»Knjiga« unutar knjige ‒ književnoznanstvenakajkavijana Jože Skoka

1.

Književni znanstvenik, kritičar, antologičar, urednik, metodičar, profesor, organizator i prosuditelj književnog života ‒ gotovo poput nabrajanja titula u kakvim baroknim litanijama zvuče samo ove najvažnije književne djelatnosti prof. dr. sc. Jože Skoka. Te su se pak djelatnosti konkretizirale unutar glavnih područja Skokova interesa – hrvatske kajkavske književnosti, dječje književnosti, književnosti o Varaždinu i u njemu, metodike nastave hrvatskoga jezika i književnosti. Iako se spomenute djelatnosti i područja interesa međusobno preklapaju (ponekad i isprepliću), razmjerno je rijetko da je neki književni stručnjak toliko uspješan i zaslužan na raznim istraživačkim poljima kao što je to Joža Skok.

Da je to doista tako već desetljećima, vrlo zorno svjedoči Zbornik radova u povodu 85. godišnjice Skokova rođenja koji je pod naslovom Prilozi povijesti hrvatske kajkavske i dječje književnosti vrlo pregledno uredio Ernest Fišer. Taj monumentalni zbornik na 512 stranica objedinjuje najvažnije tekstove raznovrsnih književnih stručnjaka (kako u Priređivačevim napomenama ističe Fišer, riječ je o 45 autora – od akademika do profesionalnih novinara) o Skoku, okupljenih u pet odjeljaka – Književnoznanstvena kajkavijana Jože Skoka, Skokov antologičarski kajkavski opus, Skokov varaždinski književni panopticum, Dječja književnost i autorove lektirne interpretacije te Biografski, autobiografski i bibliografski portret autora.

Premda je Skokov doprinos fundamentalan na svim znanstvenim područjima kojima se bavio, zasigurno je najdublji trag ostavio u znanstvenom istraživanju hrvatske kajkavske književnosti i njezinome antologiziranju. U tome su Skokova djela, metaforički rečeno, sama kralježnica teoretske i antologičarske kajkavijane, na koju se na ovaj ili onaj način trebaju referirati i nadovezivati svi drugi proučavatelji kajkavske književnosti. Takva značenjski bremenita tvrdnja nipošto nije pretjerana ako imamo u vidu da je Skok u nekoliko svojih kapitalnih knjiga napravio cjelovitu teoretsku mrežu kajkavske književnosti, preciznu terminologiju, uvjerljiv književnopovijesni opis i argumentiran kanon relevantnih autora i njihovih najkvalitetnijih književnih djela.

Riječ je ponajprije o dvjema Skokovim prijelomnim knjigama – Kajkavski kontekst hrvatske književnosti i Moderno hrvatsko kajkavsko pjesništvo (obje iz 1985. godine) ‒ u kojima je ovaj autor dao još i danas znanstveno autoritativnu teorijsku, terminološku i književnopovijesnu sintezu kajkavske književnosti, i to u njezinoj dijakronijskoj (starija i novija) i žanrovskoj (lirika, drama, proza) cjelovitosti. Tome valja dodati i Nove kajkavske studije, eseje i rasprave u knjizi Ignis verbi kajkavicae, te Skokovu krležijanu i garestinijanu (koja obuhvaća monumentalno troknjižje od ukupno više od tisuću petsto stranica, kao jedinstvenom književnom spomeniku nekom gradu, u ovom slučaju Varaždinu), kao i bezbrojne članke o mnoštvu pitanjâ i autorâ hrvatske kajkavske književnosti. Kad je pak riječ o antologičarskom konkretiziranju teorijskih zaključaka, Skok je autor najvažnijih antologija kajkavskoga pjesništva, drame i proze, svojevrsni definitor kajkavskoga autorskog kanona sve do najnovijeg vremena.

