Od glagoljskih starina do velebitskih visina

Stariji hrvatski književni povjesničari s početka 20. st., a potom i Branko Vodnik i Mihovil Kombol, nerijetko su ličko zemljopisno područje smatrali nepovoljnim za književne izvore i književno stvaralaštvo zbog nepovoljne i teške geopolitičke sudbine koju je taj prostor snosio tijekom višestoljetnog ratovanja s Osmanskim carstvom. Nažalost, ta se zla kob ponavljala i u novijim ratovima i zastrašujućim srbočetničkim haranjima za vrijeme stare Jugoslavije i diktature kralja Aleksandra, tijekom i iza 2. svjetskog rata, te u Domovinskom rata. Usprkos tome, novoobjavljena knjiga Lika i Velebitsko primorje u hrvatskoj književnosti, u opsegu od čak 716 stranica, na impozantan način svjedoči suprotno: ne samo da i danas raspolažemo s velikim brojem književnih tekstova koji su nastali na ličkom području (od srednjovjekovnog doba do danas) i koje su napisali autori rodom iz Like i Velebitskog primorja, već ova knjiga obuhvaća i velik broj autora iz cijele Hrvatske koji su u svojoj kulturnoj svijesti i nadahnuću tematizirali navedene krajeve, njihove ljepote i znamenitosti, a ponajviše monumentalnost Velebita, kao mitske planine Hrvata.

Međutim, ponajprije treba naglasiti veliki entuzijazam, marljivost i upornost dviju priređivačica ove knjige (Ane Lemić i Jasminke Brala Mudrovčić), koje nisu žalile vremena i ustrajnosti u istraživanju, te su višegodišnjim skupljanjem objavljenih i rukopisnih književnih tekstova, ali i tekstova rasparceliranih po književnoj periodici, uspjele objediniti velik broj književnika i njihovih radova.

Ana Lemić, rođena u Kaniži kraj Gospića, po struci je profesorica fizike i matematike, radila je na Pedagoškoj akademiji u Gospiću, od 1967. profesorica je na gospićkoj Gimnaziji, a od 1996. do umirovljenja 2009. bila je i ravnateljica ove škole. Predsjednica je Ogranka Matice hrvatske u Gospiću i urednica Matičinog časopisa Lička revija, te predsjednica Planinarskog društva Visočica i urednica njegova časopisa Lički planinar. Objavila je knjige Gimnazija Gospić 1860.-2010. (2012.); Sela i stanovi na Velebitu, svjedočanstva života od nastanka do nestanka (2013.), koja je nagrađena Zlatnom poveljom Matice hrvatske 2014. godine, a u suautorstvu sa Stjepanom Sučićem objavila je knjigu Velebit u hrvatskom pjesništvu (2014.). Za svoj rad na raznovrsnim područjima športa, kulture i prosvjete dobila je više nagrada: odličje Reda Danice hrvatske s likom Antuna Radića (1997.), Javno priznanje Ličko-senjske županije za osobit doprinos i ostvarene rezultate iz područja prosvjete i očuvanja prirodne i kulturne baštine u gradu Gospiću i Ličko-senjskoj županiji (2014.), a od Ličko-senjske županije priznanje za doprinos razvoju športa (2015.) i dr.

Jasminka Brala Mudrovčić, rođena je u Gospiću, na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru diplomirala je 1995. hrvatsku književnost i jezik, a 1996. na istom fakultetu studij Organizacije kulturnih djelatnosti. Godine 2003. je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na području znanosti o književnosti magistrirala, a 2008. doktorirala s temom Dramsko stvaralaštvo Pere Budaka. Od 2010. predaje više kolegija iz područja kroatistike na Odjelu za nastavničke studije u Gospiću Sveučilišta u Zadru. Objavila je monografiju Putevima hedonizma (Komediografski rad Milana Begovića) te niz znanstvenih radova objavljenih po međunarodnim i domaćim zbornicima i časopisima s područja istraživanja hrvatske književnosti, jezika i dijalektologije. Članica je Katedre čakavskog sabora pokrajine Gacke, Hrvatskog filološkog društva, Matice hrvatske i zastupnica Ličko-senjske županije u Društvu profesora hrvatskog jezika. U više znanstvenih istraživanja bavila se povijesnoknjiževnim i jezičnim temama Like, osobito Gacke doline.U knjizi Lika i Velebitsko primorje u hrvatskoj književnostipriredila je biobibliografiju autora zastupljenih u knjizi i tako pružila neophodne osnovne podatke i o nizu mlađih ili manje poznatih pisaca iz tog područja.

