Kajkavština uzvraća udarac ‒ kroz prozu!

Joži Skoku (1931.-2017.),
najvekšemu kajoznalcu

Kada govorimo o modernoj kajkavskoj književnosti, automatski prvo pomislimo na kajkavsku poeziju. I to s pravom. Kajkavsko pjesništvo, naime, predstavlja najvažniji dio tog jezično diferenciranog odvjetka moderne hrvatske književnosti. Sve je, kao što je poznato, na neki način počelo Matoševim nagovještajem s početka 20. stoljeća, a potvrdu je dobilo i do danas teško dostižnim Galovićevim, Domjanićevim, Goranovim i Krležinim kajkavskim stihovima iz prve polovice 20. stoljeća, u čijoj su sjeni ostali također značajni kajkavski pjesnici poput Nikole Pavića i Mihovila Pavleka Miškine. I u drugoj polovici stoljeća primat drži kajkavska poezija, i to prije svega zahvaljujući Ivanu Golubu, Zvonku Kovaču, Ivi Kalinskom, Ernestu Fišeru i brojnim drugim autorima koji su za svoj kajkavski književni izričaj odabrali poeziju. No, od 1970-ih pa prema kraju 20. stoljeća sve se više pojavljuje i nepjesničkih kajkavskih književnih djela pa se žanrovski sastav kajkavske književnosti do najnovijih vremena kompletirao.

Naime, danas osim kajkavske proze (o kojoj će kasnije više biti riječi) imamo primjere i kvalitetne kajkavske drame (Mladen Kerstner, Borivoj Radaković, Denis Peričić, Kristina Štebih), kajkavskog stvaralaštva za djecu (Stjepan Jakševac, Pajo Kanižaj, Miroslav Dolenec Dravski, Božica Jelušić) te prijevodne književnosti na kajkavštinu (prevoditelji Vladimir Gerić, Tomislav Lipljin, Željko Funda), pa čak i kajkavske esejistike (Zvonimir Bartolić, Božica Jelušić, Zdravko Seleš) i publicistike (Barica Pahić Grobenski).

Doduše, žanrovsko raslojavanje kajkavske književnosti ipak je teklo prije svega u kvantitativnom smislu. Drugim riječima, unatoč sve većoj zastupljenosti kajkavštine i u nepjesničkim književnim vrstama, kajkavska je poezija kvalitativno još uvijek bila najvažnija vrsta, kao što je, uostalom (o)držala i kvantitativni primat. Potrebno je pritom napomenuti da prilikom govora o kajkavskoj književnosti ne mislim samo na djela koja su u cijelosti pisana kajkavštinom, nego i na ona čiji su tek dijelovi pisani tim nestandardnim idiomom, i to bilo kojom njegovom varijantom, lokalnom, regionalnom ili nadregionalnom, suvremenom ili arhaičnom, uključujući i kajkavske interdijalekte i idiolekte.

Što se tiče same kajkavske proze i proze obogaćene kajkavštinom, osim u posljednja dva desetljeća kada doživljava svoj trijumf, poneke vrijedne ostvaraje pronalazimo i u ranijem razdoblju. Naime, dovoljno je prisjetiti se kajkavskih interpolacija i/ili odlomaka iz novelistike Slavka Kolara (Mi smo za pravicu, 1936.), iz Krležinih romana Na rubu pameti (1938.) i Zastava (1962, 1967.), ili pak pojedinih pripovijetki Mladena Kerstnera, pogotovo onih temeljem kojih je snimljen televizijski serijal Gruntovačni (1975.). Pojedini kajkavski elementi prisutni su i u više Majdakovih djela koja pripadaju prozi u trapericama pisanoj slengom, Hitrecovim Smogovcima itd. Više kraćih kajkavskih proznih uradaka od početka dvijetisućitih objavljeno je i u časopisu Kaj, koji od tada do danas organizira i natječaj za kratku kajkavsku prozu.

Osim činjenice da se kajkavština u najnovije vrijeme intenzivnije pojavljuje u prozi, što je samo po sebi zanimljiv fenomen, još je zanimljivije to što poneka kajkavska prozna djela, odnosno djela u kojima kajkavština igra važnu ulogu, idu u red najvažnijih književnih djela suvremene hrvatske književnosti uopće. To posebno vrijedi za roman Črna mati zemla (iz 2013. godine) Kristiana Novaka (rođen 1979.), zagrebačkoga književnika, lingvista i sveučilišnog profesora na riječkom Filozofskom fakultetu, inače rodom iz Međimurja, čija pojava predstavlja i najvažniji događaj u novijoj povijesti kajkavske proze. Iako je kajkavštinom pisan manji dio tog romana, uglavnom samo dijalozi međimurskih likova, zahvaljujući umjetničkoj snazi tih kajkavskih dijelova uspostavljena je ravnoteža ne samo s kajkavskom lirikom, nego i s prozom, odnosno općenito književnošću na standardnom jeziku.

Drugim riječima, unatoč brojnim predrasudama ne samo prema kajkavskoj prozi, nego i općenito kajkavskoj, a zapravo cjelokupnoj hrvatskoj književnosti pisanoj na nestandardnim jezicima (koju tradicionalno zovemo dijalektalnom), taj je roman superiorno pokazao da vrhunska proza može nastati i na kajkavštini. Da ne bi bilo zabune, odnosno da se taj roman ne bi pokazao kao svojevrsni eksces, kao iznimka koja ne potvrđuje pravilo, adekvatnost kajkavštine za vrhunske prozne ostvaraje na najbolji je mogući način potvrdio i sljedeći Novakov roman, Ciganin, ali najljepši (iz 2016. godine), ali i neka druga prozna djela u kojima pronalazimo kajkavštinu.

Proza djelomično pisana kajkavštinom

Iako u kontekstu razmišljanja o kajkavštini u (suvremenoj) prozi kajkavski slojevi spomenutih Novakovih romana predstavljaju vrhunce, njihovu važnost ne treba prenaglasiti kada se općenito govori o tim romanima, odnosno ne treba ju pretpostaviti ostalim slojevima romana, jer se prije svega radi o izvanserijskim romanima na svim razinama, a ne samo kajkavskoj koja nam je ovdje u fokusu. Potvrđuje to i gotovo nezapamćena recepcija romana, i to u rasponu od čitatelja preko kritike do medija. Tako je roman Črna mati zemla doživioveć tri izdanja, a 2014. dobio je jednu od najvažnijih hrvatskih proznih nagrada, onu T-portala za najbolji roman u 2013. godini. Kritika ga uz to uvrštava i na popise najboljih hrvatskih romana u posljednjih pola stoljeća. Preveden je na mađarski i slovenski, ulomci na francuski i engleski, a u tijeku je prijevod na njemački (u međuvremenu možda i na još koji jezik). Taj je roman transformiran u zvučnu knjigu i u radio-roman, autor je prodao prava za snimanje filma, a Zagrebačko kazalište mladih 2017. priredilo je i predstavu prema romanu (dramaturg Tomislav Zajec, redateljica Dora Ruždjak Podolski). Sve to ide u prilog zaključku da pojava Črne mati zemle predstavlja i važan datum suvremene hrvatske književnosti.

