Moj Zagreb i bakina Moskva

Drage čitateljice i čitatelji,
ja sam Karlo. Ovo je skromni izbor iz mojih pisama koja sam pisao između prvoga i drugoga rođendana svoga života svima koji vole čitati pisma, bilo vlastita bilo tuđa. A kako tada još nisam znao govoriti, a kamoli pisati, odabrao sam kao svoju pripovjedačicu – baku. Pomislio sam: ona voli pisati, pa zašto ne bi pisala u moje ime.

U ova tri pisma zabilježio sam svoje doživljaje vezane uz bakin put u Moskvu na Okrugli stol o hrvatskoj književnosti. Kako sam svoja prva pisma ponudio Forumu, a svoje doživljaje s prvoga ljetovanja Zadarskoj reviji, želio bih sada podijeliti barem neke od svojih doživljaja s čitateljicama i čitateljima Kola. Taj stari hrvatski časopis osobito mi leži na srcu. Stoga bi mi bila iznimna čast i zadovoljstvo da mogu u svome životopisu navesti kako sam objavljivao u više časopisa, pa i u uglednome Matičinu Kolu.

S poštovanjem,
Vaš Karlo Mali koji bi se volio uhvatiti u kolo
s čitateljicama i čitateljima Kola,
što je za svakoga pisca, pa i mene
ponajbolja škola.

 U Zagrebu, 1. lipnja 2017.

 

From: kbrgic&gmail.com
To: Svima
Sent: Friday, February 12, 2016 11:37 PM
Subject: Velika kiša

Drage moje čitateljice i čitatelji,
nisam na žalost bio dugo na šetnji jer moja baka uskoro putuje u Moskvu na Okrugli stol o hrvatskoj književnosti, pa je morala čitati golemu hrpu debelih romana. Bili su tu među ostalima Kalendar Maja Zorana Ferića sa 603 stranice, Dvori od oraha Miljenka Jergovića sa 687 stranica, Život sa sjenama Ivana Aralice s 990 stranica i Umjetne suze Milka Valenta s 1401 stranicom. Nemam ništa protiv toga da hrvatski pisci, kao što je lijepo rekao gospodin Frankopan iz Londona, »pišaju«, ali neka to ne rade na moju štetu.

Čim se baka izvukla iz guste šume suvremenoga hrvatskog romana, odmah me je odlučila prošetati bez obzira na sve. A to sve bila je kiša. I to ne bilo kakva kiša, nego kiša velika kao veliki hrvatski roman. Nisu to bile umjetne suze kao kod Milka Valenta, nego prave iz oblaka. Ali kako baka nije uzmaknula pred velikim hrvatskim romanom, nije htjela ni pred velikom kišom. To više što ja na svojoj imovinskoj kartici imam među ostalim blagom i prozirnu plastičnu kućicu s malim prozorčićem. Kabanica se ne navuče na mene, nego na kolica, kiša mi ne može ništa, a ja mogu sve. I gledati kroz prozorčić, i jesti zrnati klipić iz Dubravice, i liznuti pjenu s kave u kafiću. To se sve i dogodilo, ali i još puno toga.

Kad smo se ja i moja mama, koja je žurila na Ruđer, sastali s bakom koja je vratila debele romane u Ogrizovićevu knjižnicu i didom koji je kupio osliće na Dolcu, postavilo se pitanje gdje ćemo popiti kavicu. Odluku nije bilo teško donijeti. U jednome od kafića u Bogovićevoj na otvorenome. To su jako praktični kafići. Ako je hladno, ovdje je toplo jer se griju umjetnim suncima. Ako pada kiša, ovdje ne pada jer su natkriveni šatorima. Ako peče sunce, ovdje ne peče iz istoga razloga. Ako pušači puše, nepušači ne pate, barem ne jako. Meni kišne suze nisu ništa smetale, ali jesu didu i baki koji su morali istodobno voziti kolica i držati kišobrane. Pa smo, kada je mama otišla na posao, odlučili prošetati po NAMI d.o.o. u stečaju.

Duga je i burna povijest NAME. Ne znam odakle bih počeo, pa je zato najbolje početi od početka. A na početku bijahu dva dobra stara poduzetnika za kojima Hrvatska danas tako očajno vapi. Bila su to dva bečka trgovca češkoga i židovskoga roda, Carl Kastner i Hermann Öhler. Oni su se sjetili otvarati trgovačke kuće u prabivšoj Austro-Ugarskoj Monarhiji, pa su tako stigli i u Zagreb, najprije u Ilicu 52, pa u Mesničku, pa u Ilicu 16, pa napokon i na današnje mjesto o kojemu su sanjali i 1903. ostvarili svoj san. Ali san time nije bio završen, pa su oni i dalje sanjali, sanjali i sanjali sve dok 1929. nisu napravili raskošnu zgradu u kojoj sam danas bio na šetnji. A zašto nisu propali ni u vrijeme Prvoga svjetskog rata ni u vrijeme prve bivše Jugoslavije? Pa zato što su se prvi sjetili dopustiti ljudima da šetaju poput nas danas i neometano razgledavaju bez ikakve namjere da nešto kupe. Tako da je formula šetnje bez kupnje, bila kiša ili ne, uspješna formula prabake današnje NAME. Nešto poput Kantova bezinteresnoga sviđanja.

A zašto se onda današnja NAMA nalazi u stečaju? Zato što vam nisam ispričao što je dalje bilo. Najprije je bilo nešto strašno. Sin tate Židova, koji je bio Židov kao i on, odveden je u vrijeme bivše NDH u koncentracijski logor i tamo ubijen. I tako je veliki uspješni san o razgledavanju bez kupnje propao samo zato što su tata i sin bili Židovi. Ali tu priča na sreću ne završava, nego se nastavlja. Robnu kuću bivših sanjača iz prve bivše Jugoslavije i bivše NDH nacionalizirala je druga bivša Jugoslavija i prozvala je NAMA (NA-rodni MA-gazin). Što je nacionalizacija? To je kad narod uzme nečije privatno vlasništvo i proglasi ga svojim. Dok je bivša Jugoslavija rasla i cvjetala, raslo je i cvjetalo narodno vlasništvo – NAMA. A kada je i druga Jugoslavija postala bivša, onda se NAMA u vlasništvu naroda privatizirala, tj. opet vratila u ruke trgovaca. Ali to više nisu bili dobri stari trgovci poput Carla Kastnera i Hermanna Öhlera koji sanjaju o svojim posjetiteljima, nego neki posve drugi trgovci koji sanjaju samo o sebi.

