Hamsunovsko rekreiranje djetinjstva

Dok se u prethodnome romanu Blue moon u kojemu je tematizirao protagonistove studentske zagrebačke dane Damir Karakaš tek rubno doticao rodne Like, svoj novi roman Sjećanje šume on je u potpunosti smjestio u Liku, te u njemu obrađuje djetinjstvo svoga neimenovanog alter-ega početkom sedamdesdetih godina prošloga stoljeća. Usporedimo li taj roman s prijašnjim autorovim prozama koje su bile smještene u Karakaševu rodnu postojbinu – osobito s pričama iz njegove filmovane zbirke priča Kino Lika – primjećuje se odmak od tada obilato zastupljene groteske, cilj koje je djelomično bio u efektnosti radi privlačenja pažnje. Umjesto groteske, hiperbole, karikaturalnosti i inzistiranja na bizarnostima, Karakaš sada piše suptilnu, minimalističku, izrazito poetičnu prozu, u istoj mjeri gustu koliko i jednostavnu, asketsku i pročišćenu, ali i bogatu metaforama, poredbama, blagom ironijom i emocijama.

Već u početnih nekoliko rečenica romana prepoznaje se postupak kojim Karakaš gradi svoj rukopis, sastavljajući ga ulančavanjem većeg broja kratkih rečenica međusobno odvojenih dvotočkama i točka-zarezima, čime zapravo stvara neku vrstu poezije u prozi. Jer svaka od tih sentencijskih dionica smještenih između dvaju spomenutih interpunkcijskih znakova može se čitati i kao stih, pri čemu je pjesnička okomica zamijenjena horizontalom proznoga pisma. Pritom se radi o poetičnosti koja igra na kartu začudnosti, oneobičenja, a koje Karakaš postiže antropomorfiziranjem flore i faune (što je sadržano već i u naslovu romana) – važnim prirodnim elementima svoje Like (poput šume, livade, goveda, vjetra) on nenametljivo pridaje ljudske funkcije i osobine čime implicitno naglašava njihovu važnost u okrilju ambijenta u kojem su prisutni, čineći ih subjektima stvarnosti (»vjetar pomiče sjene po sobi«, »zajedno s nama, uz koso brdo počinje se penjati i šuma«, »malo poslije, na livadi koja je razmaknula šumu, sastanem se s prijateljima«, »sunce kao da blistavim uzdama upravlja volovima«, »sjene drveća pružaju svoje vratove...« itd.). U nekoliko rečenica kasnije, motivom spačke prijateljeva djeda uslijed koje su dječake izbole ose, Karakaš registrira grubost odraslih spram djece kao jedno od važnih obilježja odrastanja u Lici.

U drugome poglavlju romana Sjećanje šume čitatelju se sugerira »faličnost« maloga protagonista, u znakovitoj majčinoj rečenici »nemoj se bezveze umarat«, ali i nešto kasnijim otkrivanjem da se maleni protagonist nedavno vratio iz bolnice u Rijeci, gdje otac nije dopustio da ga operiraju. No, unatoč takvome nerazumnome očevu postupku, a razlog kojemu će se kasnije naznačiti očevom rečenicom »Šta Bog stvara ono što ni za živit!«, ambivalentnost njegovh podijeljenih osjećaja spram od srčane mane oboljela sina sugerirano je i njegovim bušenjem dječakovih lopti, što on čini ponukan strahom da će sinu otkazati srce prilikom trčanja za loptom u žaru igre. Dakle, uz otvorenu grubost ipak supostoje i ljubav i naklonost, ali koje ostaju zatomljene, koje se otvoreno ne iskazuju, jer to nije »muški«. Malicioznije iščitavanje to bi moglo okarakterizirati klišejem, stereotipom, ali Karakaš ne krije da građu za svoje proze crpi na vlastitom iskustvu, potvrdivši to i u brojnim intervjuima. U njima Karakaš također ističe da kao vrlo važan dio stvaralačkog postupka, uz pisanje smatra i brisanje, čišćenje rukopisa od viškova, od redundancija, od nebitnosti, i to se u njegovu romanu izrazito osjeća.

Damir Karakaš možda je i najizrazitiji perfekcionist hrvatske suvremene proze, radi se o asketizmu i minimalizmu dovedenu do savršenstva; njegov izričaj je izrazito pročišćen te je uočljiv velik rad na rečenicama koje su lišene banalnosti, kićenja, ornamentike; njegovo pisanje svojevrsna je poetika elementarnosti, kako u sadržajnome tako i u tvorbenome smislu, te i načinom na koji piše, ali npr. i tretmanom prirode u romanu Sjećanje šume Karakaš umnogome podsjeća na Knuta Hamsuna, zazivajući njegov slavni roman Blagoslov zemlje.

