Đuro Sudeta kao pripovjedač

Književnoj i široj javnosti Đuro Sudeta je danas uglavnom poznat po svojim pjesmama i fantastičnoj pripovijesti Mor. Znatan broj proza, što razasutih po časopisima, što ostalih nedovršenih u rukopisu, koje je Mate Ujević skupio i u Izabranim djelima Đure Sudete (Proza sv. 1 i Proza sv. 2) objavio1943. godine, još čeka svoga interpreta. Ovaj rad raščlanjuje dio tih proza, uglavnom humoreske i novele, i u njima prikazuje Sudetu u novom svjetlu afirmacije života, kao energičnog i odlučnog mladog intelektualca i vještoga pripovjedača koji se ne libi zarezati skalpelom u bolesno tkivo slikajući život u podravskom, odnosno bilogorskom selu i gradu ili kritički prikazujući puno veće društvene i političke teme za vrijeme i neposredno poslije Prvog svjetskog rata. Manji dio proza lirski je obojan, autobiografski intoniran i u suglasju je sa Sudetinom poezijom i lirskim dionicama Mora, odnosno obilježen sutonskim ugođajima i produhovljenim odnosima čovjeka prema prirodi, Bogu i samom čovjeku, bratu i supatniku.

Novije prosudbe o Sudetinoj prozi

Unatoč dobu nesklonu poetskoj riječi, Sudetina poezija odolijeva koroziji vremena, nalazi put do čitatelja, ali i do kritičara i inih istraživača. Opsežna literatura o pjesniku sutona i sutonskih ugođaja okupljena oko ustaljenih sintagmi »pjesnik bolne nježnosti«, »pjesnik krajolika duše«, »pjesnik smrti«, »pjesnik umiranja«..., koje su neosporno rječite i koje zadiru u srž njegove poetike, pisca ovih redaka kao i sve koji vole poetsku riječ, dovode u kušnju, jer, očito puno toga je već rečeno, pa ne treba ponavljati i tako gubiti dragocjeno vrijeme, a potom, iz iskustva je već poznato da je teško osporiti već prihvaćeno. Novija izdanja, virovsko (Đuro Sudeta u Virju: 1923.-1927., Virje, 2002.), Znanstveni skup o Đuri Sudeti (Bjelovar, 6. svibnja 2004.) i Sudetin zbornik (Đuro Sudeta:pjesnik i pripovjedač, Bjelovar – Zagreb, 2005.) govore suprotno. Nije još sve istraženo, još se ne nazire točka na kraju duge rečenice o ovome pjesniku. I ne samo pjesniku, već i prozaiku, i to ne samo Mora, već i drugih proza, novela, humoreski, feljtona, članaka...

Na tragu smo Pavlovićeva Albuma vedrine, prosanjanih portreta hrvatskih pisaca u kojemu je na počasnom mjestu Sudeta, Ariel hrvatske lirike. Kročili smo u nove obasjane prostore drugačijih sintaktičkih odnosa, mreža značenja i lucidnih objašnjenja, međuprožimanja radosti i žalosti, svjetla i tame, života i smrti..., dinamične odnose mikro i makrostruktura bilo da govorimo o poeziji ili o novelama o ljudskoj duši, ili pak o humoreskama, pismima... Krepčinom duha pobijeđene su sentimentalnost i morbidnost. Pavlovićeva studija Osamljenim stazama Đure Sudete objavljena je tek 2005., iako je nastala ranih 70-ih godina 20. stoljeća. Koliko je mogla biti poznata i drugima, teško je reći, no na njezinom tragu su promišljanja Diane Zalar o Sudetinoj prozi (Humoreske Đure Sudete), a i stilistička raščlamba pjesme Trubadur Ive Pintera (Bezdnaost trubadura u Trubaduru u zborniku Đuro Sudeta: pjesnik i pripovjedač) te najnovija studija Natalije Poredski i Stjepana Banasa (Svitanja i sutoni, Hercegovac, 2011.).

Sudetina proza ostala je do danas u sjeni poezije izuzmemo li fantastičnu pripovijest Mor. Pjesnik je u svome kratkom životu objavio dvije zbirke poezije (Osamljenim stazama, 1924. i Kućice u dolu, 1926.), za treću (Sutoni, 1929.) odabrao znatan broj pjesama, ali njezin izlazak nije dočekao. Za života mu nije tiskana ni jedna knjiga proze. Prozu je smatrao manje dorađenom no poeziju. Prozni diskurs je sam po sebi drugačiji, zahtijeva više vremena, pripreme, razrade... a Sudeta ga očito nije imao. Točnije, imao ga je sve manje. Iz današnje perspektive gledano, u nepunih osam godina, od prve objavljene pjesme simboličnog naslova Sutoni u časopisu Luč (1919.) pa do posljednje U crnini (1927.) u koprivničkom Domaćem ognjištu, dakle u tom kratkom vremenskom odsječku nastalo je po opsegu veliko i po literarnim dosezima značajno djelo. U navršenoj 24. godini života Sudeta je dosegnuo zenit svoga stvaralaštva. Sveukupno oko 300 pjesama, dvadesetak novela, kraćih pripovijesti i humoreski, nedovršen roman Zasjenjeni dani, nekoliko feljtona, mnoštvo članaka i prikaza u Našem listu, Spomenica o četrdesetgodišnjiciHrvatskog pjevačkog društva Rusan (1924.), Uvod u spomen spis u povodu proslave 20.godišnjice Hrvatskog sokola u Koprivnici... Dodajmo i šaljive listove pisane rukom Čuča, Šaljiva pošta, Nova šaljiva pošta koje je Sudeta pokrenuo, uređivao i pisao za njih priloge.