Temeljna fabularna nit romana vrti se oko mladog zagrebačkog pisca međimurskog podrijetla Matije Dolenčeca, čiji se donekle sređeni život počne raspadati u trenutku kada njegova djevojka Dina u dotad normalnom dečku počne otkrivati neke skrivene, neshvatljive, tamne slojeve, o kojima joj redovito laže. Njihova se idilična veza prekida i Dolenčec postaje svjestan da je jedini način da natrag zadobije Dinu taj da se suoči sa svojom prošlošću koju je duboko potisnuo u sjećanje i zbog koje je izgubio ne samo ljubav svojeg života, nego i dio sebe. Najveći dio romana upravo i čini Dolenčecova ispovijed Dini o traumatičnom i morbidnom djetinjstvu u gornjem Međimurju, koja ustvari predstavlja suočavanje sa samim sobom i prihvaćanje pravog, cjelovitog sebe.

Agonija petogodišnjeg međimurskog »dičkera« započela je smrću oca, s kojom se nije želio pomiriti i za koju si, dakako neutemeljeno, pripisuje odgovornost, kao i za kasniju seriju samoubojstava koja se počinju događati u njegovu rodnom međimurskom selu ranih devedesetih, koje su zbog rata, ali u udaljenim prostorima, ionako bile tragične. Naišavši na nerazumijevanje višestruko dezorijentirane okoline, a isprva i slomljene majke i sestre, Dolenčec se zatvara u vlastiti svijet, u kojem postoje samo krivnja i strah, a glavna objašnjenja daju mitološke predaje gornjeg Međimurja. Seoska zajednica u kojoj je živio ne samo da mu – kao uplašenom, bespomoćnom i izgubljenom djetetu – nije pomogla, nego mu je svojim nerazumijevanjem, izrugivanjem i odbacivanjem uvelike odmagala, što je doseglo vrhunac kada mu dio sela pripisuje odgovornost za samoubojstva.

Osim ljubavne priče roman tako sadrži elemente trilera i horora, a kroz to ustvari otkrivamo složen psihoportret kako glavnog junaka tako i ruralne (gotovo patološke) mikrozajednice i njezinih, gotovo odreda nerealiziranih ili poremećenih, pojedinaca (varalice, nasilnici, alkoholičari, kurviši, pedofili). Roman u tom smislu pokazuje na naličje (ruralnih) mikrozajednica, odnosno propituje opreke između pojedinca i zajednice, ali i razuma i mitologije te stvarnosti i imaginacije (istine i laži), čemu bismo mogli pridružiti i opreku između ruralnog i urbanog, koja se ne očituje samo na prostornoj (odlazak iz rodnog sela u Zagreb znači i kraj Dolenčecove agonije), nego i na jezičnoj razini. Dolenčecov povratak u potisnuta sjećanja na djetinjstvo značio je i povratak jeziku tog djetinjstva, međimurskoj kajkavštini.

Ne želeći se pomiriti s činjenicom da mu je otac mrtav, mali Dolenčec, temeljem lokalne predaje, pomisli da su ga možda u Muri zarobile Murske deklice. Stoga se noću iskrade iz kuće i odluči Murskim deklicama u zamjenu za oca poslati prijatelja Dejana, kojega namami sa sobom. No, srećom našao ih je Dejanov otac i spriječio potencijalnu nesreću. Evo dirljivog Dolenčecova razgovora s majkom nakon tog događaja koji pokazuje Dolenčecovu ‒ ali i majčinu ‒ izgubljenost i strah.

- Naj misliti hudo o meni - ponavljao sam, ali me mama nije slušala.

- Reči mi kaj si isko tam doli. Nejdeš spat dok mi ne veliš kaj je tau bilo - rekla je grubo.

Gledao sam je u oči i šutio. Prva pljuska me nije toliko iznenadila koliko druga, koja je došla od sestre. Treća i daljnjih nekoliko su došle od moje vlastite ruke. Majka me uhvati za zapešća i promrsi:

- Ve buš mi reko kaj je tau bilo, ili bum te stukla v črno mater zemlo.

- Išli smo iskat tatija.

Majka i sestra su gledale svaka u svoju stranu. Činilo se da bi se nešto prekinulo u njima da su se pogledale.

- Išli smo ga iskat jer sem mislio ka ga držijo v zemli mrtvih. I jo sem šteu ka bi zamenijo Dejana za jega. Ali jo bi se vrno po Dejana i...

- Ve me dobro poslušaj, čuješ me? - još me čvršće stisnula. - Nemreš ga tam najti. On je hmrl i nejga ga. Nejga mesta na tomo svejto de ga moreš najti, zato ga niti naj iskati. Imaš mene i imaš sestro, a on gledi na tebe i pazi te, ali nemre on na tebe ako ti sam na sebe ne paziš! Ti se moraš ponašati normalno, inače... Inače budu te zeli... Inače budu mislili ka se jo dobro ne pobrigam za tebe i onda budu mi te zeli, razumiš me?! Nejmaš ga de iskati!

Dolenčecovi strahovi, krivnja, izgubljenost i osamljenost proizveli su svojevrsne demone Heštoa i Pujtoa, koje samo on vidi i koji su produbili njegovu agoniju do kraja. Evo upečatljivog dijaloga kojim se pokazuje sva težina Dolenčecova tadašnjeg psihičkog stanja.

- Prosnete kokoši! Prosnete kokoši! - vikao sam. Njih dvojica uvijek su nestala u tami kad bi baka izgovorila to.

- Bole bi ti bilo ka si nas nigdor nej pozvo vun z kmice - reče Pujto.

Konačno sam otvorio vrata, izašao, zatvorio ih i naslonio se na njih svom težinom. Gledali smo se kroz žicu.

- Kaj si mislijo ka z nami moreš delati kaj očeš? Ka nas moreš hititi vun z hiže? Ve buš vidijo kaj je pekel. Ve buš vidijo kaj je črna mater zemla. Mij bumo ti pokazali.

- Kaj očete od mene? - upitao sam, bezuspješno hvatajući zrak.