U ovom bih se tekstu ipak htio pobliže usredotočiti samo na ono što mi se u Skokovu opusu čini i najvrednijim, ono po čemu je uostalom i najpoznatiji, a o tome se govori u prvome odjeljku spomenutog zbornika, pod naslovom Književnoznanstvena kajkavijana Jože Skoka. To da je Skok naš vodeći teoretičar kajkavske književnosti i da je to ipak njegova najvažnija književna uloga, najbolje ilustrira zaključak Ivana Zvonara u njegovoj studiji Kajkavski kontekst hrvatske književnosti u interpretaciji Jože Skoka, koja se donosi u Zborniku. Zvonar o Skokovoj knjizi Kajkavski kontekst hrvatske književnosti kaže, prvo: da je to »još uvijek najpotpunije znanstveno utemeljen prikaz procesa afirmacije i integracije novijega kajkavskog literarnog stvaralaštva (od 1831. do sredine osamdesetih godina 20. stoljeća) u cjelokupni korpus hrvatske književnosti i participacije kajkavskog narječja u procesu stvaranja zajedničkoga hrvatskog književnog jezika«; drugo: da »danas niti jedan ozbiljniji proučavatelj književnosti na nestandardnom jeziku ne može ignorirati rezultate do kojih je došao Joža Skok pri uspostavljanju suodnosa novijega kajkavskog poetskog opusa s cjelokupnom hrvatskom književnošću 19. i 20. stoljeća«; i treće: »niti najnovija književnoteorijska i književnokritička istraživanja spomenute literarne problematike, ostvarena u devedesetim godinama prošloga i u prvom desetljeću ovoga stoljeća, nisu osporila Skokove spoznaje. Baš naprotiv. Mnogi su njegovi zaključci samo potvrđeni, čime je učvršćen i njihov znanstveni dignitet«.

2.

Zanimljivo je da tekstovi o ovako visoko ocijenjenoj Skokovoj književnoznanstvenoj kajkavijani u Zborniku ukupno imaju više od sto stranica. Riječ je, dakle, o gotovo cijeloj jednoj maloj knjizi unutar knjige u kojoj se devet eminentnih autora bavi tim dijelom Skokova književna opusa. Radi se o nekim od naših najistaknutijih teoretičara i povjesničara (kajkavske) književnosti te književnika, a to su Cvjetko Milanja, Ivan Kutnjak, Krešimir Nemec, Ivan Zvonar, Dragutin Toma, Zvonimir Bartolić, Zvonko Kovač, Ljerka Car Matutinović i Olga Šojat. Namjena tih tekstova i kontekst u kojemu su se izvorno pojavili (u Zborniku su mahom pretiskani) vrlo su različiti. Tako je, primjerice, tekst Olge Šojat zapravo prijedlog da se svojevremeno nagrada Božidar Adžija dodijeli Joži Skoku. Akademik Krešimir Nemec u svome tekstu na slovenskome jeziku pod naslovom Summa Kajkavijana – dve obsežne knjigi o hrvaški kajkavski književnosti slovenskome čitateljstvu daje temeljne informacije o Joži Skoku te o sadržaju i važnosti njegovih dviju kapitalnih knjiga Kajkavski kontekst hrvatske književnosti i Moderno hrvatsko kajkavsko pjesništvo, a prikaz tih knjiga s osvrtom na Skokovo tretiranje pjesnika međimurskog podneblja (Nikole Pavića, Florijana Andrašeca i Stjepana Bencea) u svome tekstu Kajkavsko i čakavsko pjesništvo – integralni dio hrvatskoga pjesništva daje i Dragutin Toma. Tekst Ljerke Car Matutinović pod naslovom Bogatstvo literarnih vizura sažeti je prikaz Skokove knjige Ignis verbi kajkavicae (ona sadrži tri dijela: Ignis verbi – radovi književnopovijesnog značaja, Terra kajkavica – radovi o knjigama recentnih hrvatskih kajkavskih pisaca, Post scriptum – radovi: Je li moguća i da li nam je potrebna standardizacija kajkavskoga jezika? i Je li moguće i da li nam je potrebno prevođenje Krležinih Balada na hrvatski standardni jezik?), dok nešto opširnije i detaljnije o toj knjizi piše Zvonimir Bartolić.

Znatno su pak studiozniji i opsežniji tekstovi ‒ od kojih neki doista graniče s opsežnim studijama ‒ Cvjetka Milanje, Ivana Kutnjaka, Ivana Zvonara i Zvonka Kovača. Ti tekstovi nisu nastajali kao prikazi recentnih knjiga, već kao sintetski radovi o Skokovoj književnoznanstvenoj kajkavijani te su i pisani za znanstvene časopise (Kaj, RADOVI Zavoda za znanstveni rad Varaždin). Milanja u svome tekstu naslovljenom Skokovo poimanje geneze dijalektalnoga kajkavskog pjesništva posebice analizira dva prva potpoglavlja u drugoj polovici knjige Kajkavski kontekst hrvatske književnosti, polovici naslovljenoj O genezi i jezično-estetskom identitetu kajkavskog pjesništva na zavičajnom idiomu. Milanja se, dakle, posebno usredotočuje na potpoglavlja pod naslovom Terminološke označnice pjesništva na zavičajnom idiomu te Kritičko-teorijski pristupi fenomenu i genezi pjesništva na zavičajno-dijalektalnom idiomu. On analitički pokazuje kako je Skok argumentirao svoju tezu da je za hrvatsku kajkavsku (i čakavsku) poeziju najprimjereniji termin pjesništvo na kajkavskom, odnosno čakavskom zavičajnom idiomu, a ne regionalno, dijalektalno, zavičajno pjesništvo ili poezija na nestandardu.

