Ezan(1)

I najveće čarolije jednoga nam dana postanu svakodnevne, pa pokraj njih prolazimo kao pokraj onog hrasta na koji se prošloga ljeta strijela Allahova groma sručila usred noći. Sjećam se, vjetar je na mahove urlikao poput konjanika u jurišu, a gromovi su šumu sjekli kao baljemezi pješadiju u čekanju. Bio sam budan, pa se sjećam. Svi smo na noge u hipu poskakali kad grom je odjeknuo kao da se cijeli svijet ruši: svijet od drveta sagrađen poput onih brvnara što ih uza Savu ljudi ponekad podižu na stupovima, zbog vode koja nadire i vraća se, već kako požele kiša i umirući snjegovi. Čudili smo se i strah nas je bilo preciznosti Allahova prsta koji ono za što mislili smo da živjet će navijek s lica zemlje izbriše u tren oka.

Zapravo smo se sjetili smrti i ponizni smo postali. Zapravo smo se sjetili onog što ljudi u ludoj sigurnosti da vječno će biti i mladi i živi zaborave: sjetili smo se Boga velikoga i pejgambera Njegovih ognjem kušanih. Zato nas Allah i opominje. Kako bismo bolje živjeli, o životu češće mislili i ne zamarali se tričavim stvarima toliko manjima od života. Kako s vremenom ne bismo pokraj čudesa prolazili kao sad mi pokraj onog mrtvog hrasta koji nam služi kao biljeg u šumi za mjesto gdje valja skrenuti prema našem surduku. Zato ti to sad i govorim. Zato što ti u očima vidim da ovaj Dunaj pred kojim si toliko uzdisao i divio mu se sad tek povremeno pogledaš i ne čudiš mu se. Kao da svaka kaplja vode ne zaslužuje trajno, neprestano divljenje. Vidiš, sinko, ja se i dan-danas čudim kako nešto prozirno poput vode ne dopušta da vidimo zemlju preko koje se prelijeva, nego nam uvijek u oči baca nebo. Kao zrcalo.

Ne sjećam se više kad sam zašao u jezik Mensurov, jezik Hatidžin. Samo sam u njega uplovio kao oni bijeli, paperjasti oblaci za koje sam ti kao dječaku pričao da rađaju se u klisurama rijeka. Jer doista i sad vjerujem kako su oblaci uzdasi vode koja trči. A sad, kad bolje promislim, ne spominjem se najvažnijih stvari. Nije da se nisam trudio, nego sam jednostavno njima bio toliko zaokupljen, da nisam imao vremena, ni misli da se posvetim ičemu drugome: brojanju vremena u kojem su me neke stvari načas zaustavile kako bih im se čudio.

Premda dječak, kučuk, ali ipak muško, časnoj sam Hatidži u odaje ponekad u ibricima s česme donosio vodu. U tim odajama u koje svjetlost se kroza mrežaste prozore cijedila kao kroza cvat i rujne listove ruža povijuša prvi sam put vidio svilene jastuke, zastore koji uvijek nemirno su plesali poput vode, knjige mudroslovne o zvijezdama, ljudima i ljubavnicima. I sebe.

Sluškinjica Amira smijuljila se gledajući me nespretnog u papučama kako po ćilimima gazim kao po nečemu lomnom. Bio sam joj valjda čudan onako kako su roditeljima čudna djeca koju gledaju kako svijet hodom i govorom šire kao posjed, kao nešto čega se kroz maglu prisjećaju. Meni je, pak, sve bilo čudno kao nikad viđeno, kao zauzdanom divljem konju prvu put dovedenom u svijet ljudi koje ne razumije, koji drukčije se glasaju i mirišu.

Ušao sam u sobu i ispred sebe ugledao dječaka koji kao da je prema meni putovao kroz vodu. Bio je lelujav i nekako plavičast. U rukama je nosio ibrike. U čudu je u mene zurio kao avet. Mater mi je, sjećao sam se, znala reći kako se mrtvi nekad k nama vraćaju kako bi nas molili da molimo za njih koji su još na Božjoj vagi: na nekakvu mjestu gdje ih Bog kuša prije konačne odluke. Govorila je o vatri kamo nas Bog nakon kušnje zauvijek šalje ako smo bili nedostojni.

