Strateški poetizirani eseji

Lana Derkač autorica je brojnih pjesničkih, proznih djela i dramskih tekstova. Njena nova knjiga Strateg obuhvaća niz poetiziranih eseja u kojima se autorica bavi određenim pojmovima, predmetima, pojavama, te jezikom i poezijom. Zanimljivo je da autorica piše vrlo logički, razlaže teme, pojmove, postavlja argumente, ostavlja retorička pitanja. Derkač povezuje osobno i metafizičko, te svakodnevno, a sve to čini njene eseje možda i više filozofičnim negoli poetičnim, kako ih je označio autor pogovora Žarko Paić. Autorica se ne prepušta impresijama, već mudro, strateški, razvija disput o temama ili tezama, unosi naravno i dojmove i impresije, ali svakako da više od emocija ona daje prednost razumu. Njeni su eseji vrlo pregledni, jasno pisani, u njima se raščišćavaju paradoksi, razvijaju se asocijacije, te se pronalaze razna čitanja određenih pojmova.

No, ono što mi se čini posebno zanimljivim jest to da se autorica bavi i alegorijom. Tako, na primjer, hotel jest s jedne strane, u denotativnom značenju, materijalni objekt koji pruža uslugu privremenog boravka ili hranjenja, ali s druge strane nije samo to. Postoje i, ističe Derkač, duhovni hoteli koji su »banke emocija«. Tako se pojmovi šire u neke prostore koji izmiču svakodnevnom i običnom, otvara se polje imaginacije, u kojem se može pokazati kako boraveći u jednom hotelu, boravimo istovremeno u više njih. Tako ona imaginira hotele kroz alegorične priče i donosi jedan posve novi pogled, drugačiji svijet skriven iza običnog. Hoteli tada mogu biti nada, vjera, ali i labirinti u tuđim rečenicama.

Zanimljivo je spomenuti da Lana Derkač katkada povezuje svemirska tijela s emocijama, spaja apstraktno i konkretno, igra se riječima, traži eufoniju. Ponekad ona samu sebe prekida, kada joj se čini da bi joj mogla izmaknuti kontrola, pa se vraća osnovnoj liniji pripovijedanja, primjerice: »Vratit ću se sada unatrag, jer nisam imala namjeru zaglibiti u personifikaciji!« Nije slučajno da spominje personifikaciju, jer u svojim tekstovima ona daje prednost pojmovnom nad slikovnim, metonimiji pred metaforom. U eseju Strateg povezuje na zanimljiv način groblje i čovjeka, jer i jedno i drugo su stratezi: svojim ponašanjem određuju, izazivaju što će se događati s onim drugim. Moć groblja, ističe autorica, negativno ili pozitivno povećava moć čovjeka.

Upravo približavanje i udaljavanje određenih značenja, povezivanjem astralnog, jezičkog, mitološkog i svakodnevnog pokazuju svu mnoštvenost značenja (npr. riječi snijeg), ali i kreativnost autorice. Pojmovi dobivaju osobine živih bića, a poneki naizgled obični predmeti ili izrazi, npr. medenjak ili izraz »daj mi medenjak«, potiču autoricu na traganje za onim skrivenim, a ujedno i potiču proces zacjeljenja. Tako je pisanje poezije »terapija koja nas osnažuje da ustrajemo u nošenju svih malih i individualnih ili velikih i globalnih slika ovog svijeta i pretvaramo ih u rojeve šašavih i namnoženih metafora, usporedbi i onomatopeja, personifikacija i inih stilskih figura«. Poezija je važna jer ona donosi i profit, ali ne onakav kakav bismo očekivali. Ona pjesniku kao nepragmatičnom biću donosi mogućnost da izvuče korist iz osobnih nedaća. U tom smislu, poezija jest život, nije negacija života, pa Derkač važno zaključuje: »Pisanje poezije ili drugog književnog teksta suprotnost je samoubojstvu«. Pišući, autor je zaokupljen naizgled nevažnim predmetima, detaljima, može si dopustiti nesvakidašnje asocijacije, koje bi izvan konteksta bile shvaćene posve negativno. Stoga poezija i jest mjesto pohrane takvih slika i značenja, ona je institucija »koja lebdi pokraj konvencionalnih institucija kao što su banka, aerodrom, škola ili sud«. Na piščevim mrakovima i melankolijama, počiva pisanje i time čuva autora od oduzimanja života, od samoubojstva. Poezija nastaje u stankama između žurbi na neki način i opstaje jer onaj tko je piše i ne može biti bez tog naizgled neutilitarnog procesa.

Kritičar je, prema određenju Lane Derkač, onaj koji svodi autorovu taštinu na pravu mjeru, a osim toga se iz kritike može iščitati i osobna mitologija autorova u korelaciji s osobnom mitologijom kritičara. Derkač proširuje i pojam riječi prevoditelj, pa se tim izrazom može označiti i čitatelj, ali i svatko tko tumači jezik sebi i drugima, a ne treba zanemariti niti slikovne prijevode. A i sam pojam jezika se proširuje, pa tako npr. i jezera mogu imati jezik, odnosno jezike koje treba gonetati. Upravo jezik i njegova kretanja i jesu leitmotiv ovih eseja, jezik nije samo od zvuka i slika pisma, govori i mirisom, opipom, pa autorica prati i kretanje jezika, njegovo migoljenje, kao da je riječ o živom biću. Štoviše, zavodniku. Autorica često spominje šah u svojim esejima, igre figura i pravila, pa se čini i kako je način pisanja blizak šahu, jer postoji svijest o svakom pokretu i kauzalitetu.

Ova knjiga eseja Lane Derkač donosi inteligentne zapise o svođenju emocionalnih računa koji se odvijaju u pisanju, u poeziji. Završni esej Potvrda o prebivalištu donosi zapis o povezivanju mjesta i uspomena, a na kraju teksta autorica unosi i dašak atmosfere mjesta u kojem živi, slike Požege ljeti. Tim lirskim pasažom u kojem se miješaju ravnica i more završava ova knjiga. Taj spoj je moguć, jer mi smo sami moćni stratezi koji mogu, baš poput autoričine majke, »naslagati otoke usred slavonske ravnice«. Na kraju treba citirati i autora pogovora Žarka Paića: »Pokušati od teksta sačiniti dokaz o drugom prebivalištu, onome slobode i razmještenih snova, iznimna je terapeutska strategija ogleda Lane Derkač«.