U potrazi za »izgubljenim« znanjima

Iako se nalazimo već u drugom polugodištu ove, 2017. godine, bar za potpisnika ovih redaka nema nimalo dvojbe ‒ Hrvatski alkemičari tijekom stoljeća Snježane Paušek-Baždar jedan su od kulturnjačkih događaja godine, i to ne samo u uže nakladničkome, sada već na rubu života, jedva preživljavajućem kontekstu. Izvrsno napisana i bogato ilustrirana, ova knjiga, naime, popunjava jednu preduboku i podugu, posvemašnju prazninu u pre/poznavanju vlastite alkemičarske prošlosti, otkrivajući nam neka itekako bitna poglavlja i sastavnice epistemološkoga bogatstva hrvatske povijesti, pa tako i identiteta koji komotno možemo (bar u slučaju alkemije) proglasiti sinkronim sa svojim globalnim (čitaj: europskim) vremenom.

Autorica je na doista vrstan način u uvodnome dijelu knjige pojasnila što je to zapravo i ne samo europska alkemija, da bi nas potom, bez ijednoga suvišnog retka, superiorno i instruktivno, a nadasve jasno, upoznala s najpoznatijim hrvatskim alkemičarkama i alkemičarima. Hrvatska je kultura tako dobila knjigu koja ne samo da otkriva bitne osobe i opuse koji su u svoje vrijeme bili autentične i u nekim slučajevima priznate europske vrijednosti, nego nas i uputila na svekoliku povijest alkemije na globalnoj razini. Svima njima, uvažavajući sve razlike, može doista zajednički nazivnik biti ta i danas čudesna riječ ‒ alkemija. Riječ koja je bila i ostala u trajnoj ugrozi rasapa svoje semioze ‒ tzv. plutajući označitelj, koji zapravo ne znači više ništa i u koji se može, po vlastitome htijenju, »upisati« bilo što. Tako se nadam da doista više nikoga (polu)pismenoga ili (polu)obrazovanoga suvremenika ne treba dodatno upozoravati na činjenicu da je upravo alkemijsko znanje (kako konkretno tako i simboličko i svako drugo nasljeđe) jedan od temelja ne samo europske nego i azijske (prije svega kineske) i arapske misli. I to, što je posebno važno, u višim sferama ljudskoga znanja.

Pravo alkemijsko znanje, strogo čuvano od, primjerice, očiju vojnika(1) (kako su to u strahu od zloporabe savjetovali drevni kineski alkemijski mudraci) nije obogatilo povijest svekolikoga ljudskoga znanja zato što su u svojim laboratorijima alkemičari svih vrsta otkrili tolika znanja i pretvorbu metala u zlato, nego zato što su stvorili fascinantno imaginativno nasljeđe i nevjerojatne kozmološke sustave. No i empirijska znanost naslijedila je podosta iz alkemijskih laboratorija. Ali, namjerno zaboravljajući podrijetlo toga znanja jer je, u mnogim slučajevima, ono je uvijek bilo i spekulativno. Alkemija je (sa)čuvala znanja koja su trajna vrijednost slobodnomisleće civilizacije uopće. I ono što je ponajbitnije ‒ neka od tih znanja u svoj svojoj profetskoj veličanstvenosti potvrđuje, primjerice, današnja, moderna, kvantna ili kozmološka fizika kada se bavi temeljnim »demijurškim« pitanjima postanka i propadanja ‒ zapravo cikličkoga obnavljanja svega postojećega.

