Igre su nadigrale već i same sebe

Najstariji, najpoznatiji i prvi međunarodni, bivši savezni, dakle jugoslavenski, a danas hrvatski, što je uostalom uvijek i bio, festival glazbene, folklorne i dramske umjetnosti u Dubrovniku – LJETNE IGRE – nadigrale su brojne nedaće te svake godine iznova, sada već 68 ljeta, »šire jedra i plove« u nove izazove i nova dostignuća, nadigravši tako i same sebe, ali – samo sebi. No, to bi ipak moglo značiti: i svima nama.

Okvir za sliku, prisjećanja

Ovo je osvrt, dakle ne sustavan i cjelovit ni pogled ni pregled, nego zapis nakon zbivanja koji bi ih trebao označiti i stanovito vrjednovati neke njihove sastojnice, osvrćući se jedino na ovogodišnji dramski dio Igara.

Igre su nastale iznutra, budući da je u Dubrovniku, ali i u cijeloj nekadašnjoj njegovoj Republici, amatersko kazalište živjelo, upriličivale su se »predstave« (iako riječ »kazalište« najvjerojatnije i nije postojala!) o blagdanima, o svečanostima, o svadbama... sve to znamo iz povijesti o Držićevim i Gundulićevim djelima i iz tih djela koja žive na Igrama jer ih upravo Igre i oživljuju i čuvaju u sveopćem narodnom sjećanju.

»Nastale iznutra« znači dubrovački zanosnici (hrvatski: entuzijasti!), a takvih je uvijek bilo jer kazalište živi na entuzijazmu, na zanosu, na vedrini, na radosti stvaranja... jer bez toga živjeti i ne može – željeli su obnoviti »umijeće sjećanja« na sve to, odnosno na našu i drevnu i nedavnu tradiciju. Već 1949., najprije skromno, uspostavili su ljetna glazbena i kazališna zbivanja, obrativši se Beogradu za pripomoć, a tamo su to jedva dočekali, jer »biti u Dubrovniku«, a još više »imati Dubrovnik«, neostvareni je san svih mogućih, a posebno nemogućih Stanaca, e da bi »uljegli među naše mire«! Uostalom, da su se obratili tada komunističkom Zagrebu, tamo bi ih dočekala nemušta politika i šutnja »na republičkoj razini«, dakle tadašnji, kao i današnji hrvatski politički mutavci ništa im ne bi pomogli, a tada nisu ni mogli pomoći... Danas ipak mogu i (hoćeš/nećeš) pomažu te to osvjetljava činjenicu koliko je važno imati vlastitu državu: gospodar si i vlastitih kazališta; još kad bi se značajnije shvatilo i koliko je to važno...

Tako su Ljetne igre već u početku postale »savezne«, a to je s novčane strane bilo silno značajno: dio novca koji se iz Dubrovnika svakidanje slao u Beograd (pune vreće novčanica, svake večeri, zadnjim letom Yu-aero-transporta ili JAT-a Čilipe – Beograd, znam to »iz prve ruke«) iz Beograda se vraćao Igrama. (Slično kao što se danas onih pet i kusur milijardi koje Hrvatska bezuvjetno godišnje šalje u Bruxelles, Hrvatskoj dijelom vrati »kroz europske fondove«...) Tada je taj festival glazbene i dramske umjetnosti bio ne samo jedini u Jugoslaviji, nego gotovo odmah i međunarodni, jer su glazbenici dolazili i izvana, Yuga se, naime, upravo okretala Zapadu, a Staljin je nakon 1948. bio »ad acta«. No, naslijedio ga je domaći staljinizam (progon staljinista i »ustaša«!) na Golom otoku. Sve to se nije ticalo Dubrovnika kao mjesta ljetne glazbe i kazališnih predstava, ali se na njih okretanje Zapadu ipak vrlo pozitivno odražavalo: naime, uspostavljala se postupna otvorenost međunarodnim, osobito zapadnim susretima...

Radilo se prema »republičkom ključu«: stvarao se svake godine »festivalski ansambl« od glumaca iz Hrvatske i Srbije, s ponekim Slovencem, Makedoncem, Bihovcem... (Taj »model« »festivalskog ansambla« traje i danas, nešto drugačiji: iznajmljivanje/darivanje prostora kazalištima/redateljima...ali to su već detalji!)

Igre su bile toliko promidžbeno/međunarodno/politički značajne da je na njih dolazio i Tito osobno. Općenito, glavešine su rado salijetali Dubrovnik, ne samo pred kamere otvaranja Igara... Ljeti, uoči Domovinskoga rata 1991., istu predstavu (Držićeva »Skupa«) u isto vrijeme, u dvorištu Muzičke škole, gledao sam gotovo rame uz rame sa Slobodanom Miloševićem, nakon susreta s njim u Budimpešti 1987., meni neugodnog (u programu »Dva veka Vuka«); uza nj je sjedao tadašnji direktor Igara: već 1. listopada iste godine vožd je Dubrovnik dao granatirati, nakon čega se, naravno, nadao drugačije »uljesti u Grad«...

O svemu tomu ponešto znam ne tek iz osobna iskustva i sudjelovanja (prihvatio sam, kao dio programa »uz Igre«, predstaviti svoj roman za mlade Kučak s Prevlake, ali nisam prihvatio svojedobni poziv Nikice Vončine da »dobijem svoju ulicu« u gradskoj jezgri i u njoj izgovaram svoje stihove, dok neki prolaze, neki stanu pa malo poslušaju, djeca sjede i zabavljaju se na svoj način; nije mi se to činilo nečim prikladnim). Znam o Igrama ponešto i stoga jer sam proučavao njihovu povijest prije snimanja svojega cjelovečernjeg igrano-dokumentarnog filma u povodu 40 godina Igara.

Dvije nesvakidašnje sličice u vezi s tim, mislim da je vrijedno zapisati.

