Skokov reprezentativni korpus o kajkavskoj i dječjoj književnosti

Monografski zbornik radova Prilozi povijesti hrvatske kajkavske i dječje knjževnosti obznanjuje korpus kritičkih tekstova čak 45 autora koji prikazuju i vrednuju, s različitih motrišta, autorske tekstove Jože Skoka o hrvatskoj kajkavskoj i dječjoj književnosti. Svojom tematskom razvedenošću i teorijsko-metodološkom raznolikošću ovi prilozi otvaraju široke obzore za promišljanje i vrednovanje Skokova doista reprezentativnog znanstvenog korpusa o hrvatskoj dječjoj i kajkavskoj književnosti.

Odrednica prilozi u naslovnoj sintagmi upućuje na širi kontekst u koji se uključuje ova jubilarna monografija i otvara prostore povijesti hrvatske kajkavske književnosti kao bitne sastavnice cjelovite povijesti hrvatske književnosti. Ta povijest obuhvaća književnost na standardnom štokavskom narječju te kajkavskom i čakavskom narječju. Skokova pak monografija sadrži ove tematske cjeline: Književnoznanstvena kajkaviana Jože Skoka; Skokov antologičarski kajkavski opus; Skokov varaždinski književni panopticum; Dječja književnost i autorove lektirne interpretacije; Biografski, autobiografski i bibliografski portret autora. Svi obznanjeni tekstovi uključeni su u ovaj zbornik u povodu 85. obljetnice autorova rođenja. U svakoj navedenoj tematskoj cjelini zastupljeni su književnokritički i znanstveni tekstovi koji propituju i vrednuju Skokove znanstvene odrednice i dosegnute rezultate.

Književnoznanstvena kajkaviana obuhvaća tekstove različitih autora koji, s različitih teorijsko-metodoloških motrišta propituju i vrednuju autorove prinose u proučavanju hrvatske kajkavske književnosti. Tako Cvjetko Milanja razmatra Skokovo poimanje geneze dijalektalnoga kajkavskog pjesništva u kontekstu sveukupnog hrvatskog pjesništva i vrednuje zatečenu literaturu o dijalektalnom pjesništvu. Ivan Kutnjak pak sveobuhvatno vrednuje i kontekstualizira Skokova proučavanja kajkavske književnosti u suodnosu prema štokavskoj i čakavskoj književnoj matrici. A Krešimir Nemec u svom prikazu Skokovih knjiga Kajkavski kontekst hrvatske književnosti 19. i 20. stoljeća i Moderno hrvatsko kajkavsko pjesništvo vrednuje Skokovo relevantno prosuđivanje mjesta i uloge kajkavskog pjesništva u kontekstu sveukupnoga hrvatskog pjesništva.

Ivan Zvonar razmatra kajkavski kontekst hrvatske književnosti na korpusu literature o kajkaviani s posebnim usmjerenjem na pjesništvo 20. stoljeća. Riječ je o najcjelovitijoj studiji Jože Skoka u proučavanju kajkavske književne produkcije. Na osnovi sveobuhvatne rašlambe kajkavskoga korpusa Zvonar zaključuje: »Knjiga donosi dosad najpotpuniji prikaz antologijskih izbora kajkavske poezije do sredine osamdesetih godina 20. stoljeća« i dokazuje »da je kajkavska književnost konstantno tražila i potvrđivala svoje mjesto u hrvatskoj matici i tako pridonosila njezinu obogaćivanju i raznolikosti«.

I Dragutin Toma razmatra kajkavsko pjesništvo kao sastavni dio sveukupne hrvatske poezije u književnopovijesnoj valorizaciji Jože Skoka. Zvonimir Bartolić pak Skokovu knjigu Ignis verbi kajkavicae ‒ knjigu »kakva se rijetko javlja« ‒ svrstava »u red onih značajnih knjiga koje ne samo što daju brojne odgovore na području kajkaviane nego ih i otvaraju«. A Zvonko Kovač u prikazu Skokove kajkaviane (O proučavanju novije hrvatske kajkavske književnosti) ističe iznimne zasluge Jože Skoka u proučavanju hrvatske kajkavske književnosti, posebice »u znaku primjerene književnopovijesne sistematizacije i adekvatne književno-kritičke pozornosti«. Nadalje, Ljerka Car-Matutinović označila je Skokovu knjigu Ignis verbi kajkavicae naslovom »Bogatstvo literarnih vizura«, a Olga Šojat za Skokove knjige Kajkavski kontekst hrvatske književnosti i Moderno hrvatsko kajkavsko pjesništvo ističe njihovu značajnu ulogu u obogaćivanju povijesti hrvatske književnosti ‒ upravo uključivanjem kajkavskoga korpusa.