Milanja nadalje deskribira i Skokovu tipologiju dvanaest modela kritičko-teorijskih postupaka i metoda u pristupu hrvatskoj kajkavskoj književnosti (regionalistički kritičko-teorijski pristup, onaj vezan za gričko-sutlanski regionalistički pokret, »dijalektalna teorija«, folklorno-kritički pristup, upozoravanje na komparativne pojave u svjetskoj književnosti, dijalektalni diskurs slovenske i srpske književnosti, teorija otpora nesavršenosti i knjiškosti standarda, teorija jezičnog i zavičajnog povratka, model »avangardističke tradicije i modernosti zavičajno-idiomskog pjesništva«, model »psihološko-filozofskog konteksta«, separatistička i integralistička teorija, kulturno-politički i književno-povijesni uvjeti za genezu zavičajno-idiomskog pjesništva). Milanja dodaje da Skok nakon toga »govori o dominantnim stilskim odrednicama modernoga kajkavskog pjesništva 20. stoljeća katalogizirajući šest stilsko-paradigmatskih inačica«. Zaključuje da je analizirana Skokova monografija »metodološki prepoznatljiva i dosljedna, analitički i sintezno jasna i precizna, znanstveni i književno-povijesno relevantna«, da je, napokon, Skokov znanstveni eros »urodio kapitalnim prinosom unutar povijesti hrvatske književnosti uopće, a pjesništva pak posebno, i to ne one ‘vrste pjesništva’, kako se dugo mislilo, koje je inferiorno hrvatskom pjesništvu na štokavskom standardu, nego pjesništvo, kako sam to istaknuo u monografijama hrvatskoga pjesništva od 1900. do 1950., vrhunac hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća«.

O spomenutoj kapitalnoj Skokovoj knjizi piše i Ivan Zvonar u tekstu Kajkavski kontekst hrvatske književnosti u interpretaciji Jože Skoka, tekstu koji (opsega skoro četrdeset stranica) praktično ima karakter studije o rečenoj knjizi, a koji je napisan u povodu četvrt stoljeća od njezina objavljivanja. U Zvonarovu sažetku teksta koji odlično opisuje njegov sadržaj kaže se kako je taj prikaz »pokušaj da se upozori na svu slojevitost knjige ‘Kajkavski kontekst hrvatske književnosti’ te da se razluči što je u njoj plod proučene literature, a što su autorove osobne prosudbe i zaključci utemeljeni na izvrsnom poznavanju cjelokupne kajkavske književne i znanstvene produkcije, a posebno kajkavskoga poetskog stvaralaštva 20. stoljeća«. Dodaje se »kako je u osvrtu ukazano na činjenicu da je svaki tretirani problem u knjizi stavljen u svoj uži i širi književnopovijesni i književnoteorijski kontekst, što čitavom djelu daje obilježje zaokružene cjeline, neovisno o opsegu i raznolikosti prezentirane građe. Iz njegova sadržaja proizlazi da su tronarječnost hrvatske književnosti i participacija dijalekata u stvaranju zajedničkoga književnog jezika štokavske osnove neprijeporne«. Zvonar zaključuje da je tako »znanstveno potvrđeno da su brojna poetska ostvarenja na dijalektima po estetskoj vrijednosti jednaka, a u svojim najvišim dometima i nadmoćna, literarnom stvaralaštvu na standardu, pa tako čine neodvojivi dio cjelokupnog hrvatskoga književnog korpusa«.

