Joja Ricov i Hrvatski književni list

Nakon političkoga pada potpredsjednika Jugoslavije Aleksandra Rankovića 1966. i nakon glasovite Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. potpuno je prirodna pojava Hrvatskoga književnog lista u travnju 1968. godine, važne društvene pojedinosti onoga doba. To je bila znatna činjenica već po tom što je list imao hrvatsko ime prije bilo kojeg drugog periodika u Titovoj Jugoslaviji, pa je doživljavan i kao političko glasilo, svakako kao subverzivna edicija, hrvatska i književna. Glavni urednik bio je Zlatko Tomičić, a uz njega je u uredništvu, koje se je često mijenjalo, bio stalno jedino Joja Ricov (1929.-2017.), pjesnik, esejist, kritičar, prevoditelj i dramski pisac, svakako svestrana hrvatska umjetnička osobnost. Značajno je da je u uredničkom vijeću od 9. broja bio Bruno Bušić, ujedno i marljivi i iznimni pisac u tom mjesečniku Zajednice samostalnih pisaca TIN što je izlazio do studenoga 1969., u svemu 18 brojeva. U to dramatično doba nakon Deklaracije i uoči Hrvatskoga proljeća, upravo 1968. godine, pojavio se i važan časopis Kritika koji je vodio Vlatko Pavletić, a u kojem je Joja Ricov također surađivao.

Prvi broj Hrvatskoga književnog lista donosi uvodnik »Sloboda istine. Naše idejne i sadržajne perspektive«, a kao suradnik javlja se i Joja Ricov rodom iz mjesta Kali na otoku Ugljanu, nesretnoga života i teško ometana stvaralačkog razvoja. Riječ je o pjesmi Pokolj golubova, a posvećena je žrtvama rasističke diskriminacije u Južnoafričkoj Uniji. Tekst nije bio nov, a mjesto i vrijeme nastanka zabilježeni su ovako: »Kvarner, 1960.« Poznavateljima Ricovljeva života odmah je jasno da je tekst nastao u zatočeništvu na Svetom Grguru kod Gologa otoka, a nije teško razumjeti zašto je to tako zabilježeno u vrijeme kad je taj list vrlo mnogo napadan, pa je imao i druge velike nevolje što se lako vidi i iz čestih promjena adrese uredništva i iz učestalih promjena tiskara. Pjesma Pokolj golubova jedna je od mnogobrojnih pjesama što ih je Hrvatski književni list u velikoj mjeri objavljivao.

Pjesmu Na Mirogoju proljeća 1960. objavio je Ricov u 3. broju Hrvatskoga književnog lista sjećajući se u stihovima i Antuna Gustava Matoša, Stjepana Radića i Frana Supila (Počivaj u miru Gustl / Stipica, Frane), kao i nekih drugih hrvatskih i svjetskih velikana.

U 18. broju je i Ricovljeva pjesma Ustrijeljena čežnja. Bijaframa zemlje. Vidljivo je, dakako, da pjesnik reagira na hrvatske i strane nepravde, osjetljiv i spreman na borbu za slobodu, pojedinačnu i opću.

Pjesnički prijevod iz Salvatora Quasimoda (Braća Cervi, njihovoj Italiji) objavio je Ricov u 6. broju. Kako se zna, Ricov je bio izvanredno zaslužni prevoditelj, poznavatelj i antologičar talijanske književnosti, a intenzivno je prijateljevao upravo s Quasimodom (1901.-1968.), koji se je za njegovo oslobođenje iz zatvora posebno zalagao. O tom autoru pisao je Ricov u 3. broju, odmah nakon njegove smrti. Tu je i Posljednje pismo prijatelju, gdje Ricov domoljubno naglašava i ovo: »Tebe, proletera kulture, velikog sina Magnae Graeciae i opravdanog stekliša Italije grlim srcem miroljubiva Domagojeva potomka, Tvoga otočkoga brata«.