»Što znači biti nedostojan?« pitao sam je koliko se sjećam. Koliko se sjećam, nije mi znala reći. Nije mi znala reći ni što je na drugoj strani, onoj koja nije oganj. Zamišljao sam vodu i još se žešće uplašio smrti. Osobito zbog bunarske vode koja kroz mrak putuje u vjedra i ibrike, u koji duše, demoni i vilenjaci noću se ušuljaju kako bi se na tren vratili.

Smrti sam se zato sjetio i kod časne Hatidže, pred onim dječakom izbrijane glave i velikih sivih očiju koji je s ibricima u rukama ispred mene stajao u crvenim čakširama, bijeloj košulji širokih rukava i papučama. Amira se iz svega glasa smijala tom mojemu strahu od kojega su mi klecala koljena.

Iz one vode ispred mene iznenada je izronila i crvenokosa žena u zelenim haljama. Glasno sam uzdahnuo i ustuknuo. Valjda zatečen mojim skokom, i onaj dječak poskočio je unatrag, prema onoj ženi. Ruke su mi se tad spustile na ramena. Obavio me miris ružinih latica. U strahu sam podigao glavu prema njezinu bijelu licu, a ona mi se nasmiješila.

Dogodilo se tad i drugo čudo: njezine riječi nisu zvučale poput klokotanja i uzdaha. Znaš, valjda i sam znadeš da jezici vazda drukčije zvuče dok ih slušaš a ne razumiješ. Oni Ugri zvuče kao šljunak pod nogama, Germani oštro poput sječiva u srčiki drveta, dok mi jezik matere moje zvuči poput hajke kad se upinjem razabrati ga. Valjda zato što uvijek nekako strahujemo da nešto će nas povući unatrag, da ponovno ćemo morati putovati dugo i boriti se.

»Ne boj se, maleni,« rekla mi je u desno uho i čitavu su mi tu stranu tijela obuzeli topli trnci.

»Dođi,« primila me je ispod ruke i dovela ispred onog dječaka koji mi je prišao zajedno s onom ženom. Dohvatila je ibrike iz mojih ruku i položila si ih do nogu. Isto je učinila i ona žena čije mi je lice sad djelovalo poznato.

Ustala je, ispružila ruku i dlanom prešla preko onog što doimalo mi se poput pozlatom uokvirenih vodenih dveri prema svijetu koji na ta vrata šalju bića, insane ili zloduhe, da u nas zure.

»Vidiš se, to si ti,« nasmiješila se, pa zatim prešla preko lica one žene koja se sad smiješila: »A ovo sam ja«. I dalje prestrašen, čekao sam da je proguta ta uspravna, ukočena voda čiju je površinu gladila, no nije se dogodilo ništa.

»Ayna,« ponavljala je sasvim polagano, u dvosložju, kao ratni bubanj koji i ljudskim i konjskim nogama daje zamah i ludost snage. Nisam tad mogao znati da izgovara ime prozora u kojemu sami se možemo ogledati. Nikada prije, naime, nisam vidio ogledalo. Tek tad sam doznao kako izgledam, kako me ljudi vide.

Prišao sam si sasvim blizu i prvo se samome sebi zagledao u oči. Bile su sive, onako sive kako nebo počesto bude kad ljeti jara zamuti zrak i sve se stisne. Isprva okuraženog Hatidžinom rukom koja sad mi je onako meka počivala na lopaticama, iznenada me je ponovno zapljusnuo strah. Nisam tad znao za one majmune što ih trgovci za zabavu dovuku s putovanja, a koji plaše ili zabavljaju uzvanike, no imao sam dojam kako ono i dalje nisam ja, nego netko tko me oponaša – netko zločest i drukčiji, netko tko me prati i oponaša, no tko dok ne gledam čini stvari nad kojima ja nemam baš nikakvu moć.