Ako je Sudetina lirika, kako navodi Mate Ujević, »intimni dnevnik, u koji je pjesnik unosio sve titraje svoje duše, sve kucaje svoga srca i sve afinitete sa svijetom i životom«, što je neosporno točno te primjenjivo i za jedan dio njegove proze, posebice autobiografski dio (Sjenke, Sjena, Pismo, Zasjenjeni dani...), za drugi dio proze može se reći da je svojevrsni pjesnikov obračun sa svijetom u kojemu je živio a pritom mislimo na feljton Novela te humoreske Volovski ekspoze na polnoćnicu, Njegovo Veličanstvo »Oni« i Koprivnica za 1000 godina. S manje žučljivosti, ali zato literarno dorađenije i dovršenije su pripovijesti Narodni mučenik, Kraljevka i Rađanje čovjeka.

Virovska životna i stvaralačka dionica

Sudeta je došao u Virje u ožujku 1923. S dvadeset godina istom se ulazi u književni život, no Sudeta je već imao desetak objavljenih pjesama po raznim časopisima, tiskane feljtone Molitva (Zora-Luč, 1920./1921.), Uskrsnuće (Zora-Luč, 1920./1921.), Zenitisti (Luč, 1921./1922.) i pripovijest Sjena (Luč, 1922./1923.). U Virju će Sudeta postići punu književnu zrelost, pripremiti i tiskati dvije knjige pjesama, napisati glavninu svojih djela pa stoga možemo ustvrditi da je virovska dionica vrijeme pune književne afirmacije.

Energičan, s jasnim stavovima i prema literaturi, prema vjeri, prema prosvjeti i tada dominirajućoj školi rada, ali i prema sredini i društvu u kojemu se našao, mladi će se učitelj u cijelosti predati radu u Građanskoj školi, ali i izvan nje. S Milkom Tišljarom pokreće i izdaje Naš list za koji piše članke i prikaze, dopisuje se s mnogim piscima i prijateljima, učiteljima, urednicima... (Mate Ujević, Ivo Horvat, Josip Vrana, Josip Cvrtila, Ivanka Vujčić, Cecilija Debač, Zlata Sudeta, Mato Sudeta...), objavljuje humoreske Njihovo Veličanstvo »Oni« (Hrvatski narod, 1923.), Koprivnica za 1000 godina (Hrvatski narod, 1924.), Volovski ekspoze na polnoćnicu (Naš list, 2. veljače 1924.), pripovijesti Semin Stanković: Duša (Luč, 1924.), Bez naslova (Naš list, 19. travnja 1924.), Narodni mučenik (Luč, 1924./1925.). U Virju je nastala i u rukopisu sve do 1977. ostala zbirka Lirika 1923. kao i fantastična pripovijest Mor koju je Sudeta pisao tijekom ožujka i travnja 1926., a svjetlo dana ugledala je 1930. i do danas objavljena u brojnim izdanjima. Navedenim djelima dodajemo i rukopisnu ostavštinu i u njoj priče i pripovijesti Rađanje čovjeka, Kraljevka, nedovršeni roman Zasjenjeni dani te već spomenute spomenice Hrvatskom pjevačkom društvu Rusan u Virju i Hrvatskom sokolu u Koprivnici. Kad sve sagledamo u cjelini, naslućuju se silna erudicija i još veća energija, stvaralački zamasi i zanosi ovoga od sušice rano oboljelog pisca koji je prošao težak put odrastanja i školovanja djeteta sa sela.

Virovska dionica trajala je samo četiri godine, s time da je nerijetko izbivao liječeći se u Topolšici (srpanj 1925. – ožujak 1926.), Zakladnoj bolnici u Zagrebu (ožujka 1926.) te u Koprivničkoj bolnici (24. veljače 1927. – 30. travnja 1927.), odnosno provodeći ljetne praznike u predivnim moslavačkim krajolicima u rodnoj Staroj Ploščici ili kod brata Mate, učitelja i prosvjetnog referenta u Koprivnici. Đuro Sudeta je umro 30. travnja 1927. u Koprivnici i sahranjen na koprivničkom groblju.