Veći broj prijevoda objavio je Ricov u 12. broju u okviru panorame Hrvatski književni list pjesnicima svijeta. Tu su zastupljeni istaknuti hrvatski (među njima Ricov i Tomičić) i drugi pjesnici, npr. Pablo Neruda, Salvatore Quasimodo, Ezra Pound, Vasko Popa, a uz Ricova prevoditelji su bili i Zlatko Tomičić, Branislav Zeljković i Božo Kukolja. Tu je i Ricovljev popratni tekst koji govori o pjesničkoj priredbi održanoj u Belgiji, u Knokke-Le Zoute. Dakako, panorama je nastala povezano s tom manifestacijom, a uredio ju je Joja Ricov. U svezi s tim pjesničkim susretom napisao je Ricov u 10. broju tekst Nasilju u lice, gdje je govorio i o sebi kao delegatu Zajednice samostalnih pisaca TIN. Taj je članak glavni urednik časopisa Zlatko Tomičić nazvao dobrim zapisom (Pavković 1995: 110).

U listu je Joja Ricov objavljivao i osvrte na časopise i knjige. Tako je u 4. broju prikazao Naš jezik, glasnik moliških Hrvata. Uredništvo Hrvatskoga književnog lista pozdravilo je taj dragocjeni rodoljubni pothvat što je izlazio dvojezično, hrvatski i talijanski. Na tu je Ricovljevu noticu reagirao Branko Nižetić, koji je opravdano u 5. broju prigovorio Ricovu ispravljajući dvije slabosti u tekstu. Tih je ispravaka zapravo moglo biti i više, a Ricov je odgovorio Nižetiću u 6. broju dodatno tumačeći svoje riječi i naglašavajući da je u jednom slučaju riječ o tiskarskoj pogrešci.

Mali osvrt na knjigu Bibliografia Illirica Aleksandra Stipčevića objavio je Joja Ricov u 5. broju, a tekst o njegovoj Umjetnosti Ilira tiskao je u 7. broju nazivajući autora nesvakidašnje radišnim i oštroumnim. Napominjem da je i Aleksandar Stipčević bio suradnikom Hrvatskoga književnog lista.

U 5. broju pisao je Ricov i o monografijama Juraj Dalmatinac Cvita Fiskovića te Istarske freske Branka Fučića. Fisković je tu prikazan kao izvrstan poznavatelj umjetnosti, Fučić kao autor kojega esej »brekti od poezije«.

Joja Ricov najviše je u Hrvatskom književnom listu pisao o likovnoj umjetnosti, i to pod naslovom Pisma u Italiju. Riječ je o tekstovima tiskanima u D’Ars Agency, milanskom periodiku za suvremenu umjetnost. Tu je Ricov bio dopisni urednik za Jugoslaviju od prosinca 1963. do veljače 1968. vodeći stalnu rubriku Lettera dalla Jugoslavia / Pismo iz Jugoslavije. U 4. broju Hrvatski književni list izvijestio je čitatelje da je Ricov za zapaženu kritičku aktivnost i esejistiku u toj talijanskoj reviji nagrađen 1964. godine značajnom međunarodnom nagradom za obimnu i meritornu umjetničku djelatnost, a tijekom života primio je i brojne druge nagrade. Danas te prinose možemo čitati u Ricovljevoj knjizi Likoslovlja, Zagreb, 2001.

U 1. broju Hrvatskoga književnog lista pisao je Ricov o Kosti Angeli Radovaniju, a taj mu je kipar »poganin koji desakralizira, antidžamonjinski u biti«. Iz te kritike vidimo da u to doba Ricov nije bio osobito osjetljiv na značajke hrvatskoga standardnog jezika. Tu kaže npr. prisustvo, a sličnih primjera ima još. Inače, razumije se, hrvatski mu je jezik bio izvanredno važan (usp. npr. Slovoslovi, 2000: 447-450), a poznavao ga je dobro.

U 2. broju čitamo napis Jugoslavija na Biennalu, a najviše se bavi Brankom Ružićem koji je na Biennalu u Veneciji primio vrlo vrijednu nagradu za skulpturu. U biti je Ricovljeva likovna kritika, kako reče Cvjetko Milanja (2014: 12), ona u kojoj on »poetizira, sam predmet likovnoga rada«. Na kraju se je zapisa Ricov sugestivno zapitao: »Ima li išta ljepše od kukuruznog klipa: možda arhitektura nebodera?«

U 3. broju Ricov izvještava o Jugoslaviji na Biennalu 1966. godine, kratko ocrtava kako su se predstavili umjetnici iz Jugoslavije, a na kraju kaže: »Jugoslavija je federativna republika sastavljena od šest socijalističkih republika: Srbije, Hrvatske, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Crne Gore. Gdje su, u ovoj službenoj i reprezentativnoj panorami jugoslavenske umjetnosti današnjice, hrvatski slikari i kipari?« Nije bio, naime, zastupljen ni jedan hrvatski likovni umjetnik, a tu činjenicu Ricov, uvijek patriotski raspoložen, nije prešutio.