I tako se NAMA u vrijeme dok šetam po njoj nalazi pri završetku svoje šetnje koja se zove stečaj, tj. prelazak iz narodnoga u privatno vlasništvo. Ne znam što će biti s NAMOM i hoće li i ona nakon svih bivših država postati bivša. Jedino što znam je to da je po NAMI lijepo šetati kada pada kiša i ne moraš ništa kupiti. Najviše mi se svidio odjel s kovčezima. Ima ih velikih i malih, mekanih i tvrdih, crnih i u boji. A kako Hrvati vole putovati, ne znam zašto bi NAMA trebala propasti. Možda zato što se Hrvati kada kupe kovčeg više ne vraćaju kući? Jedna od mojih glavnih zadaća u životu je ta da popravim tu najlošiju osobinu Hrvata. Siguran sam da će se NAMA, kao i u svim bivšim slučajevima, preporoditi, baš kao i moja MAMA kad se vratila kući sa svojim kovčezima. Pa ću ja čim postanem Karlo Veliki u nekoj budućoj NAMI kupiti kovčeg i uvijek putovati s povratnom kartom nalik svojoj MAMI.

A zatim smo išli na šetnju na Dolac. U donji dio gdje ne pada kiša. Tu se zimi ništa ne smrzava, a ljeti ništa ne kvari. Zato je tu carstvo mesa, tijesta i sira. Dolac je najveća i najpoznatija tržnica u mojemu rodnom gradu. Znam ju kao vlastiti džep jer od svoga dolaska na svijet svake subote idem s tatom i mamom po voće i povrće. Meso kupujemo vrlo rijetko jer je moja baka očarana domaćim proizvodima, pa nam meso nabavlja kod svojih prijateljica sa sela, dok se i one sve ne odsele ili isele. Mislio sam da Dolac postoji oduvijek, ali su me razuvjerili povijesni dokumenti.

Kad mi nešto nije jasno, uvijek konzultiram važne povijesne dokumente, najčešće Wikipediju. Čuo sam da to nije pouzdan izvor, ali što mogu kad s pomoću jednoga klika dobijem sto najrazličitijih i najkorisnijih slika. Tako sam saznao da je stara zagrebačka tržnica Harmica bila na Trgu pod Banovim repom još dok je rep bio na južnoj strani. Ali onda se shvatilo da nije zgodno da tržnica bude pod konjskim repom, pa makar i Banovim. Stoga je ona 1930. u doba mladosti moje prabake preseljena na današnje mjesto. To krasno mjesto između crkve Sv. Marije i Katedrale odabrao je mudri arhitekt Viktor Kovačić kada se regulirao potok Medveščak. Preseljenje tržnice duboko je utjecalo na sudbinu Fernkornova Bana i njegova repa. Jednoga slavnog dana potkraj četrdesetih godina prošloga stoljeća Zagrepčani su se probudili, a Bana – nema. Nestao je pod okriljem noći s Trga. Za to po mojemu mišljenju nije bilo apsolutno nikakva razloga jer se tržnica već nalazila daleko od njegova repa, pa rep više nije smetao siru i vrhnju. A kada je Ban jednoga drugoga slavnog dana početkom devedesetih godina istoga dvadesetog stoljeća svečano vraćen na Trg, okrenuo je svoj rep opet prema tržnici, koja je sada bila iza njega i Harmice. Tako da Ban svojim repom uvijek pokazuje u smjeru tržnice. Ima u tome neke simbolike, jer sve što se kupi na tržnici, to se i pojede, a sve što se pojede, izlazi na mjestu Banova repa, što je jedno od prvih iskustava nas djece.

I tako smo šetali donjim dijelom Dolca, a ja sam iz svoga prozorčića uživao u prizorima crvenoga i svjetloružičastoga mesa, naslaganih hrpa kobasica i skvrčenih čvaraka u staklenim kutijama. To je sve bilo tako primamljivo, osobito čvarci, pa sam počeo upirati prstom i tražiti od bake da me hitno nečim utješi. Bio je to, kao i obično, moj zrnati klipić. Dok sam ga žvakao, tužno sam pogledavao prema čvarcima, a moja kolica brzo su se udaljila prema carstvu sira i vrhnja. Nikako nisam mogao zaboraviti čvarke, pa sam zamišljao kako bi bilo lijepo da se uz moj zrnati klipić pojavi malo sira s vrhnjem i koji čvarčić.

Kolica su ponovno naglo promijenila smjer i mi smo stigli do štanda poznate hrvatske mliječne tvrtke Vindija. Moja baka ide svaki tjedan na masažu kod Nade da može po cijele dane sjediti za kompjutorom i pisati gluposti. Ona s Nadom razgovara o svemu, pa i o mlincima. Nada je baki rekla da Vindija ima najbolje domaće mlince na svijetu, tako da ona više nikada ne mijesi mlince sama, nego ih kupuje u Vindiji na Dolcu. Ne bih se s time složio, jer su najbolji domaći mlinci na svijetu starinski, ručno rađeni, hruskavi, smećkasti mlinci bakine i didove susjede Klasić iz staroga stana u njihovu davnome Travnome. Nevolja je u tome što tih mlinaca nema u takvim količinama koliko se kod moje bake peče pilića i pataka. I praktična je baka povezala ugodnu šetnju Dolcem s korisnom informacijom za dida te mu pokazala gdje se nalazi Vindija. Did nije samo bakin gulikoža koji se u kuhinji drži noža. On je i nabavljač koji rado luta gradom u potrazi za kuhinjskim blagom. Stoga mora znati gdje se mogu nabaviti drugi najbolji mlinci na svijetu nakon klasičnih zagorskih mlinaca susjede Klasić. Vindijini mlinci zovu se lirskim imenom Latica, pa će biti fina papica kad se na stolu u Cankarovoj bude pušila pečena patkica.

