Nino Škrabe je suvremeni Držić

Uvod

Kazalište na Peščenici, skraćeno KNAP, izraz je iz minuloga socijalističkog sustava kada su osnivani takozvani Centri za kulturu po gradskim općinama u Zagrebu, a Peščenica je jedno od zagrebačkih istočnih predgrađa i istoimena općina. Znači, KNAP nije klasično kazalište. No, u svojemu programu kulture, točnije predstavljanja umjetnosti, ima zacrtanu i kazališnu djelatnost. Izgrađeni Centar kulture općine Peščenica dobro je osmišljena omanja građevina s također nevelikom, ali mahom uvijek punom dvoranom i posve prikladnom pozornicom, gdje se upriličuju različiti programi. Ranije, ovdje su, među ostalim, prikazivani amaterski kazališni nastupi ili smotre i natjecanja amaterskih grupa, često onih u takozvanim »radnim organizacijama«, ne tek zagrebačkim.

Međutim, za mandata Tomislava Štrige, ravnatelja, koji mu je istekom 2016. godine okončan odlaskom u mirovinu, ustalilo se da se u kazališnom programu prikazuju gotovo isključivo domaća kazališna djela, tako da je to postalo zaštitni znak KNAP-a te ga mnogi ne gledaju drugačije nego kao jedno od zagrebačkih gradskih kazališta, premda je KNAP samo »i kazalište«, ne jèdino ili samo kazalište. To je svakako nedvojbena zasluga ovoga uspješnog kulturnog djelatnika, obrazovanjem glumca, njegovo životno djelo značajne vrijednosti.

Naime, iako nije bio pozvan to uraditi, ponudio je u hrvatskome glavnom gradu pozornicu na kojoj su prikazana dramska djela brojnih hrvatskih dramskih pera, sustavnije i značajnije nego igdje drugdje u Zagrebu i u Hrvatskoj. Zasluga mu ostaje upisana zlatnim slovima! (Uostalom, gotovo sve što vrijedi u Hrvatskoj, ostvareno je zapravo izvan sustava, naporom i voljom pojedinaca. Ovdje je sve ušlo u sustav, no da bi se to dogodilo, valjalo je imati promišljena ravnatelja.)

Namjera ovoga osvrta je predočiti trenutni repertoar (2015./16./17.), a prije svega predstave koje je početkom 2017. godine, mahom komedije, moguće pogledati, s posebnim pogledom na dvije od njih, kojima je autor Nino Škrabe i obje u redateljstvu Georgija Para. To je ujedno i izvjestan pogled u aktualno domaće dramsko, mahom komediografsko stvaranje.

Zadnja dakle u nizu komedija/drama domaćih autora je komedija/satira/ travestija Nina Škrabe (rođen u Jastrebarskom, 1947.), sada samostalnog pisca, a ranije supisca najznačajnijega hrvatskog kolektivnog dramskog autora, trojca Senker – Škrabe – Mujičić. Škrabine dvije najnovije komedije, ta i ranije postavljena Malo morgen, dakletakođer u redateljstvu Geogija Para, bit će predočene opsežnije, a ostale – koliko je moguće, budući da su gledane znatno ranije. U svakomu slučaju, KNAP je trenutačni predvodnik u prikazivanju hrvatske recentne dramske produkcije.

Otkrivanje izopačenja naše sumnjive zbilje

Ovaj međunaslov mislim da precizno označava Škrabeovo ukupno komediografsko-satirično djelo. Umjesto »otkrivanje izopačenja društvene svakidašnjice«, za ovo posljednje moglo bi se reći i »raskrinkavanje stvarnosti« (kako nàpisā Andrija Tunjić u Vijencu), međutim, sva poznata mi Škrabeova dramska djela bila su ili jesu upravo to: raskrinkavanje izopačenja društvene zbilje. A zašto još i »sumnjive«? U bivšemu sustavu sve je moglo biti politički sumnjivo, jer se pomno motrilo što koje djelo kaže i ima li tu nečega protiv ispravnosti i nepogrešivosti socijalističkoga vladajućeg sustava kojim su upravljali komunisti. Zato su obilno pomagali umjetnosti, poticali ih i davali im znatan javni prostor u svakomu pogledu, ali i budno motrili da ne bude »skretanja«, to jest da ne bude »neopravdane kritike« vodeće komunističke ideologije, a osobito ideologa pojedinačno: to se nije podnosilo!

Danas, u demokraciji, sve je dopušteno, ali – to sve je samo pasji (književnički, glumački...) lavež: političku karavanu, odnosno vladajuću kastu to se i ne tiče i na sve to uopće se ne obazire, neka psi laju, mi vladamo! Sumnjivo je također sve, premda s drugačijim predznakom; ni na što se čovjek ne može osloniti u punom uvjerenju da je ono čime se predstavlja. Uvijek postoji sumnja da je riječ o prikrivanju, podvali, tajnoj namjeri... ili nečemu već, na neki način sumnjivu. Ne označuje Škrabe zabadava svoju satiru Koltovi generala Pattona kao »omnibus o hrvatskoj toleranciji«. Hrvati, tradicionalno, toleriraju sve što se zbiva, ali ne prihvaćaju (znači ne toleriraju) ništa ili, točnije, sve već tolerirano – ne toleriraju. Malo zakučasto jest, ali – mi smo Hrvati! Uvijek je u nas bilo tako. Da je bilo drugačije i da jest drugačije, danas bi nam svakako bilo bolje nego što jest. I bilo bi nas više nego nas ima, »kad se sjetim uhvati me jeza/ bilo nas je kolik i Engleza« (kaže deseterački stih Mile Krajine). No, valja prihvatiti upravo do što jest, makar i bez ikakva odobravanja.

Redatelj Georgij Paro ovo djelo kratko karakterizira ovako: »Koltove generala Pattona Nino Škrabe matoševski je podnaslovio ‘Naši ljudi i krajevi’ i time označio kako je riječ o humornom uvidu i kritičkom zadiranju u negativne sastavnice hrvatskog mentalitetskog sklopa. Škrabeov komad nazvao bih travestijom (ozbiljan sadržaj preodjenut u komično ruho), a njegov prepoznatljivi komediografski rukopis, prožet ironijom, groteskom, parodijom i apsurdom – ali i srdačnim humorom – tematizira i izvrgava kritici današnje naše sveprisutne ideološke netrpeljivosti i podjelu na lijeve i desne koja iscrpljuje i razjeda samu društvenu supstancu. Škrabe je majstor jezičnih karakterizacija, što glumcima daje priliku da kreiraju živopisne komične likove koji kao da žive tu među nama«.

Time je rečeno sve bitno. No vrijedi ipak malo sustavnije razotkriti što donose četiri kratka skeča (engl. Sketch je kratak šaljiv igrokaz, jednočinka s komičnim obratom). Dakle, u Koltovima generala Pattona (koji su »prisutni« u sva četiri igrokaza) igraju dva para, dva muža i dvije njihove žene, ili priležnice; u svakomu tako.

Škrabe je, vidimo, rođenjem i boravkom, Jaskanac, a Jaska/Jastrebarsko, gradić između Karlovca i Zagreba, na svojemu području ima dosta toga zanimljivog; tu je, osim Žumberka i »doline kardinala«, još i Japetić te planina Plešivica s brojnim bogataškim kućama za odmor, čiji su vlasnici često »krema« društva. Tako je bilo i u socijalizmu. Tu su se, tada ne toliko po privatnim »vikendicama« koliko po raznim društveno-političkim polutajnim »odmaralištima« i sličnom smucali komunistički glavonje i glavešine, kojekoje komunističke babuskare, trutovi i zločinci raznih kalibara te žderali i kurvali se o trošku države...

