Varaždinski književni obzori Jože Skoka

1.

Jedan od najplodnijih i najistaknutijih suvremenih hrvatskih književnih povjesničara, esejista, kritičara i antologičara, ali i metodičara književnog odgoja i obrazovanja, koji je i višestruki priređivač školskih čitanki i stručnih priručnikâ za nastavu hrvatskoga jezika i književnosti, a nedvojbeno i jedan od najznačajnijih živućih hrvatskih kajkavologa i krležologa – umirovljeni sveučilišni profesor i doktor humanističkih znanosti Joža Skok – već je po svome rođenju, podrijetlu, slijedu obrazovanja i profesionalnim interesima bio trajno usmjeren i na varaždinske književne teme.(1) Pod pojmom teme (ili temata) pri tome ne mislimo samo na autorova plodonosna dugogodišnja istraživanja i obradbe nekojih književnopovijesnih pojava i tekstova s varaždinskim motivsko-tematskim ishodištem ili kontekstom, nego posebice na one bitne književne osobnosti i njihove opuse kojima se Joža Skok sustavno – i gotovo zaljubljenički – bavio i višekratno vraćao. Takvo svoje kontinuirano stvaralačko usmjerenje na varaždinske književne teme i autore, osim u nizu pojedinačnih stručnih prikaza tiskanih u književnoj periodici, odnosno u prethodnim autorskim knjigama i antologijskim izborima, Skok je najprije okrunio (i ukoričio!) u zasebnoj zbirci »varaždinskih studija, eseja, članaka i autobiografskih zapisa« vrlo signifikatnoga naslova – Garestinski panopticum.(2)

Može se, dakle, već uvodno naznačiti kako su ključne odrednice autorove građanske i profesionalno-stvaralačke biografije bile ono stalno inspirativno ishodište i uporište – uz sasvim prirodnu i razumljivu privrženost (najužem) zavičaju –iz kojih su mu nadolazile ideje i nastajali tekstovi s varaždinskim književnim temama. Podsjetimo se stoga najprije glavnih postaja i odrednica iz gotovo samozatajnog, a iznimno sadržajnoga 85-godišnjeg životopisa Jože Skoka.

Rođen je 14. veljače 1931. u Petrijancu, kraj Varaždina. U rodnom je mjestu završio pučku školu, a potom polazio Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu, no sedmi i osmi gimnazijski razred (s maturom) završio je u Varaždinu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je hrvatski i ruski jezik (s književnostima), na kojem je postigao i doktorat znanosti s disertacijom Hrvatsko kajkavsko pjesništvo zavičajnih idioma (1982.).

Kao profesor hrvatskoga jezika službovao je na osnovnim i srednjim školama u Ivancu i Čakovcu (1955.-1960.), a kao profesor hrvatske književnosti predavao je na pedagoškim akademijama u Čakovcu i Zagrebu (1961.-1977.). Od 1978. godine pa sve do umirovljenja 1997. radio je kao predavač, a zatim redoviti profesor na Katedri za noviju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta, gdje je dvije posljednje radne godine bio i predstojnik Katedre (1995.-1997.). Obavljao je i dužnosti direktora Gradske knjižnice i čitaonice u Čakovcu (1960.-1961.) te dekana Pedagoške akademije u Zagrebu (1973.-1978.). Bio je među pokretačima časopisa »Umjetnost i dijete« i njegov glavni urednik (1969.-1973.) te glavni i odgovorni urednik ilustriranoga književnog lista za najmlađe »Radost (1978.-2011.), a stalni je suradnik i jedan od suurednika časopisa »Kaj« i »Kolo«.