Budući da sam imao još vremena za šetnju, trebalo je pronaći neki dodatni prostor u kojemu ne pada kiša. A mi smo pronašli čak dva natkrivena pješačka prolaza – na čistome hrvatskom jeziku pasaža: Oktogon i Cvjetni. Dva pasaža jedan preko puta drugoga, ali koja razlika!

Oktogon je star više od sto godina. Na početku bijaše Prva hrvatska štedionica i njezina potreba za palačom. Palača je trebala prolaz u svojoj utrobi po uzoru na slične prolaze koji su u modernim gradovima nicali kao gljive nakon kiše. I bi prvi hrvatski pasaž Oktogon. Tada se puno radilo i puno štedjelo, a sve je vrijedilo. Još i danas na ulazu u Privrednu banku u Oktogonu stoji narodna mudrost: Zrno do zrna pogača, kamen do kamena palača. Oktogon je romantično tajanstven, žute boje, pun zavijutaka i frčkica, biljnih vitica i blaženih kamenih ženskih lica. U njegovoj se sredini nalazi velika staklena kupola s vitičastim vitrajima koja danas, na žalost, prokišnjava. Zub vremena učinio je svoje: utisnuo je rasprsnute rupe među vijugave hvoje. U Oktogonu je mirno i tiho kao u maminoj utrobi. Oktogon ima dućane, ali u njima nema kupaca. Ljudi u Ilici zarone u Oktogon i izrone na Cvjetnome. Svi samo prolaze i nitko ništa ne kupuje.

Ako se izuzme neugodno prokišnjavanje raskošne kupole, Oktogon je upravo onakav prisni udobni prolaz o kojemu je pisao Walter Benjamin kada je opisao besciljnoga šetača (franc. flâneur). Flaner je šetač koji ništa ne kupuje, nego se samo oko sebe ogledava i sve samo razgledava, a pasaž je njegov drugi topli metafizički dom. Možda su Kastner & Öhler čitali Benjamina kad su izgradili robnu kuću za besciljne šetače preko puta Oktogona? Bilo kako bilo, o tome je šetaču puno prije slavnoga Benjamina pisao bakin i moj najdraži A. G. M. kada je razlikovao korisnu šetnju s ciljem i beskorisnu šetnju bez cilja, vrludanje, tumaranje, flaniranje. Nisam to do sada znao, ali sam se u tome šetaču odmah prepoznao. Ja uvijek samo vrludam, lepršam, tumaram, zjakam, dakle flaniram. Tako je bilo i danas. U središtu Oktogona, ispod kupole, tamo gdje su lokve i mlake vode bile najveće, oko mi je zapelo za nacionalni brend – kravate Croata. Čuo sam za izreku Nullus Croata sine cravata, volim latinski i mudrost, znam da sam Hrvat i da bih trebao imati kravatu kada pođem u poklonstvo svomu bratu, ali ja sam prije svega besciljni šetač, tumaralo, lunjalo, zjakalo.

Posve je drukčije u kristalno svijetlome poslovnom Cvjetnome. Cvjetni je samo nešto stariji od mene. Izgrađen je za potrebe rastrošnosti kada se malo radi i nimalo ne štedi jer više ništa ne vrijedi. Na početku toga suvremenog prolaza ne bijaše Prva hrvatska štedionica i mudra poslovica, nego gospodin Horvatinčić, Hoto grupa i blamaža. Cvjetni je izgrađen tako što je srušena rodna kuća Vladimira Vidrića. To je onaj lirski pjesnik koji je daleke 1895. pod banovim Repom s prijateljima spalio mađarsku zastavu. On je to učinio u znak prosvjeda protiv uvođenja mađarskoga jezika u dječje vrtiće. Možete li zamisliti da netko u moje doba prosvjeduje protiv uvođenja engleskoga u vrtiće? Ne možete, jer je engleski već postao novi latinski kojim se govori i u našemu Saboru. Ja ga već znam iz crtića, a učit ću ga i u vrtiću. Možda je Vidrić iz svoje rodne kuće na povijesni događaj došao preko mjesta na kojemu je poslije niknuo Oktogon, kroz koji sam upravo prošao? Ali što su slavni događaji iz povijesti nacije pred čarima globalizacije? Ah, ništa, sitnice, rekao bi pjesnik glasovite pjesmice Voćka poslije kiše. O tome govore neoborive činjenice, poput, primjerice, ove: na mjestu pjesnikove rodne kuće danas se nalazi trgovački centar H & M u kojemu baka sebi kupuje jeftine ljetne haljinice, a meni hlačice i majice. Svaka čast engleskomu i šarenim krpicama! Želim znati engleski i imati šarene krpice, ali nikada ne ću zaboraviti svoj materinski jezik kojemu me mama uči već u pelenama i uvijek ću voljeti krhke sitnice iz moje prelijepe svakodnevice i naše burne povjesnice.