Sve to (žderanje i kurvanje o državnom trošku) nastavilo se i danas, a Škrabi je »doma«, on izbliza koješta može zapažati, tako da nije slučajno što se prva jednočinka Dobri susjedi zbiva u nekoj tamošnjoj krajtjednici (hrv. vikendici), zapravo u dvije krajtjednice te između njih, a sva četiri skeča su iz tog, nekada (ili još i sada!) moćnog društveno-političkog polusvijeta.

Zanimljivo je koga nam Škrabe predstavlja u tomu okruženju: dva umirovljenika, dva hrvatska generala: jedan je (Jerolim/Jere) prethodno bio »general zrakoplovstva JNA« (Jugoslav/Jugo), u Beogradu dakako, i u Sovjetskom Savezu, a drugi je bivši pripadnik francuske Legije stranaca. U Hrvatskoj su vojsci oba bili na odgovornim položajima, prvi je »jedan od tvoraca Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, stručnjak za obavještajne i protuobavještajne djelatnosti, voditelj pregovora s agresorskom vojskom (dakle bivšom svojom!). Drugi je (Božidar/Božo, ranije, u Legiji, NÖel Coucou), »bivši zapovjednik specijalnih postrojbi, stručnjak za gerilsko ratovanje i antiterorističke zadatke«.

Već ta karakterizacija jasno označava suprotnosti unutar Hrvatske vojske u Domovinskom ratu: njezini vođe bili su iz dva posve različita i nasmrt idejno sukobljena svijeta, Istoka i Zapada, a sada su ne samo doslovni susjedi, nego i u istoj vojsci i u istoj (konačno svojoj) državi. Ali svjetonazori su ipak ostali, kao otpad koji zaudara i hrvatsko suvremeno društvo rastače iznutra.

I njihove žene su društvena i nadasve već smrdljiva »krema« sa znatnim utjecajem na svakidašnjicu. Prva je (Beladonna/Bella) »diplomirana teologinja, autorica, urednica i voditeljica vjerskih emisija Hrvatskog radija i televizije«, a druga (Smiljana /Smilja), ateistica, »novinarka i publicistkinja, suradnica brojnih listova, ‘kraljica žutog tiska’, sudionica mnogih afera i sudskih procesa«: to su opet dva sukobljena (polu)svijeta, a na pozornici jedna do druge, u »doborosusjedstvu«.

Obje su iz nekih provincijskih vukogrebina; Smilja, milicijsko dijete, dobro zapaža da je sadašnji papa Argentinac »čisti antiklerikalac«, Mare, sada Bella (prva primisao je: i Ljeposava Kangrga je postala Bela, ona »Krleža«!) bivša je zabavljačica »na štangi u striptiz klubu«: »misliš da je lak put od štange do doktorata na teologiji i urednice na radiju?«... Naravno, kurvanja su neizbježna... I međusobne ucjene... I pijanstva, i kocka. To je taj (hrvatski, politički, kastinski) polusvijet.

Zanimljivo je spomenuti kako je autor došao do priče o pištoljima američkoga generala, za kojima »tragaju svi kolekcionari svijeta«. Patton, ratnik u Meksiku, darovao je jedan pištolj svojemu omiljelom glumcu Johnu Wayneu, a drugoga je na nekoj aukciji nabavio Richard Burton, »onaj koji igra Tita na Sutjesci« (premda je, kaže kazališni general, »Tito bil boljši glumac«); Burton je otkupio i onaj drugi pištolj od Waynea, te oba darovao Titu (»Brioni, 31. jula 1971.«), a onda su, poslije njegove smrti završili u tamošnjemu muzeju; bili su zatim »na izložbi Tito na Brijunima«, ali »to je precrtano i preko toga piše Kazalište Ulysses«, koje je te pištolje koristilo kao kazališne rekvizite, da bi oni završili kod jednoga od naših generala, a on ih daruje drugom, kako bi poslužili kao ucjena. Dakle, čista domaća zbilja, ma koliko da pištolji nisu domaći.

General Jugo (Jeronim) ne zna kolika su kolekcionarska vrijednost Pattonovi pištolji, a general Coucou (Božidar) to itekako zna i želi ih se dočepati (i u ostalim je jednočinkama slično). Kako to postići? U priči »tibetanci« su oni koji se seksaju pa čujmo:

»Smilja i Božidar odlaze na stranu. Začuje se Bellin vrisak.« (To nas podsjeća na noćne vriskove one partizanske lijepe radodajke koju je maršal Tito noć za noći obrađivao, a ona tako glasno vrištala da je budila čitav Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije i Generalštab »Narodne armije«; to znamo iz brojnih feljtona o Brozu i o »slavnoj Armiji«, op.a.)

»Božidar i Smilja se u trku vraćaju (...) Asti, koji tibetanci! (...) Merde! Nisam znal da je drugo ime za fuk tibetanac...(gleda tužno u revolver). E, sad sigurno ne bum dobil ove Pattonove koltove...(...) E, tek sad ćeš ih sigurno dobit! Inače će moja iduća kolumna biti posvećena tibetancima. (Jeronim i Bella se pojavljuju iza paravana) A da nam se pridružite? Jednom se živi!«

»I to sve o trošku hrvatskih poreznih obveznika!«, zaključit će i napisati domoljubivi hrvatski novinarci! (Op. a.)

Na ovome mjestu valja zapaziti: što je neki komad aktualniji i što više očijuka s današnjim likovima i situacijama (Ulisses, Brioni/Brijuni/Breoni, Tito, Burton, Sutjeska... i sve moguće asocijacije i posprde koje proizlaze iz toga), to je manja mogućnost da sve to – kada prestane biti aktualno i prepoznatljivo – bude zanimljivo i gledateljstvu u nekoj drugoj zbilji, u budućnosti, kada nestanu današnji odnosi i sadašnji razlozi ironiji i sarkazmu; dobri pisci, svakako, misle na tu okolnost...

Prijateljski posjet, druga je šaljiva/satirična jednočinka, predstavlja nam polusvijet nogometnih trenera te opernih, odnosno baletnih dama nakon isteka blistavosti njihovih karijera, vrlo sličan onomu bivših generala i s njima sadašnjih novinarica/ urednica/ kolumnistica žutog tiska, a bivših milicijskih kćeri ili striptizeta.

Škrabe u njoj ponovno upriličuje dodir dva sukobljena nacionalna kruga, Beograda i Zagreba, a i vjerodostojan (i točan, istinit!) odnos beogradske sredine prema Hrvatima; svi su »ustaše«, nijanse tu nema, osim kada je interes u pitanju, ili tzv. miješani brak koji bjelodano otkriva »poremećenu stvarnost«. U takvim brakovima Srbi su uglavnom i dalje Srbi, ili Srpkinje, a Hrvati su – ono što trebaju biti. Dojam je da Škrabe ima vrlo dobre uočene stvarne, životne prototipove za svoje likove.

Dakle, »Sikter« (tur. marš, nestani, odreni...) to mu je nadimak, bosanski je Hrvat, školovan u Beogradu, »bivši izbornik hrvatske nogometne reprezentacije«, u jednočinki je trener slavnoga nogometnoga kluba Bayerna. Najavio je posjet »Prugu« ili »Fricu« (taj ima dva nadimka) svojemu kolegi, također bivšem treneru hrvatske nogometne reprezentacije, ali sada na niskim granama trenera tek münchenskoga drugorazrednog kluba »München 186o«. I Prug/Fric je Hrvat, Zagrepčanin, prezimenom Prugovečki, »bivši igrač Dinama i Partizana«.