Sudeta je rođen u Staroj Ploščici 10. travnja 1903. i u rodnom selu je završio pučku školu, a u Zagrebu, u Donjem gradu gimnaziju, a potom i preparandiju. Uzdržavao se ministrirajući. Stanovao je po vlažnim podrumima pa je rano obolio od tada neizlječive tuberkuloze.

U vrijeme Sudetina boravka u Virju na virovskoj Građanskoj školi radili su Franjo Viktor Šignjar, slikar, pedagog, pisac dramskih tekstova i pripovijesti, te Franjo Matica, pjesnikov učitelj u Ploščici. U Virje su tih godina navraćali ugledni Virovci, svećenik i pisac Ivanko Janko Vlašićak kojemu je Sudeta za tisak pripremao Hrvatske duše, almanah hrvatskih katoličkih svećenika kao i Franjo Fancev, već afirmirani sveučilišni profesor starije hrvatske književnosti, od 1925. akademik, a potom i ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Sudeta je i poslije smrti živio u sjećanjima mnogih Virovaca, učenika, prijatelja, mještana koji su mu 1940. podigli i spomen-ploču u prigodi 1300. godišnjice veza Hrvata sa Svetom Stolicom kada je mjesto posjetio zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, a Kamilo Križanić, koji je tih godina radio na virovskoj školi, pripremio je spomen-knjigu Uspomeni ĐureSudete. Stotu godišnjicu pjesnikova rođenja Virovci su obilježili velebnom monografijom Đuro Sudeta u Virju: 1923.-1927. u nakladi Osnovne škole prof. Franje V. Šignjara, a uredio ju je neumorni i svestrani Dražen Podravec.

Đuro Sudeta je pripadao krugu energičnih i angažiranih pisaca što se najbolje vidi iz pisama. S Josipom Vranom planirao je pokrenuti časopis sličan Vrelu, a s Milkom Tišljarom biblioteku Virovski pisci, u kojoj je namjeravao tiskati pripovijesti Ivanka Janka Vlašićka, povijest Virja Franje Fanceva, pučke igrokaze Franje Viktora Šignjara. Josipu Cvrtili piše iz Stare Ploščice 30. srpnja 1926. o Moru i njegovom nastanku te kako je na pripovijest zaboravio, iako ju je prvotno mislio objaviti u zasebnoj knjizi. Htio je objaviti i zbirku pripovjedaka kako piše Mati Ujeviću 15. siječnja 1925. u koju je uvrstio: Njihovo Veličanstvo »Oni«,Semin Stanković: Duša, Keti, Na periferiji, Vuci, Tajna crnih kabineta, Smrt Kuzme Paravića, staromodnog učitelja, Nas tri. Započeti i očito izgubljeni roman iz učiteljskog života također je ostao nedovršen kao i roman Zasjenjeni dani. Planova je bilo puno, a vremena malo.

Čari provincije: humoreske

Život u manjim sredinama s ustaljenim običajima i navikama sirenski je privlačan svakom piscu pa mu ni Sudeta nije mogao odoljeti. Događaji pogodni poruzi i smijehu svakodnevno su se pred njegovim očima izmjenjivali i nudili, on ih je bilježio i u Čuči objavljivao, čime je navukao bijes mnogih moćnih i manje moćnih pa i same zbornice. Razglednica Virja, predočena u pismu Ivanki Vujčić 11. studenoga 1926., stilom bliska Matoševim invektivama, a k tome začinjena zrncem ironije, oslikana u vještim poredbama i naglim obratima, i danas, uz sve literarne odlike transpozicije stvarnosti, pokazuje krepkost Sudetina nemirećeg duha. Pismo započinje ispravkom, gotovo poslovičnom doskočicom, da Virje nije kraj Đurđevca, već je Đurđevac kraj Virja, jer je Virje znatno veće pa u furioznom tempu nabraja sve njegove »znamenitosti«:

»...ima: 27 birtija, 2 hotela, poštu, kolodvor, općinu, zatvor, 1 biljard, 2 motocikla, 19 učitelja, doktora, popa i kapelana, 2 banke, 30 trgovina, 4 poludjevice, 32 djevice, bezbroj milostivih i milovidnih gospođa, 1 popadiju, 3 usidjelice itd.

