Hašekove (sjeverno)hrvatske teme

Književnim i kulturnim krugovima, pogotovo onima sjevernohrvatskima, već nekoliko desetljeća šuška se da je poznati češki književnik svjetskoga glasa Jaroslav Hašek (1883.-1923.), najpoznatiji po humoristično-satiričkom romanu Doživljaji dobrog vojaka Švejka za svjetskog rata (1921.-1923.), početkom 20. stoljeća u sklopu svojih bohemskih lutanja boravio i u Međimurju, Podravini, okolici Varaždina itd. Pobornici te nepotvrđene informacije svoje teze temelje prije svega na činjenici da nestašni češki klasik u nekim svojim kratkim prozama spominje konkretne međimurske, podravske, varaždinske, zagorske i druge sjevernohrvatske lokalitete i motive. Tako je još 1963. u Zagorskom kalendaru, a kasnije i u Hrvatskom Sjeveru (2002.), objavljen prijevod Hašekove priče Danas jesmo – sutra nismo, u kojoj spominje Varaždin i neka okolna mjesta, a o njegovim mogućim lutanjima hrvatskim Sjeverom pisali su novinar Ivo Lajtman, filolog Zvonimir Bartolić (obojica Međimurci) i dr.

Kako se argumenti spomenutih i nespomenutih autora ipak ne temelje na pouzdanim stvarnim dokumentima, nego tek na Hašekovim motivima iz kratkih proza, njihove tvrdnje nisu još uvijek potvrđene. No, unatoč tome što do danas nije pronađen neosporni dokaz Hašekova boravka u tim krajevima, neosporno je to da u više svojih priča spominje lokalitete, imena i prezimena, običaje, predaje i druga obilježja sjevernohrvatskih predjela. I ne samo sjevernohrvatskih, nego i istarskih, dalmatinskih itd. Je li motivaciju za to dobio neposrednim boravkom u tim krajevima ili kojim posrednim putem zapravo i nije toliko važno – mnogo je važnije da su naši krajevi prisutni u stvaralaštvu ovoga svjetskog klasika.

I dok će nagađanja o Hašekovu boravku u Hrvatskoj vjerojatno postojati i dalje, drugi, književni aspekt njegove povezanosti s Hrvatskom objavom knjige izabranih Hašekovih priča s naslovom Ljubav u Međimurju sada je do kraja potvrđen i dokumentiran. Naime, na inicijativu Krunoslava Jajetića, vlasnika i glavnog urednika koprivničke izdavačke kuće »Šareni dućan«, koja je knjigu i objavila, mladi koprivnički bohemist, književni povjesničar, kritičar i prevoditelj Matija Ivačić, poslijedoktorand na Odsjeku za češki jezik i književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta, pretražio je različite hrvatske i češke izvore te je iz Hašekova objavljenog i neobjavljenog opusa za to izdanje probrao i sa češkog na hrvatski jezik preveo one pripovijetke, crtice i humoreske u kojima se spominju motivi iz Hrvatske i okolnih joj država (Slovenija, Mađarska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora).

Priče uvrštene u knjigu napisane su između 1904. i 1914. godine, dakle u razdoblju kada su Hrvatska i neke okolne zemlje bile dio Austro-Ugarske Monarhije, što je povijesna podloga koja je, kao što u sjajnom pogovoru napominje Ivačić, bitna za razumijevanje jednog dijela uvrštenih priča. Radi se, naime, o pričama koje se, poput slavnog Švejka, temelje na raskrinkavanju apsurda državnog aparata i birokracije, ismijavanju vlastodržaca i sličnim satiričkim postupcima. Tako u jednoj priči praktikant carskog namjesništva u Zadru, suprotno naputku nadređenih, ne prekida iredentistički skup jer mu se jednostavno nije dalo (Kako me iredentizam u Zadru stajao karijere); u drugoj pulski trgovac završi u ludnici zbog složenosti i apsurdnosti natječaja za javnu nabavu za koji se prijavio (Opskrba vojske), itd.

Dio priča temeljen je i na austrougarsko-slavenskim napetostima. Tako u jednoj priči mađaronski nastrojen hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban Pavao Rauch u svojevrsnom politički montiranom inkvizitorskom procesu, kakav je i povijesno potvrđen, kao državne veleizdajnike prepoznaje npr. osobu kod koje je pronađen »džepni nož s crvenom drškom i bijela košulja, a s obzirom na to da optuženi ima plave oči, te boje zajedno čine slavensku trobojnicu«, zatim osobu kod koje »nije pronađeno ništa, a to je dvostruko sumnjivo jer svjedoči o nečistoj savjesti dotičnog okrivljenika koji je tako rafiniran da je uništio sve tragove svojih veleizdajničkih kontakata« (Veleizdajnička afera u Hrvatskoj) itd. U jednoj od priča vodi se pak kazneni postupak protiv koze koja je tobože obrstila drvce ariša u austrijskoj vojnoj tvrđavi na granici Srbije i Bosne i Hercegovine posađeno u spomen na okupaciju tih država (Magareća priča iz Bosne) itd. U svakom slučaju, uz satiričku oštricu Hašek u takvim pričama pokazuje i odlično poznavanje društveno-političke situacije u Austro-Ugarskoj i okupiranim zemljama, što govori u prilog tome da je u njima možda zbilja i boravio. No, kao što rekoh, to i nije bitno – boravio u njima ili ne ‒ priče su mu vrlo uvjerljive i zanimljive.

