Znanstvenik u sjeni manje zaslužnih imena

Unatoč rječitoj biografiji i pozamašnoj bibliografiji, u kojoj je mnoštvo knjiga, studija, eseja, članaka, osvrta i prikaza, antologijskih izbora i metodičkih priručnika i slično, Joža Skok je, na žalost, ostao u sjeni manje zaslužnih imena od njegova. Ostavimo li nepravde književne fortune postrance i prihvatimo li ih kao sastavni dio nepredvidive i nepravedne književne sudbine, djelo i djelovanje ovog zaslužnika duboko je upisano u povijest hrvatskoga jezika, njegove književnosti i kulture općenito, nacionalnog identiteta i povijesnog trajanja. O tome uvjerljivo svjedoči knjiga: Joža Skok – Prilozi povijesti hrvatske kajkavske i dječje književnosti (Zbornik radova u povodu 85. obljetnice rođenja Jože Skoka, izd. Tonimir, Varaždinske Toplice, 2016.).

Više od šezdeset godina književnog djelovanja i iz njega iznjedrena književnog djela Jože Skoka svoju individualnu prepoznatljivost i znanstvenu relevantnost temelji na predanom i sustavnom proučavanju slojevite morfologije hrvatske književne riječi u njezinu višestoljetnom razvoju i rastu. Iako se uglavnom apostrofira autorovo zauzimanje za kajkavski (garestinski/varaždinski) segment njezina pluralnoga književnog i jezičnog identiteta, uistinu je malo pisaca o kojima Skok nije pisao. Tijekom prezadužena života – čemu je biografski, autobiografski i bibliografski portret autora neprijeporan dokaz – Skok je pisao o brojnim temama hrvatske književnosti, podjednako one dječjega i one ‘ozbiljnoga’ predznaka, one pisane kajkavskim i one štokavskim jezikom, priređivao je izbore i antologije i slično, svjedočeći diskurzivnom praksom svojega pisma (osvrti, prikazi, eseji, interpretacije, studije, izbori, komentari, lirski zapisi, razgovori i kritike i sl.) reljefnost i relevantnost svoje znanstvene i književne pozicije, verificirajući je nerijetko i nizom marginalnih ali dragocjenih i dobrodošlih književnih i kulturoloških sitnica/svaštica. Dodamo li navedenome još i pedagoško djelovanje te uzorna metodička nastojanja da se ta prebogata književna i kulturna građa usustavi u školski i odgojno-obrazovni program, cjelovita slika ovoga književnog imena dobiva svoj reljefan književni okvir. I sam broj stranica napisanoga u spomenutom zborniku (str.457-497) dostatan je prilog navedenim riječima, baš kao i autoritet imena, u skraćenom odabiru/popisu, koja su to tijekom godina, neki i višekratno, svjedočila (Milanja, Nemec, Bartolić, Kovač, Šojat, Brešić, Kalinski, Težak, Jembrih, Bogišić, Šicel, Vončina, Kuzmanović, Lasić, Jelčić, Rosandić, Šalat, Pažur, Hranjec, Diklić, Pilaš...).

Zbornik posvećen 85. obljetnici Skokova rođenja što ga je priredio Ernest Fišer snaži i opisuje sve dionice autorove književne i znanstvene pojave. Podijeljen je u pet poglavlja, a u svako je uvršten dostatan broj priloga koji legitimiraju navedenu autorovu znanstvenu dionicu i doprinos.