Alkemičari su tako znali da Sve potječe iz Jednoga i da Jedno dolazi iz toga zajedničkoga prapočela Svega. Ili, puno jednostavnije napisano, alkemičari su, pa i oni hrvatski, potpuno točno pretpostavljali kako bi kozmogonijski početak doista mogao biti Veliki prasak, ali i vječiti povratak Svega u tminu umrlih zvijezda, crnih rupa, bijelih patuljaka i Supernova. Ili, prisjetimo se glasovitoga Heraklitova fragmenta koji kaže, parafraziram, kako ovaj svijet nisu stvorili nikakvi bozi, nego vječni ciklus vatre, koja se, kao prapočelo, s vremenom pali i s vremenom gasi. U tom smislu ova bi knjiga mogla biti iznimno zanimljiva današnjim kemičarima, fizičarima, astrolozima ili sličnim znanstvenicima svih vrsta, ali isto tako i brojnim inim znanstvenicima iz područja tzv. društvenih znanosti ‒ filozofima, psiholozima (kao u slučaju notornoga C. G. Junga i njegova kanonskoga djela Psihologija & alkemija(2)), a posebice umjetnicima svih vrsta koji su također nasljedovali (uglavnom astrologijska) znanja, bez kojih je također nezamisliva povijest zapadne umjetnosti. Jer bez Saturna, olova i melankolije nema ni Dürera. Ali ni W. G. Sebalda ili Nicka Cavea... Lista bi, doista, zahtijevala višetomno izdanje.

Velikani (svojega) vremena

Kao što sam već spomenuo, nakon izvrsnoga uvoda »Osnovna obilježja europske alkemije ‒ korijeni alkemijskoga nauka«, slijedi analiza djela Barbare Celjske (1381. – 1451.), Zagrebačkog kanonika Ivana (? – 1448.), Daniela Istranina (i njegova spisa »Alkemijska kancona o kamenu i eliksiru« iz 1320. godine), Petra Bona (»Alkemijsko djelo o umjetnom zlatu u srednjovjekovnoj Puli« iz 1330.), Federika Grisogona (1472. – 1538.), Giulija Camilla Delminija (Duvnjaka) (1480. – 1544.), Ivana Brattija »Alkemija u raspravi o umjetnom zlatu« iz 1592.), Ivana Leopolda Payera, Ignjata Martinovića (1755. – 1795.), Tomaša Mikloušića, Filipa Šufflaya, Emilija Laszowskog, Juraja Križanića (1618. – 1683.) i Bjelovarčanina Gustava Fleischera (1856. – 1913.).

Ono što je temeljna osobina pisanja Snježane Paušek-Baždar izvanredna je akribija pa joj stoga nije nimalo teško svakoga od spomenutih alkemičara kontekstualizirati i ne samo unutar zagonetnoga alkemičarskoga svijeta i njegovih izvora ‒ od najrazličitijih gnostičkih utjecaja do hermetizma, ranih religijskih učenja ili pak potpuno različitih interesa i ciljeva koji su odredili interese i hrvatskih alkemičara. Alkemija nije, naravno, bila tek i jedino pokušaj da se od najrazličitijih metala dobije zlato, nego unutrašnje duhovno putovanje k vlastitome pročišćenju ili osviještenosti. I tu je autorica podastrla na čitanje cijelo mnoštvo ponekad pa skoro disparatnih alkemijskih učenja i praktičnih laboratorijskih djelovanja. Za one pak koji u alkemiji vide neko zloćudno (crno)magijsko iživljavanje, preporučio bih pročitati tekstove, primjerice, Petra Bona ‒ njegov put ka kamenu mudraca nije ništa drugo nego ono što nam je kao učenje ostavio Krist (jedna cijela grana alkemije naziva se tako kristozofijom).

Inače, kada smo kod europskih filozofskih korijena alkemije, ponajbitniji su filozofi bespogovorno Platon i Aristotel. Što se pak autora ovoga teksta tiče, prednost je na strani Platona jer renesansni neoplatonizam držim jednim od ponajvažnijih razdoblja ljudske (simboličke) povijesti, koji je stvorio duhovnu klimu za neslućen duhovni razvoj ljudske misli i različitih, fantastičnih imaginarija koji, pa ma kako danas arhaično i nescijentistički zvučali, podaruje ljudskoj povijesti i već spominjanoga Dürera, ali i, primjerice, Petrarcu ili Dantea, koji je bio skloniji hermetizmu i ezoteriji. Izvrsnu studiju o njemu napisao je Réne Guénon (vidi: Danteov ezoterizam, Gradac, Niš – Beograd, 2002.). O tome pak kako hrvatski alkemičari nisu bili puka pripomoć slavnim imenima možda ponajviše svjedoče lik i djelo Ignjata Martinovića, koji je bio službeni dvorski alkemičar cara Leopolda II.