Oči koje su me gledale imale su u sebi nešto čemu nisam znao udijeliti ime. Možda je to bila ona ludost koja ne haje, a koju tako često spominjala bi mi tvoja majka, ljubljena Vasilisa, kad bih se zainatio, pa preko noći htio skršiti sve.

Naposljetku sam i ja, poput Hatidže, ispružio ruke prema tom drugom sebi i počeo si prelaziti preko lica. Bilo je hladno, doista poput vode. Tek će mi poslije, godinama kasnije, Hatidža ili Mensur ispripovijedati kako je to skupocjeno staklo premazano nečim što kao voda je, a opet bojom nalik na čelik. Za cijenu jednog ogledala koje od Mletaka dugo putuje do nas čovjek može kupiti kuću, ili štale napuniti ponajboljim drzovitim konjima.

»Sve ima svoju cijenu,« rekao mi je jednom Mensur, godinama kasnije, uz nekakvu vatru, a možda i vino. Sjećam se kao da je jučer bilo, zvjezdano nam je nebo iznad glava treperilo kao čador na vjetru koji udara na mahove. Dan je bio usijan, a noć prohladna: nebo tad treperi i trza se u uzmaku kao da mu lice zapljuskuje prodoran i kiseo vonj znoja kamenja i bilja. Nebo sam, eto, upamtio, ali ne i točku na kojoj smo ispod njega sjedili prekriženih nogu, uz vatru i vino. Možda je to bilo u Anadoliji, za mojih prvih ratova. A možda i u Egiptu, kad sam već bio ogrezao u krv. Pitao sam Mensura kako se naplaćuju stvari. Sjetio sam se mrtvih koje iza sebe smo ostavili ležati. I ogledala. Ne pitaj kako su mi na pamet pala ogledala. Možda zbog neba. A možda i zbog vina. Tko će ga znati.

»Ovako putujemo u džennet,« rekoh mu nehajno. »No, vele kako Allah svojom rukom kosi one koji rade ogledala.«

»Sve plaćamo,« rekao je Mensur jednako nehajno i značajno me pogledao. Oči su mu bile nekako krotke i molećive. »Čak i kad ne znamo kad smo se nagodili, ni čime trgujemo.«

Bijah tad mlad i bez straha, pa nisam shvaćao njegovo strahopoštovanje.

»Ja pjesmama plaćam svu krv koju sam prolio,« uzdahnuo je. »Allah me je ponizio u pjesnika.« Nasmijao se.

»Ja se borim za slavu Allahovu!« Povikao sam, no noć i onaj goli prostor glas su mi ispili kao vodu.

»Dobro sam ti ime nadjenuo, Luka,« neočekivano mi se obratio na jeziku moje matere, pa sam ga u čudu pogledao. Onako kako čovjek maglu u kotlini s brijega motri dok iz nje izviru istodobno poznati i nepoznati glasovi bez lica i tijela. »Ibrahime oholi, dok prvi jurišaš, nikada zaboraviti nemoj da uvijek se boriš, uvijek kosiš samo za sebe. Tek poslije se pravdaš. Zbog sna, obraza ili nečeg trećeg.«

Vidiš, nikada zaboraviti neću te riječi kojima me je Mensur te noći namirisane vinom i znojem zemlje razbjesnio. Svojih se riječi ne sjećam. Stid mi ne dopušta da ih dozovem natrag, u sjećanje, jer kakav sam tada bio, sigurno sam se opijen krvlju grožđa i ljudskom krvlju razmetao kao slavom kojom za mene tad morao je biti popločan put u blaženost. Sanjao sam tad još o mekim i bijelim grudima žena za koje uvjeren sam bio da žude za u pokolj ogrezlim ratnicima koji će ih obuzdati kao ždrebice. Mislio sam da Bog koji uvijek je tamo gore od ljudi traži neka zemljom pronose slavu Njegova imena.

»Koliko prostora čovjeku treba da zaspe i bude sretan?« Mensur-pjesnik tad me još nije bio zaskočio tim pitanjem, nego je strpljivo čekao. Znao je da nema čovjeka koji je u mladosti oguglao na graju.

