Zagrijavanje teksta u infinitivu

Zbirka pjesama Redak mulja, redak pjene Tonka Maroevića upućuje na tvrdnju da je izrasla iz vlastitog djela, tj. iz pisanog iskustva lirskog subjekta produbljenog u jeziku novim izražajnim inačicama, učvršćenog pojmovno i obnovljenog u značenjskim vrijednostima. Ovom konstatacijom nastojimo podvući činjenicu da zbirku Redak mulja, redak pjene čitamo i u kontekstu cjelokupnog Maroevićeva opusa jer ga nadopisuje novim poglavljem i usustavljuje ovim prilogom. Uvodno valja i napomenuti da je zbirka čvrsto strukturirana po tematskim cjelinama opserviranim u većim i manjim pjesničkim ciklusima, pa je, naravno, interpretiramo kao zasebno djelo. Međutim, percepcija njezine stvaralačke punine (koju pokušavamo dosegnuti) i pretpostavlja poznavanje cjelokupnog Maroevićeva pjesništva. Štoviše, mogli bismo i rezolutno ustvrditi da trag pjesnikova pera zrcali prijeđeni stvaralački put kao smjerokaz u čitanju zbirke Redak mulja, redak pjene, i stoga, gotovo uvjetuje da govor o knjizi treba biti utemeljen isključivo na toj činjenici, na upućenosti u pjesničko djelo.

Kad navodimo da je pjesnikov jezik iznimno važna odrednica tada nastojimo usmjeriti pozornost na tu značajku, koja je, dakako, i u prijašnjim zbirkama akceptirana po specifičnom lirskom diskursu i strukturiranju teksta što se naročito iščitava u ovoj zbirci. Možda je zato bolje kazati da Maroević, osim što produbljuje jezik, još ga razgrađuje i rastvara, razigrava i dinamizira. Upravo je ta ludička i dinamička sastavnica obnovljenom snagom riječi intonirala stihove zbirke Redak mulja, redak pjene znalački izbjegavši skliska ponavljanja i tautološke klopke. Zacijelo stoga i u najsugestivnijim stihovima, primjerice u ciklusu Motiv Gradive, čitamo pisanu riječ koja nije ispisana, sadržaj nije ispražnjen, dok je semantičko polje duboko izorano simboličkim konotacijama i oplođeno novom lirskom izražajnošću vitalnim srokovima. Dakle, unatoč evidentnoj činjenici da je Maroevićev pjesnički postupak u ovoj zbirci sukladan dosadašnjoj praksi (kao što je dobro znano iz prijašnjih zbirki) sada, međutim, i drukčijim i snažnijim oblikovnim zamahom pokreće riječi inventivnim ispreplitanjem iskustva i svježinom ushita redak po redak, stih mulja, stih pjene gradeći čvrstu strukturu pjesme. Ovim odrednicama markirali smo i temeljne značajke Maroevićeva pjesništva koje iščitavamo u zbirci Redak mulja, redak pjene koncipiranoj u pet ciklusa: Motiv Gradive, Mimo motiva, Redak mulja, redak pjene, Postaje postojanosti i Privage prigode.

Opsegom ova posljednja zbirka sadrži 68 pjesama koje nisu naslovljene i nejednakim brojem zatvaraju svaki ciklus u tematski različitu pjesničku cjelinu. Kad ovdje govorimo o pjesničkim ciklusima zbirke pokazuje se, ipak, da je nužno poznavati Maroevićev opus kako bismo proniknuli nove stihove jer se tom uvjerenju približavamo iz stranice u stranicu privučeni sigurnim zaključkom u našoj tvrdnji. A ona će zaista biti valjana pozovemo li se na prvu autorovu zbirku pjesama Primjeri iz 1965. godine, kojom je on inaugurirano svoje stvaralačko načelo. Naime, već sam naziv implicira bitne sastavnice tog načela jer izražava množinu i metodu varijacije, a obje čitamo u kasnijim zbirkama pjesama, napose u zadnjoj koja je i povod našemu osvrtu. Podsjetimo, varijacija, po svojem određenju nije jednina već množina, naime, tek se jedan motiv obrađuje brojnim i različitim izmještanjem motrišta u inventivnom množenju varijacija. Primjerice, na primjerima krajolika prve zbirke Primjeri, u kojoj je krajolik tematiziran kao neodređen i nepoznat prostor gustim tkanjem varijacija u stalnom napinjanju teksta množenjem primjera.