Vi ste, dijete, mislili da je Virje – najtamnija provincija. Da je tamnija provincija od Kustošije. Ne, Virje ima 2 radija, ma tko da se svega sjeti. Ima i nekoliko kelnerica, i što vam ja sve znam i, dabome, jednu školu i jednu crkvu. Pije se vrlo malo, naime: obično se loče; ljubi se još manje – bećari se. Kraj nema novaca, ali je vrlo bogat. Ima pokvarene djevojke, ali vjerne žene, agresivne mladiće i vrlo škrte muževe. Život je familijaran, nitko naime nikud ne ide, jer je sve križ-kraš posvađano, pa svi žive u familiji. I to da je najtamnija provincija! Tu vam se, dijete, živi ko u zemlji ‘slasti i lasti’. Ljudi ne griješe, vidi se iz toga što se vrlo rijetko ispovijedaju; vjerni su ženama, jer se još nisu obazreli na njihova zabadanja. Jedu dobro, jer na ulici glasno ‘podrigavaju’, svađaju se, jer nemaju nogometnih klubova. Ubijaju se, za malu promjenu. U zatvor ne idu, jer se obično isplate. Ne zaboravite, dijete, nikada da imate majku i da ima ljudi, koji trunu po provincijama. I da je ta provincija, crna i zamršena mnogo interesantnija nego nebulozni i podbuli Zagreb. U Zagrebu se umre, ovdje se crkne, tamo se gladuje, ovdje dangubi.«(1)

U svojim humoreskama Sudeta je ponudio i razglednicu Đurđevca, ali i razglednicu Koprivnice. Potonja, naslovljena Koprivnica za 1000 godina: pripovijest jednog čudnog sna previše je usmjerena dalekoj budućnosti, a ostala je i nedovršena te mnoštvo imena koja se spominju danas u čitatelja ne pobuđuju gotovo nikakve konotacije. Humoreska počinje susretom učitelja Božidara Matića s profesorom povijesti Koprivnice koji gostu objašnjava grad i njegove znamenitosti. Matić nosi sliku grada, ali on se promijenio do neprepoznatljivosti pa otuda začudnost. Na sreću, njegov domaćin, učeni predavač na Narodnom univerzitetu uviđavan je i strpljiv čovjek i zna odgovore na sva pitanja. Ukinuto je vatrogasno društvo jer grad je izgrađen od nezapaljivih materijala. Matić ovo društvo pamti po velebnim zabavama na kojima se dobro jelo i još bolje pijančevalo. Na mjestu franjevačkog samostana i crkve sagrađen je Univerzitet morala. Esperanto je jezik sporazumijevanja, a gostionice su nalik ljekarnama jer sva hrana je u obliku pilula. Umjesto mesa koriste se ekstrakti. Na nedalekoj Dravi je centrala, a na njoj brzojav bez žica... Odlaze u muzej, a Matić ne krije oduševljenje 20. stoljećem, knjigama Miroslava Krleže i drugim izdanjima Vinka Vošickog, ali i drugim knjigama Rudolfa Horvata, Đure Szaboa, Emilija Laszowskog, Vjekoslava Klaića, Mate Sudete, Zlate Sudete...

Razglednica Đurđevca (Njihovo Veličanstvo »Oni«), vjerna slika hrvatskog gradića 20-ih godina 20. stoljeća puno je zanimljivija, jer je aktualnija, životnija, a konotacije s ironijskim nijansama literarno su uspjelije te pokazuju Sudetine pripovjedačke vještine koji uočava važne detalje i zna ih, što je važnije, u pravom trenutku utkati u potku priče. Od prve pojave glavnoga lika, pisara iz Virja, njegove simbolične geste kad stavlja cilindar na glavu i uzima štap u ruku te kreće na željezničku stanicu Virje s namjerom da otputuje u Đurđevac da bi prisustvovao njihovom čuvenom plesu pa do završne, naglog prekida priče, pratimo finu, gotovo paučinastu nit ironije. Ples je više od zabave: »sijelo sveukupnoga mnijenja političkoga i modnoga, utočište svih idealno zaljubljenih, sredstvo za rasturanje pokvarenih vina, stare zaostale šunke, kisele i pljesnive pive«.(2) Na putu je i prava prepreka, jer se ispred lokomotive ispriječila Grgčeva krava. Svi strpljivo čekaju da se krava sama makne, nitko ništa ne poduzima pa je ovakva pasivnost više no simbolična slika tadašnje Hrvatske. Ne obazirući se na društvo u vlaku i njihove razgovore glavni lik konačno dospijeva u Đurđevac. Namjera je gostu i bila da upozna grad, ljude i krajeve, više negoli ples i druženje s mladim damama i njihovim majkama gostioničarkom, predstojnikovicom, bilježnikovicom... Izrijekom navodi namjere svoga posjeta:

»...došao sam da vidim Vaše običaje, Vaše ljude, žene, djecu, djevojke, da vidim prirodne položaje Vaših naklonosti, inklinacija i deklinacija, da upotpunim Srkulja i ono nešto znanja, što su mi ga u mojoj pisarničkoj karijeri ukljuvali u mozak... Vaš glasoviti borik, ceste, jezera, crkvu, Vaš park, vojarnu, Vaše gostionice, ptice, biljke, Vaše glasovite krave, Vaš široki duh i melankolične beskrajne perspektive Vaših pješčanih ravnjaka. Da čujem i onu: ‘Pozvale su dekle dečke...’.«(3)