- Tau kaj mi očemo nam nemreš dati. Tau si mij saumi zememeo [-] reče Hešto i iskesi se. - Prvo bumo zaklali druge kokoši, onda bumo ti bako zaklali. Z nožom bumo jo spikali, f hrbet. Vujčija i jegovo ženo, jim bumo glave fkrej odsekali dok bodo spali. Tje bumo ti mamo vužgali. Poljali bomo jo z benzijnom i vužgali.

- Se štere imaš rad bumo ti zeli, a tebe bumo ustavili za kraj. Živijo buš saum f hiži i saki šteri bude dojšo k tebi, i jega bumo zaklali - nadoda Pujto i pljesne rukama.

- Reko bom vas, najte misliti da nem - htio sam povikati, ali je iz moga grla izlazio samo očajan šapat.

- Komo boš nas reko? - upita Šujto s nadmenim smiješkom.

- Pa tebi več nišči nikaj ne verje, semaj si več lago.

- Dojšo bo moj tata i... - nisam znao nastaviti, pa sam potrganim rukavom obrisao suze. osim suza, obrisao sam si i krv s lica.

- Tvoj tata nebre dojti. Nebreš nam lagati. Znuaš tij de ti je tata? Ne znaš. Ali mij znuamo.

Kajkavština slično mjesto pronalazi i u najnovijem Novakovu romanu, Ciganin, ali najljepši (2016.), koji je također ocijenjen najvišim kritičarskim ocjenama, a unatoč tome što je objavljen prije manje od godinu dana, krenulo se već i s medijskim transpozicijama, jer ga je Hrvatsko narodno kazalište iz Zagreba odlučilo krajem godine postaviti na scenu (redatelj Ivica Buljan, dramatizacija Ivor Martinić). Kao i u prethodnom romanu, kajkavština je i u ovome prisutna zbog smještanja radnje u Međimurje, koje se ovaj puta promatra prije svega kao pogranično područje, koje postaje poprište bitno kompleksnijih društvenih susreta, koji također kulminiraju tragičnim osobnim sudbinama. Za razliku od romana Črna mati zemla, u kojem pratimo priču o jednom liku, u Ciganinu pratimo četiri, i to društveno i kulturološki različita lika, pa osim kajkavštine susrećemo i neke druge jezike.

Kajkavštinu pronalazimo ponajprije kod sredovječne Međimurke Milene Muriša, koja novinarki govori o svojem tragičnom povratku u rodni Sabolščak nakon propala braka i jednako neuspješne karijere, i njezina odabranika, mladog Roma Sandokana Ignaca, zvanog Sandi, iz obližnjega romskog naselja Bukov Dol. Kajkavštinom govore i ostali međimurski likovi, kao što su seoski kriminalac Hamer, frizerka Fanika, Milenin brat i djed (»Japica«) itd. Ostala dva glavna kazivača u romanu su kurdski emigrant Nuzat i zagrebački policajac Plančić. Zanimljivo je da se kazivanja spomenutih četiri pripovjedača neprestano izmjenjuju, odnosno svako sljedeće poglavlje romana kazuje drugi pripovjedač. Zbog toga o događajima u romanu, pa i o onima koji su zajednički svim četirima narativnim linijama, ne govori neka tobože neutralna, vanjska pripovjedna svijest, nego likovi sami, svatko za sebe, svatko iz svojeg ugla. Štoviše, svatko na svoj način, povremeno i vlastitim jezikom – međimurskim, romskim, arapskim – što romanu osim diskursne i kulturološke daje i dodatnu jezičnu višeslojnost, za što je Novaku potrebno dodatno skinuti kapu, kao i za spajanje tih četiriju isprva odjelitih sudbina.

No, kako nas ovdje prije svega zanima kajkavština u tome romanu, evo jednog ulomka s kajkavskim dijalozima. Radi se o sceni kada su Sabolščanci pretukli Sandija kako ne bi dalje razvijao svoju vezu s Milenom. Eskalaciju sukoba prekinuo je Milenin brat, koji se prvi obraća svojoj sestri:

- Milena. Nej si sigurna dok je tak. Niti Sandi je nej siguren, vidiš kaj se dogodi. Ludi mislijo ka provocejraš.

Šutjela sam jer mi nije polazilo za rukom smisliti primjerenu uvredu za njega.

- Još so ove dvej budale niti nej takši problem. Kaj či ti dojde Marijan Hamer? - ime je izgovorio potpuno tiho, pa provirio stoji li još tko na cesti. - Ja morem smiriti situacijo jempot, dvapot, ali nemreš protiv cejloga sela.

Bio je početak proljeća. Mirisi se odvajaju od živih bića, ne znaju se vratiti kući. Kao sablasti, plaše usamljene i pomaknute.

- Sandi bo dale tu delo - rekla sam, kao da mi on pripada, i kao da sama odlučujem o tome. Sandi je spustio glavu i pogledao me u oči. - Ne nucamo tebe ka boš nas branio.

- Navek si bila takša - reče brat. - Pička tebi materina. Ti kontra svih, a ja nek pospravlam nered za tobom. I onda ti dideš na faks, a ja...

Prekine ga Japica.

- Ftihni, budalo i goni se otod. Goni se z grunta!

- Sandi bo dale tu delo - ponovila sam dok se brat penjao u kombi i odmahivao glavom.

Te večeri nismo se mogli dovoljno napiti da vidimo svjetlo.

- Bole bode, buš vidio - govorila sam mu. - Stvari se mejajo. Niti si nemremo zamisliti kak bo za leto dni...

Pravio se da gleda televiziju. Što je manje reagirao, ja sam sve više govorila.

- Daj, tiho bodi - rekao mi je nakon nekog vremena. - Samo malo tiho bodi.

Kad je krenuo kući, negdje oko tri ujutro, pravila sam se da spavam. Bojala sam se da bi mi rekao da se sutradan nećemo vidjeti.

Kajkavske dionice navedenih Novakovih romana najbolji su primjeri jednake vrijednosti kajkavštine kao izražajnog proznog medija bilo kojem drugom jeziku. S obzirom na način kako i zašto koristi kajkavštinu, Novak predstavlja i najbolji primjer modela u kojem su kajkavštinom, dakle, pisani samo oni dijelovi teksta koji bi, kada bi bili pisani standardnim jezikom, predstavljali krivotvorenje jezične stvarnosti koju reprezentiraju, odnosno koju žele vjerno prenijeti u svijet romana. Ako međimurski likovi u stvarnosti govore međimurskom kajkavštinom, a romanu je stalo do čim vjernijeg oponašanja te stvarnosti, tada izbora koji jezik koristiti zapravo i nema. U tom je smislu Novak samo napravio ono što je i logično – preslikao je (jezičnu) stvarnost o kojoj govori u stvarnost svojeg romana. To ne znači da pritom u govor autentičnih Međimuraca nije u određenom smislu intervenirao. Najbanalnije rečeno, to ne znači da bi neki Međimurac točno nešto rekao onako kako je to Novak u romanu napisao. No, jezik tih likova iznimno je na svim gramatičkim (fonologija, morfologija, sintaksa) i leksičkim, uključujućii frazeološku razinu, zahvaljujući kojoj je npr. i roman Črna mati zemla dobio naslov, blizak jeziku kojim oni stvarno govore, a za potrebe romana vjerojatno je malo umjetnički aranžiran. Konačno, stvarnost nikada nije moguće, a čini mi se da je još manje potrebno, u potpunosti preslikati u roman.