Nije slučajno upravo ovu Maroevićevu knjigu pjesama Zvonimir Mrkonjić, nedvojbeno najbolji poznavatelj njegova pjesništva, označio kao »...jedan od najranijih primjera tekstualnosti u hrvatskom pjesništvu«. A upravo je »tekstualnost« u zbirci Redak mulja, redak pjene najsnažnije obilježila pjesničke cikluse i, vjerujemo, da nećemo biti osamljeni u tvrdnji da je Tonko Maroević izoštrio tekst brušenim stihovima u jedinstven primjer precizno oblikovane pjesničke strukture u suvremenom hrvatskom pjesništvu. Možemo također ustvrditi, da bismo što cjelovitije iščitali značenjsku ljestvicu zadnje zbirke pjesama, da je Maroević iznimno plodan i vrstan pisac ne samo u pjesničkoj formi. Dostatno je kazati da je njegovo pero jedno od najutjecajnijih u suvremenoj hrvatskoj književnoj produkciji jer je sustavno prati, a napose pjesništvo, u ogledima i studijama, esejima i člancima kao i antologijskim sintezama. Ovome domećemo i dragocjen prinos u kritičkim interpretacijama književnih klasika pisanim znanstvenom akribijom i invencijom pjesnika u predgovorima i pogovorima sabranih djela i izabranih pjesma. Iznimna jezična kultura i umijeće pisanja, gdjekad i do zadivljujuće lakoće, učvrstili su Maroeviću poziciju žreca hrvatskoga jezika što je naročito dolazilo do izražaja u prijevodima s romanskih jezika.

Zamjetan je i Maroevićev prinos književnoj tradiciji po skladanju stihova nadahnutim starim piscima hrvatskim šireći i time stvaralačku svestranost i žanrovsku raznovrsnost u leksičkom rasponu od arhaizama, lokalizama, tuđica, slenga, dijalekta... i, nadasve, visoke stilske elegancije u standardnom književnom jeziku. Povrh toga, tek ćemo tangirati područje njegova golemog interesa za suvremenu hrvatsku likovnu umjetnost, skrenemo li samo pogledom na bogatu monografsku biblioteku s njegovim potpisom. Potom na impresivan niz iscrpnih studija u katalozima monografskih, retrospektivnih i tematskih izložbi te analitičke prosudbe u katalozima velikih bijenalnih i trijenalnih nacionalnih smotri grafike, crteža, skulpture, itd. Iz svega dosad navedenog u prilog potpunijem sagledavanju i argumentiranom govoru o zadnjoj zbirci pjesama Redak mulja, redak pjene još treba dodati knjigu izabranih pjesama Drvlje i kamenje, gdje nalazimo relevantan pregled Maroevićeva opusa i čitamo tematsku raznovrsnost i stilsku različitost koje sugeriraju zaključak o raznolikom opusu ali čvrste strukture. Ovako izabrane pjesme otkrivaju i širok raspon pjesnikovih mogućnosti spravljanja srokova onim umijećem kojim vladaju samo vrsni znalci versifikacije u sonetnoj formi, zatim u slobodnom i vezanom stihu te proznim pjesmama...

U recentnom izboru i kritičkoj valorizaciji Zvonimira Mrkonjića knjiga Drvlje i kamenje je referentan izvor za seriozno čitanje i nezaobilazna literatura u vrednovanju Maroevićeve poezije. A sve što smo iznijeli ukazuje na golem tematski raspon i na vrsnoga pisca koji je pero oštrio eruditskom uvjerljivošću i stvaralačkom radoznalošću u autorski prepoznatljivom rukopisu. Ove činjenice učvršćuje naše uvjerenje u rečenoj tvrdnji da zbirka Redak mulja, redak pjene najsublimnije izražava vrijednosti cjelokupnog pjesničkog iskustva eksplicitnim diskursom u sugestivnim stihovima kruneći summu Mareoveć. Isto tako zbirka u svakom ciklusu pokazuje da je pjesnik oblikovao samosvojan izraz u kojemu više ne čujemo jeku glasa Franscisa Pongea i posve je potisnuta teška sjena Danijela Dragojevića. Također, valja kazati da prva zbirka Primjeri izražava u samom naslovu bitne sastavnice pjesničkog postupka implicirajući načelo množine i metodu varijacije prepoznatljive u kasnijim djelima.