Ali sve to nije ništa prema biti svega. U Cvjetnome se ljudi više nisu besciljno šetali, nego posve svrsishodno kretali. Cvjetni je blistavo nov, sjajan i proziran da bi se vidjelo što u dućanima ima i da bi se ljudima sve to svidjelo. A u sredini nije raskošna vitičasta kupola, nego nazubljene pomične stube. I ljudi više ne šeću, nego se voze. A da bi se svi mogli voziti, i to što brže, više i dublje, tu su još i dva dizala. Jedno za dućane, a drugo za garažu. I vi se neprestano vozite zato da biste bili dovezeni do dućana ili parkirnih mjesta te da bih vas tamo izvozali. Stoga Cvjetni i nije pasaž u Benjaminovu smislu niti su tu ljudi Matoševi besciljni šetači, kao u Oktogonu. Tu vas sve navozi na kupovinu ili podvozi do parkiranja. Ja sam se vozio i na pomičnim stubama i u dizalu, i to više puta. Ali kako sam ja pripadnik Matoševe škole flaniranja, a sada i Benjaminov poklonik, koji se ne slučajno preziva kao što se zove moj did Benjamin, tako sam ja i na Cvjetnome ostao bezinteresno malo vozalo koje se besciljno razvozalo. Ja sam se dobro navozao, ali me nitko me nije izvozao. Nisam ništa kupio niti sam parkirao. Malo sam se provozao kroz restoran Batak, koji me je privozio svojim zamamnim mirisima. Međutim, čim sam izašao kroz prozirna staklena vrata u Varšavsku na svježi zrak i susreo velikoga pjesnika Tina, opet sam bio ono isto Gustlovo i Benjaminovo zjakalo kojemu ništa nije manjkalo. Kiša mi je kroz prozorčić moje kabanice orosila lice i brončani mi se Tin nasmiješio. Bio je ponosan na mene što mi se vjeđe od kiše pote i što ću jednom zasigurno umrijeti od ljepote.

Vaš Karlo Mali Neumorno Tumaralo
kojega ništa nije umaralo
i koji je u središtu rodnoga mu grada,
kada pada pretpotopna kiša,
voljen i vožen od dida i bake
pronašao više zanimljivih niša
i ništa nije kupovao,
nego prodavao
divne besciljne zjake.

From: kbrgic&gmail.com
To: Svima
Sent: Friday, February 26, 2016 11:55 PM
Subject: Pluto i kazačok

Drage moje čitateljice i čitatelji,
danas vam nisam mislio pisati, jer je baka u stisci oko svoga puta u Moskvu. Napisala je jako veliki članak o suvremenome hrvatskom romanu za okrugli stol koji se, gle kako zgodno, zove Hrvatska književnost očima Rusa i Hrvata. A kako tamo neće biti nijedan drugi Hrvat osim moje bake, ona je širom razrogačila oči i prelistala već pročitane i pročitala nepročitane hrpe romana da bi njezine oči bile punije hrvatske književnosti od ruskih očiju.

I sve bi bilo dobro da nije došao petak, šetnja i ribe, pa je baka baš pred put morala prestati puniti svoje oči za okrugli stol u Moskvi i gledati cijeli dan samo mene. Tja, nadala se da će se barem kasno navečer kada odem kući moći vratiti krajolicima hrvatskih romana kojima bi pred put morala još jednom napuniti oči. Ali ja je ne mogu pustiti na miru jer vam moram ispričati u najkraćim crtama što je bilo na šetnji i što je bilo na večeri.

Baka je najprije u zadnji čas pred put dobila vizu u ruskome Viznom centru u Hebrangovoj, pa je s vizom v žepu radosna došla po mene u moju Preradovićevu. Ruske su se vize još nedavno dobivale u Ruskome veleposlanstvu u slikovitoj Bosanskoj. Tamo se moralo čekati na ulici. Strogi stražar puštao je samo nekoliko ljudi iza željezne ograde i svi su bili mrki kao da ih još uvijek sa zidova gleda brkati Josip Visarionovič, a ne glatko izbrijani Vladimir Putin. Ali otkako su u Sankt Peterburgu uveli praonice za automobile i tako uvezli liberalni kapitalizam u jedno od dva srca Rusije, više se ni na vize ne čeka pred željeznom ogradom, nego se lijepo prošeta do blistavoga Viznoga centra i bez čekanja sve sredi s ljupkim nasmiješenim djevojkama.

Kiša je prestala padati u našu čast i mi smo brzo stigli u Bogovićevu, gdje nas je did čekao na kavici s oslićima. I što sam tu vidio? Nešto nezamislivo lijepo i tužno. Vidio sam na zidu susjedne kuće jednoga velikoga brončanog vau-vau izrazito kitnjaste glave po imenu Pluto. A pod njim plavu ploču na kojoj je pisalo bijelim slovima:

Za vrijeme gradnje Oktogona 1899. godine dolutalog psa prigrlili su graditelji i arhitekt zgrade Josip pl. Vancaš. Postao je vjeran prijatelj i čuvar gradilišta, na tom je zadatku i tragično poginuo. Arhitekt i graditelji podigoše ovu ploču u spomen svom čuvaru i prijatelju.

Josip pl. Vancaš 1899. Grad Zagreb 2013.

Kako divna i žalosna priča! Biti vjeran kao pas i poginuti na radnom zadatku kao čovjek. To može samo takav heroj kao Pluto. Da se Pluto danas vrati na mjesto svoje pogibije i vidi kako Oktogon, koji je on gradio, ima na kupoli rupe kroz koje pada kiša, prolio bi potoke suza nad svojom sudbinom, sudbinom svoga remek-djela, sudbinom Zagreba i cijeloga hrvatskog naroda sve do mene. O Oktogonu sam već pisao u usporedbi s Cvjetnim, ali nisam mu se dovoljno nadivio.

Jer što je američki Pentagon prema Plutovu Oktogonu!? Pentagon ima samo pet kutova. A Plutov Oktogon ima osam. Ali Pentagon ne prokišnjava, a Oktogon je i danas pun vode od noćašnje kiše. Pitam se što taj Bandek dela ako još nije izdelao nešto tako jednostavno kao što su zakrpe na raskošnoj kupoli u Oktogonu? Neka ovo što pišem bude ozbiljno prvo upozorenje gospodinu Bandeku u ime herojskoga Pluta i u moje osobno ime da ne dopusti propadanje remek-djela jednoga velikoga herojskog psa. Baka mi je dala dvije vrećice šećera da se igram. Vrtio sam vrećice u rukama, a šećer je u njima sipio kao kiša, pa sam se opet sjetio kiše u Oktogonu. Moja tuga nad sudbinom jednoga graditelja Oktogona bila je tako duboka da su baka i did na brzinu popili svoje kavice i odveli me što dalje od prelijepoga spomenika najtužnijemu heroju kojega sam upoznao u svome životu.