U prvom poglavlju Književnoznanstvena kajkaviana Jože Skoka uvršteno je devet priloga koji se bave navedenim segmentom autorovih interesâ. Riječ je o prilozima istaknutih imena kroatističke znanosti, marnih proučavatelja i znalaca hrvatske pjesničke prakse. Tako Milanja, pišući o dvjema autorovim knjigama – Moderno hrvatsko kajkavsko pjesništvo i Kajkavski kontekst hrvatske kajkavske književnosti – tiskanima 1985. godine, apostrofira njihov kapitalni doprinos, a otkriva ga u činjenici da Skok pjesništvo na zavičajnom idiomu ne samo integrira u korpus hrvatskoga pjesništva i književnosti općenito, nego argumentirano, ‘analitički i sintezno’, bjelodani da nije riječ samo o pjesništvu za koje se dugo mislilo da je »inferiorno hrvatskom pjesništvu na štokavskom standardu«, nego da »predstavlja vrhunce hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća«. Kapitalni doprinos navedenih knjiga ističe i Nemec, navodeći kako »ne spomnim se knjig, ki bi toliko storile za prevrednotenje pesništva v kajkavskem narečju in za njihovo ustrezno vključite v matični hrvaški književni kompleks«, te Zvonar koji za Skokovu znanstvenu afirmaciju i integraciju novijega kajkavskoga pjesništva u korpus hrvatskog pjesništva i književnosti kaže da nije do danas osporena te, ono najvažnije, da je »kajkavska književnost konstantno tražila i potvrđivala svoje mjesto u hrvatskoj književnoj matici i tako pridonosila njezinu obogaćivanju i raznolikosti«.

O širini i književnoj dubini kajkavskog konteksta hrvatske književnosti što ga je Skok u svojim knjigama učinio znanstveno relevantnim, istim/sličnim riječima progovaraju i Bartolić, Kovač, Šojat i Car Matutinović, bjelodaneći posredno ono iskustvo kajkavske riječi koje je sâm autor izrazio u pamtljivoj lirskoj minijaturi: Za mene je hrvatski jezik najdivnija, najljepša, najuzvišenija i najtajanstvenija molitva čiju sam prvu riječ izgovorio još na početku, u djetinjstvu, molitva koja će trajati do onog šimićevskog rastanka sa zvijezdama kada će neka, posljednja riječ, dovršiti tu molitvu kojoj sam jednom ostao vjeran i odan tijekom cijeloga života. Kao što i priliči molitvama, izgovarao sam je pobožno i sa šaptom, poluglasno i glasno, sam ili zajedno s ostalim ljudima, no znao sam je prosloviti i krikom i glasom pobune jer je priroda te molitve da se njome izriču i ljubav i kletve, odanost i prkos, mir i nemir.

Kao kajkavac podrijetlom i odgojem svoju sam jezičnu molitvu započeo moliti kajkavski, a nastavio štokavski, no mogu reći da nisam poput svog kajkavskog prijatelja i gimnazijskog školskog sudruga Ivana Goluba (...) onako intenzivno poput njega doživio dramu otpora protiv ‘gospockog’ jezika, odnosno standarda, iako sam trajno ostao zarobljenikom bilingvističke svijesti i osobnim prevoditeljem svojih ‘kajkavskih’ misli i osjećaja na oficijelni književni jezik.

Drugo poglavlje obljetničkog zbornika posvećeno je Skokovu antologiziranju kajkavskoga književnog opusa. Obuhvaća 21 prilog u rasponu od teorijskog utemeljenja antologije/antologičarske teorije i prakse, do prikaza i refleksija o urađenom poslu. Ističući kako Skoku i njegovim antologijama »pripada izdvojeno mjesto u dosadašnjoj hrvatskoj antologičarskoj praksi«, Brešić apostrofira da je Skok »vlastitom antologičarskom praksom do krajnjih granica na posredan način zaoštrio ne samo pitanje strukture hrvatske književnosti, njezine tradicije i konzistentnosti, već i hrvatskoga književnog jezika«, tim više jer, prema autoru, pozivajući se na kajkavski dionicu hrvatske književnosti, »(čini se da) nikada i nije prestao postojati neki njezin kajkavski jezik« (...). Štoviše, da to pitanje nije jednostavno, Brešić vidi »upravo u Skokovim antologijama kajkavskog pjesništva u kojima – pokraj Krležinih Balada, odnosno Galovićevih ili Domjanićevih u kanon nacionalne književnosti pripuštenih uradaka – postoje i neki drugi kajkavski pjesnici i pjesme zbog kojih bi se s obzirom i na kontinuitet i na reprezentativnost moglo govoriti o kajkavskome kanonu kao nekome paralelnome, u nekim aspektima možda i jačem, a svakako ravnopravnome onome na standardu«. Slično navodi i Kalinski kojemu Skokove antologije predstavljaju »doprinos prije svega kajkavskoj književnosti, ali se s njima prvi put s one često spominjane marginalne, rubne crte najozbiljnije uključuje tamo gdje je toj književnosti po samoj naravi stvari oduvijek mjesto – u maticu svehrvatske književnosti kao njezin korporativni dio«.