Koliko su i kako, dakle, spomenute Skokove bitne biografsko-toponimske odrednice (Petrijanec-Zagreb-Varaždin-Zagreb-Ivanec-Čakovec-Zagreb) utjecale na njegovo gotovo »cjeloživotno« bavljenje varaždinskim književnim temama? Sam je autor na to pitanje zapravo precizno odgovorio u tjedniku Varaždinske vijesti, u interviewu što ga je s njim vodila Božica Pažur, glavna urednica časopisa Kaj (u povodu 75. godišnjice autorova života i 50. obljetnice književnoznanstvenog rada). Pogledajmo:

»Petrijanec je moja ishodišna ljudska točka; Zagreb s Nadbiskupskom klasičnom gimnazijom i dječačkim sjemeništem temelj mome klasičnom obrazovanju i svjetonazoru; Varaždin s dvije i pol gimnazijske godine temeljnica je mome književnom usmjerenju i emocionalnom sazrijevanju, a Čakovec je mjesto moga književnoznanstvenog usmjerenja, koje je nastavljeno na Pedagoškoj akademiji i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Među navedenim toponimima Ivanec je s jednoipolgodišnjim boravkom biografska epizoda, no posebno dragocjena za moja prva nastavnička, ali i životna iskustva...«(3)

U istome interviewu Skok i izrijekom ističe kako spomenute biografsko-toponimske označnice valja uvijek promatrati i u zavičajno-kajkavskom kontekstu, budući da je za većinu Hrvata-kajkavaca upravo njihov materinski kajkavski jezik ne samo toponimska oznaka zavičaja, nego i svojevrsna postojbina duha, kuća bitka (kako bi rekao Heidegger). Evo kako Skok objašnjava važnost takvih »zavičajnih impulsa« na izbor svoje profesije, ali i na svoj kasniji permanentni znanstveni interes za varaždinske književne teme:

»Mogu reći da me zavičaj bitno oplemenio, obogatio i usmjerio, jer to ‘što smo još u početku vidjeli svojim dječjim očima zapravo je sve’ – kako ističe Miroslav Krleža, odnosno da je svaki čovjek ‘dio neba, zemlje i biljki uz koje je odrastao’ – što nam otkriva književni povjesničar Antun Barac. Volim u zavičajnom kontekstu citirati Milivoja Slavičeka o zavičaju kao ‘kraju gdje me mnogo ima’; no, što sam manje fizički prisutan u zavičaju, njega je sve više u meni... Uvijek su postojali i višestruki zavičajni poticajni impulsi, među kojima su i kajkavsko-varaždinski možda presudni za moj znanstveni put.«(4)

Potom imenuje i autore svoga gotovo permanentnog stručno-znanstvenog interesa u sklopu tzv. varaždinskoga književnoga kruga:

»Kako to pokazuje i moja bibliografija, trojica su varaždinskih autora bila učestalo u središtu moga kritičkog i književnoznanstvenog interesa. To su Zvonko Milković, Gustav Krklec i Miroslav Krleža (...) U mome interesu za varaždinske autore značajno mjesto pripada i autentičnoj kontesi i poetesi Katarini Patačić, autorici ‘Pesama horvatskih’, kao što se u taj interes uklapaju i dvojica suvremenih antologijskih kajkavskih pjesnika – Stanislav Petrović, čije je rodno Križanče mitsko mjesto moje petrijanečke biografije (zbog obiteljskog vinograda u njemu), kao i Ernest Fišer svojim čakovečko-varaždinskim nokturnima i sjeverozapadnim duhom i bojama svoje poezije. No, da ne zaboravim spomenuti književnog povjesničara Miroslava Šicela, autohtonog Varaždinca, čija nam bio-bibliografija otkriva kako sam ga ‘pratio u stopu’ tijekom njegovoga dosadašnjega književnoznanstvenog rada (...)«(5)

I prije negoli ukratko prikažemo Skokove književnokritičke pristupe i prosudbe književnih opusa odabranih autora varaždinskoga književnog kruga, možda je potrebno prvo kazati kako se u tome malobrojnom krugu našao i jedan književni gigant rodom iz hrvatske metropole, Zagreba, dakle – Miroslav Krleža. Skok to uvjerljivo objašnjava:

»Autor antologijskih Balada Petrice Kerempuha nije slučajno upao u navedeni trolist. Zaokupio me jednako veličinom toga pjesničkog remek-djela, kao i obiteljskim, varaždinskim podrijetlom te indikativnim varaždinsko-zavičajnim kontekstom svoga djela. Uostalom, on sam se smatrao varaždinskim pjesnikom, ističući svome biografu kako Varaždinci uporno traže svoga pjesnika koji im se, eto, nudi, a oni ga ne prepoznaju. No, i pored količine tekstova o Krleži, ne smatram se pasioniranim krležologom, a još manje svjetonazorskim krležijancem, već jednostavno krležofilom, smatrajući ga uz Matoša i Ujevića hrastom hrvatske književnosti 20. stoljeća.«(6)

2.