Dakle, dobio sam bio od Dokumentarnoga programa TV Zagreb putni nalog i dopuštenje da iz arhiva Jugoslavenske kinoteke u Beogradu za potrebe toga filma, koji je trebao trajati pola sata, donesem dva i pol sata o Igrama presnimljene vrpce. To je u dokumentaristici uobičajeno, pet prema jedan (od pet snimljenih metara vrpce, umontira se u konačnom uradku jedan metar, dopušteno je i snimalo se čak i sedam prema jedan).

U zrakoplovu za Beograd – Veljko Knežević, bivši sekretar Općinskoga komiteta Saveza komunista Hrvatske Centar u Zagrebu, član i Centralnoga komiteta hrvatskih komunista te u tomu trenutku generalni direktor Zagrebačke radio-televizije, u nekom svom društvu i po nekom svom poslu. Vidi me i pita ‒ kamo, pošto? Ja mu rekoh, a on meni:»Zašto samo dva i pol sata? Presnimi i donesi sve što misliš ta treba, ja ću potpisati račun. Reci im u redakciji tako!«

Metar presnimljenog materijala s »trideset-petice« ili »šesnaestice« koštao je kao da je zlato, a ne celuloid, no Knežević je doista iz televizijske blagajne platio gotovo šest sati preuzete filmske vrpce: kopao sam danima po starim kutijama i pokupovao sam doista sve što je bilo vrijedilo uzeti. Dragocjen dokumentarni materijal!

Cijelo vrijeme ta četiri desetljeća (1949.–1989.) postojao je Filmski žurnal, a/v tjednik koji je bio obvezno prikazivan u svim kinima svakidanje prije svake kino-projekcije (a naslijedio ga je, kao državna promidžba političke vrhuške i dnevne politike, današnji HRT Dnevnik). No, tamo su bile uglavnom vijesti s otvaranja Igara ili s važnih premijera, ali bilo je i dokumentaraca, pa i stranih, najviše, koliko se sjećam, čeških, nekih izjava...

Od svega toga, pridodavši i otvaranje te 1989. godine i moj igrani dio, nastao je igrano-dokumentarni dugometražni film »40 godina Dubrovačkih ljetnih igara«. Igrani dio je kratak, ali bez njega ne bih uspio suvislo povezati neusklađen i raznorodan filmski materijal. (Neka djevojka dolazi u Dubrovnik na odmor i u gužvi otvaranja naleti na zaposlenika Igara te zapodjenu razgovor. On će je sutradan odvesti u svoj ured i pokazati joj sačuvanu foto-dokumentaciju, predočiti joj i onu video, a ona će se zaljubiti i u domaćina i u Igre i u Dubrovnik te na svršetku filma pred Onofrijevom česmom, na ulici, zaplesati linđa.)

Taj igrani dio, znači, služi povezivanju dokumentarnoga. Pri ruci sam imao Pericu Martinović i Mara Martinovića, oboje su glumci, oboje Dubrovčani, djeca Miše Martinovića, mojega dragoga prijatelja i velikana hrvatskoga glumišta; oni su to valjano odigrali. Film je prigodno prikazan na dalekoglednici iste godine kada je i snimljen, trajao je oko sat i pol. Nakon filmske montaže, sav iz Beograda doneseni materijal predao sam Arhivu Televizije Zagreb.

Kada je mladi Hrvoje Juvančić, moj bivši student novinarstva, 2014. godine, o 65 godina Igara, također želio snimiti film o povijesti te kazališne svečanosti, u Arhivu u međuvremenu već Hrvatske radiotelevizije, nakon dobivenog Domovinskog rata te »pretvorbe i privatizacije«, tvrdio je da nije našao ni metra ičega o Igrama!? Igre su tom prigodom u Ljetnom kinu »Slavica« prikazale onaj moj četvrt stoljeća star cjelovečernji film...

No, iako ujesen 1991. granatiran od Srba i tada već posve srpsko-crnogorske Yu-armije te znatno porušen, Dubrovnik je i u Domovinskomu ratu, makar simbolično, održao svoje dragocjene Igre. Dubrovnika je kopirao najprije Šibenik, s međunarodnim festivalom djeteta, pa Split, pa Rijeka... Danas gotovo da nema mjesta uz more gdje nema nekog festivala, gotovo u svakom zaseoku, makar kakav filmski... Dubrovački se festival stanovito utopio u sve to, no ipak »čini prezencu«: Igre su samo jedne, kao što je i Grad samo jedan. Jedini u čitavu svijetu. Sve ostalo jesu neka naselja, čak megapolisi, ali ne i Grad.

Ovogodišnje, 68. Dubrovačke ljetne igre u svojemu dramskom programu imale su dvije premijere »festivalskih ansambala«; njima su dodane dvije domaće predstave, a dvije su bile lanjske.

Otvaranjâ Igara ili stalno »sim-te-tam-te«

To »sim-te-tam-te« je kad ne znaš bi li lijevo, bi li desno... uglavnom, neodlučnost i vrludanje. Takva su i otvaranjâ Dubrovačkih ljetnih igara, zadnjih godina uočljivo. Sve ovisi o tomu komu je povjereno sročiti tekst i redateljstvo otvaranja.

Ono što je stalno isto, kao okosnica te svečanosti, to je: državna himna, Knežev poziv glumcima da uđu u Grad, predavanje im ključeva Grada dok Igre traju, zatim Gotovčeva himna slobodi uza stihove Ivana Gundulića, poneki prizori s likovima iz njegovih i Držićevih, ponekada i nekih drugih djela, kostimirano, kao što je i Knez kostimiran u odjeću slavne Dubrovačke Republike, političkoga i gospodarskog čuda svojega vremena, svakako puno zborske glazbe, a počesto ima i poneka satirična žaoka na aktualnu vlast i društvene prilike, ponekada i ponešto drugog pjevanja te obvezno folklorni domaći »Linđo«...