Drugu tematsku skupinu pričâ uvrštenih u knjigu činile bi one u kojima u prvom planu nisu apsurdne situacije povezane s društveno-političkim kontekstom, nego pojedinačne, nerijetko tragične, ljubavne i ostale ljudske sudbine. Slučajno ili ne, radnja većine takvih priča smještena je u sjevernohrvatske krajeve, za koje pripovjedač naslovne priče Ljubav u Međimurju, između ostalog, ustvrđuje: »Na cijelome svijetu nema takvih ljubavnih jada kao u ovim zelenim ravnicama uz Muru«. Poput poznatih međimurskih narodnih pjesama ta priča govori o nesretno zaljubljenom Juri, koji ipak na kraju, nakon apsurdnog zapleta, zadobiva svoju Hedvigu. Ljubavna je tema okosnica i priče Zakletva Mihe Game, koja je smještena u Donju Dubravu. Međimurski ljubavnici na kraju priče ponovno uspijevaju ostvariti svoju ljubav, no prepreke do toga ponovno su bile pomalo apsurdne.

Zanimljivo je da u objema tim međimurskim pričama, kao i u spominjanoj tragičnoj priči Danas jesmo ‒ sutra nismo, Hašek pokazuje sklonost prema tom »cvetnjaku zmed Mure i Drave«, ali i vrlo dobro poznavanje mentaliteta ljudi te običaja i predaja toga kraja. Evo npr. uvjerljivog, detaljnog i toplog opisa međimurskog pejzaža: »Prošlo je već pet sati popodne kad se Juraj Vručić uz mnogo muke probi kroz gustiš uz rijeku Dravu, kroz bodljikave smreke, visoku travu i mlade hrastove kojima je obrasla cijela dolina uz rijeku. Izbi na bolji i pjeskovit put koji su razlokale zaprege i utabala kopita stoke. No odavde mu se pružao jasniji pogled na okolicu. Pjeskovit put vijugao je među niskim vrbama kroz koje su se ocrtavali obrisi sela, bijele kućice, zelenilo voćaka i crvenkast toranj crkve, dok se na poljima pred selom na vjetru ljuljuškao kukuruz« (Danas jesmo ‒ sutra nismo).

Hašek sklonost pokazuje i prema samim Međimurcima: »U Pomurju nećete baš lako pronaći ružnu djevojku. Zato na hrvatskoj strani nadmeno govore: ‘U Međimurju valja kupiti konja i isprositi djevojku’... I momci u Pomurju lijepi su i snažni. ‘Konj iz Međimurja dobro vuče, a pomurski momak u tuči vrijedi za trojicu’, govore pak na hrvatskoj strani« (Zakletva Mihe Game). Niz popratnih detalja, kao što su prodaja stoke, ribičija, povremena kapljica viška i slični motivi, govore u prilog tome da je Hašek dobro poznavao prilike u Međimurju. Tome pridonosi i činjenica da spominje i neka bića iz međimurskih predaja, kao što su murske vile, vodeni hajduci itd., a vrlo vješto opisuje i međimurske svatove.

U svakom slučaju, Hašekove međimurske priče, kako je primijetio Ivačić, pružaju nam »uvid u drugačijeg Hašeka, Hašeka na kakvog hrvatski čitatelji vjerojatno nisu navikli«: »Za razliku od često vesele i lepršave atmosfere koja dominira drugim prozama, ovdje nerijetko prevladavaju melankolični ili čak tragični tonovi, a Hašekov humor doima se pomalo nostalgičnim«. Knjiga Ljubav u Međimurju, dodaje Ivačić, »u tom smislu nesumnjivo donosi pomak u recepciji ovog češkog klasika u Hrvatskoj«.

Velika je to zasluga ove knjige, odnosno njezina inicijatora Jajetića te priređivača i prevoditelja Ivačića, koji su, uz to, po prvi put na jednome mjestu okupili Hašekove hrvatske teme o kojima se godinama (pa i neutemeljeno) šuškalo. Osim toga, svega tri od dvadesetak priča uvrštenih u ovu knjigu bile su otprije dostupne hrvatskoj javnosti pa ovo izdanje donosi pomak i u dostupnosti Hašekovih djela hrvatskim čitateljima uopće. To što će prilikom govora o ovim pričama u prvi plan vjerojatno ipak doći činjenica da su Međimurje, Podravina, Varaždin, Pula, Zadar i ostali hrvatski (i drugi obližnji nam) lokaliteti inspirirali za pisanje svjetskoga književnog klasika, u potpunosti je razumljivo ‒ nije baš čest slučaj da strani klasici za svoja djela odabiru hrvatske motive, zar ne? Dičimo se stoga ovom knjigom!