Velemajstorska izvedba teksta

U čitateljskoj vizuri autora ovoga teksta, novi roman Zorana Roška Minus sapiens, da puno ne odugovlačimo s vrijednosnim sudom, jedno je od najboljih proznih štiva napisanih u hrvatskoj književnosti unatrag nekoliko godina. Još jednostavnije, Zoran Roško iznimno je zanimljiv suvremeni hrvatski prozaik. Od prve pa do posljednje otiskane rečenice u Minusu sapiensu ne ispuštate ga iz ruku, premda se radi o štivu koje od čitatelja doista traži veliku dozu koncentracije. Ako vam ona i na trenutak izmakne ili povremeno jednostavno zataji, sami ste si krivi ‒ gubite na velemajstorskoj izvedbi štiva koje u sebe sabire nebrojivo drugih tekstova, ali i donosi nešto briljantno unikatnoga.

Na prvu ruku, izgleda da je o knjizi Minus sapiens jednostavno (na)pisati posve suvisao, rutinski tekst. To bi, uglavnom, značilo ispaliti u sporome ritmu dvadesetak fraza ili šupljih stereotipa o postmodernoj hrvatskoj ili bilo kojoj drugoj prozi, pa tako bez kraja i konca škrabati o intertekstualnosti, persiflaži, polidiskurzivnosti, intermedijalnosti, citatnosti kao elementarnoj čestici (svakoga) pisanja pa i ne bilo ono baš postmoderno/kritičarski ili esejistički »protumačeno djeci«. Potom sve to lagano »ilustrirati« već na analizi osnovne naratološke (poglavito aktantske) razine ‒ našalimo se malo, ponekad nam se čini da je glavni junak ove proze slavni i zagonetni njemački filmski redatelj Werner Herzog, još više jedan od njegovih najpoznatijih filmskih likova, suludi Fitzcarraldo koji je poveći brod prtio prašumom ne bi li ondje donio operu, a ponajviše sablast W.G Sebalda ili sam Sebald i konačno, onaj najvažniji ‒ otac suvremenoga europskoga duha (čitaj: eseja) Michel de Montaigne. Točnije napisano, »istinski« glavni junak ove knjige pokušava na putu kroz razne prostore i u razna vremena vratiti se u doba kada je Montaigne pisao svoj znameniti putopis Dnevnik s puta u Italiju preko Švicarske i Njemačke 1580. i 1581.(1). Kada se tome pridoda još pedesetak autora iz svih područja umjetnosti ili pak sveukupnoga ljudskog znanja, eto ti dobitne šifre ‒ prepoznali smo izravno citirane ili pak citirane ali neminovane autore u Melting Potu Roškove naracije i spisateljskoga svjetonazora. Ali, ponekad, ono što je najočiglednije, može i ponajviše zavarati...

Mene kao čitatelja ove knjige za cijelu oktavu pozornosti više podiglo je krajnje diskretno spominjanje Roberta Calassa(2) i njegove veličanstvene knjige o posljednjem velikome mletačkome slikaru ‒ »Tiepolova ružičasta«, dok sam sasvim oduševljen i dotučen čitao »intermedijske« pasaže s jednim od doista ponajboljih filmova svih vremena ‒ »Prošle godine u Marienbadu« Alaina Resnaisa iz 1961. godine. Inače, remek-djelo filmske umjetnosti koje je više sličilo na melankolično snoviđenje nego za ono vrijeme uobičajeni klasično autorski moderni film.(3) Kada sam u čitanju Roškove knjige pošao tragom njegova spominjanja osnovnoga otkrića Calassa u pogledu na Tiepolov opus (za razliku od ružičastih sakralnih i inih slika po kojima je uglavnom poznat) u fokusu njegovoga interesa je tajnoviti bakropisni mistični i zagonetni »herbarij« s temama primarnoga ljudskoga, arhetipskoga straha od nečega neiskazivo užasnoga što pristiže izvan okvira slike, morao sam pomisliti kako nam Roško nikako ne prodaje još jedan postmoderni pripovijedni cušpajz ili Da Vincijev ili nečiji drugi kod, nego knjigu koja, između svih svojih osnovnih tematsko-motivskih slojeva, izravno, zapravo, tematizira i koliko kozmološko-demijurški toliko i antropološki ustroj čovjeka kao davnoga homo sapiensa, danas degeneriranoga u minus sapiensa! Pronašao sam tako naime, svoja vrata, bar pretpostavljam, svoj »ključ« čitanja ove knjige.

Antropološka studija voljenih zabluda

»Čovjek je oduvijek bio nešto neljudsko, pa ga i nadživjeti može samo njegova neljudskost«. Nije li ovaj citat sličan kozmogonijskim »aforizmima« jednoga Ciorana? Zoran Roško nije jeftini fantast niti razočarani mistik i gnostik, dapače, temeljna obilježja njegova pisma su crni humor, groteska, ironija, mudra persiflaža, izrugivanje stereotipima svih vrsta i na mnogo mjesta ove knjige, doslovno »Hard Boiled« prepričavanje »pikarskih« zgoda glavnoga junaka svoje knjige koje se zbiva u, što je, čini mi se posebno važno, beskonačnome simultanitetu vremena i prostora o kojemu je profetski pisao Einstein. Općenito, izvrtanje onoga poznatoga, majstorska demontaža svih naših uvriježenih pa i »znanstveno-svetih« znanja i istina ono je književno umijeće koje Roška tako lako šalje u neke druge pripovjedne galaksije ‒ izvan uobičajeno nostalgično-anegdotske ili (pseudo) angažirane, uglavnom autobiografske dremeži suvremene hrvatske proze. Ono što u osnovi radi Roško vrlo je jednostavno ‒ beskompromisno relativizira upravo sve o čemu piše, pa i mjesto i »autorsku« osobu pisanja kao, zapravo, vječitoga procesa (de)semiologizacije svakoga, pa i književnoga teksta. I ono što je najvažnije, prokazivanje jezika kao mjesta svih simbolizacija ljudskoga.