Kajkavštinu u recentnoj romanesknoj praksi pronalazimo i kod Božice Brkan (1955.), zagrebačke novinarke i književnice moslavačkog podrijetla, koja se u književnosti isprva afirmirala kajkavskom poezijom (Vetrenica ili obiteljska arheologija, 1990.; kasnije i Pevcov korak, 2002.), a objavljivala je i poeziju i prozu i na standardnom jeziku (Lift ili politička melodrama, 1993.; Bilanca 2.0: odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme, 2011.; To Toni – Molitva za tihu sućut, 2011.; Obrubljivanje Veronikina rupca ili muka 2013., 2014.). Što se tiče kajkavske proze, objavila je nekoliko kajkavskih »pripovesti« po periodici i u svojevrsnoj kajkavskoj autoantologiji Kajkavska čitanka Božice Brkan (2012.), a kajkavštinu je integrirala i u svoja dva standardnojezična romana. Prvi od njih bio je kriminalistički roman Rez (2012.), u kojem pronalazimo ponešto zagrebačke urbane te okešinske ruralne kajkavštine.

Mnogo više prostora kajkavština, i to ona okešinečka, zauzima u najnovijem njezinu romanu Ledina (2014.), koji predstavlja svojevrstan pregled ženskih predaka i potomaka moslavačke graničarske obitelji Brkan u rasponu od više stoljeća. Predstavljajući pojedinu pripadnicu spominjane obitelji, pripovijedna svijest nakon kratkog kontekstualnog uvoda o svakoj od njih daje riječ i njima samima da ispričaju svoju priču. A one u pravilu, osim rijetkih, govore – moslavačkom kajkavštinom. Dakle, osim pojedinih iskaza te uvodnih dijelova o svakoj protagonistici koji su pisani standardnim jezikom, ostatak romana – najmanje polovica – pisan je lokalnim kajkavskim idiomom Okešinca i okolice. Iako predstavljeni kroz različite forme (pismo, telefonski razgovor, dijalog, unutarnji monolog itd.), svi ti kajkavski iskazi protagonistica imaju uglavnom ispovjednu notu, a ono o čemu govore uglavnom su osobne i društvene tragedije (siromaštvo, bračna nevjera, bolest, smrt) s kojima su se morale boriti.

Evo ulomka iz iskaza jedne od Brkanovih snaha, Julče, kojoj je prvo muž Jožec teško ranjen u Prvom svjetskom ratu, a zatim joj je sin dobio grbu pavši s konja:

Ne se onda išlo okoli doktorov kej denes, ne jih ni bilo, još je te vražji rat trajal. De bilo, ideš k meše, na proščenje jel na pijac, naideš na sirotinju kej ide na jene noge, kej nema ruke il kej ne vidi. Fala ti, Bog moj, kej sem prešla tak kak jes, mogla sem i gore prejti. Moj je mogel isto tak, al more sam oditi. Mali se je najprvo kej vu se vlekel. Samo je ležal i kak je doktor rekel da ga dižemo, da je to sekak moralo več zrasti, da je lako z decum, da more i mora hoditi, pomalo je ipak sprehodil. I podrčaval je pomalo. Samo je bil nekak menši. Nesmo ni njemu niš govorili, al on je pameten,videl je i sam kej je. Samo je pital zakej i druga deca nemaju tak grbicu kak on. Kej da mu velim neg da je njega Bog zebral da on nosi grbicu kak i saki nekaj mora nositi, samo kej se jeno vidi a drugo se ne vidi. Mali je rekel da se morti i negva grbica negda ne vidla. A kej je doktor propovedal, ne se nigdar zramlala.

Al je živ.

Si smo, fala Bogu, bili živi.

Kajkavštinu pronalazimo i u kratkom romanu 4 brave (2016.) mlade riječke autorice međimurskog podrijetla Željke Horvat Čeč (1986.), koja je do sada objavila i dvije zbirke pjesama (I zvijezde se smiju krhkosti, 2005.; Moramo postati konkretni, 2015.) te jednu zbirku priča (Kauboj u crvenom golfu, 2010.). Spomenuti roman predstavlja zapravo ciklus proznih crtica u kojima infantilna pripovjedačica pripovijeda o djetinjstvu u Međimurju u razdoblju od 1991. do 1996. Razdoblje je to, kao što je poznato, svekolikih promjena u hrvatskom društvu, koje se očituju i u mikrozajednici kojoj pripovjedačica pripada. Naime, u nacionalno i konfesionalno kompaktnoj sredini, čija je ideološko-konfesionalna orijentiranost u to vrijeme bila dodatno pojačana zbog ratnih zbivanja, pripovjedačica je stigmatizirana zbog toga što ne ide na vjeronauk, odnosno zbog toga što su joj roditelji ateisti te su bili pristaše bivšeg komunističkog režima. Osim svakodnevnih manjih provokacija na ulici i školi, situacija eskalira i prijetnjama smrću cijeloj njezinoj obitelji. Pripovjedačica o svemu tome govori iz dječje perspektive, nerijetko ne shvaćajući postupke odraslih. Njezin jezik također je jednostavan, a povremeno miješa i standardni te lokalni kajkavski idiom. Čistih kajkavskih dionica nema mnogo, češće ubacuje tek pojedine kajkavske izraze ili riječi u standardnojezične rečenice. No, evo jednog primjera njezina razgovora s prijateljem na materinskom im lokalnom idiomu:

Kad smo u nedjelju nosili drva s terena u podrum, Joža je došao do nas i pitao zašto me nije bilo na misi i koliko mi sad štambilja nedostaje.

»Ne znam. Zakaj?«

»Pa moraš dojti na mešu ka štambilja dobiš ka moreš na fermu«, važno se isprsio, a zapravo je krajičkom oka gledao mog tatu.

»To nema veze«, odgovorila sam.

»Ima, ima, rekel je pop da on šteri ne bu mel se pečate nebre na fermu iti.«

»To je tek u osmom razredu i ko veli da ja i očem iti. Možda i nem«, rekla sam važno.

»Je, je, ve tak veliš.«

»Pa, kaj, bar morem iti glet kapelicu od Babe«, rekla sam tiše.