Među Skokovim odabranicima u okviru varaždinskoga književnoga kruga, ali i u sklopu varaždinskih književnih tema u cjelini, Miroslavu Krleži dakle zasluženo pripada prvo i izdvojeno mjesto. Pri tome još treba naglasiti kako su Skoka kao osvjedočenoga krležofila – upravo zbog već spomenutoga »varaždinsko-kajkavskoga konteksta« – najviše i zanimale samo kajkavske dionice Krležina golema književnog opusa. No, usprkos tome »predmetnome ograničenju« Skok se i vremenski i tekstualno najduže i ponajvećma bavio Krležinim opusom. Svjedoči o tome pet opsežnih Skokovih književnopovijesnih rasprava i eseja posvećenih Baladama Petrice Kerempuha, pod zajedničkim naslovom »Krležina jezično-estetska i motivsko-idejna svekajkavska sinteza«, što ih je autor objavio u svojoj monografiji Moderno hrvatsko kajkavsko pjesništvo (1900-1950).(7) A jednako tako Skok je svoju iznimnu istraživačku i antologičarsku vrsnoću i temeljitost iskazao priredivši prvu cjelovitu Krležinu kajkavianu, pod naslovom Krležina fuga kajkavica haeretica. Izbor iz kajkavskih djela Miroslava Krleže (1993.),(8) »uključujući se na taj način neposredno u, na žalost, prilično oskudnu proslavu stote godišnjice rođenja tog najznačajnijeg hrvatskog pisca dvadesetog stoljeća« (Miroslav Šicel).(9)

Da Skokov permanentni (ne i opsesivni!) stručno-znanstveni interes za proučavanje Krležine kajkaviane traje praktično do danas, potvrđuju i tri vrsna sintetička eseja uvrštena u njegovu noviju knjigu kajkavskih studija, eseja i rasprava Ignis verbi kajkavicae, tiskanu u nakladi Kajkavskog spravišča iz Zagreba (2007.).(10) Stoga se, napokon, svakako možemo složiti i s prosudbom akademika Šicela o najvažnijim zaključcima do kojih je Skok došao u svojoj sveobuhvatnoj analizi Krležine kajkaviane:

»Od neosporive teze da je Krleža najbolje od svih hrvatskih pisaca apsorbirao hrvatsku kajkavsku književnu tradiciju, Skok sažeto pokazuje kako s jedne strane kajkavština u Krležinoj književnoj interpretaciji funkcionira kao autonomni književni jezik, a s druge, on ispituje i određene strukturalne i stilske odnose između standardnog štokavskog književnog jezika i u nj interpoliranih većih kajkavskih segmenata: riječ je, dakako, o vrlo interesantnom procesu leksičke i filozofske infiltracije stilistički obilježenih kajkavskih riječi i fraza u književni standard... Jednom riječi, obavještavajući nas i o osobnom odnosu Krleže prema kajkavskom jeziku, Skok uz naznaku bitnih karakteristika Krležine kajkaviane u izražajnom i tematskom smislu, dolazi i do logičnog i uvjerljivog zaključka kako nam kajkavske dionice Krležinog opusa, njegov kajkavski kontekst i cjelokupni kompleks kajkaviane – otvaraju i potvrđuju najautohtonija izvorišta Krležine umjetnosti koja je upravo pomoću njih i dosegla svoju najvišu razinu.«(11)

U okviru svojih središnjih varaždinskih književnih tema, osim Miroslavom Krležom, višekratno se Joža Skok bavio i stvaralačkim opusom »najvaraždinskijega pjesnika« Zvonka Milkovića (1888.-1976.), posvetivši mu tijekom duljega razdoblja dvije opsežne književnokritičke studije, jedan (autobiografski) esej i dvije značajne recenzije.(12) Ovdje namjerno navodimo termin opus, a ne (samo) pjesničko djelo, kao što bi se za Milkovića moglo logično očekivati. Naime, treba reći kako je manje poznato da je Milković bio ne samo osebujan pjesnik nego i zanimljiv putopisac, a Skok je do sada zabilježen kao jedini recenzent njegove (također samo jedne) zbirke putopisa Krenimo u rano jutro, objavljene u Varaždinu još davne 1968. godine.(13)