Da, obvezatno je da se pojavi »i nešto reče«, pohvalu svakako, izaslanik predsjednika države ili državnik/državnica osobno, zatim govoranciju omlati i trenutni predsjednik općine Dubrovnik, moguće i predstavnik Ministarstva kulture. Ne znam što je sa županom... U svakom slučaju »pulitika dava šolde«, a glumci moraju »pazit što govoru«; tako je to vazda i bilo.

Bio sam spriječen ne samo prisustvovati ovogodišnjem otvaranju, nego i, također uobičajenom, izravnom televizijskom prijenosu te zgode, pa sam zamolio novinarsku službu Igara da mi daju tekst ovogodišnjega otvaranja i CD, ako ga imaju. Oboje sam dobio odmah, kao i sve drugo što bih zamolio, izvanredno profesionalno i prisno vođenom »press- službom Festivala« (gđica Karla Labaš).

Budući da sam radio onaj film pa znam nešto o Igrama, godinama ili bio na otvaranjima ili ih gledao na televiziji, zapazio sam da u više od pedeset posto slučajeva glumci Gundulićevu pohvalu slobodi izgovaraju pogrešno. To su, prisjetimo se, stihovi: »O lijepa, o draga o slatka slobodo,/ dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do,/ uzroče istini od naše sve slave,/ uresu jedini od ove Dubrave./ Sva srebra, sva zlata svi ljudski životi/ ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti...« itd.

Autor teksta ovogodišnjega otvaranja se ne navodi, samo imena dvojice redatelja: Ivan Miladinov i Igor Barberić. No, pisao ga je ili lektorirao netko tko odlično poznaje dubrovački mjestni govor, doista poseban. »Vođe smo se kongregali, za purifikat nostru belu lingvu od furestijeh vokabula!«, kaže vrla dosjetka, ne tog dvojca. (»Ovdje smo se sastali da naš lijepi jezik očistimo od stranih riječi.«)

Potražio sam u tekstu spomenute stihove i začudio se: stiha »uzroče istini od naše sve slave« u tekstovnom predlošku otvaranja Igara – nema! A upravo on je bio razlog mojega posebna zanimanja sa sve to. Naravno da se »rodila sumnja«: zašto je to tako!? Znam da je Tonko Lonza, slavni glumac i profesor na Akademiji, svojevremeno znao kako se taj stih izgovara i svakako učio glumce tomu, ali oni (neki) kao da i nisu nikada to čuli... Posegnuh za CD-om, međutim ostao je tamo gdje sam ga spremio prije povratka u Zagreb. Te stihove ove je godine izgovarao Boris Svrtan.

Potrudio sam se pronaći ga: Svrtan je uvjeren da je traženi stih iz teksta »ispao slučajno«, a uvjerio me da zna kako taj stih treba izgovoriti te tvrdi da ga je tako i izgovorio. Dalje nisam iztraživao; vjerujem glumcu! To trenutno ionako nije više važno.

Stvar je u sljedećem: Gundulić je vrhunski stihotvorac (versifikator), te tako gledano njegova »Dubravka« nema ni jednoga spornog mjesta, kao ni velebni ep »Osman«. (Nema čak niti jedne jedine tuđice u njegovu djelu, nigdje, iako je školu završio na talijanskom jeziku, tako mi je tvrdio akademik Nikola Milićević, odličan pjesnik i sveučilišni profesor hrvatske književnosti, koji je iščitao svaki Mačičin stih.)

Ako bi pjesnik napisao »uzroče istiniti« ili »istiniti uzroče« (stvarni, pravi, istinski uzroče!), kako bi bilo ispravno napisati, Gundulić bi time poremetio ritam: mjesto stanke (cezure) u dvostruko rimovanim dvanaestercima. Time bi poremetio i metriku, a zbog ritma, mora zadržati i ujednačen metar (broj slogova u stihu). Stoga pjesnik poseže za pjesničkom slobodom (licentia poetica):»istiniti« skraćuje u »istini«, što se čita s naglaskom (kratkouzlaznim) na prvom »ì«, dok su drugo i treće »i« s izrazitim dužinama, a one se bilježe ravnom crtom iznad slova, što na računalu kojim se služim nemam. (Zašto Hrvati pokorno pristaju prodavati inozemnu računalnu tehnologiju bez vlastitih naglasaka na svojim pismenima?!)

Tako imamo puni sklad rime unutar stiha »draga/blaga«, »istini/jedini«,»zlata/ plata«, pred stankama dvostruko rimovanog dvanaesterca, te »slobodo/Bog je do«, »sve slave/ Dubrave« i »životi/ ljepoti« na svršetku stihova. Riječ je u tomu stihu, dakle, o pridjevu »istiniti« (s kratkim uzlaznim), a ne o imenici »istina« (s kratkim silaznim naglaskom), jer ta imenica tu i nema semantičke svrhe.

Može se činiti cjepidlačenjem, međutim nije. Kada se jednom time ovlada, ostaje zavazda, a svi bi glumci, bez iznimke, trebali to znati! Poštivati svoje pjesnike i pisce uopće, pa to je ono od čega (a i zašto!) oni žive kao glumci.

Drugi je detalj koji se nametnuo da ga se zapazi dijalog neke Kate i Marice. Valjda su to, površno prihvaćene, Mare i Kata, one dvije iz pučkog napjeva koje se voze »na tovaru pro Brgata«, prva s dugim, druga s kratkim, brzim, silaznim naglaskom.

U napomenutim žaokama na suvremenost iz njihova razgovora čitamo, međutim i ovo: KATE: »Oli bi se ti, Mare, s kijem od njih pohvatala, ha? MARICA: A...bih! Cazzo (tal.: k..., op. a.) da bih, samo da ne ostanem bređa... a za drugo, bome da bih! Nije to kurvanje, to je kokolavanje za da još umješnija dođem svomu nekomu mužu.« (Itd.)