»Ponekad je dobro biti ohol,« znala mi je govoriti časna Hatidža dok bi mi rukama milovala lice kao da mu daje obris i zurila mi u čelo dok bih ja zurio u sebe u ogledalu. »Mladost prođe, ljepota mine kao kušnja. Kako bismo zatim djelima odabrali hoćemo li biti dobri ili zli.« Dah bi joj mirisao na šećer dok bih se samome sebi u ogledalu smiješio kao drugome koji donosi darove. Ona oholost mi nije na pamet pala dok sam ispod neba sjedio s Mensurom. Tek poslije, znatno poslije, kad više nisam bio ni lijep, ni mlad, sjetio sam se oholosti na koju nas nagone ljudskom rukom i umom stvorene stvari. Poput onih Mletaka koji teškom mukom stakla razvlače u prostrane, ravne plohe, premazuju ih onim što istodobno je i kao metal i kao voda, neki su ljudi istodobno i ljudi i džinovi koje Šejtan šalje valjda kako bi druge uvjerili da ne postoji nitko osim njih, da je lelek onih što ih u oholosti kose tek vrisak sukuba koje vrebaju u pustinji i čekaju kako bi nas odaslale u smrt.

Čudio sam se tom velikom Hatidžinu ogledalu, zapravo odrazu samoga sebe u njemu tek nekoliko mjeseci. Takvi su ljudi. Zato ti govorim o čudima. Čuda nas drže budnima, pažljivima. Pokraj tog ogledala sam ubrzo počeo prolaziti onako kako trgovačke karavane šumskim drumom prolaze kad se priviknu i pomisle kako su vidjele već sve, kako više nema ničeg što bi im privuklo pogled. Drumski razbojnici dobro to znaju. Zna i život. A znao je valjda i Hatidžin konjušar Jusuf. Želim misliti da je znao.

Taj visok i vitak muškarac svijetle puti i kose, đaur za kojeg potiho su govorili da je nekoć bio ratnik, do zuba naoružani konjanik kojemu su, jedni vele buzdovanima, a drugi strijelama hitrim i ubojitim, spahije rumelijske vojske ata oborili, a njega nogama pribili uz tlo i držali ga tako sve dok se onemoćao nije predao. U slavnoj Mohačkoj bitci gdje su silovite vojske padišaha Sulejmana Kanunija Đaure sasjekle do nogu, osakatile ih za kralja kojemu je ime, ako se ne varam, bilo Ludovik, baš kao što mislim da se ne varam da ta okrunjena glava nije stradala ni od sablje, ni od strijele nego se utopila u rijeci kojoj ime sam, eto, zaboravio. Allahovim čudima kraja nema, tako se sjećam i da su u toj bitci o kojoj pisali su kroničari obiju strana (svaki na svoj način – jer svatko svoje opasati hrabrošću želi) izginula i sedmorica njihovih vjerskih poglavara koje biskupima zovu. Nitko, međutim, ispričati nije znao kako je Jusuf mliječne puti dospio u konjušnicu časne Hatidže, no to se nekako podrazumijeva, budući da joj je rahmetli suprug za života bio imućan trgovac suknima i začinima. A robovi se prodaju i kupuju, najskuplje plaćaju oni najsrčaniji.

Bilo kako bilo, Jusuf nije odustajao od čuđenja. Zato sam mu se valjda divio. Čuđenjem premazani ljudi pozivaju na divljenje.

Kad bi mi se znalo dogoditi da dokon sjedim u avliji, kad ne bih imao posla u maslinicima, vinogradima, kad ne bih morao s drugim slugama sa sajmišta tegliti hranu ili iz drvarnice ogrjev u kuću, znao bih promatrati Jusufa kako vazda gol do pojasa razgovara s konjima koji mu odgovaraju hrzanjem i njihanjem tijela.