Ono što Skokove antologije nedvojbeno pokazuju svakako je, riječima i analizom Marija Kolara, rušenje velike predrasude o »skromnoj književnoj i nešto značajnijoj jezičnoj vrijednosti kajkavskih tekstova do hrvatskog narodnog preporoda u 19. stoljeću« te one »o separatnosti i anakroničnosti dijalektalnih odvjetaka hrvatske književnosti nakon preporoda, posebice u kompleksu i kontekstu hrvatske književnosti 20. stoljeća«. A značenje Skokovih antologija Pavičić doživljava kao bjelodani dokaz da ne postoje »nikakvi ozbiljni razlozi da se hrvatska književnost dijeli na tzv. stariju i tzv. noviju, odnosno na književnost pisanu standardom odnosno na dijalektalnu književnost«, odnosno da je »podjela na nacionalnu, nadregionalnu, višu književnost standardnog (književnog) jezika i na regionalnu, nižu književnost kajkavskog i čakavskog narječja potpuno neodrživa«, a slične misli intoniraju i kratki osvrti također doneseni u ovome zborniku.

O kakvim je antologijama riječ i koje je njihovo značenje kako u sabiranju kajkavske književne baštine tako i u kontekstu hrvatske književnosti općenito, možda ponajbolje opisuju Milanjine riječi da Skokov rad »popunjava prazninu koja je bila očita upravo na toj liniji problematiziranja dijakronoga odvoja kajkaviane, kao što i nudi nekoliko valjanih književnopovijesnih argumenata koje će svaki daljnji rad na toj problematici morati uvažiti, i kao što naposljetku stavlja problematizirane i analizirane autore, odnosno njihova ostvarenja na kajkavskom na književnopovijesno mjesto koje im pripada i unutar kajkaviane i unutar hrvatskoga pjesništva općenito«. To nipošto ne znači da su prilozi Šicela, Stamaća, Vončine, Kuzmanovića, Lasića, Begovića, Bogišića i dr. napisani o antologijama manje vrijedni ili pak lišeni znanstvene poticajnosti. Štoviše, baš suprotno!

Treće poglavlje zbornika podnaslovljeno je Skokov varaždinski književni panoptikum. Riječ je o poglavlju koje govori o piščevoj »monumentalnoj posveti Varaždinu«, odnosno o temama o zavičaju i njegovoj književnosti, iz pera šesnaestorice imena koja su o njima svjedočila (Fišer, Šalat, Jelušić, Jelčić, Rosandić, Peričić, Pilaš, Žilić, Kočan, Rodić, Kolar, Zvonar i Pažur...). Kao što sam već prije pisao, Skok je varaždinskom zavičaju posvetio gotovo cijeli svoj život, a reprezentiraju ga knjige njegove ‘varaždinske trilogije’.Prva je Garestinski hortus verbi odnosno Varaždinska književna hrestomatija. U njoj je, vodeći se kriterijima književne vrijednosti a ne samo zavičajnoga kulturnoga nasljeđa, obuhvaćen književni kapital što ga je Varaždin i varaždinski kraj ugradio u korpus hrvatske književnosti i duhovnosti. Dosljedno zakonima književne hrestomatije Skok je u kritičkom izboru, uvijek s prevlašću estetike nad ostalim kriterijima reprezentacije, obuhvatio djela i stranice onih pisaca čije je mjesto u hrvatskoj književnosti neprijeporno. U Skokovu su hrestomatijskom izboru svoje mjesto (redom) našli: Pergošić, Vramec, Škrinjarić, Belostenec, Habdelić, Maljevac, Patačić, Brezovački, Lovrenčić, Blažek, Rakovec, Nemčić, Bogović, Kukuljević Sakcinski, Vežić, Zima, Valjevac, Jagić, Dragošić, Palmović, Arnold, Milčetić, Šandor Gjalski, (Marija) Kumičić, Horvat Kiš, Vodnik, Poljak, Galinec, Milković, Gotalovečki, Krleža, Krklec, Maixner, Žimbrek, Ivanuša, Ladika, Švelec, Strahonja, Bišćan, Brixy, Crnković, Šicel, Velčić, Kerstner, Bartolić, Hrg, Korotaj, Kunić, Cesar, Maleković, Lipljin, Tušek, Grobenski, Zvonar, Jembrih, Rijavec, Petrović, Fišer, Jembrih, Zamoda, Pažur, Daraboš, Ribić, Težački Kekić, Šinjori, Perić i Peričić. Već i površan pogled na zastupljena imena, njih 68, bjelodani da su zastupljeni pisci svih književnih rodova i vrsta (lirika, epika i dramska književnost, ali i prevoditeljski i književno-znanstveni rad, kao i putopisna i [auto]biografska književnost), a osim pisaca zavičajnih u varaždinskome kraju, uvršteni su i oni autori koji su njemu djelovali i svojim radom pripomogli njegovoj kulturnoj prepoznatljivosti. Svakako je značajno da Skok, što nije uobičajeno u ovakvim izborima, u hrestomatiju uvrštava i književne znanstvenike, npr. Bartolića, Jembriha, Šveleca, Crnkovića, Cesara, poglavito Jagića, Vodnika i Šicela, čime bitno širi polje zavičajne i nacionalne književne reprezentacije.