Koncepcija odabira autora i njihovih djela ima opsežan i možemo to uvjetno nazvati postmodernistički otvoren pristup te uspješno koristi i ujedinjuje nekoliko kriterija odabira. Redoslijed nizanja svih odabranih tekstova utemeljen je na kronološkom poretku. Na samom početku najranijih srednjovjekovnih tekstova je najpoznatiji hrvatski epigrafski kameni spomenik ‒ Bašćanska ploča, u kojoj se u 13. retku nalazi prvo spominjanje Otočca, odnosno povezanost benediktinskih samostana Otočca i Baške: »I bêše v t dni Mikula v Otočci s svetuju Luciju v jedino«. Potom slijedi znatan dio odabranih tekstova iz glagoljskih zbornika i brevijara (npr. Dabarski brevijar iz 1486.; brevijar Borgiano Ilirico5-6 iz 14. st. pisan također na području Dabra, Kolunićev zbornik iz 1486. pisan u Kneževoj Vasi kraj Otočca) koji svjedoče o bogatoj srednjovjekovnoj kulturnoj djelatnosti na području Like i Krbave, kao i o izvornom području razvoja glagoljske kulture i pismenosti. Prema načelu kronološkog tijeka, knjiga se proteže do generacije suvremenih književnika, te tako obraća pozornost i na mlade autore koji su tek objavili svoje zbirke, pa im se pruža poticaj i za daljnji nastavak književne i spisateljske djelatnosti.

Birajući kao kohezijsku točku područje Like i Velebitskog primorja, autorice su uvrstile pisce i pjesnike koji rođenjem potječu s tog područja, ali potom i sve druge istaknutije književnike koji su se nadahnuli upravo tim područjem za vrijeme svog boravka ili putovanja po njemu i tematizirali ga u svom djelu. Preciznu odrednicu zemljopisnih granica područja pruža u svom predgovoru Ana Lemić: »To je veliki i prelijepi, uglavnom planinski dio naše domovine, omeđen Koranom na sjeveru, Zrmanjom na jugu, Unom na istoku i našim divnim morem na zapadu, Velebitskim kanalom.«(1) Tako u knjizi nalazimo velik broj književnika koji su rodom i rodoslovljem vezani uz područje Like i Velebitskog primorja kao npr.: Pavao Ritter Vitezović, Mateša Antun Kuhačević, Josip Krmpotić, Fran Kurelac, Vjenceslav Novak, Ferdinand Babić, Milutin Cihlar Nehajev, Bude Budisavljević, Ante, Mile i Šime Starčević, Milan Ogrizović, Vladislav Vežić, Fran Binički, Mile i Pero Budak, Franjo i Jure Turić, Milan Pavelić, Ivan Devčić, Josip Draženović, Lavoslav, Milivoj i Zvonimir Vukelić, Dragutin Franić, Ante Rukavina, Stipe Golac, Dragutin Rosandić, Stjepan Vukušić, Čedo Prica, Marija Fabek, Dunja Hebrang, Marija Perković, Jure Karakaš i brojni drugi.

Knjiga nas vodi i do današnjih književnika koji žive i djeluju na ličkom području te završava s ulomcima iz Otočkoga dekamerona, tj. riječ je o zbirci uokvirenih priča koje se sadržajem vežu uz Otočac ili Gacku, a pisane su po modelu Boccacciovoga Dekamerona: 10 pripovjedača i 100 novela. U spektar odabira uvršteni su i suvremeni pjesnički tekstovi pisani na dijalektu, npr. Jadranke Prše, Mirka Sankovića, Branka Barbira i dr.