Tijekom večeri bit će prilike i za ples, ali i upoznavanja »veličina i veličanstava« u liku poglavitoga gospodina, gospodina sudca, gospodina pristava... U silnoj gužvi pisar se onesvijestio, izgubio je bilješke i tu se najednom pripovijest prekida jer u tim bilješkama je bilo sve »opisano do najmanjih sitnica i tančina svaka kretnja, gesta, misao, ideja, mentalitet, sadašnjost, prošlost, pače i budućnost pojedinih osoba, što uđoše u okvir ove pripovijesti...«(4) Ovakvih i sličnih zgoda moglo bi se naći i drugdje, ali pisac je na svoju nesreću izabrao Đurđevac: »– jedino zato nestalo je tih bilježaka – zato je eto vidiš sve propalo. Za uvijek propalo«.(5)

Zašto humoreska završava autorskim komentarom nije teško dokučiti. Poučen nerijetkim sudskim tužbama onih koji su se u njegovim tekstovima prepoznavali, autor je ovaj put čitatelju uskratio portrete lokalnih veličina. Sudeta je bio prkosan i ustrajan pa je za pretpostaviti da ga je na ovaj čin nagovorilo uredništvo Hrvatskog naroda u Koprivnici da preradi humoresku izostavljajući sporne likove što se može zaključiti iz završnog obraćanja čitatelju:

»Ti ćeš pak, dragi čitatelju, oprostiti, što Te u buduće ne ću više moći izvijestiti o daljnjem toku i razvitku događaja... budući je cenzura moćnija od prirodnoga događaja. S lozinkom: Difficile est satyram non scribere...«(6)

U kulturnom, društvenom i prosvjetnom životu Sudeta nije bio tek puki statist, nastojao je stvari mijenjati. Nerijetko novinarski žučljiv, a prije svega aktualan pratio je društvena previranja neposredno po svršetku Prvog svjetskog rata kad se Hrvatska našla u Kraljevini Jugoslaviji u kojoj je ključnu ulogu igrao ministar Nikola Pašić. Sudeta je bio protivnik velikosrpske oligarhije pa dio njegova sarkazma možemo razumjeti kad je Rijeka ustupljena Italiji. Ponovno je narod obespravljen jer ne može odlučivati o svojoj sudbini i ponovno je na djelu hrvatska šutnja. Dovoljno povoda za orwelovski intoniranu humoresku Volovski ekspoze na polnoćnicu, objavljenu u Našem listu 2. veljače 1924. godine. Zaplet humoreske temelji se na narodnom vjerovanju da o ponoć na badnju noć najstariji vol proriče što će se komu dogoditi sljedeće godine. Tako se i pripovjedač prišuljao u staju da bi čuo Rudonjino izlaganje pred stokom u staji, u prenesenom smislu ekspoze ministra u parlamentu pred zastupnicima, o Pašiću koji će svu stoku prodati proždrljivim Talijanima, kao što je prodao i Rijeku ne mareći što su volovi više učinili za Jugoslaviju nego Pašić i svi njegovi ministri jer su za vrijeme rata vukli topove, hranili vojsku: »Nikad ne bi Austrijanci izašli iz Srbije da su Pašići vukli topove«.(7) Preostaje vjera u drugi i bolji svijet gdje će se Bog osvetiti Pašiću i fašistima: »Naša je moralna pobjeda, ali kakva nam korist od svega, ako smo u lopovskim rukama?«(8)

Dinamične i uzbudljive freske iz svakodnevnog života naslikane u najboljoj maniri čehovljevske tradicije, što smo ih susreli u humoreskama, sasvim su u suprotnosti sa slikama mirenja i pristajanja na usud. Podsvijest je uzmaknula pred sviješću, realnošću, poluboje pred jasnim bojama, suton pred jutrom i buđenjem; umjesto posustajanja i predaje pred nama je čvrst, odlučan i krepak duh koji se ne miri jer vjeruje da se još uvijek nešto dade popraviti unatoč svemu. Puna afirmacija života. Dosad se ova druga Sudetina strana osobnosti nije naglašavala pa je u književnoj recepciji prevladao pjesnik sutona, krajolika duše, mali umorni putnik koji čezne i moli za tihim domom na čistom i osunčanom proplanku. Za Sudetine humoreske Diana Zalar navodi da su »zapravo trenuci ‘izronjavanja’ iz dubine snova bremenitih mračnim silama, kad se bistre pojmovi o svijetu koji dinamično teče, radi, mrzi i ljubi oko njega; trenuci svojevoljna buđenja i uključivanja u društveni život kojemu je on s velikom voljom nazočio, mijenjao ga koliko god je mogao, utjecao na njega u velikoj mjeri. Prestanak usredotočenja na sebe i svoju bolest«.(9)