I eto nas već kod Dubravice. Nije bilo naših zrnatih klipića, jer su oni otkako ih ja volim ušli u modu, pa se događa da ih nema. Tako sam dobio klipić s komadićima slanine. Jako volim slaninu, ali klipić od bijeloga brašna sa slaninom nije bio ni do koljena zrnatomu klipiću od integralnoga brašna posutog mrvicama zrnja. Ne bih vam posebno spominjao naše hranjenje golubova klipićem sa slaninom da se nije pojavila jedna gospođa i istresla golubovima punu vrećicu pšenice. I što se dogodilo? Točno do mene sletjeli su svi golubovi sa svih kuća na Trgu. I za tili čas pšenice više nije bilo. Golubovi su kao po dogovoru odšumili na vrhove kuća dok ne stigne sljedeća vreća zrnja ili kakav klipić, a mi odlepršali do cvijeća u prolazu prema Dolcu. Tu je pak bilo bujnih žutih jaglaca kakvih nema po livadama, bijelih visibaba stisnutih lica kao na masovnim skupovima, osamljenih ljubičastih šafrana i kitnjastih mirisnih plavih zumbula. Baka je kupila jednu kiticu zumbula za mamu, a jednu za Boženu. Tu sam prvi put u životu osjetio tajanstveni miris zumbula koji će me svojom opojnom dubinom voditi ususret djevojčicama kada dorastem do Karla Velikoga.

Onda smo otišli u veliku bijelu plastičnu kuću kod Banova repa koju je gospodin Bandek darovao proizvođačima domaćih delicija da ih tamo nekoliko dana prodaju kako ne bi umrli od gladi. Mi na žalost nismo ništa kupili jer smo pojeli klipiće sa slaninom zajedno s golubovima pa nismo bili gladni. A bilo je tu bagremova i livadnoga meda, svih vrsta rakije i vina, kolača svih veličina i boja, nakita, drvenih kuhača, kulena iz Županje, slanine s tankom crvenom crtom i posve bijele, kobasica i čvaraka dvije vrste: masnih po osamdeset kuna i čipsiranih po sto kuna. Kako su Hrvatice i Hrvati marljivi i kako proizvode puno lijepih delicija! Pa u čemu je problem? Zašto su siromašni i zašto je bogata Slavonija pusta kao Panonsko more? Zašto svi odlaze u malu zelenu Irsku i veliku šarenu Njemačku? Morat ću se javiti svomu prijatelju Timu i njegovu timu da tu nešto hitno poduzmu i da ti ljudi sve te svoje proizvode izlože ne samo na Trgu nego i u Konzumu i Liedlu, gdje se kupuje i ono što se ne želi kupiti.

A kako je bilo na večeri s oslićima? Did je uz bakino uzaludno protivljenje upalio televizor. I ja sam na vijestima vidio moga dragoga Tima kako ga neki veliki Europljanin grdi kao da je malo dijete poput mene. To nije pristojno jer je gospodin Tim stariji i od moga tate. Onda je Tim rekao da ćemo vraćati sve naše kreditne rate i Europljanin se smirio, tj. pomirio sa sudbinom.

Nije Timu lako s nama. Prošlo je već tri tjedna otkako je Predsjednica izgubila povjerenje u šefa tajnih službi Dragana Lozančića (lijepo ime, od drag i vinova loza), a Tim još uvijek ne zna bi li mu vjerovao ili ne. A sad ima i problem s novim kandidatom za ministra branitelja Miljenkom (lijepo ime, od mio, drag). Miljenko pak nije ni mio ni drag Policijskoj akademiji. Ta mu je akademija najprije dala diplomu, ali se poslije predomislila i sada tvrdi da on zapravo nije napisao, nego prepisao svoj diplomski rad. A Miljenko tvrdi da se nadisao svježega zraka na svim bojnim poljima Lijepe naše i neka ga ne straše diplomskim radom. Jer je on zapravo diplomirao u ratu, pa kao diplomirani branitelj s bojnih polja najbolje zna što muči prave branitelje u ovome našemu nepravom svijetu.

Oslići su bili slasni kao i uvijek, osobito kada bih u krumpir salati osjetio luk. Najprije sam jeo u svojoj stolici, zatim u krevetiću i napokon na podu. Donio sam iz sobe nekoliko jastuka i poslagao ih u kuhinji kod smočnice, pa sam tu iz bakine ruke najprije dovršio glavno jelo te nastavio s kompotom od dunja. A kad sam ispraznio i zdjelicu kompota, napravio sam nešto poput najljepšega komplota samo za moju baku uoči njezina puta u Moskvu na Okrugli stol o hrvatskoj književnosti.

Popeo sam se skok na skok na naš okrugli stol pun praznih tanjura, čaša i boca i – otplesao kazačok! Baka je udarala rukama o okrugli stol kao da je bubanj, a ja sam plesao udarajući nogama po stolu i mašući rukama po zraku. Pri tome sam uzimao u ruke prazne boce od vina i mineralne vode, mahao njima iznad glave i ponovno ih spuštao na okrugli stol. Katkad bih boce stavljao u čaše, a katkad zavrtio lijevi, pa desni bok nek se zna da je to moj vlastiti kazačok. I to na pravome okruglom stolu od punoga drveta uoči bakina okrugloga stola koji nije od drveta, nego od književnosti.

I što da vam još kažem? Ništa ni više ni manje. Ja ne lažem kao Homerovi pjesnici, nego samo slažem događaje točno onako kakvi su bili i kako su se zbili, bili mili kao kazačok prije bakina puta ili nemili kao gorka sudbina vjernoga Pluta.

Vaš Karlo Mali Premili

From: kbrgic&gmail.com
To: Svima
Sent: Tuesday, March 8, 2016 11:40 PM
Subject: Svjetski dan žena

Drage čitateljice i čitatelji,
danas sam i ja proslavio Svjetski dan žena. Učinio sam to tako što sam se igrao s bakom, vidio mamu na televiziji i slušao bakine priče iz grada četiri puta većega od moje domovine. Grad je Moskva, a moja domovina –Lijepa moja smotana u obliku pereca:

Teci Savo, Dravo teci,
Niti Dunav silu gubi,
Sinje more svijetu reci
Da svoj narod Karlo ljubi.