Ivan Kutnjak, u također vrlo opsežnom tekstu pod naslovom Curiae orator humillimus – Književnoznanstvena kajkavijana Jože Skoka, pisanom u povodu Skokova 75. rođendana, kreće od osobnog poznavanja Skoka kao svojeg nekadašnjeg profesora književnosti te njegove osobne i profesionalne biografije. Zatim se u sljedećih sedam poglavlja bavi različitim aspektima Skokove književne i znanstvene djelatnosti: O dijalektologiji i pripadajućim joj terminima, Suprotiva Turkom (Skokova književnoznanstvena djelatnost 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća), Skokov pogled na hrvatski ilirizam, Skokov kajkavski pjesnički mozaik (antologičarsko stvaranje kanona hrvatskih kajkavskih pjesnika), Trajni likvor Krležine Summae Apologicae (o Krležinom afirmiranju kajkavštine), Skokov pogled na hrvatsku kajkavsku dramu i prozu, (Ne)naklonosti dijalektu (dijalektima) hrvatske antologičarske prakse. Kutnjak zaključuje da je u Skokovim djelima kajkavski kontekst, koji je »naš životni prostor i jedinstveni i neponovljivi duhovni obzor«, izronio »pred nama kao čudesna arabeska, kao rezultat upornog, senzibilnog, dosljednog i intuitivnog tkanja Skokova tijekom cijeloga njegova životnog puta i ukupne znanstvene karijere«.

Zvonko Kovač u svojemu tekstu O proučavanju novije hrvatske kajkavske književnosti Skokov Kajkavski kontekst hrvatske književnosti smješta u širi kontekst proučavanja hrvatske kajkavske književnosti općenito, odnosno dotadašnjih kajkavoloških istraživanja i problema kao što su razvitak kajkavologije, terminologija, povijest hrvatske kajkavske književnosti, antologiziranje kajkavskoga pjesništva i njegovo izbjegavanje u »nacionalnim« antologijama, te istaknuti kritičari kajkavske književnosti. Kovač zaključuje da »pored vrijedne začetnice istraživanja starije hrvatske kajkavske književnosti Olge Šojat, koju su kasnije u najboljem smislu nastavljali Zvonimir Bartolić i Alojz Jembrih, najznačajniji autor među povjesničarima novije hrvatske književnosti, koji se bavio kompleksom kajkavske književnosti, svakako Joža Skok«, dapače, da »poslije Skoka zapravo nitko nije u hrvatskoj književnoj historiografiji, odnosno znanosti o književnosti toliko uspješno, problemski i do pojedinosti, raščlanio kajkavski kontekst hrvatske književnosti«.

Kovač posebno naglašava i to da je Skok elaborirao cjelinu hrvatskoga kajkavskog pjesništva od Matoševa Hrastovačkog nokturna do Krležinih Balada Petrice Kerempuha, i to »kroz pouzdane portrete i prikaze svih važnijih autora i knjiga« te da Skokove studije o Domjaniću, Galoviću, Prpiću, Paviću, Goranu Kovačiću i Krležinim Baladama »zaslužuju visoku ocjenu i stručnjaka i kritičara jer nisu komplicirane ili dosadne u izrazu, ni ekskluzivne u metodologiji, a bogate su rezultatima«. Kovač osobito ističe Skokovu kritičko-esejističku interpretaciju Balada, odnosno istraživanja koja su, kao i ona Mladena Kuzmanovića, »oslobođena bilo kakvog kompleksa kajkavske manje vrijednosti«. Također, Skok se ističe i kao najvažniji antologičar hrvatske kajkavske poezije, drame i proze, kako starije i narodne tako i one moderne.

3.

Na kraju ovoga teksta o prvome dijelu spomenutog zbornika, dijelu naslovljenom Književnoznanstvena kajkaviana Jože Skoka, valja također zaključiti da su Skokova književnoznanstvena djela imala za takvu vrstu literature rijetko intenzivnu stručnu recepciju koja je jednoglasno potvrdila kapitalnu vrijednost spomenutih knjiga za hrvatsku kajkavologiju. O tim je knjigama, dakle, napisana gotovo cijela jedna nova knjiga i u njoj je više autora istaknulo kako je Joža Skok stožerni književni teoretičar i povjesničar hrvatske kajkavske književnosti, osobito one moderne.

Budući da su iznimno afirmativne prosudbe i ocjene iznijeli i precizno ih argumentirali neki od najvažnijih stručnjaka na području kajkavologije i hrvatske književnosti općenito – one se, dakle, mogu smatrati definitivnom potvrdom Skokova vodećeg mjesta u hrvatskoj književnoznanstvenoj, ali i svekolikoj drugoj kajkaviani. Tomu svakako zorno pridonosi i posvjedočuje objedinjeno donošenje spomenutih tekstova u zborniku Prilozi povijesti hrvatske kajkavske i dječje književnosti, posvećenom 85. obljetnici života Jože Skoka.