Budući da je Zvonko Milković veći dio svoga dugovječnoga, 88-godišnjeg života proživio u rodnome gradu Varaždinu, poslije njegova izlaska »na velika vrata« na hrvatsku književnu scenu – uvrštenjem u glasovitu antologiju Hrvatska mlada lirika 1914. godine – njegovo je pjesništvo vremenom ostalo izvan interesa relevantne književne kritike, a on kao pjesnik praktično podcijenjen i zaboravljen. I upravo će Joža Skok, samo šest godina prije pjesnikove smrti, ponovno »otkriti« i reafirmirati Milkovićev diskretan, samozatajan, ali i nezaobilazan lirski opus u kontekstu hrvatskog pjesništva 20. stoljeća. Pogledajmo:

»(...) ova lirika, u svojim osnovnim dimenzijama svedena na jedan grad, pejzaž u njegovoj pozadini i na jednu sobu ispunjenu tišinom i mrtvim prirodama, dokazuje nam, i pored sve arhaičnosti svoga svijeta i izraza, trajnost pjesničke riječi. Upravo stoga možemo bez nepotrebnog omalovažavanja ili pretjeranog laskanja za Milkovića reći da je pjesnik čije ime znači daleko više od skromnog književno-povijesnog podatka u nekoj bilješci. On doduše nije otvarao nove stranice ni stvarao posebne tokove ili orao neizorane brazde hrvatskog pjesništva, ali je pjevao po imperativu svog unutarnjeg bića i tako nam donio nekoliko zrelih pjesničkih plodova što su opravdali njegov književni napor i osigurali mu trajnu prisutnost u hrvatskoj lirici.«(14)

Jednako tako, meritorno i književnokritički nepristrano, Skok je dočekao i procijenio i objavu Milkovićevih putopisa u zajedničkoj zbirci Krenimo u rano jutro. A kako zbog nakladničke inertnosti (ili neznanja, svejedno) ova putopisna knjiga iz 1968. očito nije ni doprla do ondašnje recentne hrvatske književne kritike, Skokove su kritičke prosudbe o Milkovićevim putopisima ostale ne samo posve usamljene, nego i relevantne do danas:

»Kao i njegova lirika, i Milkovićeva je proza odviše nenametljiva, skromna, bez sadržajne i stilske blještavosti, obična, smirena i tiha, kakva je zapravo i ličnost njezinog stvaraoca. I svijet, i mjesta o kojima nam govori ovaj putopisac već su odavno obrađeni u hrvatskoj putopisnoj literaturi, jer su ih dobrim dijelom kao ciljeve svojih hodočašća odabirali putopisci od A. Nemčića do Slavka Batušića. Kako je Zvonko Milković i svojim izrazom ostao u okvirima informativnoga književnog jezika, to je izostala i moderna jezično-stilska privlačnost njegovih tekstova, pisanih u širokom vremenskom rasponu od pedeset godina (...) Milković nije pisao izrazitiji pjesnički putopis, već laganu, nepretencioznu, ponekad i sasvim privatnu putopisnu feljtonistiku« (isticanja E.F.).(15)

3.

Iako su u Skokovom najužem znanstvenom interesu od samih početaka bile hrvatska kajkavska i dječja književnost, kako pokazuje njegova iznimno bogata bibliografija, on je – osim o kajkavskim autorima i piscima za djecu – brojne svoje bibliografske jedinice posvetio i drugim značajnim imenima novije hrvatske književnosti (npr. A. Mihanoviću, Lj. Gaju, A. Šenoi, A. Kovačiću, S.S. Kranjčeviću, A.G. Matošu, D. Tadijanoviću, a Ivani Brlić-Mažuranić čak i sveobuhvatnu književnopovijesnu i interpretacijsku studiju(16)). A krugu tih istaknutih hrvatskih pisaca 19. i 20. stoljeća kojima je Joža Skok višekratno posvećivao svoju književnokritičku pozornost našao se, razumljivo, i pjesnik, pripovjedač, feljtonist i epigramatičar Gustav Krklec (1899.-1977.).