Htio sam meni najljepšoj ženi na svijetu, mojoj mami, kupiti crvenu ružu, ali nisam bio u mogućnosti, jer su tata i mama radili, pa me nisu mogli odvesti do ruža na Cvjetnome. Ta moja nekupljena crvena ruža jako bi lijepo pristajala uz maminu crnu haljinu pripijenu uz veliki trbuh, u kojemu moj brat čeka da me dođe zafrkavati, te uz tatin crni smoking s bijelom košuljom i plavo-bijelom kravatom. Da sam uspio kupiti crvenu ružu i da ju je mama stavila na haljinu u blizinu tatine kravate, oni bi izgledali kao nacionalna zastava na crnoj podlozi hrvatske zbilje sa skromnim prilogom demografskoj obnovi u obliku moga budućega brata.

A zašto su se tako svečano odjenuli u bojama nacionalnoga identiteta i suvremenoga crnog stanja nacije? Pa zato što se moja mama našla među dvadeset najuspješnijih žena jer je bila luda i vratila se kući iz Njemačke u koju hoće svi migranti i izbjeglice, a kad su to vidjeli Slavonci, onda i oni. To je službeno obrazloženje, ali ja sam siguran da je to zato što je rodila mene, a uskoro će i moga brata. Naime, žene koje žele biti trudne takva su rijetkost u Hrvata da su moja trudna mama i za to zaslužni tata svečano odjeveni morali u Sheratonu obilježiti Svjetski dan žena 8. ožujka, tj. marta. Ovo marta ne kažem zbog aliteracijske rime s tata i brata, nego zato što se taj dan tako zvao u mladosti moje bake kada se nije radilo, jer je to bio državni blagdan, blag kao i sve žene na svijetu.

Toga su dana u bakino doba svi muškarci svim ženama osim moga dida kupovali crvene ruže ili karanfile. Moj did to nije činio jer je bio posve nekupljiv, a osim toga je rekao baki da joj je darovao najviše što je imao, a to je on sam. A onda je jednom did poludio i za srebrni pir od četvrt stoljeća zajedničkoga natezanja kupio cijeli pocinčani lonac crvenih ruža na Cvjetnome bez cjenkanja i donio ga baki na dar da se iskupi za svoju nekupljivost. Dan žena ne slavi se u svijetu kao u nas zbog crne demografije, nego baš suprotno, zbog borbe žena za svoja ljudska prava da ne moraju samo rađati, po cijeli dan kuhati i mijenjati pelene, nego ići u školu, na posao i na izbore. Onda su se žene pobunile i protiv svoga vlastitog dana jer im je bilo glupo da imaju samo jedan dan u godini kada trebaju kao i muškarci imati sve dane u godini. I tako je Svjetski dan žena postao u Zapadnome svijetu draga uspomena na negdašnju borbu žena, koja međutim ni danas nije završena, jer još svi dani ne pripadaju ženama u svim dijelovima svijeta i zakutcima našega planeta.

Ovo razmišljanje o Danu žena prstenasti je početak priče o mojemu boravku kod dida i bake na današnji Dan žena. Taj dan u priči je onaj pištolj koji mora puknuti na kraju, pa ću se u finalu još jednom vratiti na taj Dan, ali u posve drugome sluhu za ženu kao takvu i drugome slavljeničkom ruhu Njezina Dana.

Posebnost je moga današnjeg boravka kod dida i bake to što sam bio sam s bakom. Naime, moj did, kojemu su u posljednje vrijeme ugrožena njegova ljudska prava jer mora guliti krumpir i mrkvu, ima jedan dan za izlazak u društvo sa svojim starim dečkima. A to je baš utorak, u koji je na današnji dan pao Dan žena. Baki je bilo lako sa mnom dok smo se hranili. Mi tu imamo zajedničke tehnike, od hranjenja trčeći do sjedeći na podu u kuhinji ili pod stolom. Ne znam što su mama i tata jeli i pili u Sheratonu na Svjetski dan žena, ali ja sam na taj dan otkrio simbol žene kao takve – salatu od cikle. Baka mi je najprije dala pileću juhu s mrkvicom, a kada mi je donijela juneći gulaš s njokima i zamamno crvenu slatkasto-kiselu ciklu, više me ništa nije zanimalo osim cikle i njezine boje, crvenije od svake ruže za Dan žena. Dok me zumbul nedavno privukao svojim tajanstvenim ženskim mirisom, cikla me osvojila svojim oblim ženskim tijelom. I tako sam na Svjetski dan žena otkrio čari ženskoga tijela i duše u obliku salate od cikle: mekoću, nježnost, podatnost, zanosnu crvenu boju, blagost i laganu zašećerenu kiselost.

Kada smo baka i ja odgledali moju mamu na RTL-u kao primjer uspješne hrvatske žene s golemim bratom koji će mi uskoro sjediti za vratom, baka je stavila nogu preko noge i na jednoj me nozi dizala u zrak i spuštala pjevajući mi staru slavonsku pjesmicu:

Jaši baba dorata,
na doratu zvonce.
Ne dajte mu u kuću,
polupat će lonce.

A kad smo se oboje umorili od dorata, više nije znala što bi sa mnom, pa mi je pričala o tome što je doživjela, vidjela i zaključila u Moskvi. I to ne na svojim predavanjima, jer mene to ne zanima, nego između njih i izvan njih.

