Istarskim putima s Dragom Gervaisom i Franjom Horvatom Kišem

Drago Gervais (Opatija, 1904. – Sežana, 1957.) stvorio je raznolik književni opus; pisao je poeziju, prozu i dramu. Uz to, istakao se i kao humorist, feljtonist i esejist, ostavivši za sobom i obilnu i raznorodnu periodiku.

Gervaisovo raznoliko stvaralaštvo duboko je povezano s njegovom životnom sudbinom. Kao četrnaestogodišnji dječak morao je napustiti rodnu Opatiju koja je Rapalskim ugovorom pripojena Italiji. Gimnaziju je završio na Sušaku, a studij prava u Ljubljani i Zagrebu. Radio je kao odvjetnik u Crikvenici i Bjelovaru. U Crikvenici je 1929. godine objavio pjesničku zbirku Čakavski stihovi koja je tiskana u izmijenjenim i prerađenim izdanjima nebrojeno puta, a Gervaisovi čakavski stihovi danas zauzimaju antologijsko mjesto u korpusu hrvatske književnosti. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata živio je u Beogradu gdje se družio i stvarao i s drugim Istranima u progonstvu: posebice sa skladateljem Ivanom Matetićem Ronjgovim koji je uglazbio i neke Gervaisove stihove, primjerice, pjesme Pod Učkun, Bela nedelja, Pjesma slobodi. U tom krugu u Beogradu bio je i Mijo Mirković, odnosno Mate Balota.

Po svršetku Drugoga svjetskog rata i pripojenja Istre i Hrvatskog primorja s otocima matici zemlji, Drago Gervais se vraća u svoj zavičaj te, od 1949. godine do tragične smrti 1957. godine, radi u riječkome kazalištu, najprije kao ravnatelj Drame, a zatim kao intendant, stvarajući u tomu razdoblju i svoj dramski opus od devet dramskih djela. Uz te, kao i mnoge druge angažmane, godine 1953. sudjeluje i u pokretanju zbornika Rijeka Matice hrvatske. Naime, s nekolicinom suradnika osnovao je Pododbor Matice hrvatske u Rijeci. Prvim predsjednikom je imenovan Viktor Car Emin, a Gervais je bio potpredsjednik. Prigodom sudjelovanja na proslavi 50. obljetnice ustanovljenja akademskoga društva »Balkan« u Sežani, Drago Gervais je 1. srpnja 1957. godine tragično nastradao u padu s balkona te je preminuo na putu do ljubljanske bolnice.

Dakle, 2017. godine broji se 60. obljetnica tragične i prerane smrti književnika Drage Gervaisa (+1957.) pa je to prigoda da osvijetlimo i neke manje poznate aspekte njegova stvaralaštva. Ponajprije, to je stvaralaštvo usredišteno tematiziranjem velike povijesti koja se nepozvana upleće u živote pojedinaca i čitavih zajednica, i koju su kao povijesni diskurs (uglavnom) pisali drugi – oni koji nisu bili objektima tih povijesnih kolonizacija. Ta (po)etika (auto)tematizira istodobno i osobnu povijest. Time što (re)opisuje povijest da bi se izgradio vlastiti identitet, ova književnost je u izravnoj vezi s korpusom srednjoeuropske književnosti, koja tematizira burnu povijest Srednje Europe. Spomenuta trauma zbog egzila povezana s intimnom dramom odrastanja čini Gervaisovo svjedočenje srednjoeuropske (kontra)historije mnogo kompleksnijim i valja ju svakako uključiti u interpretaciji.

