Uzoran zbornik posvećen Joži Skoku

Zbornik radova u povodu 85. obljetnice sveučilišna profesora (sada u mirovini) Jože Skoka uzoran je zbornik kako glede modela realizacije obljetničkih zbornika tako i glede metodologijâ prezentiranih u zborniku, odnosno u radovima koji čine zbornik. Glede modela realizacije zbornik donosi gotovo sve relevantne radove o spektru Skokovih književnopovijesnih, književnokritičnih i antologijskih djelatnosti. Odnosi se to ponajprije na Skokovu književnoznanstvenu kajkavianu, kao i autorovu posvećenost dječjoj književnosti. Ali, to nije sve, ako predhodne smjerove shvatimo u užem smislu riječi. Naime, pritom priređivač zbornika nije zanemario Skokovo užezavičajno tematsko zanimanje, dakle njegov varaždinski panopticum, njegovu antologičarsku djelatnost, kako kajkavske književnosti tako i dječje, uredničku (ujedno i edukativnu) djelatnost u različitim časopisima (dječji časopis Radost, časopisKaj, i dr.), priređivačkih radova, bogatu leksikografsku djelatnost (Krležina kajkaviana), selektorski rad, su/autorski rad na čitankama, njegove intervjue iz kojih se mogu iščitati ne samo autobiografske portretne karakteristike, nego i određene naznake poimanja književnosti uopće.

U skladu s tim modelom, priređivač, Ernest Fišer, građu je raspodijelio u pet većih dijelova. Prvo poglavlje tako okuplja radove o Skokovoj književnoznanstvenoj kajkaviani. Naglasili bismo da je to najtemeljnija i književnopovijesno najrelevantnija Skokova znanstvena djelatnost. Njome je on nesumnjivo pridonio književnoznanstvenim bitnim spoznajama za korpus hrvatske književnosti pisane kajkavskim jezikom. Ujedno je književnopovijesno kontekstualizirajući pokazao kako je ona (kao i čakavska, dodajmo) integralni dio hrvatske književnosti uopće, a ne nekakvo separatno tijelo na većem matičnom korpusu, te ga se tobože treba »trpjeti«, kad je već tu, kao nekakvu provincijalnu nostalgičnu gestu, dopuštajući joj da se u tom kampanilističkom rezervatu »iživljava«.

Tako se, naime, često mislilo o tim književnostima sve do zadnje trećine 20. stoljeća; tada su takvu zabludu uklonili s jedne strane Čakavski sabor i njen motor movens Zvane Črnja, a s druge strane ono što bi lijepo ujedinio pojam Kajkavskog spravišča, u kojemu je Joža Skok imao nezanemarivu ulogu. Tim korifejima zacijelo valja odati priznanje, i to im treba dati »institucija književnosti«, a ne sporadično pojedinačno. Upravo su Skokove studije i rasprave argumentirano podastrijele elemente digniteta i umjetničke vrijednosti književnosti pisane na neštokavskim jezicima, koji su, uzgred, bili stariji glede književne uporabe nego standardizirana štokavština.

Drugo se poglavlje logično naslanja na prvo, komplementarno je i nadopunjujuće, jer tematizira Skokov antologičarski kajkavski korpus, ne samo poezije nego i drugih književnih vrsta (drame, proze, eseja). Da se Joža Skok i nije bavio književnopovijesnim i književnokritičkim radom, već bi njegove brojne antologije kajkavskoga pjesništva, od kojih su zacijelo kapitalne Ogenj reči te Fuga kajkavica haeretica, bile dostatne da ostane trajno ubilježen u književnoznanstvenom i književnokritičkom polju hrvatske književnosti. Upravo je taj rad komplementaran predhodnome, jer na svoj antologičarski način valorizira i estetski vrednuje kajkavsko pjesništvo, koje svojim ostvarenjima, dakle »iznutra«, pridonosi umjetničkoj vrijednosti hrvatskoga pjesništva. Time se potvrđuje teza da je pjesništvo na nestandardnom književnom jeziku, dakle kajkavsko i čakavsko, kao što rekosmo ne samo nekakav kampanilistički dodatak hrvatskomu pjesništvu, nego da ono participira u najvećim estetskim dosezima toga pjesništva.