Joža me pogledao i skočio na bicikl. Pogledao je mog tatu, pa opet mene. Stiskao je volan i namrgodio se. Mrgodile su mu se i obrve kao kada mu je Jovica uzeo loptu na Kosovu. Ovaj puta nije psovao kad je odlazio. Rekao je: »Bog sê vidi«.

Proza u cijelosti pisana kajkavštinom

Za razliku od navedenih primjera u kojima su kajkavštinom pisani samo pojedini dijelovi proznih djela, u najnovije se vrijeme pojavilo i više proznih djela koja su u cijelosti pisana kajkavštinom. Jedan od prvih i do sada najproduktivniji autor u tom je kontekstu varaždinski književnik, novinar, urednik, kritičar i prevoditelj Denis Peričić (1968.). Kajkavsku dionicu svojeg opusa započeo je pjesništvom (Tetoverani čovek, 2000.), no ubrzo se okrenuo i kajkavskoj, i to kraćoj prozi, a pisao je i kajkavske drame, pa čak i eseje, te je na kajkavski prevodio. Osim po periodici, nekoliko kratkih kajkavskih priča uvrstio je u zbirke pripovijedaka Krvavo (2004.) te Ljubav, zlo i naopako (2014.), a kajkavske proze iz tih zbirki, kao i neke do tada neobjavljene, okupio je u knjizi Techno gost (2016.), koja, dakle, okuplja samo kajkavske prozne uratke, njih dvadesetak, i zapravo predstavlja pregled njegove dotadašnje kratke kajkavske proze.

Tako se u prvom poglavljuknjige nalaze starije priče, koje uglavnom govore o stvarnim osobama (varaždinske provenijencije), kao što su misionar Luka Bakrani­n, leksikograf Ivan Belostenec, filolog Vatroslav Jagić, slikar Miljenko Stančić i glazbenik Ivan Padovec, u čije je živote upleo fantastične elemente. U drugom poglavlju nalaze se novije priče koje naziva »karnevalijama«, a u trećem najnovije priče, od kojih neke do tada još nisu bile objavljene, a neke je napisao zajedno sa suprugom Anitom Peričić.

Kao i njegov nekajkavski, ali i dramski i pjesnički kajkavski opus, i kajkavske priče okupljene u knjizi obilježavaju prije svega fantastika i intertekstualnost, nerijetko začinjeni bizarnim raspletima. Inspirativna vrela najčešće dolaze iz zavičajno-varaždinskog areala, ali i iz povijesti i popularne kulture (strip, glazba, film), zbog čega bismo mogli govoriti i o intermedijalnosti pojedinih priča. Teme su najčešće ljubav te odnos Dobra i Zla, obrađeni kroz najrazličitije optike, najčešće groteskne i parodične. Evo primjera u kojem američki akcijski junak Chuck Norris dolazi spasiti Hrvatsku od Sotone:

Bili so prišli hudi cajti. Je, bili so to najgorši od vseh cajtov. Bilo je to hudo vreme, vreme devetih biblijskih kaštig: porača, pljačke, recesije, kreditov, nezaposlenosti, Sabora, Vlade, reality show-ov i Haaga (ili kak so mu do­mači rekli – Vraaga).

I onda je došla deseta kaštiga, u obliku Vraga, ili kak so mu domaći rekli – Vraka.

Jen Vrak je terorezjeral Zagorje i bližnje hrvatske kraje još od zdavnaj. Objavil se je v jenemu malome za­gorskom mestecu 1941. leta i onda još vu Varaždinu 2007. leta, ali malo gdo ga je zpoznal i prepoznal.

Kakti da je čakal novo šanso, gda bu zlečil stare rane i gda bu jakši, i gda budo ljudi – slabejši...

Vrak se je znovič vkazal najempot, vusred bela dana, v zagrebačkem tramvaju.

(...)

I dok je Vrak tak trl po Zagrebu, rešenje se je vkaza­lo v jeni filantropski gesti.

Najjakši čovek na svetu se je sam ponudil da se obra­čuna z Vrakom. Bil je to Chuck Norris.

Svetski čelniki so se složili da je to najboljša soluci­ja. Ak Chuck ne bu to mogel, ne bu mogel nigdo! Nig­do se neje vupal ni pitati se kaj bu ak to ne bu mogel čak ni Chuck. Ak ne bu mogel čak ni Chuck, pobedil bude Vrak!

Vse je na koncu na dobro zišlo, ali o temu dogodku postoje samo legende...

Osim kratke kajkavske proze, Peričić je objavio i kratki kajkavski roman Netopir i črni ljudi (2009.), koji sažima gotovo sva već pobrojana obilježja njegove poetike. Roman je inače nastao žanrovskom preradbom komedije Netopir (1998.), koja je pak nastala na temelju istoimene kratke priče. Dakle, od kratke priče je nastala komedija, a od komedije roman. Koliko je složen njegov nastanak, takva mu je i struktura. Naime, knjiga Netopir i črni ljudi sastoji se od dvije cjeline. Prvu čine sam roman i tumač manje poznatih kajkavskih riječi i frazema iz romana, a drugu, kako kaže sam autor, »roman o romanu«, odnosno različiti nefikcijski dodaci, koji imaju i leksikografske i znanstvene pretenzije. Prvi dio knjige prilično je neupitan: radi se o kratkom »romančeku« (kako ga naziva sam autor) koji je, što se tiče opsega od svega 60-ak stranica, na samom rubu da bismo ga proglasili romanom, nakon čega slijedi spomenuti tumač/rječnik. Radnja romana smještena je u Varaždin, i to u drugu polovicu 18. stoljeća, kada je, uz to što je bio glavni grad tadašnje Hrvatske, »of prelepi grad bil znani po celi Europi« pa su ga zvali »mali Beč« ili »mali Rim«, ali je 1776. nažalost gotovo do temelja izgorio i izgubio taj sjaj.

U taj s jedne strane, dakle, slavni, a s druge strane dramatični, predkataklizmički povijesni prostor i vrijeme, pripovjedač smješta i povijesne i pseudopovijesne i izmišljene likove. Što se tiče povijesnih likova tu su prije svih grof Franjo Patačić i njegova supruga grofica Katarina Patačić te svjetski varaždinski misionar, »velečasni doktor« Nikola Plantić. Zatim tu su pseudopovijesne ličnosti, poput grofa Ivana Mišinskog (»Navodni čarobnjak, mistik, alkemik, svetski putnik, glazbenik, mason i pisec«) koji se pretvara u Netopira, kao i Petrica Kerempuh (»legendarni varaždinski prokšenjak, obšanitel i mudrijaš«). A dio je likova izmišljen, kao što su Mišinskijev/Netopirov sluga Alfreda, Črni poglavar i njegova demonska sekta Črni ljudi,koji su tobože podmetnuli spominjani požar u kojem je grad izgorio, itd.

