Gospin pjesnik i glazbenik

Interdisciplinarno usmjerena monografija Fra Petar Knežević. Gospin pjesnik i glazbenik troje autorā ‒ fra Mirka Marića, Hane Breko Kustura i Hrvojke Mihanović Salopek ‒ predstavlja franjevca Petra Kneževića (1701.-1768.) u svjetlu njegovih biografskih podataka, kao znanstveno komparativno istraživanje, njegova glazbenoga i pjesničkog opusa, ali i objelodanjivanjem njegova kako objavljenoga opusa tako i dijela rukopisne ostavštine.

U prvom dijelu »Život i rad fra Petra Kneževića«, na temelju arhivske građe, fra Mirko Marić donosi njegov životopis kojim, među ostalim, ispravlja više historiografskih netočnosti i nepreciznosti uključujući i podatke o točnom broju Kneževićevih, njegovim imenom potpisanih, objavljenih djelā. Marić navodi sljedeća djela: Muka Gospodina nassega Isukarsta, i Plač Matere njegove, Mletci, 1753.; Xivotti cetiriu svetacza cuddotvoriteglja: Francescka od Ascixa, Antuna od Padve, Didaka, i Pasckala, Mletci,1759.; Duhovna pivka, Mletci, 1759.; Pisme duhovne razlike, Mletci, 1765.; Osmina redovnicka zabave duhovne, Mletci, 1766.; Pisma ćudoredna, Mletci, 1766.; Pistole i evangelja, Mletci, 1773.

U muzikološkom dijelu monografije »Glazbeni rukopisi fra Petra Kneževića: kantuali iz Sinja i Visovca (1767.-1768.)« autorica Hana Breko Kustura donosi novi metodološki pogled na Kneževićevo skriptorsko umijeće, i to na primjeru minuciozne komparativne analize misnih napjeva iz dvaju sinjskih i jednoga visovačkoga glazbenoga kantuala. Oni su po prvi put smješteni u kontekst liturgijskoga repertoara dalmatinskih, bosanskih i poglavito talijanskih napjeva ritmiziranoga korala − tzv. »cantusa fractusa«. U ovoj je studiji dokazano i autorstvo kantuala temeljem Kneževićeva osobnoga potpisa, a detaljan kritički osvrt na njegov glazbeničko-skriptorski rad vezuje ga i uz širi europski kontekst.

Kneževićevi su glazbeni rukopisi napisani rukom vještoga skriptora, pedantno i s velikom pozornošću, a rukopisi slijede uzuse srodnih talijanskih izvora. Iako je teško sa sigurnošću reći koji su mu izvori poslužili u kompiliranju kantuala za samostane u Sinju i Visovcu, kako piše Breko Kustura, očita je podudarnost s rezultatom istraživanja talijanskih izvora. Osvrćući se na istraživanje Giulie Gabrielli dokumenata reformirane franjevačke provincije S. Vigilio u regiji Trentino koja je ustvrdila »da je svaki samostan bio opskrbljen primjerkom oficijelnog suplementa kantuala, ali je organizirao i nastanke vlastitih rukopisa na potpuno autonoman način«, Hana Breko Kustura primjećuje da se sličan fenomen autonomije uočava i u Kneževićevim kodeksima. Knežević je poznavao franjevački repertoar latinskih misnih napjeva, no svjesnom intervencijom i odabirom repertoara u svojim rukopisima unio je lokalnu posebnost.

Kneževićevi su glazbeni rukopisi ovim istraživanjem po prvi put stavljeni u kontekst talijanskih izvorâ, ali i onodobnih glazbenih rukopisa iz Slavonije, Dalmacije i Bosne, naznačujući smjer daljnjih istraživanja ove tematike. Za hrvatsku je povijest glazbe od posebne važnosti činjenica da je Knežević posvetu Majci od Milosti − Čudotvornoj Gospi Sinjskoj ostvario,osim glazbom, i hrvatskom riječju. Nazvavši misu eksplicitno Missa u Harvatski jezik fra Petar Knežević prenosi jednu latinsku melodiju u novi medij prilagodbe vernakularnom jeziku lokalnoga, sinjskoga kraja, a sve na čast i slavu Blaženoj Djevici Mariji odnosno »ad onore e gloria della Beatissima Vergine Maria delle Grazie di Sign«.

