo i Borisov je otac za obične ljude postao buntovni junak u borbi protiv kravataša.

Skoro godinu dana kasnije pitao sam Borisa je li njegov otac dobio kakav novi posao. Zbunjeno je kimnuo i zagledao se u vrh cipele kojim je rovao po zemlji.

»Ali obećaj, da nećeš nikome reći«, zaprijetio mi je, prije nego mi je priznao gdje je njegov otac našao novi posao. Naćulio sam uši i zadržao dah. Očekivao sam nešto neuobičajeno i čudno.

Stvarnost me je naravno razočarala – Borisov otac bio je poštar. Obučen u plavu uniformu, natovaren s kožnom torbom, svako se jutro s biciklom vozio po svojem okrugu i stavljao pisma u sandučiće. Meni se to tad nije činilo ništa strašno, posve normalan posao. Za Borisova oca sasvim primjerena, ljudi su poštarima u tim vremenima gotovo u pravilu ponudili rakiju, tako da alkoholizam na radnom mjestu u toj branši nije bio ništa posebno.

Stvarno mi nije bilo jasno, zbog čega bi se netko sramio takvog posla – hoću reći, i mene bi bilo sram ako bi moj otac bio čistač kanalizacije ili kopač grobova ili smetlar ili nešto slično... Makar smo živjeli u sistemu koji je slavio radni narod i na svakom koraku naglašavao kako je svaki posao častan, bila su to zanimanja koja su nas odrasli učili prezirati; i učiteljice su najzločestijima govorile da će kad odrastu čistiti ulice, ako se ne poprave. Naši su nam roditelji, stričevi, djedovi i bake govorili isto. Čišćenje ulica smatralo se dnom, služba čistača kaznom, osobnom sramotom, pokazatelj nesposobnosti i lijenosti. Danas je dno mnogo dublje, a o sramoti više nitko ne razmišlja.

Kad sam se ja odlučivao za poziv, nisam imao jasne predodžbe, što bih u životu volio biti. Zapravo se ni za što nisam osjećao pozvanim, a kako sam imao dovoljno dobre ocjene upisao sam se u gimnaziju i konačnu odluku odložio za četiri godine. Potom sam odabrao pedagoški fakultet i studij geografije. Ne zato što sam jako htio postati nastavnikom ili jer bi me geografija tako jako oduševljavala, nego zato što mi se u tom trenutku činila kao najmanje neugodna mogućnost.

Ne mogu reći da mi je žao; još se uvijek ne osjećam pozvanim ni za što drugo i, istinu govoreći, vjerojatno bih opet isto odlučio.(1)

Sa slovenskoga preveo:
Marko Gregur

____________________

(1) Tomo Podstenšek (Maribor, 1981.) piše kratku prozu, romane, dječju literaturu i dramske tekstove, a autor je pet romana i zbirke kratkih priča. Više je njegovih tekstova bilo nagrađivano ili otkupljivano na različitim natječajima. Godine 2013. bio je među deset finalista Nagrade Kresnik za najbolji slovenski roman, a među pet finalista iste nagrade ove mu je godine uvršten i roman Kamen, škare i papir. Roman će mu iduće godine biti objavljen na hrvatskom jeziku u izdanju Umjetničke organizacije Artikulacije u Koprivnici. (M.G.)