Ako se do čovjeka može doći, kao što kaže drugi veliki srednjoeuropski književnik – Czeslaw Milosz, u njegovu povijesnom trenutku, u Gervaisovu slučaju taj trenutak nastupa odlaskom iz rodne Liburnije. Te 1918. godine, kad je povijest ušla u vidu talijanskog razarača Acerbo u život ovoga dječaka, njegovo se djetinjstvo primicalo kraju, a njegov je svijet ležao u ruševinama. Stoga, da bi se raspravljalo o izvorištima nečijeg stvaralaštva, kao i o korijenima pripadajuće autotematizirane povijesti, valja krenuti na same početke, u dječaštvo i mladenaštvo ove ličnosti, kao i opusa. Valja očitati, riječima Czeslawa Milosza, ono mjesto u kojem je autor izrazio svoj očajni krik, nemoć mirenja s neizbježnom nesrećom: njegov prvi prosvjed protiv Sudbine. Ako pođemo od postavke Fulvija Tomizze da se pisac »ili rađa kao genij ili počinje pisati jer se u određenom trenutku svoga života, pred licem smrti, razaranja, bezgranične osamljenosti razračunava s pitanjima svoje egzistencije, svoga života«, onda Gervais, baš kao i Tomizza, (p)ostaje pisac pred licem smrti i u trenutku bezgranične osamljenosti. Svaki intelektualac u emigraciji, ističe Adorno, bez ijedne iznimke, oštećen je i dobro je da to sam spozna, ako ne želi da o tom bude jezivo poučen iza čvrsto zatvorenih vrata svoga samopoštovanja. Njegov je jezik otuđen i historijska dimenzija iz koje je njegova spoznaja crpila svu snagu je presječena.

Već se u prvotnim tekstovima, koje mladi Gervais kao student prava objavljuje u slovensko-hrvatskom časopisu Naš glas, pokazuje njegova snažna intencija da se otkrije, izrazi, očituje, pa se u tim studentskim (mladenački često nesređenim) zapisima zamjećuje snažna ispovjedna osobna nota. Časopis Naš glas je izlazio u Trstu od 1925. do 1928. godine kad je nasilno ukinut, a Gervais je, kako ističe Ante Rojnić, među njegovim važnijim i ujedno najmarljivijim hrvatskim suradnicima. Riječ je o suradnicima, uglavnom đacima i studentima iz tzv. Julijske Krajine ‒ Istre, Trsta, Gorice i jednog dijela Kranjske. Dakle, uglavnom iz onih krajeva koji su Rapalskim ugovorom pripali Italiji. Tijekom svoga kratkog izlaženja, taj se list pretvorio u književno-kulturnu reviju širega, popularnoga karaktera omogućivši tim mladim ljudima, zahvaćenih povijesnim vrtlogom, javno iskazivanje vlastitih stavova, koji se javljaju u sklopu povijesnih i intimnih previranja. Izlaz iz stanja talijanske kolonizacije vidjelo se u jugoslavenskoj državi, pa i onda kad su Hrvati u toj državi već uvidjeli neravnopravnu državnu zajednicu. Riječ je o slijeđenju one nacionalistički naglašene romantike jugoslavenske građanske ideologije, koja, pojavivši se 1917. godine, većinski vlada nad tiskom, u kiparstvu, muzici, slikarstvu, a koja traje do tzv. Obznane 1920. godine.

U tom valu jugoslavenstva, ističe Dubravko Jelčić, participiraju i hrvatski književnici, primjerice Gjalski, Vojnović, Nazor, Andrić, povjerovavši da je ispunjen san o vlastitoj nacionalnoj emancipaciji, iako je većina njih (ubrzo) spoznala svoju zabludu. No, zbog nametnutih granica društveno-političke egzistencije, povijest istarskog/liburnijskog prostora ukazuje na specifičnosti u kojima rezonancije sudbonosnih događaja, uglavnom iz dalekih njemu nedostupnih centara, stižu kao njihov zakašnjeli odjek. Asinkronija i atipičnost u razvitku naspram matičnoj (hrvatskoj) književnosti i kulturi, ističe Mirjana Strčić, očituje se tako u kulturnom i književnom, i uopće društvenom životu. Pa, iako poslije raspada Austro-Ugarske, odnosno za vrijeme talijanske okupacije, mnogi intelektualci i književnici djeluju u centrima Hrvatske i Jugoslavije kao emigranti, pa su imali prigoda uvidjeti sve aporije nove jugoslavenske države, gruba imperijalna talijanska vladavina na mučan je način ‘podržavala’ iluziju o spasu s (jugoslavenskog) Istoka. Tako članci, kao i fotografije, odnosno likovni prilozi u Našemu glasu svjedoče o odjeku te već zakašnjele koncepcije stanovita dijela poslijeratne mladeži. Tekstovi hrvatskih suradnika pisani su latinicom, ali ekavicom, dakle onim jedincatim jugoslavenskim govorom kojim su se u jednom dijelu svoga stvaralaštva služili i neki ugledni hrvatski pisci (Krleža, Cesarec, A. B. Šimić).