Novela, prije satira no feljton, nastala pred kraj Sudetina života, po energiji i odaslanim silnicama ne pokazuje nikakve znake posustajanja u borbi s vjetrenjačama. Zamišljena je kao Krležina Hrvatska balada, kao hrvatska novela, velika zdravica hrvatskom svjesnom učiteljstvu i školi rada, no ona je prerasla u sasvim nešto drugo, u široku panoramu osuda i učiteljstva, prosvjete u cjelini, ali i drugih uvjetno rečeno stupova uljuđenog i kulturnog društva tadašnje Hrvatske na čelu kojega su Matica hrvatska, Društvo hrvatskih književnika. Nad svima gospodare mediji, novine, raznorazni urednici Bubnjići, Trčalići... Povod nastanku Novele, razgovoru mladih učitelja Amisea i Minjočke, godišnja je učiteljska skupština kojom paradiraju karikirani likovi dodvorica, ulizica, razni nadzornici Mitričići, Prehladići... Prema autorskoj satiričnoj projekciji idealni hrvatski učitelj posjeduje vinograd i voćnjak, ima par dobrih konja s kojima ore »zemlju uzdanicu«, kupuje dva politička tjednika, jedan pedagoški list, slaže se s ljudima, oženjen je, za nadzornika uvijek ima »dobro ugojeno prasence, burence vina«, politički je odan: »U narodu ću pripadati onoj stranci, kojoj pripadaju oni, a glasovat ću kako mi odredi ministar i g. nadzornik«.(10)

Glavna ideja Novele je protest, ali satira ne završava poklikom i prijetećom pesnicom, već tiho lirski, rezignantnim tonovima, rastankom Amisea i Minjočke i nadom u ponovni sastanak. Stilski u potpunom je suglasju s Morom, karakterističnim sintaktičkim postupcima ponavljanja i sažimanja:

»Kad dođu Ivanjske noći, Minjočka, ja ću vas potražiti. Onda se vaše oči pomlade. Vaše se očne šupljine ispune zimzelenom i čežnjom. Potražit ću vas pod krošnjama starog oraha, u onoj dolinici ispod škole, pa ćemo slušati. Slušat ćemo priču o čovjeku, koji je nekad bio mlad. Ali ta priča mora biti tako tiha, kao da je moja, jer nitko ne treba znati, da sam i ja nekad bio mlad i veseo. Nitko ne treba znati, da je život gorak i težak i da nema milosrđa...

Potražit ću vas, Minjočka, sam sa tugom! I onda ću vam ispričati cijelu priču. Ispričat ću vam cijelu priču o maloj žutilovki, koja je niknula u meni i koja je svaki dan sve veća! A vi ćete mi reći! Kazat ćete mi tko ste, pa ćemo oboje poći za mirisom Ivanjskih noći. Ali tako tiho. Tako tiho, da nitko ne sazna...

A dolje u dolini ispod crkvice i škole cvast će male žutilovke ko isprane rane.

Cvast će priča o meni i o vama.

I bit će mir!...«(11)(Đ. Sudeta: Novela, Proza, sv. 2., str. 83.-84.)

Vrsni poznavatelj Sudetina stila Stjepko Težak sintaktičke postupke ponavljanja i sažimanja objašnjava: »Ponavljajući istu riječ, sintagmu ili rečenicu te stežući složene rečenice u jednostavne, proširene istovrsnim rečeničnim dijelovima, a potpunu rečenicu u neoglagoljenu, često jednorječnu elipsu, Sudeta stilsku raskoš učinkovito suprotstavlja stilskoj jezgrovitosti«.(12)

Život je gorak i težak: novelistika

Mnoštvo je razloga prešućivanja pa i minoriziranja Sudetine novelistike i uopće njegove proze, a presudnim bit će obrada tabu tema kako navodi Boro Pavlović: »učitelj – opozicionalac«, »narodni mučenik«, ironija ubijanja čovjeka kao »rađanje čovjeka«.(13) Iznimka je Mor. Kritika ga je prepoznala i vrednovala kao vrhunsko prozno ostvarenje, a svoju ponovnu afirmaciju doživio je u novije vrijeme, u kontekstu hrvatske fantastike i fantastične književnosti.

Kao što je u humoreskama oslikao život podravskog i bilogorsko-moslavačkoga sela, odnosno grada, tako je i u nekim od uspjelijih novela predočio ratno i poratno prevratno vrijeme, život pun oskudica, siromaštva, ali i život bogataša i ratnih profitera, nasilje vlasti nad pojedincem, gušenje sloboda, gaženje ideala. Autor ne ide u širinu, ne gradi velike i složene fabule s mnoštvom likova, kompozicija je jednostavna i pregledna, naracija i deskripcija skladno se pretapaju. Završetak je nerijetko paradoksan. Junaci novela o ljudskoj duši (Semin Stanković-Duša, Kuzma Paravić, Sjena, Tišina, Sanja...) djeluju impulzivno, nagonski. Nose u sebi životnu uvjerljivost, dašak nepatvorenosti sličan Matoševim i Galovićevim lirskim prozama, odnosno Leskovarovim slikama izgubljenih intelektualaca.