U Karakaševu fokusu jest odrastanje, osnovni elementi kojega su najuža obitelj, prijatelji i ambijent u kojem se odrastanje odvija, te se njegov rukopis sastoji od deskripcije i analiziranja suodnosa između tih elemenata, i to na već spomenut način pripovjedanog minimalizma, pri čemu odnosi između ljudi i prirode nemaju ništa manji značaj od međusobnog suodnosa članova dječakove obitelji. A budući da malenog junaka od oca više toga razdvaja nego što ih spaja – zbog različitosti njihovih karaktera i očeve grubosti – dječak najveću bliskost s ocem osjeća u slučajevima kad je otac zbog nečega u opoziciji spram ostalih mještana njihova sela, jer njih dvojicu oni tada doživljavaju kao zajedničku cjelinu, bez obzira što otac taj osjećaj ne dijeli. Tako, umjesto da dječakovo odrastanje obilježava zajedništvo, ono je obilježeno osjećajem neuklopljenosti, neprihvaćenosti i neprestanim imperativom prilagođavanja teškoj očevoj ćudi.

Za razliku od brojnih autora koji djetinjstvu i odrastanju pristupaju uz manje ili veće doze idealiziranja pa motive dječjih strahova često ostavljaju izvan fokusa, Karakaš upravo strah apostrofira kao jedno od najvažnijih elemenata stasavanja. U tu svrhu koristi se motivom medvjeda, kojega maleni junak opetovano sanja i koji ga u snu neprestano lovi, a koji se može promatrati i kao svojevrsna inačica dječakova oca, kojeg se on u podjednakoj mjeri na javi boji kao što se u snu boji medvjeda. No, ma koliko bio grub i okrutan, dječakov otac proizvod je surova podneblja (i bilo bi iznimno zanimljivo čitati Karakašev roman u kojemu bi progovorio iz perspektive toga lika). Dječakov otac, s obzirom na svoja životna iskustva, život vidi kao neprestanu borbu, svjestan da samo uporni, marljivi i jaki u takvu siromašnu i škrtu podneblju imaju osnove preživjeti. Zato se njegovo neprihvaćanje dječakove srčane bolesti, osim kao odraz straha za njegovu i budućnost obitelji (kroz znakovitu rečenicu: »Kad ja umrem, sve će ovo propasti«), može iščitavati i kao autorova implicitna preslika i komentar današnjeg vremena i društva osovljenog na principima tzv. socijalnog darvinizma.

U takvom se društvu podrazumijeva da nedovoljno bezobzirni, nedovoljno bešćutni, nedovoljino prilagodljivi, nedovoljno poduzetni i nedovoljno probitačni nemaju nade za uspjeh, niti mogu očekivati susretljivost ili solidarnost šire društvene zajednice. Dječakov otac pritom je i neizmjerno marljiv, radi se nekovrsnom hamsunovskom nagonskom patrijarhu, koji se trudi, u mjeri u kojoj je to financijski sposoban, unijeti promjene u svakodnevicu svoje obitelji, pa obnavlja staju, kupuje televizor, nabavlja hidrofor i bojler i uvodi improvizirani vodovod te konstruira kupaonicu s tušem. S time u vezi kao važan značenjski sloj romana nadaje se susret ruralnog siromašnog puka s tehnološkim novotarijama, ali i njihov zazor od njih, kao i njihov zazor spram suptilnosti umjetnosti (u motivu fekalija ubačenih u unutrašnjost klavira, da učitelj više ne bi narušavao tišinu gradića sviranjem klasične glazbe; to je i jedini primjer Karakaševa posezanja za karikaturalnošću, što je bila njegova osnovna strategija u ranim prozama).

Strukturiran ulančanim nizanjem brojnih, razmjerno kratkih poglavlja (maksimalne duljine četiri stranice), a koja se mogu čitati i kao samostalne zaokružene kratke priče, roman okončava, vjerojatno ne slučajno, upravo 33. poglavljem. Ta je završna dionica oplemenjena snažnom simboličnošću, i u njoj se junak, nakon u prethodnome poglavlju preležane teške bolesti, s napunjenom očevom puškom upućuje u šumu, u potragu za medvjedom, medvjedom što tijekom cijeloga narativa prijeti selu, a da ga nitko nijednom nije vidio. Pritom se simbolika te šume, u koju junak ulazi sve dublje, a ona postaje sve mračnija i sve gušća, može na najmanje dva različita načina tumačiti – s obzirom na 33. redni broj tog zaključnog poglavlja, šuma može biti metafora smrti (na rubu koje se junak našao u prethodnome poglavlju, i moguće je da je ušavši u tu šumu zapravo taj rub i prekoračio). Međutim, sada šuma može simbolizirati i odraslost (u predvorje kojeg je junak zakoračio osvijestivši u prethodnome poglavlju vlastitu smrtnost), odraslost kao sljedeću životnu etapu kroz koju se mladome protagonistu valja dalje probijati, izbjegavajući saplitanje (»o noge divovskih stabala«), u potrazi za osunčanim proplankom (sreće), kao kratkotrajnim predahom na daljnjem putu koračanja po životnim, hamsunovskim zaraslim stazama...