* * *

U takvom okviru ovdje analiziramo Gervaisovu ranu prozu koju je pisao pod jakim utjecajem putopisne književnosti Franje Horvata Kiša. Naime, Franjo Horvat Kiš (Lobor, kraj Zlatara, 1876. – Zagreb, 1924.), pripovjedač je i putopisac, a uz prvu putopisnu knjigu Viđeno i neviđeno, koju je objavio 1911. godine, napisao je i drugu putopisnu knjigu Istarski puti,  koja je objavljena 1919. godine. U toj knjizi Kiš opisuje svoja dva putovanja Istrom, podrobnije, Kastavštinom, Ćićarijom i središnjom Istrom, tj. Pazinom i Pazinštinom, kroz koje je putovao u dva navrata, u ljeto 1912. godine te 1914. godine. On promatra krajolik, živote malih ljudi u pojedinostima iz svakodnevice, intimistički i lirski.

Ta je knjiga ona putopisna vrsta, rekao bi Czeslaw Milosz, koja opisuje krajeve i civilizacije, (još) neomeđene mnoštvom zabrana proisteklih iz podjele znanosti »na ladice«. Autori-putopisci u takvim prikazima, ističe Milosz, ne podcjenjuju vrijeme koje je ostalo utisnuto u kosine krovova, u ulegnuća na rukohvatima plugova, u gesti i poslovici pa reporter, sociolog i povjesničar egzistiraju u istoj osobi, i nisu još podijeljeni na svoju vlastitu štetu. A upravo je ta Kiševa knjiga bila Gervaisu istodobno utjehom u prognaničkim danima i nadom u željeni povratak, ali i izvorom motiva za vlastitu re-konstrukciju izgubljenoga svijeta. O tomu sam Gervais piše u svom članku Istra u literaturi, objavljenom u časopisu Naš glas 1927. godine: »Ta knjiga ostavlja u čoveku krasan dojam, neki fini delikatni osećaj, neko lepo raspoloženje. Onakvo raspoloženje, kakovo se rađa u duši, kad se luta po istarskim putevima, obasutim maglicama, pesmom, kršom i sunčanim zrakama«.

No, kakav je taj osjećaj, to raspoloženje u Gervaisovim prikazima istarskih pejzaža?

U skici pod naslovom Istarski seljak, objavljenoj u Našem glasu 1926. godine, Gervais opisuje izlet na Učku, na strmu i čarobnu Učku, sivu od starosti i vapnenca. Zatim nastavlja: Veseli smo. Opila nas je ta čarobna i divlja priroda: crnogorica, što stoji uspravna, kao četa divova, livade pune najšarenijeg cveća, kao mozaici holandskih majstora, vedro nebo i naša obesna mladost. Pevamo, smejemo se, divljamo.

U drugoj slici u tekstu Gervais otkriva sliku jezera Čepić: Čudno je to jezero Čepić. Nekako se plaho utisnulo u onaj kraj. Tužno je ‒ mutno i bakreno ‒ nikad na njemu jasnije, sunčanije boje. Kao da je u žalosti. Ta slika jezera, koja svojom ukletošću i zapuštenošću autora podsjeća na Uhlanove balade, i zapravo je prijelaz iz stvarnoga u oniričko. Drugim riječima, jezero je ovdje voda koja je čest simbolički ulaz u onostrano, u arhetipsko, u područje nesvjesnoga. Autor luta u blizini tog mutnog i žalosnog jezera i u tom stanju sluša čudne, otrgnute izreke, povike i glasove iz daljine, a osim toga, mrtva tišina, kao da je sve umrlo, utihnulo ‒ za uvek. Štoviše, sve je mrtvo ‒ žalosno i tužno ‒ bez pesme, bez glasa. Ako čuješ pesmu ‒ mučna je i jadna. No to nije više isključivo pjesma istarskog seljaka, već, kao da peva pračovek u svojoj bespomoćnosti. Ako čuješ glasove i oni su tajanstveni, kao da dolaze iz sredine zemlje, pritajeni kao da netko jeca.

