Dugovječnost Srebrne ceste Gustava Krkleca

Već padajući u sjen zaborava na nacionalnome planu, jedan od najpoznatijih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća Gustav Krklec (Udbinja kraj Karlovca, 23. lipnja 1899. ‒ Zagreb, 30. listopada 1977.) i dalje se štuje u zavičajnome Maruševcu u kojemu je proveo svoje dojmljivo djetinjstvo. Svake se godine na dan njegova rođenja priređuje program i baš svake godine ponovo izvodi njegova Srebrna cesta. Iako je Krklec pisao kritike, feljtone, čak i roman, najpoznatiji je ipak ostao kao pjesnik, a u njegovu je pak opusu najpoznatija pjesma Srebrna cesta.(1) Web stranica Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu spomen na Krkleca obilježuje upravo stihovima Srebrne ceste za koje se tvrdi da su »najčitanjii, najcitiraniji, najpoznatiji, ali i estetski i lirski najvrjedniji Krklecovi stihovi«.(2)

Znano je da postoje umjetnička ostvarenja koja se uvijek iznova izvode i ne zastarijevaju, kao što su Vivaldijeva Godišnja doba, Krležina drama Gospoda Glembajevi (ove godine prvi put kao balet), Straussov valcer Na lijepom plavom Dunavu, najposlije uvijek novi biblijski prijevodi. U čemu je tajna takvih djela? Na čemu se najposlije, iako u manjem opsegu, zasniva i vitalnost i dugovječnost Srebrne ceste Gustava Krkleca?

1.

PROBLEMSKA PITANJA: IMPRESIONIZAM ILI EKSPRESIONIZAM, METAFORIČNA PJESMA O ŽIVOTU ILI ADORACIJSKO-EKOLOŠKA PJESMA?

O toj dobro znanoj pjesmi postoje utemeljene dvojbe i nije sve jednostavno i prohodno kao što se može učiniti na prvi pogled. Premda su tumači prepoznavali djetinju jednostavnost poezije Gustava Krkleca, poetika pjesme Srebrna cesta razumijevala se dvojbeno, i višestruko. Dok su jedni (prema Milanji, većina kritike(3)) tvrdili da je pjesma impresionistička, drugi su je razaznavali kao ekspresionističku. Kao što je poznato i površno informiranim konzumentima umjetnosti, impresionizam se prvenstveno povezuje sa slikarstvom. Odmah se pomišlja na čuvene slike Claudea Moneta i Edouarda Maneta koje predočuju akvarelskom tehnikom svjetlost, iskričavu površinu kakvog jezera, briljantne isječke čiste prirode. U književnosti se impresionisti prepoznaju po estetizmu, ili čak i hedonizmu. Njihova poezija interferira s glazbom i glasovnom simbolikom, sinestezijom i jezičnim slikama.(4) Kad se pogleda pjesma Srebrna cesta, uistinu se razaznaje estetizam već u naslovu koji je, kako je izrekao poznati stilističar Krunoslav Pranjić, »upečatljiv«(5), vjerojatno ponajviše zbog srebrna sjaja ostvarena epitetom koji sadrži. Kasnije se u tekstu susreću slike iz prirode: divlje ruže, lopoči na vodi, slavuji u crnom grmlju, žubor vrutka. I uistinu se može činiti da je pjesma impresionistička.

Drugi pak kritičari (prvenstveno Milanja) tvrde da je Krklec, kao ozbiljan nositelj ekspresionizma u hrvatskoj književnosti, napisao upravo ekspresionističku pjesmu. Naime, pjesma je objavljena 1921. godine u jeku vladavine ekspresionizma u hrvatskoj književnosti te je poznato da je Krklec bio desna ruka Antunu Branku Šimiću u časopisima Juriš i Vijavica kojima su promicali ekspresionističku poetiku. Čak su ih, prema Milanji, i pokrenuli na inicijativu Gustava Krkleca.(6) Kako je ekspresionizam u književnosti, pojednostavnjeno, izricao ljudsku tjeskobu i krik ljudskog bića u egzistencijalnome besmislu, razvidno je da pjesma sadrži i ekspresionistički mrak izražen simbolima noćnih ptica zloslutnica (»kroz mrak se javi ćuk i hukne sova«) i gmazovima na stazi (»na putu zmiju, guštera na stazi«). Pjesma i započinje tjeskobom ljudskog bića skutrena pod krovom koje ne izlazi jer osjeća strah od mraka (inače ga se ne bi trebalo poticati da izađe).