Druga tematska cjelina iz širega kajkavskog korpusa u ovoj monografiji ‒ Skokov antologičarski kajkavski opus ‒ sadrži reprezentativne književnoznanstvene i kritičke priloge različitih teorijsko-metodoloških i književno-kritičkih usmjerenja. Tako Vinko Brešić smatra da je Skok »najplodniji hrvatski antologičar« sa svojih osamnaest antologija pjesama, proze i drame iz područja hrvatske dječje i kajkavske književnosti. Ivo Kalinski analizira Skokove antologije kajkavskog pjesništva, s posebnim usmjerenjem na antologiju Ogenj rieči. I Mario Kolar u svom prikazu »Između tradicije i subverzije« vrednuje Skokovu antologiju Ogenj rieči uspoređujući je s antologijom Mladena Kuzmanovića te ističe da je »Skok prvi put u svoju antologiju uvrstio pjesnike (...) koji do tada još nisu bili antologizirani i kajkavskim stihovima, kao što su Ivan Golub, Ernest Fišer i Božica Jelušić«.

U Skokovom zanstvenom opusu istaknuto mjesto zauzima kajkavski kompleks hrvatske književnosti, a posebno njegova varaždinska trilogija, koju čine knjige: Garestinski hortus verbi, Garestinski panopticum i Garestinski gartlic rieči. Ta trilogija predstavlja najznačajniji autorov prinos u proučavanju zavičajne književnosti u kontekstu cjelokupne povijesti hrvatske književnosti. Prikazi o toj sastavnici Skokove monografije ističu da je »monumentalna posveta Varaždinu«, »jedinstven spomenik nekom gradu« (...) »Nitko dosad nije tako temeljito i mnogostrano opisao i interpretirao jedan topografsko-kulturološki nukleus hrvatske književnosti kao što je to učinio Joža Skok u trilogiji s Varaždinom i varaždinskim krajem« (Davor Šalat).

Slične tvrdnje iznosi i Ivan Bošković u svom prilogu »Skokova kritička valorizacija« u spomenutoj varaždinskoj trilogiji: »Skokovu radu na sabiranju, kritičkoj valorizaciji i prezentaciji književne građe varaždinskoga kraja pripada primjereno mjesto u hrvatskoj književnosti i kulturnoj historiografiji«. Spomenutim tvrdnjama pridružujem i vlastite tvrdnje kojima sam zaključio svoj prilog »Varaždinska trilogija Jože Skoka«. Naglasio sam kako ova trilogija predstavlja »autora iznimne stvaralačke energije i upornosti, zaljubljenika u ljepotu kajkavske pjesničke riječi, samoprijegornog istraživača-proučavatelja hrvatske kajkavske književnosti, suptilnog analitičara kajkavskih proznih i pjesničkih tekstova, izgrađenoga književnog metodologa, kritičara i interpretatora te nadasve produktivnog znanstvenika i najzaslužnijeg suvremenog promicatelja hrvatske kajkavske književnosti (...) Garestinska trilogija je djelo samoprijegornoga mara, zavičajnog žara i kreativnog dara«.

Na kraju, osvrnimo se nakratko i na tematsku cjelinu koja obuhvaća Skokovo sustavno bavljenje područjem književnosti za djecu, a poglavito sastavljanjem školskih čitanaka i njegovim lektirnim interpretacijama.

Ukratko, može se ustvrditi kako su hrvatske školske čitanke Jože Skoka antologijski primjeri književnih čitanki. Naime, u kontekstu mnogobrojnih suvremenih čitanaka (usporednih čitanaka za pojedine razrede osnovne škole) Skokove/Diklićeve čitanke izdvajaju se istančanim estetskim i pedagoškim kriterijima u izboru književnoumjetničkih tekstova, suptilnim uzorcima interpretacija koje pomažu mladim čitateljima prepoznavanje, primanje, doživljavanje, razumijevanje i prosuđivanje književne umjetnosti, potiču ih na stvaralaštvo i čitateljsku radoznalost... Uz to, u Skokovim/Diklićevim čitankama literarno-interpretacijskim vrednotama pridružene su metodičke odrednice, koje su utemeljene na najnovijim spoznajama matične metodičke znanosti. Na taj način, u korpusu cjelokupnoga znanstvenoga i stručnoga opusa Jože Skoka čitankama svakako pripada istaknuto mjesto na ljestvici hrvatskih udžbeničkih postignuća.