Slika konkretne sudbine istarskog seljaka, ovdje je podlogom za iskazivanje vlastite nemoći: Čudno je. Čovek bi najradje seo i zaplakao onako od srca. Ni zašto. Samo da plače, plače, da isplače svu dušu. Ispovijedajući zapravo (i) vlastiti nutarnji svijet, Gervais nadalje stvara simboličku sliku pastira koji je mlad, jak, a kraj njega stado ovaca. Ipak, ta je idila iz grčke poezije, bez smeha i toploga, južnoga sunca. Jer, pastirove su frule plakale. Dva, tri glasa i ništa više. A zatim, imenuje to specifično stanje: Pa, kakva melankolija. Naime, usred idilične slike krajolika na veselom mladenačkome izletu, javlja se ono čega ne bi smjelo biti. Riječ je o određenom poremećaju koje se javlja u trenutku u kojem se subjekt odjednom nađe u apsolutnoj proturječnosti s onim što ga okružuje, točnije s onima koji ga okružuju. To je razilaženje, napad na integritet naših osjetila, nagli preokret na granici vrtoglavice, koji uzrokuje izmicanje svega oko nas. Ta neočekivanost zove se melankolija.

Gervais u tom okviru iskazuje svoje misli: (...) melanholične i turobne, iskaču mi pred očima kadgod mislim na njega ‒ istarskog seljaka. Jer, taj je seljak krasan čovek. (Tako bi rekao Dostojevskij). Čovek sa dušom ‒ velikom, kao njegova Učka, teškom, kao njegovo sivo kamenje. Sa dušom koja trpi, istinski, duboko, očajno.

No, riječ je i o sveopćem melankoličnom stanju jer ovdje vlada neka melanholija-melanholija rase ‒ melanholija krajine-zemlje ‒ i samoće. Ona je grundton njegove duše. Najjača i najdublja žica sa tihim šopenskim jecajima. Štoviše, te čudne, neizporedivo čudne melanholije ima svugde. Ona kao da lebdi u zraku, nad onim apokaliptičkim vrhuncima istarskim ‒ nad onim sitnim i plašljivim dolčićima i klanjčićima, šumicama i brdašcima.

Motivi na kojima počiva taj Gervaisov opis, kao i njihova deminucija, citatno se odnose prema putopisnoj prozi Istarski puti Franje Horvata Kiša. Naime, kaže Gervais: Sve lepote naše Istre, sve njezine karakteristične sitnice uhvaćene su Kiševim fotografskim aparatom. U toj su knjizi opisana istarska sela sa svojim belim kućicama i dobrim ljudima. U njoj je opisana sva krasota njezinih sramežljivih dolčića i vijugavih cesta, borovih šumica i sivih kamenih klisura. Ljubav za sitne i naoko beznačajne stvari, za male ljude, za detalj, sve to spaja Gervaisa i Kiša.