Uvažavajući temeljni kriterij tematiziranja područja Like i Velebitskog primorja, a osobito planine Velebit koja predstavlja mitsku planinu Hrvata, ujedno i simbol nacionalnog identiteta Hrvatske te zemljopisni topos svjetski poznat po geološkoj i biološkoj osebujnosti, unutar knjige nalazimo i niz poznatih, klasičnih imena hrvatske književnosti, koji su opjevali i opisivali ljepote, znamenitosti i povijest navedenog kraja. U skladu s tim kriterijem u knjigu su uvršteni antologijski tekstovi iz starije hrvatske književnosti: tekst Mavra Vetranovića o Krbavskoj bitki; opis Velebita u Zoranićevim Planinama i Barakovićevoj Vili Slovinki ili pjesmi Antuna Kaznačića;opis ličkih knezova Frankopana fra Andrije Kačića Miošića, čitav niz preporodnih pjesnika koji su zanosno opjevali Velebit, kao Petar Preradović, Stjepan Ilijašević, Ivan Trnski, Ilija Okrugić Srijemac, Dragojla Jarnević i Ivan Zahar, a ta je tema kontinuirano stigla i do novije poezije Vladimira Nazora, Huga Badalića, Velimira Deželića st., Branka Čakaruna, Zvonimira Baloga, Nevenke Nekić, Luke Paljetka, Drage Štambuka. Svoj pogled prema ovom kraju u najranijim stihovima je napisao i tvorac naše himne Antun Mihanović, sa svojom tužbalicom vile Ilirkinje nad sudbinom Like i Krbave.

U knjigu je uvršten i velik broj putopisa i proznih opisa hrvatskih klasika posvećenih ljepotama ličkog i velebitskog kraja ‒ od Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Ljudevita Vukotinovića, Augusta Šenoe, A.G. Matoša, do Huga Badalića, Rikarda Katalinića Jeretova, Adolfa Tkalčevića, Mihovila Pavlinovića, Ksavera Šanodra Đalskog, Đure Arnolda, Silvija Strahimira Kranjčevića, Viktora Vide, Jagode Truhelke, Vinka Nikolića, Matka Peića, Tomislava Marijana Bilosnića, Ante Stamaća, Tonka Maroevića, Joze Vrkića i brojnih drugih. Ličke korijene svojih predaka naglasili su i opjevali Dragutin Tadijanović, Zlatko Tomičić, Krsto Pavlović i dr.

U pojedinim primjerima svojega odabira autorice žele upozoriti i na određene kuriozitete iz književno-kulturnog života Like, a takav je primjer odlomak iz pisma generala otočke pukovnije Nikole Maštrovića, čijom zaslugom je već 1844. u Otočcu izvedena kazališna predstava na hrvatskom jeziku. Književni uradci uvršteni po kriteriju ličko-velebitske teme svjedoče i iznadzavičajnu i snažnu rodoljubnu i emotivnu povezanost ogromnog broja književnika i autora uz ličko područje.

Nakon izbora iz djela pisane književnosti, autorice završnom dijelu knjige dodaju i kraći odabir, vjerojatno najpopularniji niz usmenih narodnih i pučkih pjesama koje govore o Lici i Velebitskom primorju. Pretpostavljam da su se autorice vodile načelom odabira usmenih pjesama koje još imaju živu tradiciju u narodnoj memoriji, a svakako bi jedna zasebna buduća knjiga mogla obuhvatiti znatno širi krug poznatih lirskih i epskih usmenih narodnih pjesama u kojima se tematizira ličko područje.

Svakako je potrebno istaknuti dugotrajan i studiozan proces skupljanja tekstova koje su napravile obje autorice, a među njima je ponajviše mukotrpnog rada iziskivao pregled opsežne periodike i listova. To su: Danica ilirska; Senjski zbornik; Zora dalmatinska; Vijenac; Bog, rod i sviet, Strossmayer; Naši ljudi; Lički grudobran, Lički kalendar; Svijetli vidici; Lička revija; Leptir, Pjesme i besjede; Spomenici hrvatske krajine, Zbornik za narodni život i običaje; Velebit; Dom i sviet; Hrvatski planinar; Lovor, Danica Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka; Bosanski prijatelj; Hrvatska planinarska književnost; Spomen cvijeće iz hrvatskih i slovenskih dubrava; Hrvatski narod; Smilje, Prosvjeta, Vila Velebita; Hrvat, Nastavni vjesnik; Hrvatska revija, i dr.

Međutim, kad govorimo o otvorenom, postmodernistički interferencijskom i poližanrovskom pristupu modelu antologijskog izbora, moramo nešto reći i o inkorporiranju različitih funkcionalnih načina pisanja (poetskog, fikcionalno-beletrističkog, putopisno-memoarskog, žurnalistički-informativnog, objektivno-znanstvenog). U kronološki starijem dijelu s tekstovima iz prošlih stoljeća pronalazimo nakon glagoljaških dokumenata u većini pjesnička ostvarenja, a potom od 19. stoljeća nadalje veliku zastupljenost imaju prozni tekstovi: putopisi, odlomci iz romana i novela, a u nešto manjem opsegu ulomci iz dramskih djela. Međutim, želeći dobiti raznolikost uvida o Lici i Velebitskom primorju, a s druge strane tretirajući razne funkcionalne načine pisanja kao mogućnost za estetski doživljaj ili zanimljivo fenomenološko iskustvo, autorice su u književni pregled uvrstile i tekstove koje primarno ne uvrštavamo u područje umjetničke književnosti. No ta stilska šarolikost kao i raznolikost strukovne vizure s kojeg se promatra ličko i velebitsko podneblje ima primarnu funkciju privlačenja širokog kruga čitateljstva.