Čini se da je prva zbirka paradigmatska u Maroevićevom opusu, a po Mrkonjićevoj prosudbi i u hrvatskoj književnosti jer je najdosljednije promovirala tekstualnost 70-ih godina 20. stoljeća; tu tekstualnost čitamo i nakon gotovo pola stoljeća u poveznici sa zbirkom Redak mulja, redak pjene, legitimirajući kontinuitet pjesničkog postupka. Zbirka počinje s ciklusom Motiv Gradive satkanim nizom od 21 pjesme i određuje knjigu svojim najintrigantnijim poglavljem. U prilog našem kazivanju valja, najprije, podsjetiti na sam motiv i njegovo ishodište kako bismo i jasnije i preglednije akceptirali pjesnikov motiv za tim motivom i razabrali njegovu motivaciju za uspostavljanjem dijaloga s motivom. Već u prvoj pjesmi i drugom stihu pjesnik upućuje na motiv »...u pokretu stinutom u kamen« i uspostavlja komunikacijski kanal kroz koji razaznajemo tri ključne sastavnice ciklusa s kojima ćemo ga pokušati i otključati. Prve dvije su promjenjive i nestalne, nematerijalne i nevidljive koje kontinuirano i nejednakim intenzitetom oblikuju strukturu ciklusa uzročno-posljedičnim ispreplitanjem u stalnom kretanju i preobrazbama. Riječ je o dinamičkoj sastavnici – pokretu, zatim o (ljudskom?) oblikovanju u kamenu – »stinutom« pokretu. Čini se da bi ovdje, ipak, valjalo govoriti o oblikovanju prirode, to jest o kemijskom procesu kojim se mijenjaju agregatna stanja, tekuće i toplo u kruto i hladno, o zgušnjavaju, stiskanju, ukrućivanju, odnosno, o zaustavljanju prolaznosti u »kadru« jednog trenutka snimljenom i »stinutom u kamen«, skamenjenom za vječnost, ukipljenom pokretu djevojke koja hoda. I, najposlije, drugi stih prve pjesme otkriva i treću ključnu sastavnicu ciklusa – onu koja je kroz stoljeća i tisućljeća zanosni korak mlade žene »zaključala« u – kamen, u ploču pamćenja.

Naime, predložak za ovaj ciklus pjesama jest reljef iz antičkog Rima, rađen, najvjerojatnije, po grčkom izvorniku-originalu iz 4. stoljeća prije Krista koji prikazuje mladu ženu u hodu poznatog i pod nazivom – Ona koja hoda (She who walks). Fragment reljefa nalazi se u Rimu, u Vatikanskim muzejima (Zbirka antičkog Rima), a cjeloviti je u Firenzi u stalnom postavu muzeja Uffizi. Klasik njemačke književnosti Wilhelm Jensen (1837.-1911.) objavio je 1903. godine roman nadahnut ovim reljefom pod naslovom »Gradiva« (lat. Ona koja hoda) i pokrenuo golem interes za motivom djevojke u hodu koja je pod tim imenom postala mit 20. stoljeća u europskoj umjetnosti i znanosti. A mit počinje stvarati ovaj roman oblikovan po mladom arheologu Norbertu Hanoldu koji je u Pompeijima naišao na reljef i bijaše ushićen ljepotom djevojke koja hoda. Vrativši se kući dao je izraditi gipsanu kopiju reljefa. Nedugo potom, u snu, opet je u Pompejima, i to u 79. godini prije Krista za vulkanske erupcije Vezuva kada slučajno susreće djevojku s reljefa i privučen njezinom ljepotom ostade zadivljen čudesnim korakom i cijelim tijelom u pokretu.

U Jensenovom romanu GradivaSigmund Freud nalazi duboke poveznice sa snovima i iracionalnim, te otkriva tajanstvene odnose u dubinama ljudskog bića i vanjskog svijeta. Otac psihoanalize piše o tome znamenitu studiju »Bunilo i snovi u Gradivi Wilhelma Jensena«, koja se smatra prvom takvom interpretacijom o književnosti. Golem doprinos u stvaranju mita o Gradivi dali su potom brojni stvaraoci u različitim medijima ‒ pjesnici, filmski redatelji, teoretičari umjetnosti i likovni kritičari, slikari, kipari, grafičari... Među njima naročito je bio zapažen prilog nadrealista: utemeljitelj i pisac manifesta o nadrealizmu Andre Breton nazvao je galeriju Gradiva; Andre Masson posvetio joj je jednu sliku; ženu Salvadora Dalija, lijepu Galu, zvali su i Gradiva, a i sam je Dali svojim grafikama, slikama i skulpturama davao to ime. I talijanski filmski redatelj Giorgio Albertazzi i francuski multimedijalni umjetnik Alain Robbe-Grillet, te Marcel Duchamp i Roland Barthes, i mnogi drugi, nalazili su snažan poticaj u začudnoj privlačnosti Žene koja hoda ‒ u koraku Gradive.