Milanja kaže da pjesma jest više ekspresionistička nego impresionistička, ali da je po njegovu sudu ona prvenstveno adoracijsko-ekološka, što bi trebalo značiti da je izraz divljenja spram prirode. Usto je shvaća kao stanovit kontrapunkt ekspresionističkoj tjeskobi radije nego kao impresionistički odgovor na dojmove iz prirode. Nadalje, smatra da pjesma nije metaforična niti da je modernistička na tragu Matoša i Vidrića, kako su je pak također mnogi kritičari uokviravali. Iako se uistinu, kad se uđe u svijet Srebrne ceste, može razaznati i stanovita srodnost s Matoševim ćukom i s Vidrićevim noćnim pejsažom. Također nije neshvatljivo što je većina tumača u Srebrnoj cesti prepoznala cestu ljudskoga života. Teško je povjerovati da je srebrna cesta samo mjesečinom obasjana cesta od sela Maruševca do istoimena dvorca, iako se ni u kojem slučaju ne može odreći ni njezina zavičajnost.(7) Ili je ipak dominantni motiv ceste i metafora ljudskog koračanja kroz noć u kojemu (koračanju) ima zanosa, sinestezijom obogaćena dubokog doživljaja vitalnih vrijednosti? Po svemu sudeći, ta se pjesma uginje i otklanja od vladajućih poetika i prosudbi vremena u kojemu je nastala te se ne može uklopiti u cijelosti ni u jedan od predloženih poetičkih i stilskih modela.

2.

PRIJEDLOG RJEŠENJA: PJESMA PREMA POETICI SRCA.

Kao što se vidi, pjesma Srebrna cesta ne nailazi na istomišljeni odgovor književnih kritičara i poetičara. Izmičući poznatim poetikama svog vremena, čini se da je Gustav Krklec u toj pjesmi hotimice slijedio samo sebi svojstvenu poetiku, koju bih nazvala oprezno poetikom srca te da je u toj kvaliteti vjerojatno i tajna njezine vitalnosti i dugovječnosti, kako se sugerira u poznatom citatu što ga je napisao autor:

Ja nikada nisam htio da pjevam ni pticama, ni zvijerima, ni stablima, ni talasima morskim, već srcu ljudskom, i tražio sam ritam, riječ i zvuk za to, za takvo srce, meni uvijek blizo i srodno, a ipak tako svoje, tako zagonetno.

I kad to srce nije razumjelo jedan glas, ja sam, na svojoj svirali, – ne na harfi ili na liri – izvabio drugi, bliži zvuk, pastirski, ja sam pokušao da sviram svirku od pastira rodnog sela zagorskog.(8)

Da se povodi poetikom srca pokazuje i uzgredan detalj, netočan podatak, o »rodnom selu zagorskom«. Iako mu to nije rodno selo, Krklec ga nazivlje rodnim jer ga takvim poima i doživljava ‒ srcem.

3.

ANALIZA PJESME:

Da bi se osvijetlila poetika srca u pjesmi Srebrna cesta, potrebno ju je u nekoliko poteza analizirati te tumačenje usredištiti na odnos subjekta prema nutarnjem recipijentu u kojemu se zbiva po mom sudu presudna lirska gesta. Pjesma započinje retoričkim pitanjem i neposrednim obraćanjem subjekta nutarnjem recipijentu u ti-formi. Poetski je govor subjekta usredotočen na ohrabrivanje. »Ti« u pjesmi je u mraku i boji se izaći u noć. Subjekt je blizak drugom čovjeku u tjeskobi i strahu, u sablastima noći, jer se čini kao da je i sam kroz takvo iskustvo prošao. Subjekt naime ne progovara s uzvišene pozicije, te može uputiti svom »drugu« (kao drugome!) jasne, prijateljske i čovjekoljubive direktive: »Izađi u noć...idi...«, kako slijedi u prvome dijelu pjesme:

Ja ne znam tko si? Čuj me, dobri druže,
kad padne veče ponad tvoga krova,
kroz mrak se javi ćuk i hukne sova,
a oblaci ko jata ptica kruže
nad tornjevima sela i gradova -

izađi u noć... idi... Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.