Ono što ovu knjigu čini doista posebnom objavljivanje je prijevoda i danas znakovite pjesme / poeme »Pjesme Daniela Kopranina, profesora gramatike, o kamenu prirodoslovaca (de lapide fiscio)«. Izuzetan je događaj danas pročitati prijevod toga sjajnoga i ne samo književnoga djela napisanoga prije sedam stoljeća. A takvih nas iznenađenja čeka na mnogim stranicama ove knjige. Krajnje je, primjerice, izazovno intelektualno iskustvo usporediti ovu alkemijsku poemu s pjesničkim djelom hrvatskoga kozmogonijskoga genija Nikole Šopa, a na kojega je, na svoju veliku sramotu, domicilna kultura skoro pa potpuno zaboravila...

Simbolični alkemijski sustavi ‒ prošlost ili budućnost?

Ako išta bitno oznakovljuje vrijeme u kojem živimo, onda je to sveopća degeneracija, prostitucija i profanacija upravo drevnih ljudskih znanja. Najdublja učenja o odnosima planeta, njihova »štetnost« ili pak posvemašnja »korisnost« u obradi metala, pa bilo to i na simboličkoj razini, danas je svedena na horoskopsku idiotariju, kamen mudrosti vjerojatno počiva negdje u Silicijskoj dolini gdje ga računalni oligarsi u sprezi s vladajućim oligarhijama globalne ekonomske moći komadaju u različite tipove novoga hardwera ili softwera, potpuno je svejedno. U svijetu koji je postao virtualan, a posve izgubio stvarnost, sve je moguće. Kao uostalom i svakome drugome kaosu. »Prima materia« više nije dugonoćno snatrenje nad temeljnom tajnom pra/počela svemira, nego krajnje zaglupljujuće surfanje po tzv. društvenim mrežama. »Prima materia« današnjeg svijeta je broj pixela na ekranu ‒ onim »ekranima praznine« o kojima je davno pisao Branko Čegec u svojoj izvrsnoj, istoimenoj pjesničkoj knjizi.(3) Alkemija je uvijek bila jedan od dubokih, drukčijih pogleda na svemir i naše jastvo u njemu.

Čudesan dokaz ne/empirijskoga viđenja mikro i makrokozmosa ponudio nam je nedavno, netom prije smrti, kao svoju veličanstvenu umjetničku i svjetonazorsku ostavštinu nitko drugi nego David Bowie. Pogledajte samo spot za profetsko remek-djelo, naslovnu pjesmu njegova zadnjega albuma »Black Star«. Nema baš nikakvoga razloga ne držati ga remek-djelom spota kao oblika novo-umjetničke medijske prakse. Premda je upravo video/spot po svemu upropastio glazbu, koja se danas više gleda nego sluša, ono što vidimo u njemu priziva koliko nešto duboko drevno, ali i zaboravljeno, toliko i ono što će nas sve izgleda sustići ‒ ili kao kozmološka kontingencija ili pak ono na što smo se sami osudili kada smo, između ostaloga, pomislili da nam više nisu potrebni ni drevni alkemičari ni njihovi počesto hermetički spisi, nego upravo trajuća, dominirajuća znanstvena paradigma.

Međutim, Thomas Kuhn nas je davno poučio da se paradigme u znanosti mijenjaju, pa i ratuju, kako je to već u naslovu svoje knjige istaknuo Ziauddin Sardar(4). I tako, dok stvarnost nestaje u pokretenčenoj virtualnoj mreži, a znanost krije svoja zlodjela ili ih, budimo malo cinični, uskoro više zbog svekolike pasivizacije i ne kani tajiti, mi polako postajemo ona drhteća bića u spotu Davida Bowieja. Možda nismo bolje ni zaslužili.(5) Ali, još uvijek postoji put prema »Ars magni« ‒ istovremenome rastu i materije i duha u nama samima. Stoga već na početku knjige Snježane Paušek-Baždar stoji citat Giordana Bruna: »Ne želim se udaljiti od mišljenja drevnih jer u drevnosti je mudrost«. Ova tako potrebna knjiga u cijelosti čuva takvu vrst mudrosti.