Roman, dakle, uvelike obilježava miješanje povijesnih i fikcionalnih elemenata te mnoštvo intertekstualnih prožimanja i sjedinjavanje elemenata različite (suprotstavljene) provenijencije: u romanu osim povijesnih i izmišljenih likova i događaja pronalazimo (u binarnim opozicijama navedene) elemente tradicionalnog i suvremenog te povijesnog i trivijalnog romana, zatim elemente starije kajkavske književne tradicije i suvremenog stripa i akcijskog filma, okultizma i kršćanske eshatologije itd. Ovaj roman, dakle, koketira s prepoznatljivim, međusobno suprotstavljenim izvorištima (intertekstovima), no reinterpretira ih kroz svoju posebnu optiku dajući im novi smisao. To je najvidljivije kroz naslovni lik romana, kojeg autor iz predloška prema kojem je nastao (maskirani stripovski i holivudski macho junak) pretvara u ružnu, lokalnu poluživotinju. Naime, osim što se Mišinski ne oblači u betmenski kostim nego se fizički transformira u Netopira/čovjeka-šišmiša, za razliku od Batmana koji zlikovce pobjeđuje uvelike zahvaljujući brojnim tehnološkim izumima i ingenioznim oružjima, Netopir ovdje Zlo pobjeđuje zahvaljujući prije svega Božjoj pomoći.

Što se tiče drugog dijela knjige, koji ima gotovo jednak broj stranica kao i prvi dio, autor u njemu naširoko objašnjava kontekst romana: donose se životopisi povijesnih i pseudopovijesnih likova koji se pojavljuju u romanu, govori se o »hištoriji copernjaštva« u Varaždinu i okolici, o »netopirološkimi i inimi batmanološkimi temami« itd. Kada, dakle, pogledamo čega sve ima u ovoj knjizi, a pronalazimo roman, pjesme, životopise, eseje, leksikografske i enciklopedijske crtice, studije itd., možemo zaključiti da se zaista radi o »polivalentni knigi«, kao što ju autor i sam naziva u predgovoru. A upravo je to i temeljno pitanje strukture ovog romana/ove knjige – naime, je li to knjiga koja se sastoji od dva dijela, gdje bi prvi dio predstavljao roman, a drugi dodaci, ili je sve to zajedno jedna cjelina – roman? Odnosno, sastoji li se knjiga od glavnog (roman) i zavisnog (prilozi) dijela, jesu li to obavezni i fakultativni dio, ili su jednako važni i nužno se moraju nadopunjavati, odnosno čine jednu cjelinu, i to kakvu?

Prije Peričića kajkavske su romane, koliko mi je poznato, objavili tek Pero Budak i Željko Funda. Slično kao i Peričićev Netopir, i Budakov kajkavski roman I norija je meštrija (1994.) nastao je žanrovskom transpozicijom iz dramskog teksta, komedije Kaj je, je! Ono što ga povezuje s Peričićevim romanom je i smještanje radnje u prošlost. Radnja romana događa se, naime, u posljednjim desetljećima 18. stoljeća, u vrijeme vladavine Marije Terezije. Iako nije precizirana godina kada se događa radnja, pouzdano se može zaključiti kako se radi o nekoliko godina, ili najviše desetljeća, nakon 1768. Naime, te je godine Marija Terezija modernizirala kazneno pravo, u sklopu čega su, između ostalog, zabranjeni i progoni vještica o čemu se u romanu zapravo najviše govori.

No, unatoč spomenutoj zabrani, u romanu neki nesretno zaljubljeni ili samo jalni Zagrepčani optužuju lijepu, mladu i bogatu sugrađanku Anicu Frntić da je »coprnica« – tobože je jednog dana u ponoć na metli odletjela iz svoje kuće na Klek gdje je jela srca male djece kuhana u kaši od sovine krvi i općila s Đavlom. Kako bi bili sigurni da će biti osuđena, tužbi dodaju i stavku da je svoju imovinu stekla na nelegalan način. U pozadini tog inkvizicijskog procesa oko kojeg se odvija glavnina radnje, roman otvara pitanje hrvatskog jala, neovisnosti pravosuđa, odnosno općenito mita i korupcije, ali i hrvatskog podaništva strancima – dakle pitanja aktualna i danas, što je vjerojatno i bila autorova motivacija za pisanje romana. Evo kratkog citata u kojem, nakon pokušaja podmićivanja Suca, Pisar primjećuje da se u Hrvatskoj...

...navek najdu takšne stranjske peršone koje pri nam živiju kakti bubreg v loju... Tu se pri nam hitro znajdu kajti su Horvati mehkoga serca i radi vsakoga primeju i pomogneju, i podeliju ž njim i zajdnje kaj imaju. Vse to ni dosti nekojima med njimi. Navek im bližeši ostaneju oni tam Austrijanci i Serbijanci. A tu tiraju svoju pulitiku i delaju se kak da su vredneši kak mi Horvati, a mi smo mehki i popustlivi pak nam se ti stranski na glavu naprtiju.

O problemu korpucije pak govori, među ostalima, i ovaj citat u kojem na Fiškalovo pitanje gdje su dokazi koji govore o Frntićkinoj krivnji, Sudec odgovara:

Za takšne kak je ona, ni treba dokazov... Imamo preporuku z najvišešega mesta da se pri takšnima ne deržimo zakona kak pijan plota (...) Takšnima se sudi polek raspoloženja i zahteva onih ki vlast deržiju v rukah. Sudimo jim tak da oni gori budeju zadovolni i zadovoljeni (...) Če je treba, sudec more i čist nedužne osuditi na muke, pak i na galge i... I nikomu ništ!

Povijesna motivika važna je i u trećem kajkavskom romanu, Ljudeki (2004.) varaždinskoga gimnazijskog profesora, književnika, esejista i prevoditelja Željka Funde (1950). Radi se o opsežnoj narativnoj strukturi, koja se sastoji od pedeset i tri poglavlja, od kojih je svako posvećeno jednoj povijesnoj osobi ili izmišljenom liku te je ostvareno u načelu drugačijim diskursom. U tom smislu roman nema linearnu narativnu strukturu, nego se sastoji od relativno samostalnih poglavlja, pisanih i različitim žanrovima (pismo, esej, deklaracija, lirska priča, tužaljka...).Najveći dio povijesnih osoba, među kojima su npr. Ignac Kristijanović, Vatroslav Jagić, Metel Ožegović, Jakša Čedomil, grof Karlo Drašković, Vladimir Vidrić, Slava Raškaj, Zvonimir Milković, ali i izmišljenih likova, pripada razdoblju prijelaza 19. u 20. stoljeće, dakle razdoblju stvaranja modernog hrvatskog građanstva, odnosno raspada Austro-Ugarske Monarhije i stvaranja prvih južnoslavenskih zajednica itd.