Ništa posebno, posve stvarnosno, žene su takve otkada ih ima i posvuda, čemu to spominjati? Masonerijska promidžba razvrata, što hrvatski masoni suprotstavljaju kršćanstvu, poglavito katoličanstvu, na otvaranju »prvog međunarodnog« hrvatskog festivala teatra uza stihove jednoga od najznačajnijih pjesnika katoličke obnove i pod samim nosom biskupa dubrovačkoga, koji bi, prema protokolu, trebao sjediti na počasnomu mjestu u gledalištu, doista je, metnimo stavit, u najmanju ruku malo čudno, nije li?! Neprimjereno trenutku. Međutim, nova vremena, novi ljudi, novi običaji...

Krleža u Dubrovniku, onaj koji je izrugivao Gundulića

Gledao sam, žalibože, ne i uživo, nego na DVD-u (za to sam zahvalan osječkoj kazališno-promidžbenoj družbi) Krležina »Vučjaka« u izvedbi osječkog HNK i u redateljstvu Zlatka Svibena. U toj postavi »Vučjaka« sudjeluje i zbor Osječke opere, solisti... Predstava je vrlo duga, zamorna, ali i s ponekim vrlo kvalitetnim dijelovima te sam je prikazao također opsežno i s poštivanjem redatelja, jer je to moje poštivanje zaslužio nečim što sam ranije gledao, a i ovdje onim što vrijedi, no ne mogavši ipak prešutjeti da je sve to s pjevanjem i svirkom u drami (nipošto melodrami!) bilo suvišno: usporavanje radnje, gubljenje ritma, skretanje pozornosti s važnog na nevažno, neprilično miješanje kazališnih vrsta... Ukratko, osobito sa stajališta prihvatnog/recepcijskog kritičko-prosudbenog motrišta, suprotno očekivanjima ili kontraproduktivno. Bojao sam se da se to ne ponovi i s »Glembajevima« na Ljetnim igrama.

Nažalost, moja su se strahovanja ostvarila, čak udvostručeno. Naime, dok je Sviben u Osijeku imao profesionalce u Operi, odlične pjevače, u izvedbi »Gospode Glembajevih« na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama (6. kolovoza) pjevanje je povjerio za to nepripravljenim glumcima... Katastrofa! Čak i da su svi odlično pjevali. I ne samo stoga. Već samo miješanje drame i pjevanja, a bez ikakva valjana povoda ili razloga, mene je u gledalištu umlatilo: bio bih ustao i otišao doma, ali nisam jedino s obzirom na to da na izvedbi nisam bio privatno te sam sve bio primoran odgledati do svršetka (do dugo u noć, u kratku ljetnu noć, dulje od sata iza ponoći, padajući s nogu zbog tjelesne i duševne gnjavaže).

Izmaltretirao je redatelj gledateljstvo već na početku, prisilivši gusto zbijenu publiku stajati u dvorištu Umjetničke galerije, u gadnoj vrućini, u zagušljivosti, da bi nakon nepotrebna čekanja uprizorio Krležino ogledništvo o smrti, s kočijom koju je navodno dopremio iz Osijeka, da nam time zorno predoči Krležinu mrtvozorničku esejistiku, njegove lamentacije o smrti... Bez veze je to s dramom o Glembajevima, naime bez teatarske, posebno bez dramaturške veze, tu i tada posve nepotrebno.

Inače, ne vjerujem da ima boljega poznavatelja Krležina, ne samo djela nego i života, od Zlatka Svibena. On to što tako dobro poznaje, nastoji nekako pridodati svojem uprizorenju, kao i ovdje ta razmišljanja o smrti. Do u detalj zna kada se kako i s kim Krleža bavio tom temom, govori o tomu u programskoj knjižici: »...jer je jedno takvo prskanje čaše najavilo i smrt njezina muža, koji je netom otišao u fijaker, gdje ga je udarila kap. Krleža će Enesu Čengiću o tomu...« itd.; ukratko, eto toga fijakera pred gledateljima u Dubrovniku.

U razgovoru uoči premijere, Mira Muhoberac, dramaturginja i kritičarka te sveučilišna profesorica pita Svibena: »... interpolacija proze o Glembajevima i pjesama (ti su dijelovi, čini mi se, u vašoj prilagodbi umetnuti nekom vrstom tehnike asocijativne svijesti), u tekst umećete i pjevane dijelove. Jeste li njih stavili zbog korelacije s današnjim kodom teatra postdramskoga obzora koji se sve više usmjerava prema glazbenom kazalištu ili zbog Krležine dramaturgije i njegove povezanosti s glazbom?« Odgovor je dug, iscrpan, izdvajam: »... špreheraj Krležina teatra (...) može prijeći i u ariju (...) što Leone čuje (...) što ne znači da i svi ostali oko njega to ne čuju i ne vide. Imam neku vrstu kora...«, itd. Redatelj, dakle, zamišlja da i svi gledatelji/ slušatelji trebaju čuti to »što Leone čuje«, također u njegovoj zamisli, ako išta logično zaključujem!?

Tu smo, znači. Kazališna pomodnost. Kao današnje šišanje na nulu iza uši, ali ne i po sredini glave, pa i muškići i ženskići hodaju okolo takvi, vraćajući se u vrijeme iz mojega djetinjstva, kada su u modi bile »kokotice«, frizure slične krijestama na kokotovim/kokošjim glavama, vrlo slične ovima današnjim. No, to jest ljudski kokošinjac, ali ne i teatar. Međutim, suvremena »kokošja krijesta« zove se dakle »postdramski obzor« i Sviben se tako »ošišao« (!?). U drami ima i »ariju« i »kor«. Šteta inače vrlo nadarena i (svojevremeno!) odgovornog redatelja.