Skokova hrestomatija, ponoviti mi je već napisano, rezultat je iznimnog uvida u svekoliku književnu sliku varaždinskoga kraja i njezina doprinosa u ukupnoj slici hrvatske književnosti. Dosljedno književnim kriterijima kojima se vodio u izboru imena i njihovih ponajboljih književnih stranica, Skok je svakoga od autora predstavio primjerenim književnim prilogom. Pojedincima je stoga pripao i broj stranica adekvatan značenju koje imaju kako u zavičajnoj, tako i u nacionalnoj književnoj memoriji; neki su tako zastupljeni tek s jednim prilogom, drugi su pak prezentirani većim brojem priloga, a svaki od izabranih autora dobio je i prikladnu književno-povijesnu bilješku s popisom djela i literature. Valja pritom naglasiti da su Skokova ‘oprema’ teksta i bilješke nerijetko poticajnije od pukog pozitivističkog opisa ili pak leksikonske natuknice, tim više jer potiču na novo čitanje i moguće prevrednovanje te književno-povijesnu kontekstualizaciju.

Godine 2007. Joža Skok objavio je i knjigu Garestinski panopticum i njome, kako zapisa Ivan Rodić u prikazu, »otvorio vrata u raskošni varaždinski književni vrt« i »omogućio da steknemo uvid u ne baš zanemarivi doprinos varaždinskoga književnog kruga hrvatskoj književnosti, od njezinih najstarijih dana do danas«. Šest godina poslije, 2013. autor je knjigu obnovio i proširio, rasporedivši njezin sadržaj u šest poglavlja. U prvom su tako predstavljene autorove varaždinske studije i eseji, u drugoj autobiografski eseji i zapisi, potom varaždinski književni listići i feljtoni, zatim svjetla književne baštine, intimne dijagonale, a u šestom je dijelu donesen i portret samoga autora u zrcalu misli što su ih o njemu i njegovim djelima napisala brojna imena naše književnosti i književne znanosti.