U spomenutom 4. broju piše Ricov o Zlatku Prici, Ivi Vojvodiću i Miljenku Stančiću, a zapravo je riječ o pitanjima koje je postavio tim umjetnicima. Na pitanje o trajnim vrijednostima današnjice Prica je istakao Picassa, Stančić Balthusa i Niemayera, Vojvodić »Guernicu«.

U 8. broju bavi se Ricov apstraktnom umjetnosti koja mu je »najnetolerantnija među umjetničkim ideologijama epohe, najtotalitarnija«, a završava da »laž u svijetu, danas, guši kao nikad«.

U 9. broju Ricov razmatra novije kiparstvo u Jugoslaviji. Karakterizira sažeto niz umjetnika, pa mu je Marija Ujević neusiljena, Ante Orlić nesvakidašnje skroman, a piramidska prisutnost Meštrovićeva duha »obasjava još i danas svu ovu zemlju«, Jugoslaviju.

U 10. broju bavi se Ricov Dušanom Džamonjom pri čemu daje niz podataka da bi na kraju zaključio ovako: »Džamonja, uznemiren i opsjednut, još uvijek hermetičan i, sudeći bar po njegovim najnovijim djelima, nedvojbeno manje dopadljiv no prije. To je akrobat vremena, koji je dodirnuo novo«.

S priznanjem pisao je u 13. broju Ricov o slovenskom kiparu Dragi Tršaru. On je njemu, kao što i naslov kaže, »strahom natovarena secesija«.

U 15. broju kazuje nam Ricov da je crnogorskog umjetnika Božidara Đurića sreo u Zadru, »u umjetničkom laboratoriju Brkana, svetištu prisnosti«. Misli da Đurić podcrtava »bratstvo stvari« i da mu je u jedinstvu svijeta harmonija.

U broju 18 nalazimo opširan razgovor Joje Ricova s Matom Meštrovićem, a riječ je uglavnom o osobnosti njegova oca Ivana Meštrovića. Taj je veliki intervju Zlatko Tomičić držao značajnim (Pavković 1995: 114), a jasno je da je i on uznemiravao mnoge duhove, slično kao članci Brune Bušića. Mnogo su protiv Hrvatskoga književnog lista pisali Miloš Žanko, Igor Mandić i drugi.

Razumije se, pisao je Joja Ricov u Hrvatskom književnom listu i u doba od 1994. do 1998. godine, često s očitim trudom i s jakom koncentracijom, ali nam je ta suradnja manje zanimljiva od objavljivanja 1968. i 1969. Tada je mjesečnik, u prvoj fazi Hrvatskoga književnog lista naime, bio provokativno štivo, a takvi su često i prinosi Joje Ricova, iako obično nije riječ o eksplicitnim političkim tekstovima.

Literatura:

1. Suzana Coha (2006): Hrvatski književni list (1968.-69.) – između subverzije i konformizma, u: Komparativna povijest hrvatske književnosti. Zbornik radova VIII., Književni krug, Split.
2. Ive Livljanić (2014): Sjećanja na zajedničke uzničke dane, Zadarska smotra, 63, 1-2, 23-25
3. Tonko Maroević (2014): Od usklika do urlika. Zapis za Joju Ricova, Zadarska smotra, 63, 1-2, 9-11.
4. Tihomil Maštrović (2014): Joja Ricov u svom zavičaju. Život i djelo Kaljanina Joje Ricova, Zadarska smotra, 63, 1-2, 16-22.
5. Cvjetko Milanja (2014): Joja Ricov – od tradicije do eksperimenta, Zadarska smotra, 63, 1-2, 12-15.
6. Mladen Pavković (1995): Hrvatski Orfej. Razgovori sa Zlatkom Tomičićem, Meditor, Zagreb
7. Joja Ricov (2000): Slovoslovi, Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, Zagreb.
8. Joja Ricov (2001): Likoslovlja, Nakladništvo Lumin – Matica hrvatska Kali, Zagreb.
9. Joja Ricov (2006): Moj antifašizam, HKD sv. Jeronima, Zagreb.
10. Ivica Šute (1999): Hrvatski književni list – između slobode i zabrana, Historijski zbornik, 52, 71-104.