No u toj vedroj knjizi, kako Gervais opisuje Kiševe Istarske pute, koja je kao vedri dan pod Učkom i koja je mozaik, lep i šarolik, koji daje jednu vedru sliku o Istri, opaža i jednu gotovo neopaženu, tananu žicu koju sam Kiš nigdje izrijekom ne spominje. Naprotiv, Kišev je putopis prošaran rečenicama u kojima mu po grudima struji zanos i sreća, što sam baš sada ovdje, on je pun intenzivne sreće i upravo osjećam, kako živim i kako je moje žiće postalo neki concretum, pa pjevam i veseo sam kao da se vraćam s pira. Pa zato: Pjevam i fićukam i zanosim se, u svom slatkom i šećernom raspoloženju, harmonijom, što ju čini zuka skakavaca, moj fićuk i tupo stupanje naniže-naniže... Uh što je lijepo ne vidjeti nigdje živa bića, koje bi sprečavalo tvoju slobodu, da pjevaš, da bacaš šešir uvis i otimaš se za nj sa glogom i kupinom... Oh, da živi zanos i ovo ćućenje. Jer: Tuj se odsijeva visoka moralna kvaliteta našeg hrvatskog plemena i mene podilaze trnci, suze mi naviru na oči od sreće, što je ćutim danas iza četvrt stoljeća od slavnog dana onoga. Stoga: ja se radujem ovoj svojoj samoći i nije me ni čega strah. U meni se opet budi neka melodijica. Ne znam ni sam, kakova je i otkuda je, ali me veseli i diže i potiho fićukam koračajući po svojoj usječenoj cesti. I zato što: Čeka ih trava i travnjaci, a ja pjevam i radujem se da i ne znam čemu.(...) Ah, lijepo je, lijepo je ovako leventovati po svijetu, po svojemu svijetu...

No, Gervais uočava sve jasnije ‘svoju žicu’: To je ona melanholija, u koju pada naš čovek kad hoda po Istri opkoljen dolčićima, bregovima i ‘melodijicama’. Melanholija koja te sili da misliš samo ‘na lepe stvari’, na sve tvoje dobre časove i vedre dane. Melanholija, koju u tebi izazivlje istarski kraj: duboka i slatka. Tim rečenicama Gervais potvrđuje Benjaminovu misao da je ljubav prema putopisima jedan od znakova melankolije. No, ujedno se odmiče od predmetno-tematskog konkretuma u krajoliku. Primarnim (p)ostaje stanje iz kojeg se promatra slika/pejzaž: Melanholija ‒ čudna i teška, himalajska melanholija. I ona se prelila u dušu čovekovu. Ona je zašla u nju, pripila se u nju, kao oceanski polip i ne pušta je. Svagde ga ona prati. Stoga, u citatnome dijalogu Gervaisa s Kišem intertekstualni elementi ugrađeni su u tekstovnu strukturu, ali i prefunkcionalizirani u skladu sa zahtjevima vlastitoga teksta.

Dakle, Gervais iskazuje svoje ponovno viđenje citata koje preuzima te se iskazuje kao pjesnik citatnog dijaloga. Naime, kao što pojašnjava Dubravka Oraić Tolić, pjesnici citatnog dijaloga otkrivaju na temelju starog smisla nešto novo i neočekivano, a semantički smisao njihova dijaloga nije imitiranje nego slobodno kreiranje podtekstovna smisla. Vodeći citatni dijalog s Kiševim podtekstom, kao svojim kultur(al)nim iskonom, Gervais podrazumijeva izostanak odnosa subordinacije Kiševa podteksta i vlastitog teksta. Riječ je ravnopravnim relacijama u kojima vlastito ostvarenje ne želi ni potvrđivati (ilustrativni tip citatnosti), ali ni rušiti (iluminativni tip, polemička inačica), nego transformirati poznato čitateljevo iskustvo.

Vidjevši i u Kiša, i u istarskom krajoliku, kao i u istarskom seljaku, melankoliju, Gervais potvrđuje Voltairevu rečenicu: »Melankolija, koja mi je u srcu i u očima, uzrokuje mi pojavljivanje svih lica kao da ih vidim kroz opojnost rakije i ne opažam ništa što mi ne izgleda užasno«. Zapravo su ona maske za melankoliju koja često znači biti drugi i uvijek drugi, mnogostruk i maskiran, što je postupak koji će Gervais obilno i mnogostruko primjenjivati, osobito u svom dramskom opusu. Ta prijevara i te maske za melankoliju istovremeno su njezina snaga i njezina nemoć. One su čudnovata snaga očajničke energije koja estetizira subjektivni svijet.