»Volim ih,« rekao mi je začuđen kad sam ga jednom priupitao za to njegovo šaputanje atima, a zatim nastavio premda inače šutljiv: »Ima ih koji vele da su konji glupi, da ih valja tući kako bi slušali, kako bi se pokorili,« pogledao me da vidi shvaćam li što govori. Kimao sam glavom kao da shvaćam. »A ne možeš s pokorenim biti kao jedno.«

»Konj je konj,« slegnuo sam kržljavim ramenima i pogledao garava konja koji je Jusufu hrzao uz rame. U očima mu se nebo zrcalilo poput modrog ognja za koji ljudi vele da ga oni koji se noću usude hoditi ponekad vide uz mezare.

»Zar razmišljaš o nogama dok hodaš?«

»Gledam ispred sebe,« rekao sam zureći atu u oči.

»U boju zuriš neprijatelju u oči. I vitlaš. Ne razmišljaš o nogama. A konj, on je tvoje noge, on te nosi, on zna što i ti znaš. Inače nisi ratnik, nego aga što ga sluge u nosiljci nose kroz mahalu. Konj nije sluga!« Zaiskrilo mu je u očima toliko svijetlima da se u njima nije ogledalo ništa.

Htjedoh mu reći kako ga je onda onaj njegov at u bitci valjda izdao. Ali nisam. Zurio sam u onog crnog konja koji se timaren i ulašten na suncu ljeskao poput vode u zaljevu kad svjetlo mine, a dan obnevidi u noć. Lagao bih kad bih sad rekao kako sam onda znao da je Jusuf u onoj bitci koju predvodio je Padišah pjesnik i zakonodavac zapravo ostao bez nogu, te da su ga baš zbog toga, zato što je bio obogaljen i mogli obuzdati i ukrotiti onako kako neki krote konje s kojima neće u boj, nego u karavanu.

Ujutro, odmah nakon prvog namaza, dok sunce još ne bi jarom zasjeno na tjeme Spila i vodu Gediza, časna Hatidža bi iz kuće izlazila odjevena kao muškarac, kose obavijene turbanom i odlazila do konjušnice. Jusuf bi je ondje već spreman čekao s istimarenim i osedlanim zelenkom Çevikom koji je onako bijel, kao poprskan crnim blatom imao oči velike i duboke kao ponore. Çevik bi se Hatidži uvijek naklonio elegantno, nikako podanički, a ona bi mu pogladila glavu, nasmiješila mu se i rekla nešto za što tek kasnije sam dokučio da je pozdrav. Čuo sam neke akindžije koji su konjima prije no što će uzjahati u uho ponavljali: »Dobar mi budi.« Smijao sam se tim ratnicima koji od atova išću dobrotu i poslušnost kao da ne kane u krv. Osobito zato što sam znao da časna je Hatidža svojemu Çeviku uvijek šapatom izjutra govorila: »Pozdravljen budi, časni moj ate«.

Uzjahala bi zatim smjelo kao muškarac. Odjahali bi zatim ona i njezin at onkraj mojega i Jusufova pogleda koji bi je uvijek jednako zadivljen pratio. Ne znam ni dan-danas čemu se Jusuf više divio i čudio: Hatidžinu jahačkome umijeću, njezinoj ljepoti koju ni muška odjeća nije mogla zamagliti ili konju koji je orao zemlju pod svojim nogama.

Poslije sam od Hatidže doznao za žene-ratnice iz Prorokova vremena, pa sam se prestao čuditi njezinu umijeću odapinjanja strijela, drzovitoj snazi kojom bi se kao muškom odjećom zaogrnula kad god bi odjezdila na Çeviku, kao ni onim njezinom očima kojih bih se sjetio uvijek kad ispred sebe u megdanu zatekao bih neprijatelja koji odbijao bi posustati i dopustiti mi da ga odvedem u smrt.

Mislim, sine, da čovjek nije ni svjestan da umire kad se prestane čuditi, da ga ravnodušnost ćefinom omota, pa samo obnevidio putuje kroz maglu iz koje ga više ništa ne može dozvati. Kao i u smrti, nema ondje više ni straha, ali ni svjetla.