Žanrovska isprepletenost Pavličićeve Hladne fronte

Posljednji roman Pavla Pavličića Hladna fronta ponovni je dokaz neiscrpne inspiracije u njegovu odabiru teme i umijeća u gotovo neprimjetnom ispreplitanju žanrova. I ovaj tekst, kao prethodni romani, čita se i prati lako, izuzevši ostajanje bez daha pri pojedinim scenama i zapletima, a to dokazuje i priprema drugoga izdanja samo pola godine nakon objave. Hladna fronta još je jedan fantastični triler u opusu koji s njime čini 98 prvih izdanja djela, roman po mnogočemu ipak jedinstven dosad, ali i prepoznatljiv po stilu svoga autora.

Naime, i Hladna fronta, poput Koraljnih vrata (1990.) ili Pokore (1998.), sadrži intertekstualnu povezanost s drugim djelom hrvatske književnosti. Kako je u Koraljnim vratima filolog Krsto Brodnjak pronašao izgubljena pjevanja Osmana koja ga dovode u moralnu dilemu zbog poremećaja prirodnoga tijeka života, tako u Pokori nepoznato izdanje Marulićeve Judite također mora biti uništeno jer svojim postojanjem dokida postojanje drugih tekstova čime kanonska djela hrvatske književnosti dobivaju fantastične sposobnosti i otvaraju pitanje njezine važnosti. Važno je naglasiti da je Pavličić i u drugim romanima sklon intertekstualnim vezama s hrvatskom književnošću te tako povezuje svoje dvije profesije – književnoga znanstvenika i proznoga pisca.

Intertekstualna veza u Hladnoj fronti je ep Živana Vladimira Nazora. Objašnjavanje te povezanosti olakšava činjenica da je sam Pavličić 2013. godine objavio izvorni znanstvani rad(1) u časopisu Croatica pod naslovom Što je Nazorova Živana?, u kojem se prvenstveno bavi određivanjem književne vrste djela kojeg je sam Nazor odredio kao epos. Međutim, sve što treba znati o vezi Hladne fronte i Živane utkano je u roman kao kratka interpretacija epa za neupućene čitatelje. To je specifično za sva spomenuta Pavličićeva djela s intertekstualnim vezama pa se tako, na primjer, Koraljna vrata mogu čitati bez dobrog poznavanja Osmana ili kao uvod ili dopuna čitanju Gundulićeva epa. Ovdje je glavni lik, filolog i samac, direktno uvučen u napetu situaciju oko Žive, djevojke sina njegova poginulog prijatelja Tome. Podudarnost naslova epa i imena djevojke oko koje se radnja događa, dakako, nije slučajna. Živana je staroslavenska božica zemlje i plodnosti koja je dio godine supruga Svantevida, boga obilja i usjeva, dok drugi dio godine boravi oteta kod Črta, boga tame, hladnoće i neplodnosti(2). Riječ je dakle o smjeni godišnjih doba, to jest, o vremenu u najširem značenju.

Živa je pak meteoropat, djevojka na koju vremenske promjene jako utječu, a koja kroz roman biva uključena u tajni rad institucije koja desetljećima radi na projektu smanjena utjecaja vremena na čovjeka. Črtom će pak glavni lik i Natko prozvati mladića povezanog s institucijom i Živinim nestankom. Intertekstualni razgovor s Nazorom koji u radnju ulazi kao tema seminara mladih nastavit će se ispreplitati s fabularnim linijama do samoga kraja.

Mjesto radnje i prebivališta likova je Zagreb, međutim, mnoge fabularne niti sijeku se i konačno raspliću u Gospiću i na Velebitu, tajnom mjestu rada tajne udruge. Tri ljubavne priče upravo ondje koreliraju i pokreću fabulu. Prva je ona vezana uz prošlost glavnoga lika, između njegove neprežaljene ljubavi – Ljiljane, koja se u njegov život vraća kao Danica i jedna od vođa projekta na Velebitu, i pokojnoga Tome čiji dotad nepoznati interesi otkrivaju fotografiju koja pomaže u pronalasku Žive i rješavanju jednoga od kriminalističkih aspekata romana. Druga je vezana uz sadašnjost i mladenačku ljubav Natka, Tomina sina i Žive, čiji nestanak čini središnji zaplet i tjera glavnog lika na daljnje korake u potrazi; pri tome se pojavljuje ključni motiv raspleta – fotografija snimljena na istom mjestu kao ona Tomina. Treća priča vezana je uz moguću ljubav pripovjedača i Mine, Živine tete koja mu u zreloj dobi vraća vjeru u novu ljubav i konačni zaborav Ljiljane.

Hladna fronta ne bi, naravno, bila pavličićevska da u njoj fantastika nije najjače zastupljeni žanr. Glavni pokretač radnje romana ipak je meteorologija, odnosno, utjecaj vremena na ljude, konkretno Živu. Međutim, pripovjedač, kojega je ta tema i ranije zanimala, razvija teoriju po kojoj vrijeme utječe na sve događaje u svijetu te je, po tome, čitava povijest čovječanstva, takva kakva jest, plod vremenskih prilika, mjesečevih mijena i zvjezdanih konstelacija. Slijedeći Hladnu frontu čitatelj se naivno uživljava u realistično ispripovijedane fantastične teze čemu dodatno pogoduje lakoća Pavličićeva jezika.

Završetak romana neporecivo podsjeća na Večernji akt (1981.), fantastični triler nagrađen Ninovom nagradom za roman godine koji tematizira sposobnost savršenog falsificiranja, a na kraju kojega se Pavličić odriče autorstva, ali pristaje da roman bude objavljen pod njegovim imenom. Naime, na više mjesta u Hladnoj frontipripovjedač naglašava da se samo prisjeća prošlogodišnjih događaja koje bi mogao jednom zapisati te, u drugom kontekstu, kako oduvijek planira napisati roman o obitelji Kišpatić koju su činili sami meteoropati na koje je vrijeme različito utjecalo, a sve bilješke za roman čuva u fasciklu naslovljenom Vrijeme. Pripovjedač u posljednjim rečenicama razmatra odluku o pisanju romana, bilo o obitelji Kišpatić, bilo o svemu što se događalo u upravo napisanoj, to jest pročitanoj Hladnoj fronti.

Svojom Hladnom frontom još je jednom Pavao Pavličić uspješno isprepleo žanrove i slojevitost fabule te napisao roman koji svakim sljedećim čitanjem nudi nove mogućnosti interpretacija. A upravo je različitih interpretacija njegovih djela, što se ovog pisca tiče, nepravedno premalo.