Sikterova žena Slađana/Slađa »bivša solistica baleta Hrvatskoga narodnoga kazališta«, sada je tek voditeljica nekakva anonimnog Bayernova baletnog studija, dok je je Fricova žena Radmila, zvana »Rada Prug«, »rođena Beograđanka, operna pjevačica Beogradske opere«. Dakle, Prug/Fric je na znatno nižoj razini društvene ljestvice, a najavili su mu se posjetiti ga uspješnik Sikter i njegova Slađa.

»Fricika, bre, pogrešio si načisto...«, kaže Prugu Radmila. Mogao si da kažeš da si zauzet... Ne mogu da zamislim da ta seljačina, da nam dođe u posete... Šta bre taj ustaša hoće? Koliko te samo navređao po novinama! Kako, ono beše? Senilni ofucani stari šajser... Dobar fudbaler nekada, nikakav trener sada. Još ako dovede onu svoju opajdaru, meni će naprosto džigerica da eksplodira!« »Ein moment, bitte...« smiruje ju je Zagrebčanec, beogradski zet.

Trgovina je u igri. Rada bi i u Münchenu pjevala u operi, čega se ne može dočepati, ako joj uspješni Sikter to ne sredi, a zauzvrat Pruga će nastupiti u dokumentarcu o slavnom treneru Sikteru te će mu dati trofej »Zlatna lopta« koju je prijevarom prisvojio. No, Siktera zanimaju kolekcionarima dragocjeni Pattonovi pištolji (zato je i došao!) koje Prug i Radmila kriju u tom trofeju te sada izjave da su imali provalu i da su pokradeni. Međutim, Slađa ih je vidjela u Prugovoj kuhinji. Tako trgovina »ja tebi« (trofejne pištolje) »ti meni« (sudjelovanje u dokumentiranom veličanju mene) propada.

»Đubre jedno kurvinsko ustaško! Zato si se ti sa mnom uvukla u kuhinju (...) kako si dospjela u krevet ovom bosanskom primitivcu, kako te dobio na pokeru u partiji sa šefovima ustaškog fudbalskog saveza (...)«; »kak je Berni tebe ševil u liftu u centru Beograda (...)«. Ove dvije slična su moralnog profila onima dvjema iz prve jednočinke... A muški dvojac: jedan »fini« Zagrebčanec, drugi primitivni Bosanac, oba dakle Hrvati, obadva su jednako lupeži i prevaranti... I međusobno će se suditi, za uvredu ili za prikrivanje trofeja, kao i Hrvati inače!

Nisam siguran da je onomatopejni »biip« umjesto prostačine, ma koliko »skinut s tv-a«, uspjela dosjetka. Npr. »Bernard: A biip... ga tvoja četnikuša Bela Rada neće da pjeva u Bajrojtu...« Ili: »Radmila: Ma goni se ti meni u... Slađana: Biip, biip, biip...« (Umjesto: u tri p... m...!?) Mislim da bi mnogo prirodnije bilo da ih je autor pustio i pred gledateljima biti takvi kakvi jesu, bez ovakva prikrivanja njihova prostakluka. Bilo bi vjerodostojnije, življe, a psovka i prostakluk ionako su već zavladali svim suvremenim pozornicama. Ovdje to ima opravdanje, znak vjerodostojnosti.

Dvoboj u stilističkom studiju, treća jednočinka, ponovno sukobljava dva nepomirljiva polusvijeta, koje svakidanje gledamo i trpimo: hrvatsku domoljubnu razjedinjenu te bedastoćama premreženu desnicu i hrvatsku regijsku/ regionalnu/ jugonostalgičarsku/ titoističku itd. odnarođenu ljevicu. Poslije krajtjednica u okolici Jaske, odnosno nakon švapske prijestolnice, pozornica doseljava u Zagreb. Opet su vrlo bitne oznake likova:

»Bruno (...), nadimkom Mudri, stilist, rodom iz zagrebačke Dubrave, vlasnik glasovitog stilističkog studija. Bavi se kazališnom scenografijom i kostimografijom. Član je Antiustaške lige (AL) i istaknuti pripadnik LBGT zajednice«. Dakle, homić.

Njegova je bliska prijateljica Helena/Hela zvana Luna rossa, dijete Medveščaka i Ribnjaka, kazališna glumica, vatrena aktivistica Antiustaške lige. »Prisutna je na svim mogućim ljevičarskim, antifašističkim protestima, na kojima uvijek vodi glavnu riječ. Iz raznoraznih razloga već godinama u svojemu kazalištu nije odigrala ni jednu ulogu«. Ovdje će mnogi suvremenik lako pogoditi tko je ta »vatrena aktivistica«...

Njima se u posjet najavio Matko (...) zvani Strikan, vlasnik novinskoga koncerna »Pleter«, rodom iz Pleternice, izdavač desničarskih listova, časopisa i knjiga, vlasnik internetskih portala i televizijskoga studija. Do 1990. bio je građevinski poduzetnik, a onda se u pretvorbi obogatio preko noći. Navodno mijenjanjem dinara za njemačke marke u zapadnoj Hercegovini. Iza sebe ima sedam brakova i nepoznati broj djece.

Njegova je zaručnica Erika Konjuh, zvana »Konjuh planina«, rodom iz Sesveta, diplomirana kroatologinja, televizijska voditeljica, pjevačica i predvodnica Domoljubnog zdruga. »Zagovornica je lustracije i na čelu raznih domoljubnih akcija i protestnih skupova protiv veličanja titoizma i komunističke prošlosti. Ikona desnice, želi postati saborska zastupnica.«

Možda ni ovdje nije teško pogoditi Škrabeov prototip, tko mu je bio nadahnuće za ovaj ženski lik, a i za onaj muški?! Ili za obadva muška lika; Škrabini likovi doista su životni, djeluju stvarni, ma koliko da su suludi i nemoralni, ili upravo stoga. Prepoznajemo ga na pozornici, ali i na malim zaslonima u vlastitu domu gdje nam ih raznorazne dalekoglednice svakidanje uguravaju. Zato ovakve komedije i imaju brojne gledatelje.

Dakle, prenio sam riječi Škrabeove najave svojih likova: mislim da je to jako bitno, premda ne i za zbivanja na sceni te redateljsko-glumački diskurs, pa ih je redatelj manje-više uklonio. Redateljski i estetski nisu nužne, ali recepcijski i gnoseološki – najave« tih likova bi svakako bile poželjne, da ih doslovno čujemo.

I ovdje se autor poslužio metodom posjeta: Strikan, vlasnik novinskoga koncerna, dolazi stilistu, ovdje pederku, u posjet. S njim je i Erika, »desničarska ikona«. Ljevičarska ikona pak, stilistova družica, prosvjedovala je na Britancu protiv fontana tako da se vezala za drvenu ogradu koju je policija srušila, ali je dio ograde ostao privezan za stražnjicu neuspjele glumice, kojoj je »gluma sada na ulici«.

Sukob podjednako zagriženih i strastvenih prosvjednica dat će prigodu Škrabeu da dokraja razobliči recentnu zbilju i da se naruga našoj svakidašnjici u kojoj su prosvjedi po našim ulicama i trgovima jednako nakaradni, i desni i lijevi. Postavljanje ploča braniteljima u Domovinskom ratu, traženje da se one skinu kao »ustaške«, nazivi trgova u čast Maršalu i komunističkim moćnicima, zahtjevi da se oni promijene, stalni sukobi nasmrt posvađenih lijevih i desnih, osobito ženskih osoba, zagriženijih od muškaraca, kao i u ovomu skeču.