Uz teme koje pripadaju starijim razdobljima varaždinske i hrvatske književne slike, o Pergošićevu Decretumu, Habdeliću i poetesi i kontesi Patačić, tri su priloga posvećena Miroslavu Krleži. Uz apostrofiranje jezika kojim je ovo magistralno Krležino djelo pisano te isticanje seljačke bune kao jednog od ključnih tematskih slojeva, Skok naglašava da je posrijedi remek-djelo, »obilježeno raskošnošću svoga jezika, tematike i pjesničkih oblika« te sugestivan panopticum croaticum i jedinstveni kip, jezika horvatskoga, odnosno da Balade »ne predstavljaju magistralno djelo samo Krležina izuzetno bogatog i za hrvatsku književnost iznimno značajnog autorskog opusa, već su u toj književnosti jedno od onih djela kojima se potvrđuje njezin nacionalni identitet i najviši artistički domet«. Uz to su dva priloga posvećena Zvonku Milkoviću i svaki na svoj način govore o ovom vrsnom pjesniku. Dok prvi, naime, tematizira pjesnikov ‘stišani i samotni lirski svijet’ i njegov odnos prema književnoj tradiciji, za Milkovićeve manje poznate kajkavske stihove Skok ističe da zrcale pjesnikov suzdržani pjesnički glas. Posebno pak Skok apostrofira pjesmu Traven i navodi da predstavlja obogaćenje pjesničkih rezonancija; posrijedi je ‘lirska minijatura’, ‘kristalno jasne kompozicije od šest distiha s peteračkom ritmičkom osnovom stiha’ – u punoj mjeri otkriva ne samo pitomu prirodu jednog krajolika (...), već i pitomu pjesničku ličnost koja svojim kultiviranim senzibilitetom iznosi na površinu blago lelujanje svojih emocija...’. Iz navedenog varaždinskog književnog vrta svakako treba spomenuti i Skokov prilog o manje poznatom pjesniku Peri Magerlu Gotalovečkom, zatim o zavičajnim horizontima Krklecova pjesništva, a posebno osvrt na književnopovijesne monografije Miroslava Šicela i njegovu sintezu povijesti hrvatske književnosti te na novokajkavske i novočakavske dionice hrvatske književnosti 20. stoljeća u njegovoj sintezi.

Vrijedan je i znakovit Skokov pogovor Fišerovoj knjizi Macbeth na fajruntu (koji mu se u zborniku odužuje prilogom!), a zanimljivi su i književno vrijedni Skokovi tekstovi autobiografskog karaktera. Pišući naime o Milkoviću, Krklecu, Cesariću, Peiću i Bartoliću, a još više o svojoj varaždinskoj generaciji, šarmom kojim oblikuje svoje slike, zapamćenja te brojne zgode i evokacije, Skok se raz/otkriva ne samo književnim znalcem i svjedokom vremena, ljudi i događaja, već i zanimljivim pripovjedačem. O tome svjedoče i Skokovi Varaždinski književni listići i feljtoni, ali i Svjetla književne baštine s prilozima iz (pre)bogate historiae kajkaviane te Intimne dijagonale.

Skokovoj varaždinskoj/zavičajnoj dionici pripada i Garestinski gartlic rieči (Antologijski izbor i književnopovijesni pregled varaždinske usmenoknjiževne baštine), knjiga podijeljena u pet dijelova: a) Usmena lirska baština Varaždina i okolice; b) Usmena pripovjedna baština Varaždina i okolice; c) Usmena dramsko-scenska baština Varaždina i okolice; d) Zapisivači i proučavatelji varaždinske usmenoknjiževne baštine; d) Prilozi. Svaki od navedenih dijelova vrijedan je znanstvene pozornosti i čitateljskog interesa i zavrjeđuje poseban osvrt. A da osvrti nisu izostali, svjedoče autori koje je priređivač Fišer uvrstio u zbornik kao (kritičke) svjedoke čitanja i tumačenja Skokova zavičajnoga književnog reprezentiranja.