Osim reminiscencija na te povijesne prijelome, narativnu svijest u romanu Ljudeki najviše zanima položaj kajkavštine, i to od ilirskog odbacivanja do kasnijeg zanemarivanja, u pogledu kojih pitanja je izrazito angažirana. Pojedina poglavlja izrazitije su i polemički intonirana, poglavito po pitanjima zanemarivanja kajkavštine, ali i hrvatskog sluganstva, a kroz više poglavlja pojavljuju se i intimističkete ljubavno-erotične digresije. Roman je popraćen Fundinim autorskim kajkavskim rječnikom i kajkavskom gramatikom. Jezik romana dijelom je varaždinske provenijencije, ali sadrži i brojne arhaizme te autorove neologizme. Evo citata iz Deklaracije o grehu horvatskom koji oprimjeruje (krležijanski) angažiranu stranu prozne kajkavštine:

Horvati su svoj jezik razpeli i vmoriti ga hočeju. Horvati su Boga kot fašnika za kurenje pripravili! Jezik je Bog, Horvati neverni! Čtejte Ivana Evanđelistu. Jezik ne fašnik čeprem ga v jeziku je, čeprem ga jen falat je, al drugi ga mužika je milopojna, tretji ga prodečstvo je, četerti ga posvečenje je, peti ga fala je, šesti ga molitva je! Jedino jezik materinski lestor nam dan, jedino jedincato on doseže do konca i pričetka sveta. Jedino jezik materinski Vekvečno Svetlo Ljubavi do glažne vsevidnosti razžaruje.

Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (2017.) mladog koprivničkog pjesnika, prozaika i urednika Marka Gregura (1982.) do sada je najnoviji kajkavski roman. Gregur je prije njega književnoj javnosti bio predstavio samo standardnojezični dio svojeg pjesničkog (Lirska grafomanija, 2011.) i nagrađivanog proznog opusa (zbirke priča Peglica u prosincu, 2012., i Divan dan za Drinkopoly, 2014.), a nakon pojave romana nagrađen je i za kajkavsku poeziju na Recitalu suvremenog kajkavskog pjesništva »Dragutin Domajnić« u Sv. Ivanu Zelini. Tragovi kajkavštine nalaze se, doduše, i u nekim standardnojezičnim pjesmama i pričama, no tek ga je Trombetassicz predstavio kao zrelog kajkavskog pisca. Ujedno je to i njegova prva u cijelosti prevedena knjiga na strani jezik ‒ svega pola godina nakon izlaska, Trombetassicza je na slovenskom jeziku objavila slovenska izdavačka kuća Litera.

Kao i Peričić, Funda i Budak, i Gregur radnju svojeg romana smješta u prošlost, točnije u sedamnaestostoljetnu Koprivnicu, u vrijeme Zrinsko-frankopanske urote, kojeg se povijesnog događaja roman donekle i dotiče, iako osnovicu radnje čine intrige oko izbora za koprivničkoga gradskog suca, odnosno u današnjim prilikama gradonačelnika. U pozadini te borbe za gradsku vlast između aktualnoga gradskog suca Trombetassicza i bivšeg Trautsmandorfa, gradski notar Paulus Aytich, koji je i pripovjedač, pa i glavni lik romana, vodi osobnu borbu na više razina, od kojih je jedna i priprema svojevrsne koprivničko-zrinske urote. Aytich sebi, dakako, pokušava izboriti i bolje mjestu u sustavu gradske vlasti pa pomalo naivno upada u političke igrice, koje predvodi mudrijaš »fiskus« Natulia. Inovativnim predizbornim idejama, kao što su »javnomagištratsko-privatno« partnerstvo oko izgradnje štala (danas bi to bile garaže), ali i podmićivanje i potkupljivanje birača, Natulia i Trombetassicz zorno pokazuju kako se do današnjeg vremena ništa u tom pogledu nije promijenilo, pa bismo roman u tom smislu mogli promatrati kao povijesno-političku satiru, odnosno kao svojevrsno ogledalo suvremenosti.

No, osim tog društveno-političkog sloja oko kojeg se zapliće sjajno vođena radnja romana, koja osim intriga sadrži i humoristične elemente, Aytich romanu, dakle, daje dodatne dimenzije. Uz magistratsko-političku, kao jedan od rijetkih tada uopće pismenih ljudi, Aytich, naime, snuje i spisateljsku karijeru pa piše roman, dakle žanr koji u njegovo vrijeme u hrvatskoj književnosti još ne postoji, i to futuristički, zamišljajući kako će u budućnosti sve biti bolje, a pogotovo položaj umjetnosti i umjetnika koji su u njegovo vrijeme na rubu društva. Za razliku, dakle, od ostalih aktera koji se pošto-poto žele domoći samo vlasti i novca, Aytich uz to gaji i umjetničke ambicije, ali se prepušta i zaljubljenosti, dakle želi si urediti i privatni život, što ga dovodi do razmišljanja o odnosu/ravnoteži između javnog angažmana i privatnog života, o čemu svjedoči i sljedeći citat:

Napisal sam to pismo [Nikoli Zrinskom] i lepo sam se osečal. Otprl sam vrata od sobe. Mama i japa spali su na svoji posteli, a moje dve mlajše sestrice, Marija kojoj je bilo dvanajst i Magda kojoj je bilo osam let, spale su na drugoj. Magda je prešla skroz na moju stranu postele. Mesečina je lukala čez oblok i dragala ju po dugim, glatkim lasima, koji su bili rastepeni po mojemu jastuku. Gledel sem ju i mislil kak je v tim letima Nikola Zrinski več bil kralevski konušnik. Čez mene je opet prešel osečaj da kasnim i da sam do ve več trebal nekaj postati. Nekaj više od notara kojemu naredbe daje jedan takav čovek kakov je Trombetassicz. Onda se Magda obrnula na drugu stranu, prehitila ruku prek Marije i skroz joj se stisnula. Soba je mirisala po njihovomu detinjstvu i taj se je lepi miris mešal z težačkim mirisima jape i mame. V tom me je trenutku grejal neki lepi občutek i za ništ me nije bilo briga. Ni za dvorce, ni za parnu kupelj od Zrinskih, ni za titule ni za zlato.

Vušel sem samo po opravu i mislil sam se prejti vun prošetati, zbistriti glavu i o semu promisliti, ali sad sem samo štel leči se med njih, biti dio ove iste noči, njihove noči, pa sem stiha došel do postele, vlezel pod jorgan i dobro nas se tri pokril.