Sukobljenice će se sresti na pozornici; otkrit ćemo da je jedna od Strikanovih sedam bivših žena bila i Hela, sadašnje stilistovo pokriće za prikrivanje pederluka, što će samo pojačati njihovu međusobnu mržnju: »propale znači glumice i komunističke gadure«; »kad skidamo znači ploče komunističkih zločinaca uvijek se pojavi ona na čelu svojih orjunaša s titovkom na glavi«; »Konjuh planino, ustaška gujo«, »ja ću nju znači ubiti«, »smeće perverzno jugonacionalističko«, »neka kuja krepa za plotom«, »Luna rossa, još ćemo se vidjeti! U sutrašnjem broju ‘Uzdanice’ izlazi podatak da ti je deda bil sudac prijekog ustaškog suda«; »Konjuh planino! U novom broju ‘Regiona’ objavljujemo dokaz da su ti i otac i mati bili članovi suradnici UDBE«, itd., i tsl. To su naše prosvjednice. I jedna i druga su u pravu u svemu što jedna o drugoj kažu, to je makar jasno. U Hrvatskoj smo, zar nismo?!

Bi li moglo biti drugačije? Bi, ali onda se ne bismo uklapali u Balkan, u region/ u regiju, bili bismo uočljivo zrelija i bolja demokracija, bez demokrature i bez ogrezlosti u međusobnim mržnjama, za Hrvatsku tipičnima. Škrabe izvrsno slika postojeću zbilju. I dramaturški suvereno vodi svoju priču. Stilist za diplomatski bal dotjerat će »ustašku guju« tako da joj glava bude crvena, poprsje bijelo, a kikla plava, domoljublje od glave do pete, još i s bijelo-crvenim grbom po ceckima!

»To su koltovi legendarnog američkog generala Pattona. Poklonio mi ih je trener Bayerna Sikter Pavlović« (onaj iz prethodne jednočinke, op. a.). »Seljačina«, »Moja firma ‘Pleter’ tiskala mu je besplatno memoare«, »Pa, kad je nepismen.« »I on mi je zauzvrat poklonio ove koltove. Navodno su izuzetno vrijedni.« »Ti groma... Koltovi, čista erotika. Kikica, to! Ne bojite se da vam ih netko ne mazne. To je raritet.« (Ne prepričavam, nego nastojim što uvjerljivije prikazati što se u naše dane daje na našim pozornicama, zato ponešto i doslovno navedem, da vjerodostojnije predočim!, op. a.) »Ti groma! To puca.« »Nije se s tim igrati«. No, »dame« jedna drugu izazovu na dvoboj!

Budući da je Matko stražnjicu bivše svoje, a sadašnje pederkove družice iz samilosti oslobodio dijela one drvene ograde za koju se bila prosvjedno vezala, njegova Erika se uvrijedila: »Matkica, s tobom prekidam. Ali iz stana ne bum izašla. Ionako si ga već prepisal na mene«. Matko se tako rješava svih dosadašnjih i sadašnjih žena: on i stilist, sada su u muško-muškoj vezi, što je uostalom i moderno, pa i politički oportuno, »prime se za ruke, okrenu publici«. Koltovi ostaju njihovi. Oba mogu opaliti...

U četvrtom skeču Pokušaj pomirbe »mjesto radnje« je »Medijski općinski centar u Škvorčevu i u tonskom studiju Radija Čvorak«. Dakle, provincijska sredina, gradić, opet nešto što pisac izvrsno i iz prve ruke poznaje. Same najave likova znakovite su i ovdje: već one otkrivaju našu stvarnost kakva ona doista i jest. Nema tu nikakve ideje, nikakve ideologije, nikakva rodoljublja, nikakve perspektive, nema ničega od toga osim do primitivizma ogoljelog osobnog interesa i ucjene (kao i u čitavoj Hrvatskoj).

Pogledajmo tko su i kakvi su ti ljudi:

»Vitomir (...) zvani Kum, načelnik općine Škvorčevo, lokalni čelnik vodeće stranke, četvrte (!) u njegovoj političkoj karijeri, inženjer prometa, bivši snimatelj svadbi (...) podrijetlom iz Jaklića u Rami.« Dakle, grebator kojemu vlast služi da ima novac i moć.

»Mila (...) zvana Mila Gera, poduzetnica, vlasnica i direktorica lokalnog medijskog centra, posjednica zbirke indeksa s desetak fakulteta (!), članica upravnih odbora dvadeset i jedne tvrtke (...)«. Dakle, jednako grebatorica kojoj vlast omogućuje moć i lovu: manje-više svi u današnjoj vlasti su takvi.

»Mijo (...) lokani bogibatina, tajkun, vlasnik izvora mineralne i pitke vode, kamenoloma i mjesnog trgovačkog centra, zvanjem električar, bivši barjaktar i svirač po svadbama, domaći sin, rođen u Škvorčevu Gornjem.« Dakle, novokonponirani bogataš iz famozne »pretvorbe i privatizacije«, tipičan za naše podneblje i naše suvremeno društvo.

»Kata/Spomenka (...) zvana Maljena, teta u škvorčevskom dječjem vrtiću, glumica u mjesnoj dramskoj družini, lokalna vodeća mažoretkinja i predsjednica općinskog foruma mladih, podrijetlom Žumberčanka.« Dakle, ona očito još nije ništa jamila, a nakanila je: podrijetlo otkriva da je pisac izvrsno poznaje te da i za nju ima »model« prema kojemu je napisana, kao i svi ostali, uostalom; na koga vas ono podsjeća Vitomirovo »idemo delati«, a nije kajkavac, njegov kajkavski je tvrd i neprirodan!?

Između političara (Vitomira i Mile) i tajkuna (Mije i njegove priležnice Spomenke) došlo je do sukoba, tako da je političar tajkuna »vudril nogom v koleno koje ovaj sada ne može sagibati«. Mila najavljuje pomirbu jer je to svima u interesu. Vlast tajkunima daje koncesije, a tajkuni vlastodržcima novac za predizborne kampanje i za sve ostalo: da bi sačuvali lovu i moć, moraju surađivati.

Komu Kum Vito (Corleone) otkaže koncesije, taj je »bogec bistrički«, a koga Mila »dohvati u svojim emisijama i novinama, taj je otpisan«. Međutim, »u Škvorčevu sam još navek ja bogibatina«, kaže Mijo. Svi općinski vijećnici su njegovi ljudi, u njegovim proizvodnim pogonima na plaći. On od Maljene, svoje »Medjimurke«, traži »kušljeca za kuražu« kada Mila dođe na pregovore o pomirbi, a Mijo ima i pištolje generala Pattona koje mu je donio Strikan iz prethodne jednočinke, s namjerom da ih skupo proda. »Jesi čul da je prešal na muške?«, pita Mila Miju. (Tako pisac tim pištoljima povezuje svoje komedijce!)

Svatko, znači, ima svoj interes, a Katin/Spomenkin je pobijediti na festivalu »Zlatne žice Plešivice«, dosta joj je vrtića, tu djecu više ne može ni gledati, hoće i brak s Mijom koji mora ostaviti svoju ženu zbog nje, bez toga »nema kušljeca«. No, neki Budimir, tonski tehničar, koji se spominje, ali ne pojavljuje, zaljubljen je u zgodnu tetu iz vrtića. Pregovore Mila uspješno obavi, no Mijo joj »opću pomirbu« uvjetuje time »da se tu pohabamo, vu tem studiju«. »Hurmaki jedni, znate da vas je slušalo celo Škvorčevo!« Naime, ljubomorni je tehničar namjerno pustio u eter »habanje« na pultu...

Pisac će priču rasplesti tako da se svi ti izopačeni tipovi, mafiozi i prljave prostitutke, međusobno poubijaju onim Patonovim pištoljima... Da, posmicati ih, najbolje da ih nema takvih, pisac ne nudi drugi neki izlaz. Ionako su talog života, mafija, korupcija, puka imitacija onih na državnoj razini... (Zaključit će tako i »običan gledatelj«!)

