Manifestno i testamentarno

Posljednja zbirka pjesama Miroslava S. Mađera, Nedostižni, manifestna je i testamentarna. Manifestna je u segmentu pojašnjenja vlastite poetike i uopće vlastita poimanja ideje pjesništva, a testamentarna, pak, u segmentu elaboracije vlastita sazrijevanja ideje pjesništva. U prvome riječ je o biti poetskog, estetskog, a u drugom je riječ o vlastitom poetičkom školovanju. Uostalom, zbirka i nosi podnaslov »Stihoeseji o velikanima«, što je i određuje u vlastitom timbru. To znači da je više opisna i iskazna nego lirska. Manifest je najlakše odčitati u uvodnom ekspozitornom poetološkom tekstu »Bit stiha«, iako se i u stihovima dakako mogu prepoznati slični iskazi, pače negdje i eksplicitni. Kakvu to, dakle, ideju pjesništva zastupa i brani Miroslav Mađer?

Mađera »posao« stihova ponajprije ushićuje, a »posao« se odnosi jednako na osobnu čitateljsku kao i proizvođačku praksu. I to tim više ukoliko je osobno-čitateljska srodna i bliska vlastitoj proizvodnoj, što znači da se stihovi bilo kojega pjesnika koji su mu nešto značili, u edukativnom, doživljajnom i estetskom smislu, osjećaju »svojima«, to jest kao da ih je sam napisao. Stvar je u tome što su ga dotični pjesnici samo preduhitrili, kako naglašava. A doživljaj i spoznaja estetskog, koja načelno nije strana bilo kojemu čitatelju, ipak je najdoživljajnija u onih aktera koji su i sami pjesnici, dakle onih koji su »s pjesmom rođeni u biti sebe«, kako Mađer apostrofira.

Drugi postulat je za Mađera u definiciji biti pjesme kao doživljajnog akta, iako je njen telos u traženju istine, s jedne strane, i otkrivanju zagonetke svijeta, s druge strane. Međutim, bit je temelj, njeno ontološko određenje, a telos je funkcija, njeno spoznajno određenje, mogli bismo reći. »Između« biti i telosa svoje mjesto nalazi struktura pjesme koja se realizira u izrazu, dakle u jeziku i njegovim mogućnostima. Bit, telos i jezik na taj način određuju samu narav poezije, i od nje čine, s jedne strane, najsugestivniju umjetničku disciplinu, a s druge strane, sintezu umjetnosti uopće. To bi dakle bila gnoseološka impostacija pjesništva, što znači, naime, da je riječ o nekoj vrsti kartezijanskoga horizonta. Da Mađer, kao i svi pjesnici, gaji utopijsku nadu kad je riječ o poeziji i njenom mogućem djelovanju, jer joj pripisuje etičku moć djelovanja i čistoću ljubavi, ne treba posebno isticati. I to spada u habitus ovog pjesnika.

Kako je zbirka, kako sam autor veli, zbroj stihoeseja o velikanima, pjesme propitkuju autorov odnos prema pjesništvu tih velikana, koji su po nečemu srodni s autorom, pa je umjesno upitati se na kojim sve sektorima ostvaruju ti odnosi, odnosno kakve su »vrste« ti odnosi. Pjesme su gotovo isključivo pisane u distišnoj formi (najčešće rimom aa, bb...) i nekom vrsti kvaziheksametra, glede slogotvornosti, što već logikom metametričnosti namire određene značajke. A to je prije svega opisnost, odnosno pričljivost, iskazivanje o statusu atorovu i njegovu odnosu prema načinima akceptiranja navedene lektire. S druge strane, distisi su zaokružena semantička cjelina, te kao takvi posjeduju spoznajnu namjenu. Dakle, lirski subjekt je tu prije svega institucionalno književan (o njemu lirski kazivač kazuje nešto), pa su njegovi doživljajni i osjećajni registri unutar institucije književne edukacije, a manje neposredni. A i to je tada kada iskazuje svoje stajalište, i kad se prepoznaje lirsko.