Izađi... idi... Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom, kud te srce vodi.

Subjekt krči put kroz mrežu simbola zla i smrti (noćnih ptica, prijetećih oblaka) i pogled uplašena prijatelja upućuje na sinestezijske slike ljepote (divlje ruže, lopoči, jezero). Onirički prizor noćnog pejsaža usmjerava zajedno sa samim sobom sve do srca tog Dru(go)ga, tog sudruga koji korača usporedno s njim. Taj doticaj srca istaknut je i rečeničnim akcentom (»kud te srce vodi«). Srce je široko rasprostranjen i učestao simbol osjećaja i osjećajnog potencijala. Srce se može pokrenuti bliskim susretom, prijateljstvom, zainteresiranošću namjesto ravnodušnošću. Tako subjekt utječe na promjenu raspoloženja sudruga u tami, a na razini stilskog ustroja zbiva se preokret, pozitivna peripetija. U prvoj strofi dominira večer i mrak, u posljednjoj sjaj srebra.

4.

U drugome dijelu pjesme subjekt gradacijski osnažuje svog »dobrog druga« gotovo psihoterapijski, podižući mu sapomouzdanje osobito stihovima »i – ako hoćeš – oluji prkosiš/ olujom, koja u tvom bilu huji«. Bilo je također refleks srca te se ponovo dotiče srce kao središte čini se ne samo osjećaja već i volje.(9) Tako shvaćeno srce upućuje na biblijsko poimanje srca kao izvorišta cjelovita života, kako stoji u knjizi Izreke, 4. 23: »A svrh svega, čuvaj svoje srce, jer iz njega izvire život«.(10) Da je kontekst biblijski, upućuje i bijela zvijezda. Bjelina je najčešće pokazatelj duhovnosti, a bijela zvijezda je vjerojatno jutarnja zvijezda ili zvijezda Danica koja nagovješćuje dan. I ne samo dan već i Boga koji stvara Dan, na Krista, koji kazuje u novozavjetnoj knjizi Otkrivenje, 22. 16: »Ja sam [...] sjajna zvijezda Danica«.(11) Zadnji distih u drugome dijelu pjesme i upućuje na Boga koji prati čovjeka na životnoj stazi:

Ti znadeš i sam da svjetove nosiš
u samom sebi, i da na dnu duše
sja jato zvijezda, ponori se ruše
i ‒ ako hoćeš ‒ oluji prkosiš
olujom, koja u tvom bilu huji.

Izađi u noć. Pjevat će slavuji
u crnom grmlju. Žuborit će vrutak.
Nad glavom će ti bijela zvijezda sjati.

I ako hoćeš, ti ćeš za trenutak
vidjeti boga što te cestom prati.

5.

Najposlije, u trećemu dijelu pjesme, subjekt izriče posljednje poruke na izrazito odlučan način, i imperativnom negacijom (»Ne vjeruj«) i afirmacijom (»Gazi na putu zmiju«). Ponovo se pojavljuju decentni, nenametljivi biblizmi (zmija kao simbol zla(12)) i zelena oaza kao kratkotrajna, filmična i protočna slika rajskoga svijeta. I na kraju se ponovljeni stihovi u prstenastoj kompoziciji pjesme vraćaju srcu.

Ne vjeruj noći, čovjeku, ni buri
što kida greben tvoje volje. Gazi
na putu zmiju, guštera na stazi,
i budi kao putnik što se žuri
dalekom stepom zelenoj oazi.

Izađi u noć... idi... Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.