Međutim, razne revolucije su to već u više navrata napravile: poubijale sve takve pa dovele na pozornicu još gore od onih koji su se međusobno posmicali u finalu Škrabeova uprizorenja. No, to više nije stvar kazališta. Kazališna uprizorenja će i takve pratiti, čim nađu svojega pisca. Naša je društvena današnjica svojega pisca u Ninu Škrabi očito pronašla.

Glumci i redatelj

Mladen Vasary rođeni je glumac. To je u svakoj od ovih jednòčinaka i dokazao, darivajući gledateljstvu raskoš svoje glumačke nadarenosti.

Sunčana Zelenika Konjović rođena je glumica. O svakoj od ove četiri scenske anegdote podarila nam je blagodati svojega umijeća. Posebnost njezine igre je u tomu da ona nikada ne prestaje, ni sekunde, ni kada nema repliku, pa čak kada je mizanscenski posve potisnuta, ostaje dokraja u svojoj ulozi: to znači biti »rođena glumica«. Namjerno ponavljam »rođeni glumac/glumica« jer takvih nema mnogo, dapače, na prste su izbrojivi.

Tomislav Martić ravnopravan je suigrač Vasaryju, stvaralački vrhunski pratilac, redateljski mu suprotstavljen u kontrastnosti pristupa ulozi. Velika je šteta što ovaj izvanredan glumac tako rijetko igra.

Mlada Ana Marija Percaić najavila se kao ime koje treba zapamtiti: bila je posve dorasla iskusnijim kolegama, dapače, povremeno je upravo blistala svojom predanom igrom.

Georgij Paro, redatelj i profesor redateljstva u Sjedinjenim Američkim Državama i u Zagrebu, svoj izvanredan i uočljivo golem doprinos hrvatskomu glumištu, ponaosob redateljstvu, nastavlja bogatiti novim ostvarenjima i već duboko u mirovini: svakim novim postavljenim djelom, pa i ovim, pokazuje i dokazuje:

1. da je redateljstvo iznimno zahtjevan zanat kojim valja ovladati;

2. da je redateljstvo posebno stvaralaštvo dvostruko moralno odgovorno: prema piscu postavljenog djela, da ga ne iznevjeri i ne izopači, i prema njegovim teatarskim recipijentima, da bude istinit, životan i vjerodostojan;

3. iz toga proizlazi, da se sve to ipak ne može tek naučiti, ako iza svega ne stoji prirođena nadarenost za sve rečeno;

4. logičan zaključak: ako je sve to tako, a jest, onda je tzv. »redateljsko kazalište«, u kojemu je redatelj jedini i nedodirljivi gospodar svega te bezobzirno preinačuje i pisca i djelo i još bezobzirnije nudi gledateljstvu laž, odnosno svoju samodopadnu izmišljotinu i o piscu i o djelu – samo jedna velika zabluda kazališta našega vremena.

Malo Morgen ili prevaranti i izrabljivači ne tek jadnih umjetnika

Djelo je napisano, kaže pisac, »prema motivima komedije Kartaši Nikolaja Vasiljeviča Gogolja«. A Morgen je svojevremeni šlager Ive Robića koji je dokazao da je domaće stvaralaštvo, ako je izvorno, ravnopravno stranima i bolje još: pjevajući hrvatsko, Robić je bio poznat te prihvaćen i vani... To je ovdje sentimentalno-domoljubni glazbeni leit-motiv. A »malo morgen«, u općeprihvaće noj šatri znači isto što i »malo sutra«, dakle »nikad«.

Krunoslava Panenku, prevaranta premazanog svim mastima, navodnog doktora ekonomije u Opatiji, dok se »vrti« taj poznati šlager, u sentimentalno-domoljubom ozračju, u pansionu »Malo Morgen« dočekuje zanosna Amra, koja opslužuje kartaše u igri, a Panenka ju odmah podmićuje da špijunira za njega. Upoznaje se s prepotentnim Nikolom Matuškom, prezimenom Hercegovcem, govorom i Zagorcem i Srbijancem i Slovencem (»kaj«, »beleške«, »sediu sam«), ukratko jugonacionalistom i jugonostalgičarom (»zovi me drug Mika«); Škrabe rado otkriva takve tipove, već govorom ih karakterizira.

Napuhanac i zapravo naivac, slab na žene, ali i neuspjeli poduzetnik (država je krivac za njegove neuspjehe, uvjeren je, ne bez razloga!) Panenka se hvali da je u kartanju »opelješio i operušao« sve sjeverne hrvatske županije, izazivajući tako Matuška na kartaški boj, dok »druga Miku« zanima ima li Panenka »perja« (novca), na što se ovaj dodatno hvali (kafići, uvoz, itd.). Želi se okušati s »profesionalcima« te Amru, animira da unese u igru »špil« koji joj on daje. Upoznajemo i novog sudionika igre koji se lažno predstavlja kao Gorgio Stefanini, a zapravo je Zagrepčanec, vlaškovuličanec, za Miku je Đoko... Štefanini »ne bi igrao« jer Panenku ocjenjuje amaterom, ali drug Mika obećava Panenki da »neće imati ni za autobus«, nakon kartanja.

Panenka dobiva, ali bahate se gubitnici; do sada su opelješili čitavu Europu te sada kreću na Blistok... Hvale njegovo umijeće varanja na kartama i traže da im se pridruži: Đoko je genijalac varanja, a ovo je samo bio test Panenkinih sposobnosti... Najveća je ta da karte tiska u vlastitoj tiskari te svaka karta ima jedino njemu prepoznatljive detalje šara na pozadini.

Međutim, ono što je bitno, to je ne samo tko su, nego kakvi su ti ljudi te ih Škrabe razotkriva tako da svaki priča o sebi, hvališući se. Škrabe majstorski crta ne samo karaktere, nego prije svega društvene prilike i zbivanja.

Miki Udbaš je Zagorac iz Lobora, ljut na Tuđmana jer ga je »penzionisao«, a dotad je lagodno živio »u službi državne bezbednosti«. Znamenita je ova njegova rečenica: »Mogao sam da jedem, pijem, jebem i ubijam koliko sam hteo, razumeš?!« To ne samo da otkriva karakter »službe bezbednosti« koja je po inozemstvu ubijala komunističkomu režimu nepoćudne hrvatske disidente, nego i same Hrvate, kao ubojice za bilo koga da zadovolje famozni životni cilj mnogih: »U se, na se i poda se!« Škrabe vlastite zemljake niti malo ne štedi, dapače, njegove su karakterizacije jasne do gađenja. Jednako tako i sagledavanje društvenih (ne)prilika i odnosa; i to je do odvratnosti jasno predočeno.

Đoko Stepančić je bivši sjemeništarac i bogoslov, i odatle njegovo znanje latinskih fraza i maksima koje sipa i odmah prevodi (malo pretjerano čak!), ali je i homoseksualac... Miki Matuško dodatno nam otkriva i Panenkinu prošlost (»bigamista, dve žene, prepisan i kupljen doktorat ekonomije«), crtajući zapravo stvarnost današnjega hrvatskog društvenog okoliša. Panenku, osobu češkog podrijetla, prihvaćaju kao četvrtog člana prevarantske kartaške družbe jer »nitko nije toliko pokvaren« kao on. Jedino Amra nije pobliže okarakterizirana, osim što je lukava prevarantica... Umjesto »turneje« po bogatom istoku Mediterana i po Arabiji, gdje se kao nalaze bogate mušterije, ukazuje se prigoda da prijevarama zarade tu gdje jesu.