Stoga, u estetskom sloju i obliku Gervaisova opusa, valja svakako zamijetiti osobit prinos melankolije, jer upravo u takvu ozračju Gervais govori o povijesnom usudu svojih ljudi i kraja koje opisuje. Povijest je toga seljaka, kaže Gervais, krvava i strašna. Njime su vladali tuđinski vitezovi sa bičem u ruci i prezrivim smeškom na ustima. Pod tim kolonizatorima drhtala je istarska zemlja, a kmetovska šija se prignula, dok je po ledjima udarao bič, zahvaćao i kidao živo meso. Ta dugotrajna i nesmiljena kolonizacija u kojoj su se smjenjivali različiti kolonizatori ostavila je, kao neminovnu posljedicu, u nutrini onih koji su joj podvrgavani, reduciranu samosvijest i podaničku psihologiju koloniziranoga: Pritislo mu je i dušu i srce i njegova duša može tek da stenje, kao ukleti utamničenik u tornju kule. Bezpomoćan je i jadan. Ne može, da se makne od svoje silne, detinjske i plačne bezpomoćnosti. Ona se manifestira u gotovo svakoj njegovoj gesti i kretnji. Smeh mu je slab, drhtav i ropski, a lice ponizno, namežurano, bez malo samosvesti. Plah je i zatvoren u se ‒ u svoju bol i tugu. Taj seljak u čijoj duši počivaju tuge i boli, što su kroz stoleća dugo padala na nju, stoji i gleda nekud u daljinu, a bol, čudna i neizreciva pritište mu srce.

Taj čovjek/Gervais, jer riječ je o maski za Gervaisovu melankoliju, zagledavši se u daljinu zamišlja neki čudniji, lepši i krasniji kraj, kraj pun sunca i radosti. Možda mu duša šapuće priču, davnu i zaboravljenu, priču o zelenim livadama i pšeničnom poljanama. Šapće mu o čudnim bogatstvima i o davnim vremenima, kad je bila i ona vedra i sretna, kad ju nisu pritištale boli i suze, jad i čemer. Te rečenice pokazuju onaj melankolijski stadij kad je njezin pokretač Eros, odnosno žudnja za ljubavlju i ljepotom. Ali, subjekt (seljak /Gervais) ne može se prepustiti ljubavi kojom bi iščeznule čitave praznine u duši jer budući da je melankolik, ne može nikako postići da se ne posveti onomu stanju koje je u njegovim očima od najveće važnosti. Preostaje stanje u kojemu On oseća, duboko oseća svu posramljenost i zapuštenost. Sam je. I duša njegova plače. Plače za suncem i smehom, za radosti i pesmom. O, da mu je poletit, kršnom i mladom, nekud tamo u nebesku čistoću, u daleku, nikad vidjenu zemlju. On se želi osloboditi te nesnosne, čudne, i strahovite boli koja ne da, da pusti maha raskalašenoj i obesnoj radosti. Radosti života. Jer, temeljno je stanje u Gervaisa/seljaka izrečeno u znakovitoj i kratkoj rečenici: Ne može se. Zbog te je nemoći sve oko njega pusto i žalosno jer je takva i njegova duša. Takva. Ona je suza, što drhće na licu, koje se smeje.

Na taj način ovu melankoliju kao istinsku krizu ljudskoga bića prepoznajemo kao onu melankolijsku vrstu koja se naziva humorističnom melankolijom. Riječ je o neodređenoj tuzi koja nije bez ljupkosti, gdje postoji i ironični osmijeh.

To otkriće dvostrukoga lica kod melankolije opisuje Gervais, zamjećujući da melankolija svugdje prati čovjeka: A slatka je. Bolno slatka i draga. Jest, draga. Zavali se čovek tako u travu i gleda u pusta polja i ravnine ‒ male, daleke gradiće što su se kao neki štetni insekti pripili uz zemlju, na retko posejana i drobna seoca ‒ zagleda se u modro nebo i sluša. Sluša reči, čudne i tajnovite, reči što mu ih šapće sve što je oko njega i u njemu. Sanje čudne i mile sanje, slatke i neizrečene. Ne može čovek, da im odredi jasnoću i boju, ali one su tu, tu. I uspavljuju ga. Pri tomu, u iskazivanju onoga što je unutra, javljaju se slike onoga što je izvan. Uostalom, Robert Burton u Anatomiji melankolije tvrdi: »Kakvo je podneblje, takvi su i stanovnici«.