Za naše razmatranje, dakako, od posebne su važnosti Skokove književnopovijesne i esejističke elaboracije Krklečeve zavičajne lirike i feljtonistike, koje je on obuhvatio u tri karakteristična teksta: u temeljnoj studiji Zavičajni vidokruzi Krklečeve lirike, te u esejima Krklečevski zapisi Krklecu u spomen i Krklečeva varaždinska književna ishodišta.(17) Pri tome valja naglasiti kako je Skok naspram Krklecu imao i poseban emotivni odnos zbog njihove bitne biografske poveznice, jer se radilo – kako Skok kaže – o »njegovom i mojem, odnosno našem zajedničkom zavičaju«(18) (Maruševec i Petrijanec u »zaleđu« su Varaždina). A obojici je još zajedničko, po Skokovu priznanju, »krklečevsko staro srce varaždinsko, jer je zavičaj ono što trajno nosimo u sebi«.(19) Štoviše, Skok će i u svojoj književnokritičkoj valorizaciji Krklečeve lirike istaknuti značaj njihova zajedničkoga zavičaja i varaždinskih književnih ishodišta:

»U novijem hrvatskom pjesništvu, uz Matoša, Milkovića i pjesnike na kajkavskom dijalektnom idiomu, Krklec je najizrazitiji pjesnik Hrvatskog zagorja i njegova je lirika iz tog izvora trajno crpila neke od svojih najdragocjenijih sokova (...)« I zaključno: »Zavičaj kao motiv potvrdio je Krklečevu poeziju jednako kao što je ta poezija otvorila prozor u njegove, magijom ustreptale lirske riječi, osvijetljene prostore«.(20)

Dok su Krleža, Milković i Krklec, kako smo vidjeli, već zbog zavičajno-kajkavskoga konteksta i varaždinskih ishodišta svojih književnih djela postali i nezaobilazne Skokove (varaždinske) književne teme, jedan mu se takav temat – književno ime i djelo – nametnuo poradi njega samog, tj. »književnopovijesne pojave dostojne itekako naše neprigodne pažnje«.(21) Riječ je, kako će je Skok precizno označiti, o varaždinskoj kontesi i poetesi Katarini Patačić i njenoj znamenitoj kajkavskoj zbirci Pesme horvatske iz 1781. godine. O sudbini te »kaligrafski najreprezentativnije jedne kajkavske pjesmarice koja ide u red najljepših hrvatskih rukopisnih knjiga«(22) – i sudbini njene gotovo zaboravljene autorice – i Skok će ispisati možda jednu od svojih najznačajnijih i najosobnijih književnopovijesnih studija uopće, a ne samo iz okvira varaždinskih književnih tema. Iako bi se ovaj rezolutan stav mogao i šire elaborirati, neka za ilustraciju posluži tek jedan karakterističan ulomak iz Skokove prepoznatljive znanstvene argumentacije kojom književnopovijesno verificira i varaždinsku poetesu i njeno nadasve osebujno barokno stihotvorenje:

»U poeziji Katarine Patačić izuzetno skladno egzistiraju, izmjenjuju se i isprepliću individualizirani lirski subjekt visoke i profinjene književne kulture, koji suvereno i nadahnuto barata baroknim pjesničkim instrumentarijem, dakle izrazita autorska osobnost, i kolektivni lirski subjekt prepoznatljiv u direktnosti, suptilnosti i karakterističnoj metaforici svoga lirskog izričaja realiziranog u ljupkosti i ornamentici pučke fraze...«(23)

4.

