Usredotočenost na stanje subjekta

Evo nam ponovno kratke zbirke Slavka Jendrička od svega 25 pjesama. Je li to furor obilja ili furor redukcije? Jer poetički nema bitne mijene, naročito ne u odnosu na prethodnu zbirku (Strieglovi hologrami, 2017.). Ali, motrena zbirka se na raniju ne naslanja ni u kojemu drugom sloju. Nema motivskoga spomena voda, (Jendričkovih) rijeka, krajolika (Siska i okolice), kulturnoumjetničkoga sloja, različitih aktera te scene (Slava Raškaj). Ovdje je riječ o nečemu drugome. I valjalo bi naš razgovor početi od posljednje pjesme u zbirci (Vidrićevski 25), jer ona »eksplicitno«, naslovno, signira navedenu redukciju količine, svedenu na vidrićevsku mjeru manjega broja pjesama u zbirci, pa je zbog toga, iako manje nego u Vidrića, autor prihvatio sugestiju mjere, kolikoće, glede broja pjesama u zbirci.

Od te bi pjesme valjalo poći i zbog razloga glavne motivsko-tematske usredotočenosti zbirke. Naime, već je na prvi pogled razvidno da se Jendričko uredotočuje na propitkivanje intimnijega statusa (lirskog) subjekta, te je sva zbirka u tom »ključu« i razvijana. Točnije bi bilo reći ‒ osobnosti statusa subjekta, jer bi nas izraz »intimno« mogao navesti na trag ispovjednosti u užem smislu riječi. Ovdje je pak riječ o statusu osobnosti koja se konstelira na poprilično apsurdističkom modus. Ne samo da nerijetko susrećemo leksem »apsurd«, nego se, što je važnije, status osobnosti konstruira na takvom načinu. Navedena pjesma afirmira neuobičajeno kod statusa subjekta, ono neuobičajeno koje bi se u konvencionalnom određenju moglo označiti kao negativno ili, točnije, u suprotnosti s onim naznakama koje će u drugoj pjesmi označiti kao civilizacijskim (Prosječni civilizacijski saloni), a koji donekle disciplinira taj status.

Međutim, navedeni se status osobnosti izgrađuje na više načina i nije jednovalentan. Ponajprije interesanstan je odnos pojavnosti i statusa aktera, osobnosti. Kada lirski iskazivač prepušta pojavnostima da sa »svoje strane« nešto promotre, tada one poprimajući status aktera mogu preobraziti antropološko (ovdje je to status osobnosti) u nešto »divlje«, koje se opet, sa »svoje strane«, dosciplinira određenim kulturnim i civilacijskim normana (Prosječni civilizacijski saloni).

Na taj se način status osobnosti uljuđuje, što u Jendričkovu poimanju više znači kroćenje u ne baš poželjnom smislu. Ono je dakle bliže umrtvljivanju. Na razini svijesti dotične osobnosti promjene se mogu događati stimulusima i/ili spoznajom, pa je dakle riječ o iskustvenim provjerama ili kognitivnim aktivnostima (Ne možemo propasti), gdje ova potonja, slično kao i u prvom primjeru, vrši ulogu kroćenja, dakako ne vazda najpoželjnijega. Sve to Jendričko ne boji sentimentalnim gestama utjehe, nego naprotiv najčešće ironijski, unatoč eksplicitnom iskazu o spašavanju »nikome ugodna humora« (Depresija). A to se odnosi na obje strane, sve aktere naime koji stupaju u bilo kakvu međusobnu vezu. Dakle, nema zazivanja dobroga staroga svijeta, nego konstelacija trenutna, aktualna stanja strukturira takovost u kojoj akteri nisu nedužni upravo za tu takovost.