To je u stvarnosti izgledalo ovako: redatelj je odabrao dobre glumce, primjerene ulogama koje igraju, oni dobro rade svoj posao, scena je ponešto opterećena slikama, ali prostor Galerije podatan je za interieur glembajevskih zbivanja, glazba, odjeća, sve je kako treba biti, radnja se približava vrhuncu sukoba neke scene, i – baš kada smo prihvatili iluziju pozornice i stali se opuštati uživljeni u (redateljski dobro postavljenu!) radnju koju pratimo, sve se prekida i glumci odjednom stanu kriještati to što su netom izgovorili ili nešto drugo. Više sliči na pjevanu misu u crkvi nego na psihološku i društvenu dramu na pozornici. Nisam jedino ja, tako mi se čini, dekoncentriran i... svako malo zaredom to se tako ponovi! Prekine nas u prihvatu/recepciji djela baš u trenutku kad kanismo usredotočiti se... Nažalost, nemam namjeru dalje ni riječi potrošiti na sve to, osim navesti tko su ostali sudionici:

Zlatko Tanodi (skladatelj), Leo Vukelić (pozornica), Bianka Adžić Ursulov (odjeća), Staša Zurovac (plesni pokreti), Ivo Nižić (svjetlo), Christian Kanazir (ton), Đurđa Škavić (jezična svjetnica, piše »savjetnica«, a ne onako kako ju je »majka svjetovala«!?), Vedran Komerički (redateljev asistent, Kamerdiner), zatim glumci: Predrag Ejdus (Naci Glembay), Anja Šovagović Despot (Barunica Castelli), Mijo Jurišić (Leone), Bojana Gregorić Vejzović (Angelika), Damir Lončar (Fabriczy), Mladen Vujčić (Puba), Vladimir Posavec Tušek (Altmann), Amar Bukvić (Silberbrandt), Lujo Kunčevič (Oliver), Robert Bošković (Ballocsanszky), Marija Kolb (sobarica), zatim »mrtve duše«: Perica Martinović (Irena, Rupertova), Karmen Sunčana Lovrić (Alice), Luka Bjelica (Rupert), Stjepan Lach (Skomrak), Marina Bažulić (Cenjegova,»u skoku s prozora«), zatim »gosti«: Marina Bažulić, Luka Bjelica, Maro Drobnić, Džon Gečević, Šiško Horvat Majcan, Marija Kolb, Vedran Komerički, Stjepan Lach, Karmen Sunčana Lovrić, Perica Martinović, zatim »kor«, gdje se ponovo javljaju: Bjelica, Bažulić, Gečević, Horvat Majcan, Kolb, Lach, Lovrić, zatim Danijela Petrić (korepetitorica), zatim Lidija Horvat-Dunjko (solistica »na snimci«). Eto ih, valjda svih.

U međunaslovu piše »onaj koji je izrugivao Gundulića«, jer doista je tako u Krležinim Baladama, sprda se s velikim Dubrovčaninom, a sprdao se i sa zidinama i inače, Dubrovnik je Krleža mrzio, pun nekoga sitnog jala, premda, otkriva nam znalac Sviben »...Krleža stihotvori možebitno i lirski pozitivno o jutarnjem Dubrovniku«, pa nam podastire njegove stihove: »Čitav Grad je svirala što svira (što li bi drugo radila svirala!?, op. a.)/ za škudu stranca...« Ha, »pozitivno«? Prije će biti istinito, ali u egzistencijalnoj stisci neminovno...

No, kada Krleži uzvratih ponešto satirički na ta njegova kljucanja po Dubrovniku (svojevremeno u Slobodnoj Dalmaciji, u Fiamengovoj rubrici »Pjesnik bira pjesmu«) te napisah mađarskom grafijom sintagmu »sifilistica krlesziana, historia prostituta magistra mortis»«, i nazvah ga »gosparom«, uz »bla-bla-bla samoupravne referate« i »traktat o govnospustu«, tužio me Centralnom komitetu Saveza komunista Hrvatske, on ili netko u njegovo ime (!?), a rezultat je bio telefonska naredba mojemu direktoru: »Čisti to!« (Doslovno tako!) »To«, to sam bio ja. Slučajno sretoh u to doba Krležu na izlazu iz (današnjeg) hotela »Vestin« u Zagrebu, a on se, prije nego išta uspjeh izustiti, obrecnu na mene: »Ja s tim nemam ništ!« Znači, ipak je imao, time je to i dokazao. (Da ne bi neke »Božje providnosti«, ostao bih bio bez posla i bez kruha; četiri godine zaredom povlačili su moje ime po »regionalnom komitetu Dalmacije« kao »napad na Krležu zdesna«...)

Premda prema Dubrovniku pun kompleksa i sitna te zajedljiva duša (i prema meni), Krleža je velik i značajan hrvatski pisac. Upravo u Dubrovniku njegova je »Areteja«, kazališno-politički esej, Georgij Paro uspio uprizoriti tako da ne bude dosadan, nego koliko-toliko i scenski te recepcijski zanimljiv i kao kazališna predstava, tramakavajući nas po noćnom Bokaru. Ta se predstava posrećila. Zamalo da se u Dubrovniku nije posrećilo i »Glembajevima«, a i moglo se posrećiti da ne bi tih »gosta«,»arija«, »kora«, »kočije«... to jest sve te ničim izazvane pomodne kokošje krijeste »postdramskog obzora«. Šteta.

Dvosat nastave književnosti, ali i znatno više od toga

Ivica Boban, redateljica i profesorica glume koja dokazano ima svijest i savjest, umjetničku i domoljubnu, a za značaj umjetnika oboje je iznimno važno, i lani je bila u središtu zbivanja na teatarskom dijelu Ljetnih igara. Shakespeareov »Othello« (ove godine ponovljen) na Lovrijencu s razlogom je kritika hvalila, »izvukla« je Boban najbolje iz sadržaja tragedije, oslobodila je sputavajućih detalja i stranputica te ostvarila cjelovit i zaokružen doživljaj jedne od najpoznatijih i najizvođenijih tragedija europske književne baštine. Imala je i sreće, to jest Rakana Rushaidata, rođenoga glumca (u mojemu mjerilu glumačkih vrlina, oznaka »rođeni glumac« najviši je stupanj pohvale nekomu dramskom umjetniku!); njegov Jago se ne zaboravlja... I drugi su glumci bili »na visini zadatka«, no valja ih tamo uspeti...