U trećem dijelu Fišer je grupirao Skokov varaždinski književni panopticum. Skokova preokupacija usredotočena je na književni zavičajni prostor, odnosno književne djelatnike toga areala. Metodološki su i one uzorno realizirane, bibliografski, leksikonski, enciklopedijski i kritičko-medaljonski. Nije to samo nostalgična gesta koja je sentimentno privezana za zavičajno ishodište, pa je s tim u vezi i njegova posveta, nego je to književna topografija određenoga kraja u njegovoj kulturnoknjiževnoj antropologiji. Time se pridonosi općoj kulturnoj i književnoj slici hrvatske episteme, i kao takve nezanemarive u detektiranju raznolikosti hrvatskoga bića uopće. Na taj se način Skok ucjepljuje u plejadu od Kukuljevića, Jagića, Vodnika do Šicela, kako apostrofira i Fišer.

Četvrto poglavlje zbornika obuhvaća polje Skokova bavljenja dječjom književnosti. Ono je bilo raznovrsno. Naime, od sastavljanja antologija toga pjesništva, edukativnih aktivnosti, i u redakcijama dječjih novina i časopisa, u pisanju tekstova iz toga područja, fakultetskim predavanjima o toj književnosti, do čitanaka (kao autor ili suautor), uglavnom za osnovne škole, gdje je predhodni rad došao do svojih najboljih oprimjerenja. Ne smije se zaboraviti također i njegov priređivački rad autora dječje književnosti, kao i uvođenje kolegija dječje književnosti na katedri za hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.

U petom poglavlju sakupljeni su biografski, autobiografski i bibliografski prilozi koji portretiraju Skoka. U tom su poglavlju i intervjui koji otkrivaju Skokov način razmišljanja, njegove preferencije, kao i u stanovitom smislu njegovu ideju književnosti i umjetnosti načelno. I taj dio predstavlja nužan prilog upoznavanju Skokove široke stvaralačke djelatnosti, njegovu radionicu, njegovo marno pregalaštvo, te njegovo uvažavanje Drugoga kao ravnopravnoga sudionika u komunikacijskom lancu, posebice kada je o književnosti riječ.

Kako u zborniku svojim radovima o Skokovoj djelatnosti sudjeluju brojni književni znanstvenici, zbornik je ujedno i uvid u različite metodološke pristupe ‒ od bibliografiranja, biografiranja, dakle nužne pozitivističke, sveučilišno-profesorske pristupe, do najsuvremenijega pristupa određenoj književnoj građi. U tom smislu moglo bi se reći da je zbornik ujedno i svojevrsno ogledalo metodoloških orijentacija suvremene hrvatske književno-znanstvene misli.

Možemo još jednom naglasiti kako ovaj zbornik predstavlja uzorit model strukturiranja zbornika posvećenoga određenoj znanstvenoj osobi u svim aspektima njegova rada i prinosa unutar područja hrvatske književnoznanstvene, književno­povijesne i književnokritičke djelatnosti, sa svim dodatnim »rukavcima«. Zbornik je na taj način potvrdio kako Skokovo znanstveno djelovanje tako i dignitet područjâ kojima se bavio, posebno afirmirajući korpus kajkavske književnosti. On nije samo pohvalni respekt, a i to bi bilo dostatno, nego je ujedno i legitimacija u dvostrukom smislu. S jedne strane, obasiže Skokovu cjelokupnu »književnu djelatnost«, katalogizirajući i argumentirajući »znanstvenu osobnost«, a s druge strane, samim tim, svjedoči o umjetničkoj vrijednosti Skokom motrena polja hrvatske književnosti. U tom su smislu zbornici »dvostruki glas« i svjedočanstvo.