U igru ulazi i Ivo Robić, imenjak i prezimenjak popularnoga pjevača, sada trgovac »belim fudbalskim robljem« i doista bogati tajkun, koji ima upravo sutra primiti tristo tisuća eura za neki transfer »brazilskog Kamerunca« koji će zaigrati u klubu »Bakarac« (treća liga!), te njegov razmaženi sin Ivica Robić kojemu otac kupuje školovanje u »Ameriken Internešnel Skul« (autor se izruguje engleštini) u Zagrebu te na Pomorskom fakultetu u Rijeci.

Nenadani telefonski poziv zbog posla odnosi s pozornice oca, taj se ionako nikada ne kocka, a na pozornicu dovodi njegova sina, tajkunsko razmaženo derište, kojemu je tatek ostavio punomoć da naplati mjenicu s onih tristo tisuća eura. Družba odluči navući mladca na igru i uspijeva. Iako je zelembać u virtualnoj igri »Backjack« iznimno vješt, Panenka mu, kad se igra uživo, začas uzme sav novac, ali naplatiti ga ne može do sutra ujutro.

Amra donosi vijest da sutra u Kupare stižu bogati Talijani koji će tamo kockati u velike svote. »Možemo zaraditi nekoliko milijuna«, ali ulog je petsto tisuća eura koje nemaju, a te pare moraju biti uplaćene »još večeras«. U igru tada ulazi i Hakija Hadžihusretbegović »zvani Čakija«, »tehnički direktor« onoga trećerazrednoga kluba: on ima vezu u banci, novac će sigurno biti naplaćen, čak i prije sutrašnjeg otvaranja banke, ako treba. U luci je vidio jahtu s imenom »Amra« te Amra potvrđuje da je to njezino gliser-plovilo, za put u Arapske Emirate. Znači, turnir u Kuparima propada, ako se novac ne sakupi još večeras, odmah sada, jer do Kupara je daleko...

Amra uskače sa svojih sto tisuća eura, nagovori Matuška da i ovaj dade svojih sto, toliko doda i Đoko, no, nije ni to dosta. »Propali miljuni« zakuka Matuško i – Panenka se tada nasadi: »Ništa nije propalo! Ja dajem svojih dvjesta tisuća.«

Dogovor je dalje da Amra i Panenka sačekaju sutrašnju ranojutarnju isplatu i dođu njezinom brzom gliser-jahtom do Kupara, a ostali kreću još večeras. Amra obrlati Panenku, slabog na žene, glumeći zaljubljenost, a on će: »Poševimo se na kartaškom stolu!« No, ona izmigolji obećanjem: »Poševit ćemo se na mojoj jahti. Cijelu noć pjenit će se more oko bokova ‘Amre’. Dolazim po tebe za pet minuta«. I ode.

Dolazi novi lik, u trenirci u kojoj je do sada bio »Hakija Čakija« te Panenka pomisli da je to opet on i pita ga je li donio novac, ali to nije on. To je Vasarely, glumac, preobučen u prevaranta Hakiju, koji kaže da je došao po svoje pare za glumačku ulogu te raspliće igru: »Kakvu igru?«, pita Panenka. »Njihovu«, replicira glumac, »lopovske trojke ili stručno zločinačke organizacije«. Sve je, naime, bila samo igra: nema ni Amre, odperjala je s Panenkinih dvjesto tisuća eura, nema ni jahte, glumac je bio plaćen da je, kao Hakija, spomene; nestali su i Udbaš u Đoko peder: Panenka je suočen s realnosti. Nije bilo čak ni »Pansiona Malo Morgen« i njega je glumac »sklepao« prijevare radi. »Vi ste onoga Hakiju Čakiju glumili?« pita zaprepašteni prevarant. VASARELY (skida vlasulju, ostane ćelav i stavlja bradu): »I Ivu Robića (stavi drugu vlasulju)! I Ivicu Robića Juniora (skida brk i stavlja novu vlasulju)! I sve ste to vi popušili...«

Vasarely stišava Panenkin bijes: »Gopodine (...) Mi smo obojica žrtve. Ja sam samo radio svoj posao i na kraju ostao bez honorara. Oni su se javili na moj oglas u novinama. Dramski umjetnik traži posao, vođenje priredaba, igranje clowna na dječjim rođendanima, spikiranje, svečane komemoracije, vođenje bingo igara i slično...« (Sve ovo su glumci radili i u socijalizmu, uzimajući honorare, a imajući stalnu plaću u kazalištu, međutim danas, u kapitalizmu, i glumac je »roba na tržištu«, mnogi bez ranijega stalnog zaposlenja.)

I onaj taksist koji ga je doveo u »Malo Morgen« i to je bio glumac, sve je bilo unaprijed priređeno kako bi Panenka upao u pomno namještenu stupicu: pratili su ga (Udbaš!) već duže; bio im je idealna žrtva.

I baš kada pomislimo kako je pisac vješto završio svoj komad, kada je glumac sve to otkrio, slijedi novi (takozvani trostruki) obrat: Panenku su prevarili izmišljotinom o Kuparima i talijanskim kockarima tamo te je sam ponudio da mu uzmu onih dvije stotine tisuća eura, a nesretni glumac je sve to izveo za samo petsto eura. Tada mu Panenka plati taj honorar: »Glumac, ako ćemo pravo, pošteno si ih zaradio...« »Hvala, hvala hvala, to je zaista plemenito od vas«, Vasarely čak žali Panenku koji je u »ovom reality showu« izgubio golem novac i baš u trenutku kada mislimo kako u njemu ipak ima makar zrno sućuti prema nasamarenom glumcu, Panenka otkriva istinu: nasamario je on njih, a ne oni njega. Naime, novac je tiskan gdje i njegove igraće karte, u vlastitoj tiskari i lažan je. Glumcu proradi kliker. »Čekaj malo (pogleda novac u svojoj ruci)... Onda je i ovaj novac krivotvoren... gospon Kruno, čekajte! Ne može to samo tako! Moja plaća, moja plaća!«

To je svršetak komada, a ne i kraj pljački u Hrvatskoj: pljačkaju nas banke, Talijani, Nijemci, »domaći izdajnici«, Agrokor, tajkuni, saborski zastupnici, svaki jad... Koliko njih već godinama u Hrvatskoj zapomaže pljačkašima: »Gospon, ne može to tako!«, ali, itekako može. Koliki viču: »Moja plaća, moja plaća«, a nje nema. Nasamarena je čitava takozvana »radnička klasa« koja nikakva klasa nikada i nije bila; postojala je i postoji samo kasta izabranih, onda nametnutim izborom, a danas ih sami sebi namećemo, i ta kasta povlaštenih sve nas je prevarila i sve nas i dalje vara i laže, a boljemu se nije nadati. Škrabe magistralno upravo to detektira i jasno predočava.