Za ovogodišnje njezino uprizorenje »Viktorije od neprijatelja«, predložak za izvedbu napisao je Hrvoje Ivanković, teatrolog i kazališni kritik, posluživši se navodima iz gotovo svih Držićevih djela te prikazujući isječke iz njegova života, objedinjeno: curiculum vitae i curiculum artis, pojednostavljeno: život i djelo Marina Držića.

Naime, Ivanković (Dubrovnik 1965.), u izdanju Društva dubrovačkih pisaca, objavio je knjigu »Držić na Igrama« (2016.), kroniku na osnovi kritičkih zapisa. U programskoj knjižici, u natuknici pod godinom 1542., zapisano je čak i to da je klerik tada bio u Sieni, »gdje je također imao neka dugovanja, pored ostalih i prema dvjema kurtizanama, Luciji i Agnezi«. Iako dakle klerik, dum Marin nije bio obvezan celibatu, a život mu je i inače bio iznimno rastrgan, s nepredvidivim obratima, u stalnoj novčanoj stisci, s lomovima i sukobima, neprijatelja je imao na pretek: Držić je u Italiji (kao studentski rektor, op. a.) »iz doma izbacio četvoricu nediscipliniranih studenata«, a u Dubrovniku 1554. »tuži mladog tekliča Ivana Dračevicu koji ga je napao i vrijeđao na Placi«, 1562. »brat Vlaho tuži Marina zbog starog duga«, već 1548. »Držića je na ulici napao Vlaho Kanjica, snažno ga udarivši motkom po glavi«, »napadač je osuđen na tri mjeseca zatvora i globu od 25 perpera«, itd., sve do dum Marinova tajnog pokušaja državnog udara u Dubrovniku, gdje je osobitim svojim neprijateljima držao »dvadeset nenaoružanih, ludih i bezvrijednih nakaza«, dakle vlast u Republici.

Ivanković je, znači, sve pomno iztražio te nam se ponešto od toga podastire i u uprizorenju, predočenom baš životopisno-kronološki, ne zamjerajući velikom renesansnom komediografu ništa, čak blago ga idolizirajući...

U metodici nastave književnosti postoje tri razine pristupa nekom piscu i njegovu djelu: obavijesna, tumačajna i cjelovita (prevedeno na stručnjacima razumljiv hrvatski: informativna, interpretativna i monografska). Držić, svakako, zaslužuje najviši, cjelovit monografski pristup te bi pisac i redateljica dobro učinili kada bi ovo što su nam predočili na praizvedbi u Parku Umjetničke škole u Dubrovniku 20. kolovoza, ponešto saželi i snimili DVD za potrebe nastave u srednjim školama, za tzv. dvosat književnosti. Bilo bi to dragocjeno, prije nego nas snađu neke neminovne tehnološke i ine promjene u načinima obrazovanja, odnosno »kurikulna reforma«. (Kod neznalica i ne-znalaca koji je u Hrvatskoj vode i njome manipuliraju, ona je čak »kurikularna«; sve žabe u našoj bari u svim »sredstvima informiranja« upravo je tako i krekeću; kada taj kreket sve nadvlada, ništa od nacionalne svijesti i znanja o nama neće ostati, pa ni o Držiću: školstvo će proizvoditi savršeno oblikovan fah-idiotski ljudski materijal kapitalistima upotrebljiv za dobit.)

Ivanković piše: »Ishodišna situacija Viktorije od neprijatelja, prolog glumačke družine koja dolazi u Dubrovnik, na Igre, kako bi izvela svoje ludističko ‘prikazanje’ života i smrti Marina Držića, omogućuje nam (...) nesputane kazališne igre (...) da se izmaknemo iz okvira konvencionalnog scenskog čina, spojimo komično s tragičnim (...) pisac je i lik iz svojih komada (...) između ljudi nazbilj i ljudi nahvao. Pozornica sukoba je kazališni nebeski Njarnjas-grad, u kojem je svaka liberta i kojeg je dum Marin sazidao za ciglih jedanaest godina (...) Držić nije imao viktoriju od neprijatelja, ali ju je, ufamo se, ipak naslutio« (iz Programa predstave).

Kako je redateljica to uprizorila?

Gledano s estetskog kazališno-prosudbenog motrišta, tu nema cjelovita i zaokružena kazališnog djela; predstava je mozaik sastavljen iz dva dijela. U prvomu sve je puno veselja, smijeha, igre, renesansne raspojasanosti, mizanscenske živosti (njezino »tjelesno kazalište«!) i brza ritma s mladim i ponesenim ansamblom, dok u drugom takav pristup postupno jenjava, prepustivši da nadvladaju životopisni i spoznajni naglasci (biografsko-gnoseološki).

Upravo spoznajno gledajući, dakle s gnoseološkog kritičko-prosudbenog motrišta, naglasak je na rečenici glumačke družine koja odgovara na pitanje »tko ste vi«: »Mi smo Hrvati!¨, kaže družba. Hrvati su tu pozvani brinuti i brinu o Držićevu djelu i otkrivaju do u detalj njegov život. Takvi naglasci dosada su na Igrama, rekao bih, izostajali, načelno nisu niti potrebni, no dobro je da sve bude jasno, osobito stoga što u našim susjedstvima još uvijek gaje kojekakve iluzije o »dubrovačkoj književnosti«; ona je samo dio starije hrvatske književne baštine na tlu Crvene Hrvatske, u značenju Južne Hrvatske: svako ino stajalište može biti jedino okupatorska mitomanija.

