Titanik je potonuo u svemir

ZADOVOLJNA ZVIJER

Sunce je naša velika mama koja nam u kljun sipa zalogaje svjetla. Ponekad mu prebojamo aureolu i nacrtamo ugljenaste oči koje se boje podnevne jare.
Sunce se ipak smije nad neboderima i grad se sklupča kao zadovoljna zvijer. Pa Sava postane zrcalo za svaku dokonu ljepoticu. Može li i jedna od njih raščešljati kosu a da to ne vide muškarci?
Zemlja je još hladna od zime, narogušeno škilji na brbljave šetače. Kad se konačno rasani, poigrat će se svjetlom kao podatnom proljetnom pikulom.
Na rubovima grada djeca rasprostiru travnate tepihe i svijet se kao lopta preko zemaljske ploče otkotrlja u zbunjene Božje ruke.

OBEĆANJE

Eva ne podnosi mrak što se ljušti kao pepelno paperje i sipi po staklima. No izgovara sve same iznevjerene riječi, otpatke odumrlih razgovora i davno zbrisanih ljudi.
Vjeruje da joj stopala još uvijek raspoznaju boje i da može prešutjeti svoje odbačeno prstenje.
Eva misli da ne mora objašnjavati svoje ženstvo, radije mami medene tumače da joj govore.
Tijelo joj je raž koja nestaje u poluspretnim ustima. Preostaje joj samo obećanje koje još ni jedan Adam nije uspio ispuniti.

NEUSPJELI ALKEMIČARI

Reci mi to bojama,
napiši mi pticama
da ljubav prši u pahuljama
i lovna mačka
potajno zasijeca noć.

Od noćas si sjevernija,
istkala si njivu našeg dodira.
Iza nje je sveta šuma
u kojoj smo zaspali
kao neuspjeli alkemičari
koji su dosanjali zlato.

BARŠUNASTO UHO

Iz noći
iščupala su te
kliješta jutra
i sav plav
ulaziš u visok dan.
Sunčaš se iznutra,
duša ti se doziva
s travama i kamenjem.
Ruke ti provriju
medom i cimetom
i zbir si svih ljudi
koji u tebi postaju
misao i glas.
Sa žamorom njihova šaputanja
vrati se u noć,
sve ih nabroji
u baršunasto
Božje uho.

TVORBA

Za Lanu

Više svjetlosti na staklu!
Ruke su nam načinjene od svjetlosti
i dodirujemo se svjetlosnim prstima.
Oči nam izmjenjuju svjetlost
nježno zasjenjenu u boje.
Ja mogu vidjeti tvoju obojanu tišinu,
mogu čuti cimet tvoga srca.
Za tvojim koracima ostaju
razbacane mrlje svjetla.
Kad oslijepim,
diram, slušam, mirišem
i pronalazim te kako začinješ sunce
i na nebu i na zemlji.

TITANIK JE POTONUO U SVEMIR

Morski valovi zajahali su noć.
Nema više ništa vedro pod mjesecom,
samo svlakovi palih letjelica,
tundra iz koje bulje smrznuti mamuti.
Ljudi čuče jedan u drugom
kao niz babuški
koje izlaze iz najveće,
a međusobno se ne poznaju.
Kada smo to pristali
da počne sveopća šutnja
i da se satovi ruše u bezdan?
Titanik je potonuo u svemir,
zvijezde su davna lica spašenih,
još drhtava od straha nad ponorom.

SUNCE U DŽEPU

U dnu školjke
probdjela je nevina noć
pa iz smokve iscijedila
pošećeren život.
A mi trznemo tamnu notu
pod antracitnom noćnom kupolom,
čekamo prosca
čije je odijelo svemir.
Tad s usne ti kapne crnilo
koje prebojava svijet
i ribari pronađu sunce
u svakom tvom džepu.

TIJELO DANA

U osvit
zapali se
tijelo dana
i u suton
izgorjet će
na lomači zvijezda.

ZALJUBLJENA SVJETLOST

Svjetlost oblizuje zidove i ocrtava kupače,
klizi im niz kupaće kostime,
provjerava sve što ih čuva od samoće.
Djevojke trče po pijesku i smiju se,
no sunce se zaljubilo u tišinu
pa razmiče sve da prodre u nju.
Bez svjetlosti
navlači se posolica sumraka
i preostaje tek bolno mirisna pustoš.

PREOSTALO SREBRO

Na valovima, u noći,
u mnogostrukom lavežu zvijezda
mjesec mi se spusti na rame,
raspituje se hoću li ga izroniti
kad izjutra potone u more
i preostalim srebrom skrutne svoj dah.