Nekakva težinjava me je stisnula oko oči, trepavice su bile kak vile, i makar sam znal da moram oditi ako nekaj hočem postati, biti na ponos ovoj hiži i pomoči njima dvema da se dobro udaju, bilo mi je to teško zamisliti – da me negdar ovde ne bu, da me ova mesečina ne bu dosezala ili da se po zimskoj noči si tri ne bumo dizali z postele i z toplim dahom topili inje z nutarnje strane obloka, te male kristalne zvezdice. Bogatašima je v sobi toplo, al nemaju čaroliju na oblokima kakvu imamo mi.

Se bu dobro, došlo mi je v misel. Navek se puti vide ako imaš svoju mesečinu. Pismo je bilo spremno i zutra bu poslano Zrinskom. Mislil sam kak bu mu sad jasno da more z menom računati i gda sem zaspal senjal sam kak se rukujemo i kak govorim: Paulus Aytich.

Upravo mi se ta višeslojnost prije svega samog lika Ayticha, a onda i cijelog romana, čini onim elementom koji ovaj roman izdvaja iz dosadašnje kajkavske romaneskne produkcije. Radi se, dakle, o složenom, fino iznijansiranom i čitateljski pitkom romanesknom ostvarenju, koje uz društveno-političke paralele na relaciji povijest‒suvremenost nudi i toplu priču o čovjeku koji je pokušao dostići puninu života, što je, dakako, bio prevelik zahtjev. U tom smislu predstavlja i najuspješniji kajkavski roman do sada, što potvrđuje i dosadašnja kritička, ali i čitateljska recepcija.

Roman je, inače, pisan suvremenom koprivničkom kajkavštinom, s nekoliko citata pravnih zapisa na koprivničkom jeziku 17. stoljeća i s predgajskim pravopisom. Time je zagrebačkoj (Budak), varaždinskoj (Peričić, Funda), međimurskoj (Novak, Horvat Čeč) i moslavačkoj (Brkan) dodana i podravska (Gregur) prozna kajkavština,odnosno u suvremenoj je hrvatskoj prozi zastupljeno gotovo cijelo kajkavsko područje. No, osim te prostorne, radovi promatrani u ovome radu pokazali su i tematsku i stilsku raznovrsnost prozne kajkavštine, što ukazuje na to da je kajkavština itekako podatan izražajni medij za sve iskazne prozne registre, jednakovrijedan kao i bilo koji drugi.

Osim sve većeg interesa autora za korištenje kajkavštine u prozi, posebno raduje sve veća kritičarska i čitateljska recepcija tih djela, koja je u slučaju Novakovih romana zaista izvanserijska, čime je profitirala i cjelokupna kajkavska proza, odnosno stvoreno je pozitivno ozračje u široj (književnoj) javnosti za njezinu recepciju. Posebno raduje i činjenica da su za prozna djela djelomično ili u cijelosti pisana kajkavštinom konačno postali zainteresirani komercijalni nacionalni izdavači, kao što su VBZ (Peričić, Brkan, Horvat Čeč), Oceanmore (Novak), Hena com (Peričić, Gregur). Pritom valja napomenuti da je čak četiri vrlo uspješne knjige, obje Novakove te Gregurovu i Željke Horvat Čeč, uredio Kruno Lokotar, pa ispada da će za procvat kajkavske proze među najzaslužnijima možda biti ‒ štokavac.

Kako bilo da bilo, kajkavština je u recentnoj hrvatskoj prozi konačno počela zauzimati značajno mjesto, a zapravo ono mjesto koje joj i pripada. Time je kajkavska poezija konačno dobila relevantnog suborca u borbi za ravnopravnost s književnošću na standardnome jeziku. Štoviše, ukoliko se trend pisanja kvalitetne kajkavske proze nastavi, uskoro će možda postati i reprezentativni kajkavski književni žanr, odnosno glavni takmac u natjecanju s hrvatskom standardnojezičnom književnosti. Natjecanju koje je s jedne strane sasvim nepotrebno jer se radi o dvjema stranama iste kovanice, no natjecanju na koje kajkavska književnost (kao i čakavska, pa i nestandardna štokavska) s druge strane ipak mora pristati kako bi vratila svoj dignitet koji su joj nepravedno oduzele nasilne i neprirodne jezične politike koje su tijekom 19. i 20. stoljeća zanemarivale tronarječnu prirodu hrvatskoga jezičnog bića.

Mala bibliografija recentne kajkavske proze
(kronološkim redom objavljivanja)

Pero Budak: I norija je meštrija: humoristički roman. Zagreb, Bil commerce, 1994. (roman u cijelosti pisan kajkavštinom)

Denis Peričić: Krvavo: okrutne priče. Zagreb, Disput, 2004. (zbirka pripovijedaka, od kojih su neke u cijelosti pisane kajkavštinom)

Željko Funda: Ljudeki: kajkavski roman. Varaždin, autorova naklada, 2004. (roman u cijelosti pisan kajkavštinom)

Denis Peričić: Netopir i Črni ljudi: pervi roman o zamaskjeranom revanžeru. Zagreb, VBZ, 2009. (roman u cijelosti pisan kajkavštinom)

Božica Brkan: Rez: Leica – roman u 36 slika. Zagreb, VBZ, 2012. (roman djelomično pisan kajkavštinom)

Božica Brkan: Kajkavska čitanka Božice Brkan. Zagreb, Acumen, 2012. (zbirka različitih autoričinih tekstova u cijelosti pisanih kajkavštinom)

Kristian Novak: Črna mati zemla. Zagreb, Algoritam, 2013. (roman djelomično pisan kajkavštinom)

Božica Brkan: Ledina. Zagreb, Acumen,2014. (roman djelomično pisan kajkavštinom)

Denis Peričić: Ljubav, zlo i naopako: priče. Zagreb, Hena com, 2014. (zbirka pripovijedaka, od kojih su neke u cijelosti pisane kajkavštinom)

Kristian Novak: Ciganin, ali najljepši. Zagreb, Oceanmore, 2016. (roman djelomično pisan kajkavštinom)

Željka Horvat Čeč: 4 brave (crtice sa sela, bez svinje). Zagreb, VBZ, 2016. (roman djelomično pisan kajkavštinom)

Denis Peričić: Techno gost: karnevalije i fantazije: sabrane kajkavske priče i druge kratke proze (1995.-2016.). Zagreb, Kajkavsko spravišče, 2016. (zbirka pripovijedaka u cijelosti pisanih kajkavštinom)

Marko Gregur: Kak je zgorel presvetli Trombetassicz. Zagreb, Hena com, 2017. (roman u cijelosti pisan kajkavštinom).