U filološkom dijelu monografije »Kneževićevo objavljeno i rukopisno pjesništvo« Hrvojke Mihanović Salopek sagledana je Kneževićeva stvaralačka uloga u kontekstu specifičnosti hrvatskoga crkvenoga prosvjetiteljstva u kojem su, kako autorica piše, crkveni redovi imali nezaobilaznu ulogu prosvjećivanja naroda, organizacije školstva, izdavanja knjiga, podizanja razine znanstvenih proučavanja, ali i opće informiranosti na područjima filozofije, teologije, književnosti, historije, glazbe, zemljopisa, pa i gospodarstva te medicine. Autorica posebno ističe Kneževićeve prethodnike, i kao moguće uzore na polju pjesništva te žanra crkvene himnodije, ali se u zaključku osvrće i na njegove europske uzore. Nadalje, autorica analizira tematska, oblikotvorno-stilska, versifikacijska, semantičko-teološka i povijesno-dokumentarna obilježja Kneževićeve poezije i crkvene himnodije u svih sedam objavljenih zbirki, koje su ovom prigodom u knjizi i objavljene.

Osim toga, po prvi put su u ovom izboru objavljeni odabrani autorovi rukopisni pjesnički tekstovi, pa Hrvojka Mihanović Salopek osvjetljava one dosad nepoznate pjesničke i himnodijske radove koji su sačuvani u sinjskom i visovačkom franjevačkom samostanu unutar sljedećih rukopisa: Pjevke razlike za pjevat na mladih misah (opsegom najmanji sinjski rukopisni prijepis) ; O. Fra. P. Knežević, Pjesme (opsegom najduži sinjski rukopisni prijepis); Pisne razlike (sinjski rukopisni prijepis pisan ukrasnim krasopisom i s ispravkama, koji bi mogao biti Kneževićev autograf); O. Fra Petra Kneževića, Nabožne pjesme i razne prigodnice (visovački rukopisni prijepis koji donosi prijepis Kneževićevih pjesama iz njegovih objavljenih zbirki te pojedine pjesme iz sinjskih rukopisa). Kneževićev pjesnički opus u cjelini je tom prigodom povijesno-kulturološki, komparativno i estetsko-stilistički interpretiran te je valoriziran u kontekstu hrvatske književnosti, ali i u odnosu na europske utjecaje tadašnjega religioznoga stvaralaštva. Monografija donosi i nove spoznaje o Kneževićevoj stvaralačkoj motivaciji te revalorizira njegov pjesnički opus s poglavitim uvidom u autorovo osebujno marijansko usmjerenje.

U duhu učenja sv. Ljudevita Montfortskoga, fra Knežević se nakon čudesnoga ozdravljenja zavjetovao služiti promicanju Gospine slave i potpuno se posvetio opjevavanju Bogorodičinih vrlina kao i pjesničkom prikazivanju povijesnoga nastanka najpoznatijih dalmatinskih marijanskih svetišta. U izboru iz Kneževićeva opsežnoga pjesništva uvršteno je najviše marijanskih pjesama, među ostalim i osam pjesama o Gospi Sinjskoj, te cjelovita izvorna verzija Kneževićeva lirsko-dramskoga spjeva Muka Gospodina našega Isukarsta i Plač Matere njegove, koji do današnjega doba broji oko 140 tiskanih izdanja u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Kneževićeve pjesme o povijesnom nastanku marijanskih svetišta tvore svojevrsnu pjesničku kroniku, piše Mihanović Salopek, unutar koje interferiraju povijesno-faktografski opisi s elementima narodne predaje.

Iako fra Petar Knežević nije nepoznato ime hrvatske historiografije tek je ovom monografijom njegov pjesničko-glazbeni rad sagledan u cijelosti, ali je i argumentirano istaknuta njegova važna društveno-prosvjetiteljska uloga toga doba. Pri tom su ispravljena i nadopunjena brojna dosadašnja saznanja o Kneževićevu djelovanju pozicionirajući ga ne samo među hrvatske već i europske tokove onodobne prosvjetiteljske misli. Nepobitno je da se ovom knjigom stvorilo temeljno djelo sa smjernicama mogućih daljnjih muzikoloških, filoloških i inih znanstvenih istraživanja Kneževićeva rada, ali ono je širim zahvatom istraživačkih postavki također postalo djelom koje se treba konzultirati i u okviru razmatranja prosvjetiteljskoga odsječka hrvatske povjesnice.