Ukratko, tijekom cijelog 20. stoljeća interes za ovim motivom s antičkoga reljefa iznimno je velik, jer je ostavio dubokoga traga i kod najznačajnijih umjetnika i znanstvenika koji su svojim djelom obilježili minulo stoljeće. A da je taj interes i danas velik, kad smo već dobro zakoračili u 21. stoljeće, pokazuje upravo ciklus Motiv Gradive kojim ga Tonko Maroević aktualizira. Ono pak što je od naročita značenja jest činjenica da je pjesnik upravo ovom interpretacijom nanovo otkriva u posve drukčijem čitanju i, koliko je poznato piscu ovih redaka, i prvi puta na hrvatskom jeziku otvara tu neobičnu i značajnu temu. Dakle, Maroević obnavlja interes za antički reljef, tj. za motiv djevojke koja hoda svojim izdvojenim pristupom majstorski razlažući i vlastiti pjesnički postupak po čemu je sam ciklus od posebnog značenja za naš osvrt.

Izdvojen pristup očituje se već u nazivu ciklusa iz kojega razaznajemo da je pjesnik imenicom muškog roda »motiv« uz imenicu ženskog roda – »Gradive« oblikovao pojmovnu sintagmu i omeđio značenjsko polje. Dok su drugi drukčije interpretirali antički reljef, Maroević znanstvenom egzaktnošću čita njegov likovni jezik i piše to što čita u književnom jeziku, ne prepisuje, već stihovima oblikujeMotiv Gradive u reljefnu strukturu teksta kao pjesničko djelo. Dobro je znano da oblik u reljefu nije odvojen od plohe, i s tendencijom odvajanja ostaje čvrsto vezan za tu svoju prirodnu podlogu i usidren u njezinoj površini. Iz reljefa djevojka nastoji korakom izaći iz plohe i odvojiti se od podloge, osloboditi tijelo od površine i iskoračiti u prostor, i cijelim bićem teži pokretu i svakom gestom izražava kretanje u čežnji za prostorom, slobodom, životom. Tu esencijalnost reljefa – koračanje i kretanje ‒ Tonko Maroević oblikovao je u stihovima:

Da kucnem u drvo, čini mi se
kako je kamen topao od prolaska,
kako je pokret prirodnost zadržao,
kako se peta, listovi i koljeno
gibaju meko s otkucajima bila
što nježnu kožu podiže i spušta
u luku blagom.

U ovim stihovima Gradiva je zakoračila u prostor teksta i pjesnik je oprostorio oblik u reljefnoj strukturi točnim modeliranjem svake riječi. Dinamičnim i ritmički usklađenim »otkucajima« stihova u mekoj i plitkoj medelaciji, u nepravilnim linijama i blagim krivuljama, udubljenjima i izbočinama, svjetlom, sjenom, nagnutom glavom i vihornom kosom, vitkom nogom savijenom u koljenu i namreškanim rubovima haljine, napetim prstima i stopalom, i petom uzdignutom u korak, »u pokretu stinutom u« – tekst. Ono što je kamen nepoznatom kiparu to je tekst poznatom pjesniku – tvorivo u kojemu oblikuje svoje djelo. Čini se da bismo mogli kazati kako je tekst još »topao« od »prolaska« stihova kroz brzo ispreplitanje imaginacije i motiva iz kamena stinutom u čvrstoj strukturi pjesme. I da je pjesnik oblikovao ciklus vezan uz podlogu, odnosno predložak, razvijajući iz likovnog »negativa« kroz emulziju motiva »pozitiv« stiha u nijansiranim inačicama sugestivnog diskursa. »Riječ je«, primjećuje Krešimir Bagić, »o ciklusu u kojemu pojedinačni tekstovi iz različitih očišta osvjetljuju osnovni motiv, razrađuju ga, očuđuju i slave...« U ovom ciklusu autorov pjesnički postupak na poznatim premisama obnovljenom snagom učvršćuje vlastitu strukturu prodiranjem u motiv i raslojava njegove sastavnice u leksičke čestice vibrantnim napinjanjem teksta. Upravo tim produbljivanjem motivskog ishodišta započinje proces pisanja stalnim mutiranjem inačica dinamizirajući strukturu teksta u svakom stihu.