U izbor svojih varaždinskih književnih tema Joža Skok je, dakako, pored etabliranih književnih osobnosti iz starije i novije hrvatske književnosti, uvrstio i nekolicinu svojih – suvremenika, među kojima je središnje mjesto pripalo akademiku Miroslavu Šicelu (rođ. 1926. godine u Varaždinu). Taj Skokov izbor nije slučajan: osim istoga biografskoga ishodišta – ugledne varaždinske Gimnazije, zajedničkoga zavičaja i izbora specijalističke struke (književnog povjesničara), gotovo su im se poklopile i profesionalno-nastavničke karijere, od srednjih škola do Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Stoga je i logično što je pet godina mlađi Šicelov kolega, po vlastitoj izjavi, svoga uvaženoga prethodnika i suradnika na Katedri za noviju hrvatsku književnost zagrebačkoga Filozofskog fakulteta (uostalom, i osobnoga prijatelja) »pratio u stopu tijekom njegova dosadašnjega književnoznanstvenog rada«.(24) Napokon, to bjelodano potvrđuje i Skokova respektabilna bibliografija, u kojoj se o Miroslavu Šicelu i njegovim djelima referira – u zasebnim prilozima ili u kontekstu širih književnih tema – nebrojeno puta.

Međutim, ono što je zanimljivije od puke katalogizacije Skokova stručnog praćenja Šicelova književnoznanstvenog rada možda je – njihova zajednička biografsko-zavičajna naklonjenost piscima »sjeverozapadnoga hrvatskog podneblja«,(25) a svakako je još važnija bliskost njihovih interpretacijskih pristupa i metodoloških modela u samom shvaćanju književnosti, odnosno u proučavanju i valoriziranju odabranih književnih opusa i njihovih autora. Za potvrdu takvoga zaključka poslužit ćemo se ključnim citatima iz tekstova oba autora, u kojima oni – jedan drugome – leksikonski sažeto detektiraju autorske koncepte i književnopovijesne metode u proučavanju hrvatske književnosti.

Skok o Miroslavu Šicelu: »Kao nastavljač (Barčevog, op. E.F.) sociološko-estetskog shvaćanja književnosti, a koje je inovirano elementima i suvremenih kritičkih teorija i metoda tzv. unutarnjeg pristupa (zagrebačke stilističke škole, op. E.F.), Šicel (...) sintetizira različite pristupe, od biografskog do stilističkog, smatrajući uvijek kako niti jedna književna metoda nije samoj sebi ciljem, tj. kako je neprihvatljivo da djelo i autor budu u funkciji, odnosno ilustraciji određene metode, već da je svaka od njih tek sredstvo, to primjerenije što se njime dospijeva do žarišta djela i svih njegovih specifičnosti«.(26)

Šicel o Joži Skoku: »Književnopovijesno djelovanje usmjerio je na proučavanje tradicionalne i suvremene kajkavske književnosti, posebno djela Galovića, Domjanića te Krležinih Balada Petrice Kerempuha. Izrazito jasnom književnopovijesnom metodom, pozitivističkim instrumentarijem, ali i modernijim pristupom – s isticanjem estetskih vrednota pojedinih analiziranih djela, pridonosi novom valoriziranju dosad dosta marginaliziranoga kajkavskog stvaralaštva u nas, promatrajući ga u kontekstu cjelokupnih literarnih procesa u hrvatskoj književnosti« (isticanja E.F.).(27)

Vrijedno je također spomenuti kako su obojica ovih značajnih suvremenih hrvatskih književnih znanstvenika – s varaždinskim biografskim pečatom – svoju zavičajnu bliskost godinama potvrđivali i plodnim djelovanjem na (re)afirmaciji i recepciji kajkavske jezične i književne baštine, ali i suvremene kajkavske književne produkcije. Osim u vlastitim stručnim i znanstvenim radovima, kao i u sveučilišnoj nastavnoj praksi, i Skok i Šicel su iznimno zaslužni za gotovo 60-godišnji uspješan institucionalni rad Kajkavskog spravišča u Zagrebu i kontinuirano izlaženje časopisa za književnost, umjetnost i kulturu »Kaj«.(28) Uz to, obojica su i počasni članovi Varaždinskoga književnog društva, a akademik Šicel je sve do smrti bio i voditelj Zavoda za znanstveni rad HAZU u Varaždinu. Zato je sasvim logično što su oba ova zaslužnika postali i dobitnici Nagrade za životno djelo Grada Varaždina – Šicel za 2005. a Skok za 2006. godinu.