Stalna granična, grozničava, košmarna stanja, muke prijepora duše i tijela, dvojbe istinske ljubavi i izdaja voljene Nizzi, odabir lagodnijeg puta, života modernog čovjeka koji »ne reflektira dušu – osjećaje« dovest će Semina Stankovića, zvanog Duša, u bezizlazno stanje te će on simbolično na sebe podići samokres. Esencijalno je pitanje – ubiti dušu ili tijelo? (Semin Stanković – Duša). Na mrtvoj straži života je i Kuzma Paravić. Želi svjetlije obzore i bolji život nego što mu stvarnost nudi počevši od zbornice. Ne sjedi skrštenih ruku, već se kao seoski učitelj i vješt govornik politički aktivira. Ponesen plimnim valom ideala uz pomoć povoljnog vjetra narodnog odobravanja zaplovit će u burno i opasno more spletki, prijevara i izdaja. Bježeći iz Cvirkove kancelarije Kuzma prvi put primjećuje »da su mu ruke suhe i žute, ko lišće, kad podunu bure jesenje. Vani ga je dočekao povjetarac i zeleno potišteno granje. On ga nije razumio. Mrak se spuštao, a ono je mirisalo sve sočnije i jače«.(14) »Odreci se svoje duše Kuzma Paraviću!« – stalno je u njemu mrmorio opominjući glas razuma, ali Kuzma nije čovjek kompromisa. Put kojim je krenuo, nema povratka. Tako završava prvi dio ove trodijelno komponirane novele. Susrest će se Kuzma s ravnateljem Cvirkom još jednom, ali u snu. Cvirko je ponovno na vlasti, pobijedili su na izborima, a narod je zaboravio obećanja i Kuzmine gorljive govore.

Izvrsni unutarnji monolozi i snažni pasaži glavne su odlike Sudetine novelistike. Jedan od uspjelijih opisa svakako je uvodni iz Kraljevke o početku rata koji se dočekuje s neobjašnjivim oduševljenjem:

»– Rat! Rat! Rat!... Živio rat! Živjela vojska!...

Mijat pribire misli, skuplja ranjenu pamet, pogleda na sebe, pa na Poglavitog i čudi se da to sve nije san. Pred općinom se kupe seljaci i čitaju oglase oblijepljene po svim uglovima; žene istrčale s preslicama, nekoliko se pijanaca stalo udarati šakama u prsa. Ondje dvije, tri babe zapodjele razgovor. Tako se kupe muškarci i raspravljaju i govore glasno i uzbudljivo. Zaustavljaju se kola i putnici; svima tule u uši:

– Rat!... Rat!... Rat!...«(15)

Predočeni, sudetinski organiziran tekst započinje kratkim uskličnim rečenicama posebno izdvojenim, a time i naglašenim. Na sličan način odsječak teksta i završava, ali s malom nijansom, trotočkom iza uzvika kojom se naznačuje protežitost usklika, odnosno sugerira njegova zvučna, govorna realizacija. U kratkom vremenskom isječku događa se puno toga pa se dinamičnost radnje prikazuje mnoštvom glagola (kupe, čitaju, istrčale, udarati...). Ubrzanim tempom izmjenjuju se sličice: seljaci čitaju oglase, žene s preslicama, pijanci, babe... Prvotno oduševljenje uskoro će zamijeniti tužne slike ranjenih i poginulih koji budu pristizali s dalekih bojišta. Život je nastavljen u ratnim uvjetima. Žene su preuzele cjelokupna domaćinstva i sve poslove dok su im muževi na ratištima. Na neizvjesne putove boga Marsa otišao je i stolar Mate Škarica ostavivši mladu ženu Šu s djetetom. U novim društvenim odnosima neki se naglo uspinju i bogate. Stražmeštar Mijat napreduje u zapovjednika, a potom i u šefa tajne policije, pisar Amiseo Žufiga postaje načelnik, gostioničar Singer otvara trgovine... Ratni profiteri Mijat, Žufiga i Singer ne prežu ni ratnog heroja Matu lažno optužiti za izdaju kada im zaprijeti tužbom radi prijevara i pronevjera. Novela Kraljevka završava sviranjem himne na Matinu grobu, ali to se ne može nazvati zadovoljenjem pravde, jer sve počasti za Šu malo ili gotovo ništa ne znače. Nitko joj ne može vratiti voljenu osobu.

