Važnost istarskog pučkog demokrata

Boris Domagoj Biletić nam opet podaruje izbor iz bogata djela Zvane Črnje, ovajput izbor ogleda u kojima je naglasak na čakavskom korpusu i Istri. A to su Črnjine trajne preokupacije. Međutim, kako je Biletić svoj izbor popratio i predgovorom uputno se i na njega osvrnuti. Zapravo, u užem smislu riječi valjalo bi prozboriti samo o tom predgovoru i načinu izbora, kolikoći i kakvoći, a manje o Črnjinim tekstovima. No, i o njima će biti riječi upravo radi čakavštine i Istre. Biletić već samim naslovom svojega predgovora (»Je li Črnja danas živ?«) kontekstualizira, u današnje naše vrijeme, važnost i aktualnost Črnjina djela, odnosno njegovu angažiranu riječ u skladu s afirmativnom tezom o Črnji kao jednom od najvećih istarskih Hrvata.

Bez obzira na to što današnja »duhovna situacija« nije sklona takvu tipu intelektualca, a na tu se situaciju Biletić s gorčinom osvrće i osuđuje je, upravo i radi toga Biletić drži da je Črnja još vazda putokaz nama današnjima. Ili Biletićevim riječima, da je dobro imati na umu Črnjin »poučak« da se (današnji) »ne zanose efemernim glupostima trenutka, cirkusantima za dnevnu uporabu i njihovim rabotama, medijskim, virtualnim i inim teroristima, korumpiranim spodobama i lokalnim šerifima koji se igraju sudbinama tihe, šutljive (»šutljive«?), anestezirane mase« (str. 8-9.). Kako je razvidno, Biletić se jednom rečenicom obračunao s tekućim malformacijama, njenim nositeljima i trpiteljima popločanima nedovoljno sazrelom sviješću koja bi odgovorila na izazove vremena. Ta individualna i društvena svijest ostala je zarobljena različitim mistifikacijama svjesno projiciranima ideloškim pervertiranostima, za kraću ili dulju uporabu. Takvoj amorfnoj masi teško da bi ikakav tip intelektualca mogao pomoći. Govoreći o hrvatskim Don Kihotima Črnja je itekako bio svjestan toga.

Pa ipak, zbog svega toga Črnjino djelo još je vazda poticajno, jer pokazuje na goruća pitanja koja još danas nisu potpuno apsolvirana, nego se naprotiv iskrivljuju interpretacije, kako glede »pitanja« Istre tako i glede pjesništva na dijalektima, točnije na čakavskom i kajkavskom jeziku. Iako takva poezija u posljednjim desetljećima cvjeta u hrvatskom pjesništvu, a i znanstvena sistematika je osvještenija, još vazda ostaje aktualan Črnjin poziv za sređivanje, umjetničkim i estetskim vrednovanjem takve pezije, te elaboriranje teze da je hrvatska poezija znatno manjkava ako se ta poezija svede na kampanilizam. Čakavsko i istarsko u Črnje su komplementarni i nadponjujući pojmovi. Naime, kao što se Istra borila za svoju samostalnost, samobitnost i uklapanje u Hrvatsku, egzemplarni je primjer Tone Peruško, a Črnja je dakako morao spomenuti i Jugoslaviju, iako odrješito govori o jugoslavenskom unitarizmu, nacionalizmu i šovinizmu, tako se i njeno pjesništvo na čakavskom trsi dokazati svoju umjetničku vrijednost, pripadnost i sukonstituiranje hrvatske pjesničke scene. Egzemplaran je primjer Mate Balota.

Upravo ta dva korifeja Črnji će poslužiti kao argumenti za elaboriranje prije navedene teze. Pritom Črnja razvija i svoju tezu, produbljući već pripremljene aktivnosti na tom području. On strastveno brani samosvojnost Istre, njeno vjekovno nastojanje na svojoj autentičnosti i pripadnosti hrvatskom korpusu, a da pri tome ne niječe multikulturalnu činjenicu, multietničnost i multijezičnost, nego se naprotiv u njoj realizira. Jednako protiv uskogrudnog nacionalizma kao i unitarističkog jugoslavenstva. Kako rekoh, upravo mu je Tone Peruško poslužio kao korifej »istarske škole«, kao »najautoritativniji i najaktivniji naš istrolog«. On je svojim radom i pisanjem pokazao da nema proturječja između regionalnog i nacionalnog, između posebnog i općeg, Subjekta i Objekta, ako se uvažava da je riječ o dva Subjekta i njihovu nadopunjavaju.

Dapače, Črnja pridodaje i svoju varijantu biti istarskoga subjekta. On, naime, govori o stoljetnoj simbiozi i suživotu tri kulturna entiteta, za razliku od Peruškina dva. Dakle, uz brojčano dominantnu hrvatsko-čakavsku grupaciju, pretežno seljačke, uz istro-venecijansko građanstvo, postojalo područje Vodnjana, Bala, Rovinja s istro-romanskom, pretežito težačkom zajednicom. To su takozvani istarski Latini s kulturnim i jezičnim posebnostima koje nije moguće poistovjetiti sa značajkama talijanske građanske kulture. Između prve i treće grupacije nije nikada dolazilo do sukoba, nego se naprotiv razvila fratellanza. Zato Črnja rezolutno ustaje kako protiv zamisli o Istri »nobilissimi«, koja je s pozicije talijanizacije nastojala »civilizirati« taj prostor, tako i protiv Istre »sirotice«, koja je pak s unitarističke pozicije također držala da Istru treba vratiti pod svoje okrilje kako ona više ne bi bila siroče. Zato on sa svojih bežjačkih, žminjskih, rebelskih, krležijanskih pozicija strašću osviještena intelektualca, kakvih je bilo malo, a danas ih više gotovo nema – posljednji je bio Vlado Gotovac – stalno bugari svojim, kako bi sam rekao, donkihotskim vapajem, ukazujući na nepobitne istine kada je bila riječ o Istri-Subjektu i njenoj povijesnosti, njenom pučkom, težačkom i demokratskom temelju.