U fokusu književnokritičkih interesa Jože Skoka, valja na kraju naglasiti, našla su se vrijedna autorska djela još nekoliko pisaca iz varaždinskoga književnoga kruga. Uz autore koje Skok poimence izdvaja (Stanislava Petrovića i Ernesta Fišera),(29) i to kao pripadnike »antologijskog petolista suvremenoga kajkavskog pjesništva«,(30) on je svoje instruktivne književnokritičke prikaze posvetio i knjigama Krešimira Filića,(31)Vladimira Velčića,(32)Zvonimira Bartolića(33) i Denisa Peričića.(34) Budući da je riječ o knjigama različita profila – od pjesničke zbirke (Velčić), znanstvene monografije (Filić), do kritičkoga reprint-izdanja (Bartolić) i antologijskog izbora (Peričić), kojima je zajednički tek varaždinski tematski kontekst, sasvim je razvidno koliko su za Jožu Skoka bile stvaralački poticajne ne samo uže književne varaždinske teme, nego i cjelokupna nadasve bogata varaždinska kulturna baština. A u tome fascinantnom književnoznanstvenom pregalaštvu dugom više od pola stoljeća ovaj najuporniji i najplodniji suvremeni istraživač, interpretator i (re)valorizator hrvatske kajkaviane ne posustaje niti nakon jubilarnih osamdeset i pet godina svoga nadasve plodnog i sadržajnog života.

5.

Od svoga službenog umirovljenja (1997. godine) pa do danas, dakle, u posljednja dva desetljeća, Joža Skok je ponajmanje stvaralački mirovao. Naime, on upravo u tome razdoblju objelodanjuje tiskom čak dvanaest svojih kapitalnih izdanjâ, samostalnih knjiga kojima je ne samo iznimno obogatio vlastitu respektabilnu bibliografiju, nego i suvremenu hrvatsku književnoznanstvenu riznicu. Autoru je u navedenom razdoblju posebice bila plodonosna 1999. godina, kada mu tiskom izlaze dvije reprezentativne hrvatskokajkavske antologije ‒ Rieči sa zviranjka (antologija moderne kajkavske lirike 20. stoljeća) i Ruožnik rieči (antologija hrvatske kajkavske proze). Ipak, nakladnički mu je najplodnija bila 2007. godina, kada mu redom izlazi iz tiska čak pet književnokritičkih djela: 1) Ignis verbi kajkavicae (nove kajkavske studije, eseji i rasprave); 2) Književnopovijesni ogledi i pogledi (studije, eseji i članci iz novije hrvatske književnosti na standardu); 3) Garestinski panopticum (varaždinske književne studije, eseji i zapisi ‒ prvo izdanje); 4) Književno djelo Ivane Brlić-Mažuranić (znanstvena monografija); 5) Izvori i izbori iz hrvatske dječje književnosti (zbirka književnih studija, eseja i rasprava).(35)

Svoju 80. godišnjicu života obilježio je Joža Skok 2011. godine kritičkim izdanjem jednoga kajkavskoga klasika ‒ Ezopušove basne pohorvačene Ignaca Kristijanovića (u nakladi »Tonimira« iz Varaždinskih Toplica i Ogranka Matice hrvatske iz Varaždina). A potom, u svega tri sljedeće godine, iz tiska izlazi reprezentativna Skokova »varaždinska književna trilogija«, kao kruna njegova cjelokupnoga dosadašnjega književnoznanstvenog rada, a izvorno nadahnuta upravo varaždinskim književnim temama i autorima. Riječ je o sljedećim kapitalnim djelima (koja obasižu od 468 do 548 stranica!): Garestinski hortus verbi (prva varaždinska književna hrestomatija, tiskana 2012.); Garestinski panopticum (drugo, obnovljeno i prošireno izdanje, 2013.); Garestinski gartlic rieči (antologijski izbor i književnopovijesni pregled varaždinske književnousmene baštine, 2014. godine). Evo kako je autora ovog velebnog troknjižja »portretirao« utemeljitelj suvremene hrvatske metodike književnog odgoja i obrazovanja Dragutin Rosandić:

»Antologijski izbori i književnopovijesni pregledi varaždinske književne baštine sabrani u tri knjige (Garestinski hortus verbi, Garestinski panopticum i Garestinski gartlic rieči) predstavljaju nam autora iznimne stvaralačke energije i upornosti, zaljubljenika u ljepotu kajkavske pjesničke riječi, samoprijegornog istraživača-proučavatelja hrvatske kajkavske književne baštine, suptilnog analitičara kajkavskih pjesničkih i proznih tekstova, izgrađenoga književnog metodologa, kritičara i interpretatora, te nadasve produktivnog znanstvenika i najzaslužnijega suvremenog promicatelja hrvatske kajkavske književnosti. Garestinska trilogija djelo je samoprijegornoga mara, zavičajnog žara i kreativnoga dara...«(36)

Ovdje tek ovlašno označena prebogata Skokova bibliografija, koju čini četrdesetak objavljenih samostalnih knjiga i antologijskih izborâ književnih tekstova hrvatskih pisaca, zatim 26 priređenih školskih čitanki za osnovne i srednje škole, ali i više stotina autorovih književnokritičkih studija, eseja, recenzija i članaka ‒ bez autorskih tekstova publicističke i didaktičke prirode (a i takvih je više od 250!) ‒ dakako, nije mogla ostati bez primjerene recepcije stručne javnosti, tj. bez literature o Joži Skoku. Zato je u sunakladništvu i na poticaj dvaju ogranaka Matice hrvatske (iz Varaždina i Varaždinskih Toplica), a u nakladi agilne Nakladničke kuće »Tonimir« iz Varaždinskih Toplica 2016. godine objavljen reprezentativni Zbornik radova u povodu 85. obljetnice rođenja Jože Skoka (knjiga br. 8 u Zavičajnoj biblioteci Tonimir, urednici: mr. sc. Ernest Fišer i Stjepan Juranić, recenzenti: dr. sc. Ivo Kalinski i dr. sc. Božica Pažur).(37) Kao priređivač toga značajnoga i opsežnoga jubilarnog izdanja potpisnik je ovih redaka u zaključnim napomenama, uz ostalo istaknuo:

»Izabrani radovi u Zborniku pripadaju gotovo svim vrstama književnoznanstvenih radova, i to ne samo onih iz kategorije studija, eseja i znanstvenih članaka nego i onih iz kategorije književnokritičkih osvrta, recenzija i publicističkih registracija. Točni izvori preuzetih radova istaknuti su na kraju svakog priloga u kojemu su objavljeni, uključivši njihovu ‘stručnu’ opremu. Zbornik nije zamišljen kao ekskluzivna selekcija, nego i kao ilustracija najšire recepcije pojedinih autorovih knjigâ. S tom namjerom u Zbornik su uključene i neke novinske registracije njihova predstavljanja, kao i razgovori s autorom koji ‘autobiografski’ autentično osvjetljuju njegove osobne intencije, kao i odnos prema relevantnim pitanjima koja se vežu uz njegove stavove.

Zaključno, dakle, možemo ustvrditi da je pred nama zbornik radova u kojem čak uglednih 45 autora ‒ od akademika do profesionalnih novinara ‒ uvjerljivo posvjedočuje o Joži Skoku kao o vrhunskome književnom znanstveniku koji je svojom respektabilnom bibliografijom obuhvatio i osvijetlio ne samo širok dijapazon književnopovijesnih i književnokritičkih temâ u korpusu novije hrvatske književnosti, nego je vjerodostojnošću i argumentiranošću svojih stručnih prosudbi gotovo korifejski utvrdio i visoka estetska mjerila i književnoumjetničke standarde u našoj suvremenoj znanosti o književnosti. Pri tome valja posebno istaknuti njegove antologijske doprinose hrvatskoj kajkaviani, koju je meritorno integrirao u matične tokove hrvatske književnosti, dok je svojom kapitalnom varaždinskom književnom trilogijom ostavio i trajni književnoznanstveni spomenik svome zavičajnom gradu Varaždinu.«(38)

(38) Usp. Ernest Fišer: Priređivačeve napomene, u Zborniku radova: Joža Skok – Prilozi povijesti hrvatske kajkavske i dječje književnosti, izd. Nakladnička kuća »Tonimir«, Varaždinske Toplice, 2016., str. 500-501.