U tim završnim obratima, čujmo kako zapomaže Panenka, osvjedočeni pokvarenjak i podvaljivač, nasamaren od »ishlapljelog Udbaša«, »našmrkanog pedera«, »bjelosvjetske kurvetine« i »propalog glumca«: »Da si čemu, vidio bih te na televiziji«. To je dakle mjerilo uspjeha. Stoga Panenka viče: »Gdje ja to živim? U kakvoj to zemlji? U zemlji gdje je sve laž, gdje je sve prevara, gdje je sve naopako: desno je lijevo, a lijevo desno, lijepo je ružno, a ružno lijepo, pametno glupo, a glupo pametno. Svuda oko nas sve sam lopov do lopova, lupež do lupeža, nesposobni političari, gulikože bankari, lakomi tajkuni, kamo god se okreneš mafija. Kamo god se okreneš, sve sam jad i bijeda, sve je crna kronika, sve je laž, sve je lopovluk, sve namještaljka. I sad se ti snađi u takvom svijetu. (...) Ja nisam ni do koljena onim pravim velikim lupežima koji se svaki dan slikaju na televiziji...«

Škrabe ni današnje kazališne prilike ne štedi – prema svojoj sposobnosti da svaki lik zapravo govori o sebi ili o svojim nevoljama; izopačeno redateljstvo te ovisničku i bijedno-hvaliteljsku kazališnu kritiku – stavlja u usta »propaloga glumca«, koji na upit »Zar više ne igraju Shakespearea?« tumači: »Igraju, moj gospodine, igraju, ali kako? Prokleti redatelji, koji misle da su glavni u teatru, a najvažniji su glumci, zapamtite, glumci!(...) Igraju se Čehovljeve Tri sestre, a redatelj ostavi samo dvije sestre, koje igraju dva transvestita. Postavljaju Romea i Juliju, bez Julije. A i što treba Romeu lijepa Julija kad je Romeo gay, zaljubljen u svog Merkucija. I nikome ništa. A publika? Publike i nema. Kritika sve to hvali i diže u nebo.«

Škrabe danas kao Držić nekada

Jednakom žestinom kojom je Vidra razobličavao karaktere i situacije svojega doba u Dubrovniku, Škrabe razobličuje društvo i ljude naših dana, u Jastrebarskom, u Zagrebu... a obadva u Hrvatskoj. Kazališna akribičnost i jednoga i drugoga je zavidna, s napomenom da je Držić za nijansu više nagnut komičnostima, a Škrabe satiričnostima. I jedan i drugi drže se poznatih predložaka, Držić Plautova, a Škrabe Gogoljeva. No, i jedan i drugi to uzimaju samo kao pripovjedni okvir u kojemu slikaju svoje društvo, svoju sredinu, svoje dane, svoja zapažanja. Oslonac u poznatim komadima je bio potreban da temelj vlastitoj priči bude stabilnije postavljen, ništa drugo.

Škrabe je suvremeni Držić, na njegovoj akribijskoj razini, s njegovom gnoseološkom pronicljivosti i jezično-načinskoj snalažljivosti. I jedan i drugi s velikim umijećem odabiru i predočuju tipične društvene prigode i u njima odgovarajuće prepoznatljive ljudske uzorke. Panenka je ogledni pokvareni današnik, ali i lik vječnog lažova i kriminalca. To je i trojac u »zločinačkoj organizaciji«. Udbaš Matuško, ubojica i amoralna karikatura (ne)ljudskosti, paradigma je socijalizma druge polovice 20. stoljeća u Hrvatskoj i ex-Jugoslaviji. To je konačno i Đoko, tip raspopa i homoseksualca, drogeraša i vucibatine, inteligentna i spremna na svakakvu izopačenost: puno je takvih posvuda oko nas. To je i Amra; sve je Amra do Amre u dnevnim novinama, u »kremi društva«, prostitutka do prostitutke, one su na javnoj sceni cijenjene, uslikavane, važne... pa i kada snimaju porniće i udaju se za tajkune »iz ljubavi«, ili pišu romane o svojim životima, a izdavači ih predstavljaju kao književnu vrijednost, sve njihovo se uzima kao nešto normalno, čak uzorno... Slika naopake sadašnjice je ponaosob glumac koji se javno ponižava da bi ga u divljemu i nehumanu hrvatskom kapitalizmu za to prevarili i ostavili bez prihoda za život, no on je time postigao začudno i stvaralački jedinstveno ostvarenje vrhunske glume.

U zaključku: Nino Škrabe je Držić naših dana. Što dalje, to će biti sve značajniji i značajniji pisac. O redateljstvu Geogija Para nije potrebno ponavljati već rečeno, s napomenom da je smisao za cjelinu uradka doveden do oglednog uzorka drugim predstavama. Posebno je zapaziti lik Vasarelyja. Igra ga Mladen Vasary. Znači, za njega je i pisan i to je bio pun pogodak. Vasary je, kako rekosmo, rođeni glumac, a ova uloga mu je životna. »Životna« ne u smislu da je najbolja među već odigranima, one i nisu usporedive, svaka je »svoja« i zasebna, nego u smislu da je zapravo dokumentarna: prototip je sudbine glumca ne samo naših dana!

Amru igra Nancy Abdel Sakhi, crnkinja koja je već zapažena na daskama Hrvatskoga narodnoga kazališta u Varaždinu, a ova uloga je također »kao pisana za nju«. Naime, ova je glumica zapravo rasna mješanka, a one znaju biti ne samo zanosne ljepote, nego i neodoljive, kakva je i Nancy Abdel Shaki. No, ona je i izvrsna glumica. Međutim, izgleda da nema prigodu igrati češće i značajnije uloge. I da je upravo izgled tomu razlog. Međutim, ovdje je dokazala da je dorasla svim glumačkim izazovima.

Nema smisla mjesecima naknadno govori o glumi, osim kada time treba potvrditi nešto značajno za komad ili njegovu izvedbu. No, započeto valja i završiti: Tomislav Martić je Đoko. Doista šteta što ovaj sjajan glumac ne boravi češće i duže na hrvatskim pozornicama. Željko Duvnjak je prekaljen u komičnim ulogama inače, a ovu igra ležerno i prirođeno: izbor je i više nego dobar. Konačno, Žarko Potočnjak, doajen, svaku svoju ulogu kao da vadi iz svojega malog prsta, prirodno i uvijek neusiljeno: podjela bez pogreške! U toj podjeli i prikazanoj glumi velika je stavka uspjeha ove predstave. Znači, valja se prisjetiti što kaže Škrabeov glumac Vasarely: u kazalištu je doista najvažniji glumac. Svaki od njih u svakom trenutku može dogovorno preuzeti ulogu redatelja. Stoljećima i milenijima tako je i bilo!

Ova predstava značajan je trenutak suvremenoga hrvatskoga kazališta, iznimna predstava. To ni dnevno-novinska kritika nije propustila zamijetiti.

Druge predstave domaćih dramskih djela u Kazalištu na Peščenici

Uz Georgija Para, najznačajnije ime suvremenoga hrvatskoga kazališnog redateljstva jest, što se mene tiče bez imalo sumnje, Ivica Boban.

Ima uza njih još nekoliko redatelja vrijednih pažnje i pohvale, no za sve njih zajednički je nazivnik da se pokazuju i dokazuju uglavnom po malim, periferijskim ili provincijskim teatarima, ne u ona dva-tri glavna (s iznimkom Parovih dviju predstava u varaždinskomu HNK-u). To je ujedno i pokazatelj tko ili što vlada glavninom domaćega glumišta u današnjici. Ako su vrijednosti u društvu inače poremećene i ako je onako kako Škrabe piše u svojemu Malo Morgen, a Vasary to uvjereno izgovara, među ostalim i da je bezvrijedno vrijedno, a vrijedno bezvrijedno, onda je i ovakav raspored redatelja na našim scenama tomu dokaz.

Ivica Boban je po tim manjim pozornica ostvarila čitav niz uspješnica (onu na Dubrovačkim ljetnim igrama, žalibože, nisam vidio). Evo samo onih važnijih: U Teatru na Trešnjevci Samo bez emocija; u Teatru Exit Sutra (ni)je novi dan i Kako misliš, mene nema, igranu više od tri stotine puta; u Teatru ITD Kako stvari stoje; u Knapu igra njezin Nevjerojatan događaj, o bijegu životinja iz zoološkog vrta, a zapravo o niski stvarnih događaja, mozaično skladana predstava iz svakidašnjice, na rubu groteske i sa sastojcima renesansne komedije, s dosta kazališno plodonosne maštarije. Sve su te predstave, budući da su doista bile zanimljive i nove, imale i razloga biti nazvane uspješnicama pa ovdje to ne treba ponavljati ili dokazivati.

