Nadrealne atmosfere napuštenog zavičaja

Miroslav Mićanović, pjesnik, prozaik, kritičar i urednik (rođen 1960. u Brčkom), u uvodu svoje knjige Jedini posao citira stihove sjajnog pisca Otta Tolnaia: »ne vraćaj se/ ne vraćaj se ako nisi ni otišao«. To su stihovi iz pjesme »Ne vraćaj se«. U pjesničkoj knjizi Jedini posao pak nalazimo pjesmu »Povratak« u kojoj se govori upravo o povratku lirske junakinje u malo mjesto, u rodnu kuću. Ondje se suočava sa životom kojeg je napustila, s prihvaćanjem kolotečine koju ništa ne može izmijeniti, s nepostojanjem djelovanja bez svrhe (»nema uzaludna hodanja/ ni za koga i ni za što«). Upravo to nepripadanje zavičajnome mjestu stvara osjećaj izdvojenosti i panike, pa se u mahnitom ritmu nižu svi mogući užasi koji je obuzimaju.

Mićanović se ovoj knjizi bavi upravo poetizacijom života u mjestu kojeg je davno napustio, pa okom preciznog i empatičnog promatrača prati i bilježi atmosferu mjesta, sudbine ljudi, nenametljivo povezuje prošlo i sadašnje vrijeme. On kao daželi uhvatiti sve te stvari »istodobno nejasne i čudesne«. Ponekad ti dani djetinjstva, neki čudni običaji itekako utječu na sudbine njegovih lirskih junaka. Žena koju je majka kada je bila dijete vezala za nogu dok je radila u polju, pokazuje u svom ljubavnom životu znakove mazohizma, i jedva izlazi iz začaranog kruga (pjesma »Polje«). I ponekad se čini da riječi uopće ne mogu niti prekriti sve što je okolo »rasuto/ razbijeno i/nespremno«. Postoji istovremeno strah i od velikih i od malih riječi, strah ali i Figura Boga i njegova »velika prisutnost«. Je li on onaj koji daje smisao i značenje Svijetu?

U pjesmi »Dno« pjesnik govori o uobičajenoj pojavi na selu, kada se podrumi kuća napune vodom, za vrijeme kišnih dana, kad sve to što je pohranjeno ispliva na vrh, pa se potom spusti opet na dno. I čini se kao i da ove pjesme jesu neka vrst izvlačenja na površinu, postavljanje vidljivim svega onog što je naizgled sakriveno: promašene ljudske sudbine, prastari ili čudni običaji, nasilje i svi oblici nekog posve iščašenog života koji postoji na rubu, u malim mjestima u kojima je život odavno stao i u koje se ne valja vraćati, jer se radi o suočenju sa samim sobom i besmislom, za koji smo mislili da smo mu umakli. I čini se da je nemoguće pobjeći od te upisanosti. Nije stoga slučajno da se u pjesmi »Bazen« spominju simbolički »zarezi ljeta«, sitne ogrebotine, ali one nisu zacijelile, već ostale: »Tko bi pomislio da će/ tako utisnut ostati do/ sada«.

Ako se pokušaju shvatiti naizgled neobične pojave ili postupci, kao na primjer vađenje mrtvih kokoši iz zemlje, traganje za skrivenim i bolesnim, onda se brzo shvaća kako ih nije moguće razumjeti. Možda se upravo zato pojavljuje figura Boga, jer »Tko zna/ Bog zna«. Tako pjesnik bilježi male događaje, pomalo nadrealnu atmosferu, ali sve to ostaje bez potrebe da se pojasne i razumiju uzroci i posljedice, ostaje i dalje sve, kako smo već istaknuli, nejasno i čudesno i čemu onda tražiti ono iza. Čini se kao da su pjesme kao neke fatamorgane koje nastaju u vrućim ljetnim danima u ravnici, vizije koje se pojave i začas nestanu. Kao i ljudi, koji odu daleko, u neku drugu zemlju ili kontinent i nikad se više ne jave. Ne znaju se, ali se i ne traže razlozi njihovih postupaka. Najvažnije je da se sve to odvija, u vremenu rastezljivom, koje teče bez prekida. Ljudi se druže, raspravljaju, život prolazi i ndolazi smrt, samo zrak je uvijek tu, besprijekoran i čist, kao špirit koji se proizvodi u tvornici u Brčkom. Negdašnji način života, još iz vremena prije rata, djetinjstvo, roditelji, sve to postaje predmet poetizacije. I ti napušteni prostori dobivaju oblike snovitosti, kao kulise za snimanje jeftinih vesterna: krčme, kolodvori, muškarci okupljeni zajedno za stolom, u igri ili u ispijanju alkohola...

Možda ponajbolje takvu atmosferu ocrtava pjesma »Metak«, u kojoj u prvim stihovima nalazimo sljedeći prizor: muškaraci leže ispred samoposluge u Gunji. Ostatak pjesme je kao neka vrst poetizacije rekonstrukcije događaja, no unatoč objašnjenju, ostaju ponovo ta slutnja i nedorečenost. I upravo to i jest namjera pjesnikova, da pruži tek mogućnost ograničenog ljudskog pogleda, jer jedino onaj koji sve razumije i vidi je Bog, njegova figura, ali ne u smislu sakralizacije, već kao sveznajući pogled koji od nas skriva ključne riječi/fasete koje nam ne daju da dohvatimo Smisao. Čini se kako je nemoguće pobjeći iz »očaja ravnice«, jer i svijet ne nudi utjehu: posvuda samo se čuje, kao na platnima nadrealističkih slikara, udaranje sata i prolaznost je tu ‒ bezbroj puta tik-tak tik-tak. I samo to je konstanta. Nije stoga slučajno da se u pjesmama tako često spominju vode, rijeka, kao figura protjecanja vremena. Nestaje ono što je bilo, ali i nestaje ono »čega neće biti«. O tome govori sjajna pjesma »Bijelo«.

Dakle, pouzdanih odgovora nema, pjesnik ih ne nudi. On može samo u bijeloj masti svog djetinjstva urezivati znakove, preslagivati pamćenje i prošlost. Je li utočište u pisanju? Ne, jer i »Slova su znaci mrtvih i/ napuštenih mjesta«. Posvuda tek memento mori, čak i u naizgled radosnim, ljetnim seoskim danima. I nastaje neki čudesni svijet u kojem se povezuju i mrtvi i živi, u kojima mrtvi još uvijek obilaze napuštene kuće i čuvaju ih, pa se ne može niti govoriti o tome da postoji jasna granica između onih koji su sada ovdje ili koji su nekad bili, između vremena prošlog i onog kojeg tek dolazi. Jesmo li svi kao Josef Metzger koji danima sjedi na ljuljački i živi u svom svijetu, zajedno s umrlom ženom? Jer od živih je napušten. Djeca ga žele skinuti s ljuljačke i zauzeti njegovo mjesto. No u pjesmi »Zvijezde« on se ljulja i ljulja danima, »pod zvijezdama«, i ne da se. Unedogled.

Na kraju, upravo to i jest smisao ove vrsne pjesničke knjige: u poništavanju vremena i stvaranju svijeta u kojem ništa nije nemoguće, jer poezija spaja nespojivo, a smisao ponovo, kako smo već i rekli, vidi samo Bog. Tko zna? Bog zna. Ratova će, znamo to, uvijek biti. A djeca će, kao u vesternima, u svojim igrama tražiti one koji su dobri i one zle. Kao da uopće postoje jasne podjele. I kao da postoji išta stvarno osim »vizija, fantazija, utopija«.