I u drugom ciklusu zbirke istim postupkom i jednakom snagom riječi pjesnik rastvara motiv i pokreće tekst ritmičkim pulsiranjem živog pjesničkog jezika u skladnu cjelinu naslovljenu Mimo motiva. Ovdje autor pokazuje da raspon stihotvornih mogućnosti ničim nije limitiran, ni formom, ni postupkom, a nije ni - motivom... Štoviše, u svemu se ogleda vrsnim perom, bilo u repertoaru motiva iz svakodnevnice ili pak onima što upućuju izravno ili drukčije na klasike hrvatske književnosti, na fenomene u prirodi... i u svemu drugom, jer u svemu čitamo da je umijeće pisanja teksta i smisao pisanja teksta. Ovim postupkom pjesnik energijom pera govori o običnim stvarima i jednostavnim prizorima, o prolaznoj radosti, Suncu i Mjesecu, srest ćemo i Tina, zaziva stihovima iz pučke usmene tradicije i starije hrvatske književnosti a gdjekad sijevne i stihom klasika... Upravo ta njegova temeljna značajka je i zajednički nazivnik u naslovu ovog ciklusa relativizirajući motiv pisanjem teksta o motivu i – »mimo motiva«.

Ciklusom Redak mulja, redak pjene naslovljena je i zbirka pjesama ulančavajući drugi tematski sadržaj istim pjesničkim postupkom u jednaku značenjsku vrijednost teksta. Čak i povrh toga možemo razabrati da Maroević sada još izravnije ispisuje svoje stvaralačko načelo samim činom pisanja. Međutim, pisanjem oblikuje dinamičnu strukturu teksta koji svojom unutarnjom snagom pokreće stihove u ritmički usklađene cjeline, razigrava, rastvara i stvara, razgrađuje i izgrađuje, pisanjem pisanje i govor govorom:

Vraćat se moru, vraćat se govoru,
makar valovi rastresu rečenice
a sunce svaku namjeru ispije

(...)

Dok još sam bio motiviran, spreman
i dok je teklo sve kao po vrpci
ušuljala se iz drugoga jezika
riječ nametnica i preokrenula
značenje, domet, svrhu, redoslijed
svega što dotad napisano bje,
a uputila rečeno u smjeru
potrage daljnje, klizanja niz brazdu
dogovorenih smisaonih tokova,
žljebova krutih, glatkih tračnica
sparenih suprotnosti, paradoksa
što uživaju u ništenju podloge,
dodanu vrijednost prepuštajuć mašti
tako da ono što sam htio moram
sam sebi prevest.

Skladnim rasporedom redak po redak i ravnomjernim nizanjem zrno po zrno, retkom zemlje i retkom neba, kamen po kamen, riječ mulja i riječ pjene, stihom jave i stihom sna Tonko Maroević zidanjem piše Kulu teksta rastom u visinu i urastanjem u dubinu, širenjem i sužavanjem u prostoru, množenjem i dijeljenjem u vremenu, sprezanjem padeža i tvorbom riječi, uskličnicima, točkama, zarezima... uzidavajući svaku ciglu riječi u razumljiv govor pisan živim jezikom u čitkom tekstu.

Al kada glas uskipi, uspjeni
iz krute tvrde nepropusne podloge
jednoznačnosti, kad se gorko razmaše
krilima slijepog barda, nema druge
nego zanijekat, prekrižit i brisat

slova ko cigle Kule babilonske.

Uvijek iznova piše tekst pišući nove retke horizontalnim pisanjem stihova stisnutim u jezik mulja i pjene kojim govori da je ljudsko postojanje stalno prožimanje u cikličkim mijenama života i smrti, ljubavi i mržnje, dana i noći, uzdaha i izdaha...

Uvijek će ipak bar u temeljima,

na dnu taloga, sred mulja blatnoga,

ostat pokušaj riječi da svjedoči

oči u oči s prazninom, iz koje

neće se više uspravit ni slamka

pouzdanosti.