»Sve je to značilo da se život prestao događati na jezicima, ili da se uvijek već događao neovisno o jeziku«. Već i ova Roškova rečenica iz temelja podriva ne samo bavljenje jezikom koje je tako snažno obilježilo cjelokupno epistemološko polje humanističkih zanosti cijeloga 20. stoljeća pa sve do danas, dovodi dakle osnovni Wittgensteinov(4) postav o tome kako su, parafraziram, granice jezika granice našega (ljudskoga) svijeta, nego još izravnije dovodi u sumnju jezik kao ono sveodređujuće ljudske povijesti! Naravno, protupitanje Rošku bilo bi ‒ zašto onda uopće piše ako stvarnost i jezik nisu ni u kakvom a nekmoli ontološkome suodnosu, nego žive jedan pokraj drugoga u vječitoj međusobnoj neizrecivosti i nedodirljivosti. Odgovor je, možda, u samome romanu. On, naime, hoće kazati kako se ništa ne samopodrazumijeva, nego se treba iznova uvijek zapitati u kojem su suodnosu danas jezik i njegov jedini istinski štićenik ‒ ljudsko biće.

Suvremenici ili sablasti?

U svijetu potpuno desupstancijaliziranoga jezika svaka je komunikacija, zapravo, polugluhi razgovor sablasti (inače, jedna od najučestalijih riječi u Minus sapiensu). Vrlo je zanimljivo kako Roško desupstancijalizaciju jezika ne vidi iz perspektive opće virtualizacije u kojoj se govor sveo na visokotehnologizirano mucanje, nego je promatra kao nešto bitno ontološko, kozmički i demijurški određeno. U svojoj izvrsnoj knjizi Filozofija usamljenosti Lars Fr. Svendesen(5) citira Daltona Conleya, koji već termin »individua« mijenja onim »intravidua«! Intraviduu, po Conleyu, temeljno određuje kao bivšu osobu danas potpuno nerazdruživu od društvenih mreža. No, nije li ta obvezujuća »društvenost« upravo ono što čovjeka porobljuje do temelja, ostavljujući ga, u moru vlastite osamljenosti?

Premda nekako »po strani« Roškov roman problematizira i ova pitanja. Nema, zapravo, konačnoga odgovora zašto nam jezik u nekim slučajevima nudi tek svoju zmijsku košuljicu kao očajan ostatak jedne posve promašene ljudske povijesti, dok u drugome ipak pruža malo nade u svoju još uvijek moguću komunikatibilnost. Što se tiče hrvatske književnosti, upravo je Roškov roman briljantan dokaz još uvijek mogućega dešifriranja ostataka ljudskoga u simboličkim sustavima u kojima je jezik osnovni semiotički potporanj svega ljudskoga ili mjesta na kojemu se događa kraj homo sapiensa? Ono što će se događati s intraviduom autora ovoga teksta, na žalost ili na sreću, nimalo ne zanima...

Ukoliko bi Zoranu Rošku trebalo pronaći poetičke suvremenike, točnije napisano sugovornike, onda su to Cervantes, Beckett, Ionesco, Camus, Sloterdijk, a poslije Sebalda, bar u mojoj krajnje osobnoj čitateljskoj vizuri, dva autora: Roberto Bolaño(6) i Ádám Bodor. Prvi, taj čudesni i tragični Čileanac, po beskrajnoj trip-maštovitosti svojih proza, koje također persifliraju sve suvremene (i ne samo književne) diskurze, i možda će spominjanje velikana suvremene mađarske književnosti Ádám Bodora nekome ovdje silno zasmetati, ali nije li groteskni svijet Bodorovoga remek-djela Okrug Sinistra(7) ovdje samo proširen na cinično kozmičku razinu? I Bolaña i Bodora ovdje spominjem tek kao pomoćne signale za snalaženje u svoj širini iz koje je moguće pristupiti Roškovome romanu.

Bodorov Okrug Sinistra ironizira jedan potpuno groteskni svijet famoznoga »okruga« u kojemu važe vrlo čudna društvena pravila, gdje Bodor izvanredno demaskira post/totalitarni kaos ili apsurdni red na »ničijoj« zemlji između Mađarske i Rumunjske. Nije mu daleko ni Roško kada na kraju svojega romana odjednom svoje junake locira u svijet fašističkoga lagera. Isto tako kao što i njegovi glavni junaci jesu neka vrst »divljih detektiva«. Jednostavno, hoću napisati kako je Zoran Roško posve unikatan autor kojemu komotno možemo, ako bude malo sreće, proreći sjajnu literarnu budućnost i ne samo unutar hrvatskih (književnih) granica.