Baka je u Moskvi bila tri dana. U utorak 1. ožujka održala je predavanje o suvremenome hrvatskom romanu na Okruglome stolu o hrvatskoj književnosti očima Hrvata i Rusa. Za razliku od našega kućnoga okruglog stola, književni je okrugli stol u Ruskoj akademiji nauka bio četvrtast. Osim toga bakine su oči bile jedine hrvatske oči za četvrtastim stolom, pa je morala govoriti dulje od vlasnika ruskih očiju. Okrugli stol za četvrtastim stolom trajao je cijeli dan, tako da nije bilo odmora dok traje obnova. U četvrtak 3. ožujka baka je dopodne održala predavanje o čarobnome A. G. M.-u i osvojila studente Gustlovim usporedbama Zagreba i Hrvata te Beograda i Srba njegova doba. Najviše im se svidjelo da se u Zagrebu u to davno doba više pilo vino, a u Beogradu jeo burek, da je Beograd imao električni tramvaj, a Zagreb ga nije imao, da je u Beogradu meso bilo skupo, a u Zagrebu jeftino te da su u Zagrebu ljepše žene, a u Beogradu muškarci, osobito časnici. Tako je baka dobila slobodnu srijedu da se iz jedne teme preseli u drugu te četvrtak navečer da obje teme što prije zaboravi.

Premda se kod nas već osjeća proljeće, u Moskvi je još ruska zima. Ali ni ruska zima nije što je nekoć bila. S noći od utorka na bakinu slobodnu srijedu u Moskvi je pao velik snijeg, ali je odmah počela padati kiša i pomagati kamionima koji su u stilu našega Bandeka »jeli« snijeg po ulicama. Bakina prijateljica Polina, studentica svih slavenskih književnosti, pa i hrvatske, odvela je baku te snježne i kišne moskovske srijede pješice od našega veleposlanstva preko nove bijele crkve Krista Spasitelja do moskovske Ilice Arbata. Na mjestu gdje je danas najveća pravoslavna crkva na svijetu drug Staljin dao je nekoć davno srušiti staru crkvu i napraviti bazen za kupanje, pa se Polinina baka kupala upravo tu gdje je gospodin Putin nedavno dao sagraditi novu bijelu crkvu Krista Spasitelja s pogledom na blistave žute kupole Kremlja i oker žutu zgradu svoje vlade s puno moći i noći.

Polina i baka išle su pješice jednim od prstenastih parkova kojima je Moskva, za razliku od kvadratnoga Petrograda, okružena kao Beč svojim ringovima. U parku uz šetnicu zabundani su umjetnici i umjetnice izlagali svoje slike i ogrlice, a negdje na sredini nabasale su na brončanoga autora znamenitoga romana Tihi Don. Bio je velik kao njegov roman i kao što što su veliki svi kipovi u velikoj Moskvi i velikoj Rusiji. A oko njega su iz snijega sa svih strana izvirivale kuštrave konjske glave brončanih ruskih dorata. Polina je baki dočarala ljetnu sliku spomenika, koju sam i ja odmah predočio: umjesto snijega vodoskok, a dorati jašu preko valova Dona kao ja preko bakine prekrižene noge. Zbog takvih velikih ruskih autora i romana moja je baka studirala ruski jezik i književnost na zaprepaštenje i očaj svoje mame, moje prabake koja me voli na nebu. A da moja baka nije studirala rusku književnost, ne bi sada svojim očima u velikoj Rusiji predstavljala hrvatsku književnosti i proslavljala čarobnoga A. G. M-a dok on sjedi na srebrnoj klupi na Gornjemu gradu u malome Zagrebu.

Ja se još nisam odlučio što ću studirati jer istražujem što će mi se tako jako svidjeti kao mojoj baki velika ruska književnost, ali se nadam da će me mama u budućnosti shvatiti kao što me shvaća baka u sadašnjosti. Polina je putem do Arbata pronašla usred velike Moskve malu drvenu kućicu iz 17. stoljeća nalik na one iz naše Tkalče i više obiteljskih dvokatnica iz 19. stoljeća nalik na kuće u Teslinoj, gdje je stečajni upravitelj naše države Tim Orešković dao sebi renovirati stan kao u Tolstojevu Ratu i miru. Takve male kuće u Moskvi nitko ne može privatizirati, jer ih velika država čuva kao svoje obiteljsko srebro i ne da preko njih nazidati trgovačke centre kao kod nas na Cvjetnome na mjestu pjesnikove rodne kuće. Polina je fotografirala baku u dugome crnom kaputu u dubokome bijelom snijegu na Arbatu pokraj ruskoga Arsena Dedića Bulata Okudžave i ruskoga Ivana Gundulića Aleksandra Puškina. Puškin nije bio sam, nego sa svojom ženom Amalijom, a spomenik je uspomena na dan njihova vjenčanja. Spomenik je podignut u doba sloma Hrvatskoga proljeća, kada je moja baka bila mlada i lijepa kao Puškinova žena. Jedina je razlika što Puškinova žena ima krinolinu, a baka je imala minicu.

I tu kod Puškina i njegove žene baka je zakazala sastanak s prijateljicom Annom, koja je zaslužna za moje rođenje. Naime, kada je baka s didom prvi put prije tri godine bila u Moskvi, žalila se Anni kako se boji da nikada neće postati baka, pa ju je Anna odvela u Crkvu zaštitnika braka i ljubavi Petra i Fevronije. I tamo se ona pomolila da ja dođem na svijet. I ja sam došao. A kako je sada na putu i moj brat, baka je rekla Anni da dođe na Arbat. Htjela ju je zamoliti da opet prišapne Petru i Fevroniji nešto toplo i lijepo, pa da i moj brat sretno dođe na svijet kao i ja. Ali kao za vraga Moskva ima više spomenika Puškina. I dok je baka čekala Annu na Arbatu usred snijega kod Puškina i njegove žene, Anna je čekala baku kod Puškina na Puškinovu trgu. Pa je Anni trebalo dva sata u velikoj Moskvi da nađe baku kod Puškina i žene na Arbatu.