Upozoravajuće riječi upućene sudcu Albertu, koje u krčmi izgovara Kečkeš, odvode čitatelja u svijet rukopisne i nedovršene novele Tuga: »... život nije pjesma, kako ga je on zamišljao. On je najgrublja proza, a tko to ne shvaća, porezat će se do kosti«.(16) Albert pripada skupini zamišljenih i povučenih sanjara koji iznad svega poštuju svoju obitelj. S vremenom i on će se promijeniti, postat će slika i prilika sredine u kojoj živi te će se prilagoditi njezinim običajima preljuba, ogovaranja, pijančevanja... Započet će drugačije živjeti, kao što žive njegovi znanci Kečkeš, neženja dr. Hrs, učitelj Svirepić...

Sliku provincije u njezinom najmračnijem izdanju ponovno ćemo susresti u široko zasnovanom, ali nedovršenom obiteljskom romanu Zasjenjeni dani, ovaj put utjelovljenu u liku pločničkog učitelja Pavla Žufige. U uvodu, u panoramskoj slici autor prikazuje težak život na zemlji, nesložnu obitelj, nasilnog oca koji je mlađem sinu sve dopuštao, a starijeg, istom svršenog učitelja, mrzio... Slične prizore s puno autobiografskih podudarnosti susrest ćemo u još nekim Sudetinim prozama kao i u rukopisnoj noveli Rađanje čovjeka. Katarzična i himnična pjesma rađanja čovjeka natopljena bolom i odricanjem vodi ka potpunoj slobodi, spoznaji i samospoznaji, ali i apsurdnoj negaciji bitka, ide u red snažnijih sudetinskih lirskih pasaža, slika i zvukova povečerja rane jeseni kad se duša stapa s prirodom uranjajući u tajanstvene dubine:

»Tek boli znadu da me probude preko duše, iza koje slutim da mora biti onaj drugi. Čovjek, kojega ćutim u sebi, kad zriču zričci u suhom vlaću trava i potočić grgolji u dolinici podno prozora mojih. Nikoga nema onda k meni osim nje. Dolazi ona pod prozor moj i gleda mi u oči. A njene su oči plave ko jorgovan i tužne ko večernje frule iza livada. Ona se stište uza me, i ja je počinjem voliti. Pjesmu rađanja čovjeka. Ona se zove bol. I odricanje. Ja joj to nisam mogao pročitati u očima i u glasu, koji drhće u molu. Ja je nisam pokušao pitati. Jer ona donosi i radost i uskrsnuće čovjeka, koji se nalazi zarobljen od rođenja u nama. Samo ga bol pomalo oslobađa. Tako polako, da čovjek zaboravlja na njega, ako ga boli prepuste slučaju. A ja žudim za potpunom slobodom. Ona mi se u tim časovima žudnje pričinja kao smrt. Čudi me da je i onda lijep šum potoka u vrbicima, i da ja nikako ne mislim, da se odijelim od njega. Možda je on u meni? Možda je sve to u meni? I ova dolinica i zričci i trave i zvonovi i frule i hrašće ovito zimzelenom. Možda. Ali znam da je lijepo u meni. I da je to sve refleks moje unutrašnjosti. A ja sam dosad uvijek tražio sve izvan sebe. U prostoru izvana. Išao sam u svemir u daljine i prozračne dubine bezdna«.(17)

Literatura:

1. Pavlović, Boro: Osamljenim stazama Đure Sudete. U: Boro Pavlović. Album vedrine: prosanjani portreti. Priredili Josip Pandurić i Goran Rem. Zagreb: Disput, 2005. Str. 235-305.
2. Pejić, Ilija: Neostvareni snovi bolesnog mladića (pogovor). U: Đuro Sudeta u Virju: 1923.-1927. Urednik Dražen Podravec; fotografije Ivica Tišljar. Virje: Osnovna škola prof. F. V. Šignjara, 2002. Str. 179-182.
3. Sudeta, Đuro: Izabrana djela. Proza 1: Priče i novele; Proza 2: Tuga, Feljtoni, Humoreske, Intimni Sudeta. Uredio i bilješke napisao Mate Ujević. Zagreb: Izdanje Hrvatskoga izdavalačkog zavoda, 1943.
4. 4. Težak, Stjepko: Osebujnosti Sudetina stila u pripovijetki Mor. U: Đuro Sudeta – pjesnik i pripovjedač. Zbornik radova sa Znanstvenog skupa o Đuri Sudeti održanog u Bjelovaru 6. svibnja 2004. Urednici Ilija Pejić i Miroslav Šicel. Bjelovar: Bjelovarsko-bilogorska županija; Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2005. Str. 53-66.
5. Zalar, Diana: Humoreske Đure Sudete. U: Đuro Sudeta – pjesnik i pripovjedač. Zbornik radova sa Znanstvenog skupa o Đuri Sudeti održanog u Bjelovaru 6. svibnja 2004. Urednici Ilija Pejić i Miroslav Šicel. Bjelovar: Bjelovarsko-bilogorska županija; Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2005. Str. 73-81.