Izađi, druže... Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom kud te srce vodi.(13)

Subjekt je tako netko prisutan uz Drugoga, netko tko ga hrabri, podiže, duševno i duhovno podupire. Takav je subjekt zainteresiran, empatičan, a istodobno neraspršen, kongruentan. Takvu poetsku misiju izrekao je Krklec i sljedećim tekstom:

»Nemam, dakle, niti sam imao ikad pretenzija koje su drugi, gotovo uvijek, silom, htjeli da mi nametnu. Ovaj krug, ova cjelina, ovaj splet, ovaj svijet koji sam dao, koji je sav tu, neka bude kao vrelo bar za jednu kap vode žednome, neka bude bar jedan trak svjetlosti u mraku, neka bude blagi melem, neka bude šta hoće, ali svakako će biti jedan – možda mali, ali dostižan – dio onog mene koji sam bio najbliži nedostižnome, neizmjernome.«(14)

6.

ZAKLJUČAK:

Dugovječnost i vitalnost pjesme Srebrna cesta Gustava Krkleca moguće je djelomice objasniti empatičnom profilacijom subjekta koji je vođen tako da uvjerljivo dotiče srce nutarnjeg recipijenta. Pitanje je hoće li se takav poetski model srca, odnosno osjećajnosti, što je i temelj lirike, zadržati i u suvremenom 21-stoljetnom pjesništvu uz prevladavajuće distancirane, udaljene subjekte koji ili izigravaju osjećaje ili ih čak preziru.

____________________

(1) Cjelovit popis djela A. Krkleca vidi na web stranici varaždinske Gradske knjižnice »Metel Ožegović« u kojoj su pohranjeni brojni dokumenti i rukopisi tog pisca kao i kritičke osvrte na njegov književni rad: http://knjiznicavz.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=27&Itemid=62 (pristupljeno 8. listopada 2017.)

(2) Vidi: http://www.nsk.hr/putem-srebrne-ceste-u-spomen-na-gustava-krkleca/ (pristupljeno 8. listopada 2017.)

(3) Vidi: Milanja, Cvjetko. MM. »Gustav Krklec«, u: Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma, Zagreb: MH, str. 148.

(4) Usp. Žmegač, Viktor. 1993. Duh impresionizma i secesije : studije o književnosti hrvatske moderne, Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta.

(5) Vidi: Pranjić, Krunoslav. 1999. »Gustav Krklec: o stoljetnici pjesnikova rođenja: (1899-1977)«, 15 dana, br. 3, Zagreb, str. 22-25.

(6) Milanja, Cvjetko. »Gustav Krklec«, str. 145.

(7) Vidi: Svjetlosti zavičaja: zavičajna čitanka za osnovne i srednje škole / Gustav Krklec, 2008.; priredio Joža Skok; Varaždinske Toplice : Tonimir; Varaždin : Ogranak Matice hrvatske.

(8) Vidi: http://www.nsk.hr/putem-srebrne-ceste-u-spomen-na-gustava-krkleca/ (pristupljeno 8. listopada 2017.)

(9) U segmentu isticanja volje vjerojatno se dade iščitati i konotacija na ničeovskog Novog Čovjeka. Vidi: Milanja, Cvjetko. 2002. »Utopijske značajke teorijskog uma hrvatskog ekspresionizma«, u: Ekspresionizam u hrvatskoj književnosti i umjetnosti, Zbornik radova I. znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem. Zagreb: altaGAMA.

(10) Biblija. Stari i Novi zavjet. 2006. Zagreb: 2006., str. 543.

(11) Isto, str. 1026.

(12) Simbolizam pjesmi ne odriče ni Milanja, ali ne prihvaća da je riječ o »simbolizmu Matoševe artističke škole«, kako ga nazivlje Mihanović, već o novosimbolizmu po ideji pejzaža. Vidi: Milanja, MM. Str. 148.

(13) Krklec, Gustav. 1977. Srebrna cesta: pjesme. Zagreb: Alfa.

(14) Vidi: http://www.nsk.hr/putem-srebrne-ceste-u-spomen-na-gustava-krkleca/