Koje su to postaje postojanja, odnosno, samobitnosti i identiteta saznajemo u ciklusu Postaje postojanosti gdje se pojedine među njima iščitavaju u nerimovanim sonetima. U nevelikom rukovetu od jedanaest sonetnih formi pjesnik markira te identitetske postaje u prostoru Lijepe naše točnim lokacijama malenih mjesta, naselja, gradića i gradova u zemljovidnom nizu od malene luke Bobovišće na Braču, čudesne uvale Stiniva na Visu, Glavici svetog Nikole vrh Hvara, starogradskom Tvrdlju, i sve tamo od Dubrovnika do Zadra, i još dalje na sjeveru Domovine, u Požegu... Svugdje, baš svugdje, i na svakom od tih mjesta prepoznaje se prostor pjesnikova postojanja, učvršćeno mjesto identiteta, uporišna točka njegova bića iz koje izrasta, grana se i širi prostorom Hrvatske u hrvatskom jeziku kojim piše tekst o postajama postojanosti.

U pomnom nizanju stihova pjesnik sjećanjem oblikuje prvu pjesmu »Pusti me proć« u posljednjem ciklusu Privage prigode i tematizira prostor uskoga prolaza u Splitu kojim je često prolazio u danima svoje mladosti. Kroz taj uski prolaz protječe i duboka rijeka vremena odnoseći ljude i događaje čije tragove pjesnik čita kao stranice povijesti u kojima je »mogao srest i cara« a »zatim susresti i klesara...« i drage, nepovratno daleke osobe memorirane u tekstu. Među pjesmama koje, zacijelo, najeksplicitnije izražavaju pjesnikov postupak svakako je i ova posljednja u koricama zbirke Redak mulja, redak pjene naslovljena »Za vreline do vrela«. Njezino je ishodiše u latinskim epigramima iz 4. stoljeća koji slave izvor-vodu kod Živogošća podno Biokova:

Izvor-voda se tijekom stoljeća povukla sasvim,
probila je prolaz nov, skrenula korita tok.

(...)

pa tekstom tekućim ovim, ne stoga i doista tečnim,
hvalu reć za povlašten našeg trajanja tren.

Na svakoj stranici, u svakom ciklusu, i u svakoj pjesmi zbirke Redak mulja, redak pjene čitamo, kako to u iscrpnom pogovoru knjizi precizira Tomislav Brlek, da se »Maroevićeva pjesma (a i čitava zbirka) gradi svojom neprestanom razgradnjom; njeno značenje nastaje isključivo u procesu svog nestajanja. Istom se pokrene fabularna mašinerija, dolazi do prekida; čim se gradbeni motiv uspostavi, komentarom ga se razgrađuje«. U ovom Brlekovom argumentiranom tekstu o Maroevićevom utemeljenom pjesničkom postupku jasan je trag kritičareva pera o svakom pjesnikovu retku, i mulja i pjene, a isto tako, razvidno je i dijalektičko načelo koje implicira raščlambu i razlaganje kao metodu pronicanja u meritum i utvrđivanje činjenica u valjanom zaključku – u tekstu.

Naime, Maroevićev pjesnički postupak izgrađuje pisanje kao stvaralački proces po načelu ‒ tekst u pokretu. Unutarnja energija pjesme pokreće stalnim mijenjanjem motrišta proces raznosmjernog pisanja u jednom cilju, u stvaranju i rastvaranju teksta množenjem varijacija. Pjesnik oblikuje, ako ih možemo tako nazvati ‒ mobilne pjesme, i njihovim stalnim preobrazbama proizvodi suprotnosti, sukobe i pomirbe, i na toj crti paradoks je gradbeni čimbenik koji kontinuirano briše tekst pišući novi, dakle, ne briše tekst. U tom nizanju varijacije pisanjem zazivaju ritualno obnavljanje magijske moći pjesme ritmom stihova u dinamičnom pokretanju teksta, u njegovu rastakanju, razgrađivanju i obrednom žrtvovanju prvoga za rođenje drugoga, trećega, petnaestoga... u smrti je uskrsnuće.

Ovdje se može zaključno kazati za pisanje da je disanje teksta kroz stihove uzdaha i izdaha, dana i noći, praznog i punog, mulja i pjene... rastvaranja, nestajanja lirskog subjekta u tekstu, jer tekst je subjekt. I, najposlije, čini se da možemo ustvrditi da pjesnik Tonko Maroević piše samo jedan tekst, ne jednako isti, već kroz dugo vremensko razdoblje različito jednak, mnoštvo u jednom. I da je to množenje jednoga dugotrajan proces zagrijavanja teksta na kojemu će se neupućen u njegovu toplinu sigurno opeći.