Ono što treba i ponoviti i naglasiti to je da su te predstave, pa i ova, zapravo rad ove redateljice s mladim glumcima, mahom još studentima i studenticama glumačke Akademije. Ona je njihova ne samo profesorica i redateljica ili mentorica, nego i odgajateljica koja iznalazi u njima ono najbolje u njihovima nadarenostima... Tako je i ovdje u Knapu, u njihovu zajedničkom uradku.

Sve uloge igraju četvoro mladih: Filip Detelić, Anja Matković, Tara Rosandić i Erna Rudnički. Redateljica s njima izvodi čudesa. U mladosti možda malo i previše odana tzv. tjelesnom kazalištu, dakle predstavljanju naglašenih pokreta u glumi i mizanscenski, ovdje to usavršava s mjerom i sa smirenosti te posve usklađeno s vjerodostojnosti svakoga prizora, bez ikakva pretjerivanja, osim koliko je ono u određenom prizoru moguće nužno, kao načinsko sredstvo...

Taru Rosandić moglo se već vidjeti u više predstava na pozornici Histriona; njezina je nadarenost već pokazivana i dokazana. Anja Matković i Erna Rudnički bile su (meni) otkriće: ako ih Fortuna uzme pod svoj skut (daj, Bože!), bit će slavne glumice s golemim pokrićem neupitne darovitosti. To vrijedi osobito za poseban talent Filipa Detelića. On je rođeni komik. Uživao sam u njegovim pretvorbama, ovdje, a i ranije.

* * *

U vrijeme pisanja ovoga uvida (travanj 2017.) u Knapu još uvijek igra također uspjela i zapažena predstava Smisao života gospodina Lojtrice. Gledao sam je poodavno te malo pozaboravio pa sam je nedavno htio obnoviti, nakanivši o njoj pisati, no razočarao sam se. Nije to ona i onakva predstava kakvu sam ranije vidio i kako sam je doživio. Sada (šteta što nisam sačuvao zapisani datum gledanja) predstava se izrodila u nadmetanje, improviziranje, samoisticanje, preglumljivanje... Od toga je izuzet Rakan Rushaidat, odličan glumac koji je sačuvao ozbiljnost igre i spoznaju o apsurdnosti življenja s pogrešnom liječničkom dijagnozom u naslovnoj roli gospodina Lojtrice. Autor i redatelj predstave je Saša Anočić, a osim Rushaidata, igrali su još Živko Anočić i Radovan Ruždjak.

Da ne bih, sa svojim nepovoljnim dojmom, sudio na osnovi zadnje viđenog (uvijek se može dogoditi neka lošija izvedba), navest ću što su ranije o predstavi napisali neki kritici:

»Redatelj je s trojicom vrsnih glumaca, Anočićem, Ruždjakom i Rushaidatom, zgrabio punu šaku suvremene hrvatske groteske, a njegov sraz grotesknog i tragičnog zanosa trenutno nema pandana na domaćim pozornicama« (Nataša Govedić, u Novom listu).

»Mladi glumci, već više puta okupljeni oko Saše Anočića (...) oživljavaju želju za fizičkim i verbalnim gegovima (...) poetiku stripova i animiranih filmova, horor-žanr sličica i montipajtonovskog apsurda (...) što rezultira zadovoljstvom, a ponekad i nekontroliranim smijehom publike« (Igor Ružić, Vijenac).

»...u takvoj predstavi Rakan Rushaidat, Radovan Ruždjak i Živko Anočić pokazali su zavidnu glumačku ekspresivnost« (Andrija Tunjić, Vjesnik; u arhiviranim izvadcima iz kritika nisu navedeni datumi).

* * *

Amateri - »socijalno angažirana crna komedija« suvremenoga hrvatskog komediografa Borivoja Radakovića priča o tomu kako su trojica takozvanih kvartovskih momaka, više dobri poznanici nego prijatelji, nakanili snimiti porno-film. Hrvatski porno-film, da se u tomu izjednačimo sa svim mogućim gadostima suvremenih životâ posvuda. Međutim, pokretaču toga snimanja (Krapu) motiv je lova, zarada. On je, kao i mnogi, pun ideja kako zaraditi u novonastalim kapitalisitčkim uvjetima pune slobode, a zapravo je iskompleksirani i nedozreo papučar kojega žena doslovno tiranizira. (Ima toga, ima; igra ga Ranko Zidarić.) Grga, prestrašeni plašljivac (Goran Grgić) čuva tetin stan, a kada u nj pripusti ekipu za pornić, budno motri na svaki njihov pokret, da mu teta, kada se vrati odnekuda, nešto ne zamjeri; to je uzrok smiješnim zgodama. Krap je našao (i platio) Stelu, profesionalnu prostitutku (igra je Petra Dugandžić) koja je hladno ploslovna, ali mnogo je teže pronaći porno-glumca. U kvartu se pročulo da je navijač i samohvalni blentavac Kuka (Vilim Matula) jako tjelesno obdaren te ga »redatelj« izabire i upućuje u ulogu. Međutim, jadni Kuka je neiskusan, prestrašen pred ženskom osobom... i čitava zamisao, naravno, propada.

Vilim Matula također je jedan od rijetkih rođenih glumaca, izvođač goleme nadarenosti i nepobrojenih mogućnosti. I kao komičar, nenadmašan je; kada je on na sceni, ona je posve njegova! Rijetki imaju tu sposobnost.

Komad je tečno sročen, likovi uvjerljivi. To je, na žalost, bila posljednja kazališna režija Petra Večeka. (Preminuo je tijekom toga posla.) Evo kako je na ovu predstavu reagirala kazališna kritika:

»...pozornicu prožima gorljiva toplina zajedničkog poraza (...) Amateri će biti (i jesu!, op. a.) siguran hit kod publike« (Nataša Govedić, Novi list).

»KNAP je vrlo vjerojatno dobio kazališnu uspješnicu, što je iznimno važno za to kazalište, koje se itekako trudi biti važan dio zagrebačke teatarske ponude« (Helena Braut, Vjesnik).

»Premda mračni u dijagnozi stvarnosti, Amateri su duhovita i zabavna predstava...« (Iva Gruić, Jutarnji list).

»Mračna dijagnoza stvarnosti« nije, na žalost, upitna. Upitne su opaske o Hrvatskoj kao državi, ako ne izviru iz konteksta zbivanja ili dijaloga na pozornici. Djeluju nepotrebno politikantski. Premda, valja biti oprezan pa reći kako mnogi brkaju »mračnu stvarnost«, vlast i državu kao pojam, pa tako moguće rade i Radakovićevi propaliteti. U mojemu dojmu to je djelovalo nepotrebno i izvan radnje na sceni. Uostalom, gdje bi ovomu piscu moglo biti bolje i ljepše nego u Lijepoj Našoj, posebno ako je ona i njegova. Ja sam uvjeren da jest!

Na internetu vidim još dvije predstave Borivoja Radakovića u Knapu: Dobitnik i Grupa. S tri predstave na repertoaru jednoga kazališta, mislim da je trenutno vodeći hrvatski dramski autor, makar što se prihvaćenosti i izvođenosti tiče. Iskreno, čestitam!

U Knapu se prikazuje trenutno i Vilimov Shakespeare Bruna Margetića, redatelj je Zoran Skolicki (Ateatar). Jednako tako i Jezične varijacije Nikole Jakovčevića u redateljstvu Borne Armaninija (Binocular teatar). U svakom slučaju, KNAP je okrenut domaćemu stvaralaštvu te to kao valjano i poželjno valja još jednom naglasiti.