Što se tiče modusa autorova odnosa prema lektirskoj građi, on je viševrstan. Najčešće je on ipak tip supozicioniranja lirskog kazivača bazičnoj temi, ili tezi koja je povod našla u pjesmama određena pjesnika, njegovu pjevanju i učenju. Cilj je takva modusa svođenje životne i pjesničke bilanse, odnosno preispitivanje sebe (ja). I dok je u slučaju primjerice Whitmana pozicija autora (Mađera) razgovorna, sukladna, u slučaju filozofa (Jaspers, Platon, primjerice) najčešće je polemička, upitna, suprotstavljena kontra-stavom, odnosno svojom tezom. Ta teza zapravo svoje utemeljenje ima u pjesničkoj slobodi i mašti, u riječi, a ne samo mislima (Pascal), iako će naglasitit kako se pjesnici i filozofi bratime, u poslu i u idejama. Upravo na takvim mjestima u pjesmama-esejima, taj tip pjesama prelazi u lirsku ispovijed pjesnika. Pri tomu do izraza dolazi ne samo racionalan i spoznajan stav njegov nego i određen intiman sentiment, lirski zanos duše, kako bi Mađer naglasio, melankolična i nostalgična gesta, pa su mu zato najbliži Cesarić i Tadijanović, dok prema Ujeviću gaji udivljenje.

Daljnje određenje autorove pozicije prepoznati je kao kontemplaciju, u kojem slučaju mu dotičnik služi kao meditiranje o nekim pitanjima biti, života, svrhe, cilja, ili umjetničke ne/moći. To dovodi do sljedećega određenja, a to je sličnost ili razlika prema vjerovanjima određenoga pjesnika odnosno onoga što njegovo pjesništvo namire (Baudelaire, Rimbaud). Ili je pak riječ o nekoj vrsti daljnje dorade misli, stava, pitanja relevantna za opseg što ga pjesništvo i život namire (Jesenjin, Kranjčević). To izgleda kao da Mađer nadopisuje prepoznatu tezu kao »svoju« misao, kako bi pojasnio, precizirao ne samo svoju varijantu teze, nego kako bi i samoga pjesnika, kojega uzima kao »svojega«, nadogradio i izrazio do kraja. Riječ je o poziciji kako Mađer zamišlja »status« lirskog subjekta kod dotičnika (primjerice Kranjčevića).

Pa ipak, jedno od središnjih Mađerovih pozicioniranja jest i pitanje stiha kao sveobuhvaćajućeg, te pitanje pjesništva kao smisla. To se pitanje nadovezuje jamačno na njegov uvodni tekst, poetološki i manifestan, kako je rečeno, a podrazumijeva vjeru u pjesničku snagu, zrcaljenje i »obradu« svijeta u stihovima, estetičko kao terapeutsko, kako za recepcijski horizont, tako i za sama pjesnika, terapeutsko ponekad sve do mjere sentimentalizma. Stihovi, kada govore o javi, svijetu, zrače smisaonom puninom. Pa čak i određena mjera dvojbe o totalizaciji pomoću pjesništva u suočenju s »opojnim nedostižnim glasom«, što podrazmijeva koliko efekt pjesništva toliko i kreativnu granicu, samu bit pjesništva ne može nihilizirati.

Napokon, Mađer je svjestan i moći životne dobi, koja je za njega pri kraju, pa u autoportretu (»Epilog dvostiha«), ideja o prolaznosti, kraju i relativizmu, ipak ne potire kreativni impuls, koji je iznad i izvan vremenskoga određenja, kao trajna pratnja i potpora stvaralačkoj intenciji, koja ima svoju vlastitu logiku, svoju prirodu i svoje zakone po kojima se samo/razvija. Pa tako »upravlja« i pjesnikom (»A čovjek će i dalje uporno u ruke stavljati čiste papire – / Kako bi i danas preobražavao sve svoje muke, vjere, buke i nemire.« – Slovo o autoru ove knjige). Ovom je posljednjom zbirkom pjesama Miroslav Mađer ponudio svoju eksplicitnu ideju pjesništva, koja obuhvaća kako autoreferencijalnu, autobiografsku, tako i poetološku dimenziju i sasvim eksplicitno ističe skromno, ali i s patosom, da ako se zatvori samo u ove distihe »i dalje ću živjeti i umirati po stihu Onih koji stižu do neba«.