Kada je o tomu prosudbenom stajalištu riječ, zamijetiti je u ovoj izvedbi gotovo marginaliziranje Negromanta Dugog Nosa i njegove govorancije o Indijah Velicijeh, u onomu dijelu gdje »ne ima moje i tvoje«, nego svatko sve uživa. U dosadašnjim tumačenjima Držića, to je bilo stožerno mjesto, čak bih se usudio reći (jer dugo već živim!) i presudno za Držićevo »otkrivanje« i igranje na Igrama. »Preteča komunizma«, da, svakako, jer to »ne ima moje i tvoje« doista jest temeljac komunističke zamisli. Međutim, u 16. stoljeću komunizma nigdje još nema, a to o Indijah Velicijeh je mašta kojom Držić otklanja pogled od onoga što je već tu, u samomu Gradu: »ne ima moje i tvoje«, nego je svatko gospodar od svega u svim siromaškim katoličkim crkvenim redovima: benediktinci, franjevci, isusovci, čak i dominikanci... a njihovi su samostani gotovo polovina Grada (i danas!). Sve to, dakle, na čemu je u 20. stoljeću počivala komunistička ideja, pokradeno je i prisvojeno iz tzv. pauperiziranih crkvenih redova, a potom su te redove i Crkvu uopće komunisti negirali i rušili, kler ubijali, uzevši sebi Crkvin i nauk i imanje. A nas (brojne naraštaje), koječime su odgajali u neznanju i u obmanama... uračunavši u to i tumačenje Držićeva djela. Ne treba to kod Držića prešućivati, dapače, ali valja znati o čemu je zapravo riječ.

Izvedbeno- akribijski gledano, a to se svodi na dramatizacijsku krivulju, ne može se ne zamijetiti da je »Hekuba« (»jer život nije samo komedija«) predstavljena prekasno, kad se gledalište već pripremalo na završni pljesak, možda čak i nepotrebno, s dramaturškoga pogleda. Predstavljena i kraće i ranije, ne bi kvarila dojam (ipak stanovite, premda mozaične) cjelovitosti predstave, a na račun njezine teatrološke dokumentarnosti, doživljajno manje važne.

Dnevna kritika već je davnih dana rekla svoj sud o ovoj predstavi, zapravo i ne znam kakav, no dio njezina prihvata, znači recepcijski prosuđujući, reklo je i samo gledalište: pljesak je bio dug i u dojmu spontan.

Međutim, nije to uvijek baš posve iskreno. Dubrovčani nabolje znaju prigovarati i »njorgati«. Baš o svemu. Premda je neprijatelje za svojega života već sve pobijedio i svojim djelom nadišao, Držić je ovom i ovakvom izvedbom stekao dodatnih neprijatelja: »Išao je potajice rušiti vlastitu državu koja mu je dala sve što je mogla.«, čuh u prolazu.

Načelno, ne treba miješati autorov život i njegovo djelo, koje »funkcionira« posve izvan životne putanje nekoga pisca. No, tvorac »biografske metode«, dr. Ivo Hergešić (moj profesor na komparatistici), tumačio je da je svako djelo proizišlo upravo iz piščeva života i njegove sudbine, što je u ovoj izvedbi i primijenjeno. U ovomu slučaju, taj put vrlo je klizak, ne bez nekih nužnih žrtvovanja. Uz više kuražnu i novu nego teatarskom piščevu biografskom pristupu, vješto redateljstvo i poletna gluma izvojevali su još jednu Držićevu »viktoriju«: pobjedu nad sitneži i neukusom.

Glumci, domaćini, śutra-prośutra

O glumcima u toj predstavi iznositi ikakve sudove kasno je, nema ni potrebe, ali valja reći da su sve njihove role mozaične; svaki ih je izvođač imao nekoliko. Stožerni je glumac bio Ozren Grabarić; igra Držića i nekoliko naslovnih likova iz njegovih djela. Time taj odličan glumac zapravo nema ni jedne uloge, ima isječke iz više njih, a to znači da ni jednu ne može išta više nego kratko skicirati, ne i doživjeti i odigrati. Tako i svi ostali.

Srž i okosnica glumačke družbe koja dolazi u Grad predstaviti nam Držića i njegove likove još su i Maro Martinović, Branimir Vidić Flika i Doris Šarić Kukuljica, sve troje zapravo iz Grada i vrsni glumci. Uza njih su Danijel Ljuboja, Jure Radnić, Romano Nikolić, pa Mateo Videk, Nika Lasić, Petra Svrtan, Glorija Dubelj, Iva Kraljević, Ivana Gulin, Robert Španić, Marin Klišmanić, Ugo Korani, Josip Brakus (studenti) te članovi dubrovačke glumačke družine »Kolarin«: Jelica Čučević, Marinka Metković, Aida Machiedo, Tajana Martić, Ante Tonći Đurković, Barbara Lončarić Lučić, Matija Vojvodić.

Predstava je skupni rad: Miljenko Sekulić (pozornica), Doris Kristić (odjeća),Ozren Glazer (skladbe), Vesna Kolarec (svjetlo), Ivan Lušičić (video), Nikolina Medak (plesni pokreti), Lovro Buva (mačevanje), Martinović/ Šarić Kukuljica (jezični savjeti), te još u raznim radnjama: Jure Radnić, Paolo Tišljarić, Eva Karakaš, Lea Anastazija Fleger, Iva Mihelić,Tihomir Marinković, Roko Grbin.

U svojevremenom antologijskom redateljstvu »Kafetarije« na Gundulićevoj placi glumac Đuro Utješanović imao je najmanju ulogu: samo dvaput prođe pozornicom, a onda, kao komentar svega viđenog, izusti samo jedno kratko »ja»(»da«, bosanski). Međutim, to je ostalo najpamtljivije od svega. Ovdje, u jednoj (i od svojih) najmanjih uloga, mlada Ivana Gulin je kozle: spusti se na sve četiri do nečijih noga i veči: »Veee!« Jedinstveno, nezaboravno.