Ali to i nije bilo tako loše. Čekajući prijateljicu, koja ima dobre odnose s Petrom i Fevronijom, baka je došla do dvije ključne spoznaje. Jedna je da ruski gradski Bandek jede snijeg puno brže i temeljitije nego naš, jer su četiri narančasta kamiona oko Puškina, njegove žene i bake pojela sav snijeg za dva sata bakina čekanja. A druga je velika spoznaja da Rusi ne nose kišobrane. To je činjenica o kojoj svjedoči baka s Arbata. Padala je kiša i ona je jedina čekajući Annu imala kišobran na kiši. Rusi i Ruskinje nose samo kapuljače. Je li to zato što češće pada snijeg nego kiša ili zato što bi im vjetar polomio kišobrane? Ili što im se ne da povećavati proizvodnju kišobrana? Ili ih ne žele uvoziti iz Kine? Ne znam. Znam samo da su Rusi i Ruskinje točno znali da je moja baka strankinja jer na kiši ima kišobran. A kada je Anna napokon stigla s kapuljačom na glavi od svoga do bakina Puškina, radosti nije bilo kraja. Čak se i brončani Puškin nasmiješio, a njegova mladenka u brončanoj se krinolini naklonila uspješnomu susretu dviju prijateljica promrzlih lica. Anna je baki rekla da je već bila kod Petra i Fevronije i zamolila ih da moj brat sretno dođe k meni. Tako se sada mogu mirno radovati zafrkantu bratu jer su mu baka i Anna osigurale sretan dolazak na Arbatu.

A kako je baka provela slobodnu večer u četvrtak pred povratak kući? Tu se sada zaokružuje bakina ruska priča prstenasta kao prstenasti parkovi u Moskvi. Naime, dok je moja mama s tatom slavila Svjetski dan žena u Sheratonu, baka mi je ispričala kako se Dan žena danas slavi u Moskvi. Umjesto da baku počaste kartom u Bol’šom teatru, naše ju je veleposlanstvo počastilo proslavom dana žena u Bjeloruskome veleposlanstvu.

Bjelorusija je velika zemlja koja se nije htjela izdvojiti iz velikoga Sovjetskog Saveza, nego ostati vezana pupčanom vrpcom s velikom ruskom dušom. Naše je veleposlanstvo velika tamnocrvena ciglasta kuća, a Bjelorusko je veleposlanstvo cijeli mramorni grad velikih bijelih kuća. U jednoj od bijelih kuća održana je izložba Bjeloruske žene u umjetnosti. Jučer i danas. U izložbenome katalogu slike i grafičke mape žena svih generacija predstavljene su onim riječima o kojima su feministice i rodne »vještice« na Zapadu na kraju 20. stoljeća pisale kao o muškim stereotipima o ženama: liričnost, emocionalnost, toplina, nedorečenost, zagonetnost, sklad. A zatim je održan koncert Večer operne glazbe i romanse s dva muška i dva ženska glasa u skladu s poznatom izrekom sv. Pavla iz poslanice Korinćanima: »Žena je pak slava muževa«. Muški i ženski glas dubokim su i visokim tonovima naglašavali rodne razlike koje bi gospođa Judith Butler željela ukinuti. I premda nisam na toj proslavi bio ni vino pio, nemam ništa protiv rodnih razlika između mame i tate, dida i bake, Puškina i Amalije, Poline i njezina dečka. Eto, jedna mamina prijateljica još uvijek ne zna hoće li donijeti na svijet djevojčicu ili dječaka jer se na moćnome ultrazvuku ne vidi ona stvar, dok je kod moga brata na svim slikama na laptopu vidi golemi pišo, pa je sve odmah jasno. Tako je i mojoj baki bilo jasno da je Dan žena u Rusiji još uvijek državni blagdan jer je svečano obilježen u Bjeloruskome veleposlanstvu dobrim starim muškim stereotipima, koji se sviđaju i mnogim ženama.

S bakinim lijepim pričama o Moskvi ispreplele su se i ružne vijesti. Nerado ih spominjem, ali moram, da se ne kaže kako sam neinformiran ili ravnodušan na patnje i boli ovoga svijeta. Žao mi je, primjerice, što predsjednik vlade gospodin Tim još uvijek ne zna bi li tamo ili sim, pa se ne zna što će biti s tim tajnim službama, koje brinu o mojoj sigurnosti. Tako da više uopće nisam siguran. Doduše, zatvorena je balkanska ruta kojom je kroz moju domovinu prošlo više od pola milijuna jadnih izbjeglica i migranata. Na njihovoj je strani i Sveti Otac, ali im ni to ništa ne pomaže. Do sada ih se jako puno utopilo u Sredozemnome moru. Sredozemno more pripada u topla mora, ali je ipak prehladno kada se u nj noću padne s krijumčarskoga čamca. Izbjeglice i migranti sada žive u šatorima u blatu na granici Grčke i Makedonije i uzalud se nadaju toplomu krevetiću kao što je moj. Moj je krevetić jako dubok i ograđen tako da iz njega ne mogu ispasti, ali taj problem s izbjeglicama i migrantima puno je dublji i nema nikakve ograde, tako da su iz njega ispali već mnogi političari i jedna velika političarka. Jer rat u Siriji nije mala čarka, nego velika zmija naočarka koja steže Europu oko bijela vrata u vrijeme dok čekam svoga dragoga brata.

Pa kad sam usred lijepih bakinih ruskih priča i ružnih vijesti vidio svoje drage roditelje onako svečane i crne s bratom u mami, s bijelom tatinom košuljom i plavo-bijelom kravatom da dolaze po mene, još sam jednom požalio što mojoj najdražoj ženi na svijetu nisam kupio crvenu ružu. Jer cvijet je lijep ne samo kao žena, nego kao cijeli svijet. Uzmite me, odnesite me u krevetić, a ja ću zaboraviti balkansku rutu i cijelu noć biti s bakom na moskovskome putu. Mislit ću na Polinu i Annu, na bakina dorata i ruske dorate na Tihome Donu, na Arbat s Puškinom i ženom na dan vjenčanja te bjelorusku proslavu u čast ruskoga državnog blagdana Dana žena. Evo već tonem u san – sutra je novi dan svih muškaraca i žena i do tada me nema.

A vi, drage moje čitateljice i prijateljice,
primite lonac crvenih ruža
od budućega vjernog muža.
Grli vas vaš
presvučen i čist
Karlo Mali Postfeminist