Mlađi čitatelji možda će biti naklonjeniji žurnalističkim anegdotalnim crticama, dok pojedini tekstovi iz različitih znanstvenih disciplina žele privući pažnju stručnjaka za specijalizirano sagledavanje ovog područja. Tako na 69. stranici nalazimo kratki ulomak iz memoarsko-putopisnog stručnog štiva ‒ Botaničkog puta botaničara Josipa Horsta s početka 19. st., a na stranicama 172-175. odlomak rukopisnog putopisa botaničara Ljudevita Rossija iz 1874. koji mogu biti privlačni biolozima i botaničarima, ali i povjesničarima. Studentima novinarstva vjerojatno će kao tipičan primjer izvjestiteljskog, informativno-dopisničkog stila pisanja poslužiti tekst Preko Velebita Gerharda Ledića, popularnog novinara koji je 70-ih godina 20. st. često putovao hrvatskim krajevima i pisao reportaže. Sa etnomuzikološkog aspekta napisan je rad Ivana Ivančana o vrstama ličkih narodnih plesova, koji predstavlja i dokument vremena jer svjedoči koje vrste plesova su tipične za pojedina sela. Unutar knjige nalazi se i znanstveni tekst Vilinska vrata akademika Radoslava Katičića koji se bavi temom pradavnih predkršćanskih mitoloških vjerovanja vezanih uz velebitsko područje.

Nadalje, u tekstu Sve o mojoj obitelji pronalazimo oblik političko-povijesnog, autobiografski-dokumentarnog zapisa iz pera liječnika i sveučilišnog profesora Ive Pećine. U raznolikosti pristupa nalazimo i primjer speleološkog dnevnika kojeg je napisao speleolog Srećko Božičević prigodom proučavanja ličkih spilja, a također i duhoviti, anegdotalni, ali i stručni meteorološki tekst Čuvaj se senjske bure meteorologa Milana Sijerkovića. Tu je i dokumentarno svjedočanstvo o postupnom nestanku života ljudi na Velebitu u tekstu Ante Vukušića, djelatnika Hidrometeorološkog zavoda i domara Planinarskog doma na Velebitu, a nadahnuti dnevnički zapis o svojem prohodu preko Velebita iznosi i tekst neumornog istraživača glagoljice akademika Branka Fučića.

Svi ti žanrovski raznorodni tekstovi upotpunjuju mozaik promatranja. Među njima se dubinom simbolike ističe odlomak znanstvenog povijesnog teksta mons. dr. Mile Bogovića, prvog biskupa obnovljene Gospićko-senjske biskupije pod nazivom Krbavski križ – simbol raseljene Hrvatske. Tekst govori o jedinom sačuvanom umjetničkom križu iz srednjovjekovne Krbavske biskupije koji je nakon krbavske tragedije morao u progonstvo u Bribir i Vinodol, gdje se sačuvao do današnjih dana. Njegov reljef je u današnje doba urezan i na pročelje Crkve hrvatskih mučenika na Udbini.

Krbavski križ svjedok je masovnog raseljavanja Hrvata s područja Like i dio je mučeničke povijesti, borbe za opstanak ne samo ličkog kraja, već i hrvatskog naroda od 1493. pa sve do najnovijih stradanja u Domovinskom ratu. Taj križ na simboličan način povezuje današnju Hrvatsku s onom iseljenom, ali ujedno i svjedoči dugotrajnu postojanost i kršćanske korijene našeg naroda koji je usprkos svim mogućnostima povijesnog iščeznuća još uvijek prisutan na ličkim i sveukupnim hrvatskim prostorima. Tom finom simbolikom ova opširna monografija raznovrsnih književnih zapisa u opsegu od 715 stranica pruža čitatelju i jednu poticajnu, optimističnu notu buđenja samopouzdanja i domoljublja, a ljubiteljima književnosti pruža poticaj da i sami kroz umjetnost riječi nastoje ovjekovječiti svoj doživljaj i iskaz zavičaja.