Domaćin, Dubrovačko kazalište Marina Držića, imalo je prigodu i čast da mu se u Igre uvrsti njihova predstava »Skup« (20./1./ 2017.), u redateljstvu Ivice Kunčevića: Ivica Prlender/ scena, Danica Dedijer/ odjeća, Paola Držaić Zekić/ skladbe, Zoran Mihaljević/ svjetlo, Zrinka Japunčić/ plesni pokreti.

Držićeva Skupa zaigrao je je Branimir Vidić Flika te uspio ostati neokrznuta svojega zavidna glumačkog ugleda, a pratili su ga: Zijad Gračić (Zlati Kum), Edi Jertec (Munuo), Izmira Brautović (Variva), Nika Lasić (Grube), Hrvoje Sebastijan (Kamilo), Boris Matić (Pasimaha), Mirej Stanić (Dobre), Bojan Beribaka (Drijemalo/Satir), te Franjo Gadžić, Toni Kukuljica, Ivan Perić, Petar Pulić (Placari).

Studentski teatar »Lero« osnovao je i već desetljećima ga vodi Davor Mojaš, književnik, redatelj, inače urednik u dubrovačkoj redakciji HRT-a. To je amatersko kazalište, čime se u današnjici nastavlja tradicija postojanja glumačkih družina iz Držićeva vremena pa i ranije te kasnije. Mojaš je pokupio brojne nagrade po smotrama i natjecanjima amaterskih kazališta, u domovini i u svijetu, i ova je nagrađivana (premijera: 23. prosinca 2016.), već godinama njegove su predstave uvrštavane u program Igara. Stvorio je jedinstven art-teatar, načinski poseban, sličan koreo-dramama, odmjerenih sporih pokreta, dorađenih rečenica, pritajena svjetla, razgovijetna iskaza...

Mojašev »Grad sjena« (Dubravka Lošić/ scena i kostimi, Mato Brnjić/ tehnika, Antonio Ljubojević/ svjetlo, Viktor Lenert / ton, te u družini: Maja Glamočanin, Nora Mojaš, Angela Vihar) – to je »predstava koja želi otvoriti dubrovačke skrivene i javne spomenare i dnevnike, progovoriti o Gradu jučer i Dubrovniku danas te izborom slika i prizora i izmaštanih sekvenci nesna prepoznati mijene koje zatiču njegove stanovnike...«

Tomu su poslužili tekstovi M. Milišića, N. V. Gučetića, V. Zuppe, D. Mojaša, M. Nardelija, L. Paljetka, J. Dragišića. N. Nalješkovića, I. Vojnovića te oni iz dubrovačkih novina. Igraju, manje-više kolektivno uprizorenje bez izdvojenih interpretacija: Ksenija Medović, Jasna Held, Zvončica Šimić, Ana Petrović, Katarina Ruščić i Glorija Ribić.

Mojaš je sav u povijesti i sadašnjosti Grada, izraziti lokalpatriot, veliki znalac dubrovačkih prilika, starine, zaljubljenik u nju kao i u dubrovačku urbanu sadašnjost. »Grad sjena« je »posveta Dubrovniku, pokušaj, potreba, priznanje i zagovor«. Predstava je »nostalgična, nužno elegična, nježna u empatijskom svjedočanstvu...« Prima se i okom i uhom u svojoj podatnosti, ali i dušom: »zagovara lijepo«, »ćuti sklad«,»živi tugu«, što je puniji furestijeh, Grad je prazniji i osamljeniji... »Da li se Grad ikada budi?«, elegično će Mojaš čije komorno kazalište u dubrovačkim Lazaretima s pokrićem i s razlogom biva dio Igara.

Kada napišem »śutra-prośutra, onda tim poluglasom, umekšanim »š«, zapravo obnavljam Držićev jezik, glasove/foneme njegovih likova, koji nisu imali svoje zasebne grafeme, svoja samostalna slova, no to je i današnji, još u ostatku ostataka seoskih govora živi jezik sela istočno i zapadno od Grada, za koji hrvatski, uvijek uglavnom NE-nacionalni jezikoslovci nikada nisu marili, kao ni za »dz« (dzora) ili ż (iżesti), no marili su za njih crnogorski nacionalisti i unijeli ih u normu/standard te u pravopis crnogorskoga jezika. To, znači, nije samo fonemna/izgovorna označnica dubrovačko-neretvanskoga područja, sadašnje Južne Hrvatske, nego je to jezik čitave nekadašnje Crvene (znači također: Južne) Hrvatske »od ušća Cetine do Valone u Albaniji«, pa je to i nekadašnji i današnji jezik čitave Crne Gore, upravo su ga nedavno i službeno obnovili i ozakonili, pa i jezik Boke i Kotora, odakle su Držići, tvrde historici, doselili u Dubrovnik.

Dakle: što s dramskim dijelom Igara sutra pa prekosutra? Igre su doista već nadigrale i iscrpile način igranja skupih predstava jeftina učinka, to jest malih dometa za toliko velike solde koje troše. Nuždna je »svježa krv«. Stotinjak-dvjesto njih koji se »motaju oko Igara«, šaka glumaca, na prste izbrojivi kritici, zapravo malen i tanak krug dubrovačke intelektualne publike... Dramski dio Igara nikada i nije bio »međunarodni«, nego samo »za po doma«, kao i danas.

Nepozvanom je mjesto »ispred vrata«, ne pušta ga se unutra, no ipak ću dopustiti sebi stanovitu napadnost (jer Igre su i moje) pa reći da su jednokratna iznajmljivanja/koncesije dubrovačkih privlačnih i za kazalište primamljivih prostora nama kojima bi kazališta ili glumačke družbe s engleskih, španjolskih, francuskih, ruskih, turskih, kineskih, japanskih, korejskih... govornih područja, uz obvezni prijevod na hrvatski, učinili ovaj Festival drame doista međunarodnim i možebitno poznatim u cijelomu civiliziranom svijetu tzv. zapadne kulture »i šire«. Za Dubrovnik svi znaju gdje je, a gdje je Hrvatska – ne baš!