Slično je i sa čakavštinom. I ona se, kao i Peruškino idejno uvjerenje, oslanja na pučki element. U ovom je segmentu Črnji krucijalan argument Balotino čakavsko pjesništvo. I takvo pjesništvo Črnji je znak buđenja »narodnog, nacionalnog i pučko-demokratskog duha«. Stoga ne čudi što Črnja zapravo razvija Nazorovu tezu – svakom jeziku njegov sadržaj – tvrdeći da je dijalektalna poezija ponajprije socijalna, jer je svojim jezičnim oblikom vezana uz autentično tlo i život na tom tlu. Črnja doslovce veli da je Balotin pjesnički govor toliko prostorno i životno uvjetovan »da izvan naše tradicionalne čakavske sfere slična književna ostvarenja ne bi mogla ni nastati«, čemu bi danas ideje M. Stojevića dakako oponirale, mada valja naglasiti da se Nazorova i Stojevićeva teza ne isključuju, što su dokazali svojim pjesništvom.

Črnja ide tako daleko da tvrdi kako za čakavsku poeziju jezikoslovna posebnost nije toliko zanimljiva, nego da svoj smisao nalazi u usmjerenju prema živim i stvarnim sadržajima, autentičnosti mikro-svijeta, pri čemu to »mikro« nije provincijalno nevažno ili manje važno. Črnja jamačno više pozornosti posvećuje sociološkom pitanju književnosti nego njenom jezičnom ostvaraju u užem smislu riječi, što je i razumljivo u odnosu na ono što je htio apostrofirati kada je bila riječ o istarskoj čakavskoj poeziji. Paradoksalno je da i akteri koji su i sami pisali čakavsku poeziju – M. Franičević npr. – kao da su zazirali od naglašavanja važnosti te poezije, bar u ono vrijeme, valjda po onom ‒ »ne talasaj« ideološku »ispravnost«. I protiv takve, implicitno, unifikatorske ideje, Črnja diže svoj protestni glas, posebice protiv onih antologija koje su sustavno izbjegavale uvrstiti dijalektalnu poeziju u svoj izbor. To bi zapravo bilo svojevrsno falsificiranje stanja hrvatske pozije, jer je čakavska poezija ne samo njen integralan dio nego temelj (početak) te iste poezije. Ona izražava »idejni, iskustveni i predodžbeni sumblimat« prostora koji obasiže, legitimirajući posebnost toga bića. Črnja i to argumentira u lucidnom kritičko-analitičkom komentaru polemike o vrijednosti ili kampanilizmu dijalektalne poezije, nastale tridesetih godina u povodu antologija čakavske lirike. Na svu sreću, na Črnjino zabrinuto pitanje slijedi li, u narednom vremenu, čakavski pjesnički vatromet, danas smo svjedoci cvjetanja dijalektalne poezije na hrvatskoj književnoj sceni.

Međutim, Črnjino inzistiranje na čakavštini kao jednakovrijednom umjetničkom književnom osvarenju – on je ne baš najspretnije naziva »poezijom novog izraza« ‒ ima još jednu dimenziju, genetsku, kulturnopovijesnu i filozofsko-povijesnu. Naime, književna čakavština nije proizvod 20. stoljeća, nego ona ima dugu tradiciju, još prije renesanse, još od glagoljaških začetaka, tako da Črnja ustvrđuje kako je ona zapravo ne samo izraz istarskoga bića nego i odlučujući element konstituiranja njegove biti, subjekta, supstancije – njegove pučke naravi. Zato je za Črnju fenomen Istre povezan s čakavštinom. Ona nije samo njen konstituent nego i brana protiv povijesnih imperijalnih politikâ, s jedne strane, i unifikatorskih, unitarističkih i ideoloških represija, s druge strane; a danas bismo mogli reći, i s treće strane, kao o glasu o Istri koja da ima odcjepljujuću intenciju, ne samo kada je riječ o gospodarskom i kulturnom segmentu.

Zapanjujućom strašću, energijom, nesvodivošću, Črnja – taj možda »posljednji Mohikanac« autentičnoga istarskoga sćavunskoga i rebelskoga glasa ‒ kultiviranom rečenicom, krležijanskim vatrometom misli i riječi, kao i krležijanskom temeljnom filozofijom života, kulture i povijesti, o čemu je svojim djelom stalno svjedočio, ostaje monumentalna istarska i hrvatska intelektualna veličina. A ta veličina još je vazda živa, u koju se ne samo trebamo ugledati nego i čiju aktivnost jednako glasno i žučno valja nastaviti, da ne ostane glas vapijućeg u hrvatskoj pustinji.