Stoga, Gervais iskazuje i poslije, u stvaranju svoje čakavske poezije, taj temeljni ton slatko-bolne melankolije. A deminucija mu je glavno izražajno sredstvo. Primjerice, u antologijskoj pjesmi Moja zemja / Pod Učkun. Riječ je o pjesmi koja je paradigmatska za Gervasovu cjelokupnu poetiku:

Pod Učkun kućice
bele,
miće, kot suzice
vele.
Beli zidići, črjeni krovići,
na keh vrapčići kantaju.
Mići dolčići, još manje lešice
na keh ženice
kopaju.
Cestice bele, tanki putići,
po keh se vozići
pejaju,
i jedna mića, uska rečica,
pul ke se dečica
igraju.

Na sunce se kućice
griju,
na turne urice
biju.

U tim Gervaisovim stihovima mogu se uočiti citatni dijaloški odnosi naspram već spomenutom Kiševu putopisu Istarski puti. Kiš opisuje: Milota jedna od dana, milota od sunca ljetnoga i jutranjega. U selu nikog nema do djece, što čuvaju manju djecu. Ili: Ispod šumovita ruba, na šumovitom humcu sjedi seoce Semić, a iz njegove sredine viri tornjić, u kom evo zvonce zvoni. (...) Evo...i seoce i tornjić i zvono i laki modrikasti dim na krovu od kuća, što proviruju iz šume, oko tebe ljetno još neugrijano jutro... Zatim: Crkva sa svojom crvenom kapicom mi se na rastanku smiješi. Ima bijeli rupčić te mi ispraćajući me domahuje: ‘K nama malo tko dolazi tko nas ljubi. Sami smo ovdje i usamljeni. Ne znamo, što su radosti, što li boli narodnje. Ne okusismo nikada sreće, što je rđa borba i objeda u dušama. Naša je sreća oskudna, naša je nesreća jalova. Nu još nijesmo prerasli sreću, naši svati nijesu još pomrli, koji će nas povesti da okusismo slasti nekušane’.

Nakon Drugog svjetskog rata, nakon povratka u svoj zavičaj, Gervais opet kreće na put po Istri, slijedeći Kiševe Istarske pute hodeći po istarskim selima i gradićima, objavljujući svoje zapise kao feljtone. Naime, 1948. godine, kao suradnik Riječkog lista, putuje po Istri i objavljuje seriju članaka pod općim naslovom S puta po Istri. Tako se krug od Istarskih puta Franje Horvata Kiša i utjehe koju je ta knjiga pružala prognanomu mladom Gervaisu zatvorio. Gervais, slijedeći Kiša, piše o sličicama koje sada zapaža, o ljudima koje susreće. Pritom, Gervais jedino žali što ne uspijeva dostići uzor, Kišev uzor i njegove Istarske pute. Pa ipak, melankolično se osvrće na minule događaje, jer ide misao tragovima prošlosti, da bi pokušao ocrtati i novo doba u kojem osjećam kako sva zemlja drhti od probuđenih snaga, zapretanih, ali nikad uništenih; i narod vidim, sav narod, u njegovoj silnoj, pobjedonosnoj borbi, u njegovom posljednjem i konačnom obračunu sa ‘šjor Benedetom’. (...) Gradi se nova, sretna budućnost, u svojoj slobodnoj zemlji. I ovdje u ovom čarobnom polju, oko ‘Fontane’ gdje su, kao u cijeloj zemlji, proradili novi bujni izvori dosada zapretanih narodnih snaga.

No, penjući se prema staromu Buzetu, Drago Gervais je znakovito istaknuo, posve u melankolijsku skladu: (...) slijedimo tragove što nam ih je u Istarskim putima ostavio Franjo Horvat Kiš. Ovaj je nepopravljivi sentimentalac, dobra zagorska duša, prolazio ovuda pred gotovo četrdeset godina, a kako se ništa nije promijenilo, ništa promijenilo! Samo je sve starije, nemoćnije.