Značajan dio svojih književnih i spisateljskih energija Skok je posvetio dječjoj književnosti i književnosti za mladež. Premda je riječ o bogatoj književnoj praksi koja još uvijek čeka priznanje književne znanosti, zahvaljujući upravo Skoku neka od imena stekla su književnu relevantnost i gotovo kanonski status. Odnosi se to ponajprije na djelo/vanje Ivane Brlić-Mažuranić i njezina djela Priče iz davnine i Čudnovate zgode Šegrta Hlapića, ali ne manje i na druga djela i imena dječje književnosti (Nazor, Krklec, Martić, Vitez, Kušec, Lovrak, Pavić i dr.). Opće je poznato da je u svojoj ‘posvećenosti dječjoj književnosti’ Skok bio pouzdan interpret književnih pojava, ali i uvjerljiv antologičar njezinih ponajboljih stranica. Svojim interpretacijama – od kojih su neke gotovo uzorne i paradigmatične – dokazivao je kako dječja književnost, svojim ponajboljim stranicama, nije ‘književno pastorče’, nego autonomno stvaralaštvo neupitnog ‘estetskog i književnopovijesnog’ digniteta. Skrbeći za estetsku emancipaciju i književnu re/valorizaciju dječje književnosti Skok je ustrajno otkrivao njezine istinske umjetničke vrijednosti i književne domete. Svojim čitanjima/kritikama/interpretacijama te školskim izborima i čitankama tako je, nerijetko i presudno, utjecao na promjenu odnosa prema marginaliziranoj i osporavanoj književnoj praksi, koja ima svoja velika i mala djela, svoja kanonska imena i usputnike, ali i publiku koja u njoj, upravo zahvaljujući tome kakva jest, nalazi uzdarje i zalog čitateljskih zadovoljstava. O Skokovoj ‘dječjoj dionici’ pišu i Težak, Idrizović, Pavičić, Hranjec, Bartolić, Diklić, Pilaš, Rosandić i drugi, odužujući se slavljeniku riječima primjerenim značenju i ulozi kojom je zadužio svekoliki naš književni i kulturnih život.

Peti dio zbornika priređivač je naslovio Biografski, autobiografski i bibliografski portret autora. Poglavlje obuhvaća od 405. do 499. stranice zbornika i podastire popis onoga što je Skok pisao i objavio, u tekstovima i knjigama, i onoga što je o njemu i njegovim knjigama pisano. U popisu su novinske bilješke o autorovim izdanjima te razgovori vođeni različitim povodima, a nude obilje građe za autorovu cjelovitu portretizaciju, tim više što neki prilozi osvjetljavaju i intimne, manje poznate detalje i zgode iz autorova bogatog i reljefnog životopisa.

Zbornik u povodu 85. obljetnice rođenja Jože Skoka knjiga je po mjeri svojega imena. Četrdeset i pet autora, među kojima i ona s najvišim znanstvenim i književnim autoritetom u kroatističkoj znanosti, svojim su prilozima posvjedočili sve ono po čemu je slavljenik poznat i po čemu je zadužio svekoliku hrvatsku kulturu i književnost. Iako mnogi posebno ističu autorov doprinos u proučavanju kajkavske književne dionice i njezino integriranje u svekoliki korpus hrvatske književnosti, ni ostali Skokovi prinosi nisu manje značajni. Štoviše, teško bi ih bilo i neprimjereno nazvati tek marginalijama reljefnog književnog i znanstvenog opusa kojim nas je zadužio. Mislim pri tome na Skokove antologije, književne izbore i portrete, na zavičajne sličice i literarne vinjete i sl.

Premda su mi odavno poznati prilozi Jože Skoka hrvatskoj književnoj znanosti i historiografiji, iščitavajući pozorno iznova i ono što je pisao i ono što su o njemu pisali, sve sam se više uvjeravao da je povijest jedino moguća kao ostavljanje i upisivanje vlastitih tragova u zajedničko trajanje, da je treba zaslužiti. A Skok je svoje mjesto u zavičajnoj i nacionalnoj povijesti obilato zaslužio; u zavičajnoj ‒ iznimnom varaždinskom književnom trilogijom; u nacionalnoj ‒ apostrofiranjem doprinosa hrvatske kajkaviane i njezina integriranja u svekoliku hrvatsku književnost, uvijek s postojanom ljudskom i znanstvenom sviješću da je zavičajni prilog sastavni dio i zalog nacionalne samobitnosti, prepoznatljivosti i identiteta.

Svojim djelom Joža Skok je zadužio hrvatsku književnu riječ. Ovaj zbornik, a njega je trebalo zaslužiti, otkriva i razloge kojima se Joža Skok upisuje u zaslužnike hrvatske književne riječi!