OTKUPLJENA ŠUMA

Vuk se skriva u razvlačenom konopcu slova,
već pitom, razgovorljiv, prostrt u kavezu.

Možemo li ga izuzeti iz jezovite bajke,
otkupiti šumu od očnjaka obojenih u skrlet?

Što vidimo, što vuk vidi?
Posklizne li mu se pospanost na divlju stranu?

Hoće li zavijanjem zavesti lakomu planinu?
Ili protresti grad obavijen bešćutnošću
umjesto maglom?

PRVOTNA PEĆINA

Kroničar tišine lomi olovku i pokušava zaboraviti abecedu. Mrska mu je gramatika odijevanja i vraća se u prvotnu pećinu. Ne podnosi čak ni altamirske crteže ljudi, pali svijeću i moli se samome sebi.
Bog ga miluje po kosi i šuti. Daje mu tišinu narezanu na nevidljive igračke kocke.
Kroničar prezire čak i igru.
Toliko je umovao o tišini da su mu i gluhi šišmiši pobjegli kroz uši.

OROČITELJ

Može li se misliti o spuštenim vjeđama koje brišu sve slike,
rasprostiru tamno zrcalo u kojem je sve nepouzdano,
zažmiriti crno koje uvijek preduhitri snijeg
i pogled izvrne, nahuška, prema mislitelju?

Može li se svjetlo vratiti odakle dolazi,
može li zima začeti drugi život,
ogrnuti uhode prhkim snijegom
koji je jutros nebo oročilo?

LIST U LISTU, PTICA U PTICI

Kako si tajan u bojama,
kao čovjek koji je izgubio dio po dio lica
i u zrcalu vidi
tek oči na uzbibanom moru.

Riječi ti uzimaju djeca koja ih rasipaju
kao nedozreli pijesak
i tvoja nijemost postaje slikar
vatrenih oblaka
na konačno centriranom ekvatoru neba.

Noć je neuspjeli razgovor s bojama.
Tvoja tajanstvenost
odjednom je svetost svemira,
list u listu, ptica u ptici.
Konačno si svugdje,
duboko iza svjetlosnih resa
što se razlijevaju po plažama.

STROJ ZA SVJETLOST

Ptice naprave rupu na nebu
i svemirski prah
zasipa kose divljakuša.

Ludim pogledima
one bičuju more,
prebrzim govorom
rastvaraju plavet.

Preostaje nijemo zujanje sunca
koje nanovo zasniva otoke,
izmišlja agavu,
rascvalu pred smrt.

LJUBOMORNO SVJETLO

Svemir iskašlje noć.
Mrak navlači rukavice,
mijesi dušu kao tromi mijeh.
Istiskuje slike planetarne katastrofe
i crvenih cipela koje su
stigle na kraj ceste.

No svjetlo postaje ljubomorno.
Pali sveopću žarulju,
izvlači mrak iz anđela
koji su zalutali
u umirovljeni svemir.

ZATVORENI LAV

Svemir se sažima u kavez,
a zvijezde raspoređuju u rešetke.
Ti si zatvoreni lav
koji je progutao sunce i mjesec.

Ako te hitno ne nahrane,
proždrijet ćeš i to malo preostale stvarnosti
i tvoja griva ostat će
još jedini vidljivi prostor.

Ni čuvari te više ne gledaju,
ni samog pogleda više nema.
Tek tvoja divlja misao novi je svijet
i šape već slikaju po platnu Zemlje
kojeg su kandže prethodno rasporile.

BESKONAČNA GRANA

Vrijeme skuplja lišće u beskonačnu granu.
Zaleđeno jezero otima sve riječi koje izgovoriš.
Bubanj je utihnuo, crvena zemlja
mačkasto prede, zove žive da odlože pokrete.
Utopljenik ti daruje živahniju biografiju,
umjesto tebe pregovara sa smrću,
proviruje kroz njezin crni prozor,
ustaje, hoda po vodi.

KAD TRAVA PROGOVORI

Kad trava progovori,
tratina se prisjeti djetinjstva.
Shvaćamo da nas je preplavilo nebo,
da su boje samo prstohvati plave.
Hodanje je besmisleno,
i tako sunce sve pomiče.
Svjetlost sve obnažuje,
vidimo se u svim smjerovima
koji su nam preostali do panja smrti.
Trava nam je prorok,
šapće o oblacima
u kojima je para
vješto odglumila vječnost.