Zanimljiva je i konstelacija koju čini stanje svijeta, odnosno stanje javnosti i onoga tko je odgovoran za takvo, određeno, stanje (Politički kupleraj). I to je pitanje složeno. S jedne je strane javna scena kao »datost«, a s druge je strane nemoćan, »postranični« subjekt, akter. Problem krivnje nije isključujući, jer su obje te sfere prisiljene na određenu korespondenciju, međuprožimanje i suživot, bez obzira na polarizaciju »njihovo« i »moje«. Nego, i takav »raspored stvari« Jendričku dopušta nijanse, pa će ponekad neuporabivost subjekta ovisiti o mjeri čuvanja mjesta za Drugog (Neupotrebljiv), a to znači da je riječ o trošivosti subjekta u određenom zajedništvu.

Dakle, mogli bismo reći da Jendričko propitkuje tri različita sektora. Prvi je status subjekta, osobnosti kako smo precizirali, u svom jastvu. Točnije, u njegovu konstituiranju sa svim »uzgrednostima« kao predikativnostima. Drugi je sektor status pojavnosti u pretenziji njena »osvajanja«, odnosno nametanja kao aktivnog sudionika, aktera, ovisno o moći subjekta. Treći je sektor status Drugoga kao »provokatora« pojedinih stanja i međuovosnosti, ovisno o raspoloživosti subjekta za pripravu mjesta.

Prije smo načeli problem apsurdnosti. On je u Jendrička strukturni problem. Naime, pjesme su konstruirane na načelu apsurdnosti, odnosno na načelu obrata. Jedan motivski plan razvija određenu semantičku situaciju, da bi potom drugi (slijedeći) motivski plan neočekivano ponudio ono što se ne očekuje logikom značenjskoga niza prvoga motivacijskoga plana. Upravo u tom »cijepu« je usidren svojevrsni etički obrat u središtu kojega je najčešće ironijska pozicija lirskog subjekta.

Ako se dosad navedene objekcije odnose uglavnom na prvi, dulji cuklus zbirke, što nam nudi drugi, kraći ciklus, ako izdvojimo posljednju pjesmu, kao jedinu u trećem ciklusu, o kojoj smo nešto rekli na početku naših zapažanja. Ili drukčije rečeno, što na koncu preostaje? »Zamračivanje duše«, kako je naslovljena prva pjesma drugog ciklusa. Ili je i to jedan od autorovih trikova kako bi se samozavarao. Iako u pjesmama ima aluzija na »politički kupleraj«, kako bi rekao Jendričko, nema izravnijega i eksplicitnijega protesta ili angažmana, iako jedan izvor »zamračivanja« jamačno dolazi iz toga kruga.

Zapravo, moglo bi se reći kako je središnji stih, pa i čitave zbirke, onaj koji eksplicitno izriče stanje osobnosti u naporu da se ostane neprimjetan (»životinje biraju sporedne staze kada se pouzdano osjete na daljinu / učim od njih prolaziti nezapaženo nevoljen neupotrebljiv kao nekoć« – Otvorena ljuska). Riječ je o postraničnosti subjekta u njegovu okolnosvjetskom i u bližim odnosima s akterima koji napučuju blisko. Svaki napor da se to izbjegne iluzijski je, jer se odmah javljaju situacije stanja koje konsteliraju zamračivanje (Zamračeni povod) u koje subjekt tone, čak optužujući sebe za propuste (Klasična rupa kontrasta).

Kada je ranije spomenuta mogućnost redukcije, ovdje se ne radi o redukciji jezična iskaza, jer je on jendričkovski prepoznat, nego je riječ o redukciji motivskoga plana (nema spomena o zavičajnim prirodnim i kulturnim figurama), odnosno semantičkoga opsega, i redukciji svijeta na osobnost. Ona se konstelira u sve većem polju manjka, koliko osobno namjerno toliko i okolno uvjetovano. A to bi značilo da je i mogućnost komunikacije s drugim sve tanja, a subjekt sve osamljeniji, što – dadne se naslutiti ‒ baš i nije neko stanje ugode, ali je znak svojevrsne »konačnosti«.