Disperzija romanesknih formi

Kritika – pojmljena kao aktivnost koja prati proizvodnju, budući da ovisi o njoj, vezana je uz potrebe aktualnoga konteksta, s tim da ponekad intenzivira svoj potencijal ostvarujući mogućnost »kvantnog skoka« na neku drugačiju razinu i nadilaženje deskriptivnosti, nesamostalnosti. U drugim pak se uvjetima profilira kao kreativno područje: znanstveno se istraživanje približava umjetničkom doživljaju i ekspresiji budući da se njime nerijetko bave umjetnici. Takav je slučaj i s tematiziranom autoricom.

Andrijana Kos-Lajtman se u knjizi Poetika oblika, temeljenoj na višegodišnjem istraživanju fenomena disperzije romanesknih formi, bavi temama koje kritički još nisu prorađene i usustavljene te joj je već time priskrbila mjesto relevantne i teško zaobilazive knjige na području znanosti o književnosti. Naime, u tom svom prvom svom uknjiženom ostvaraju (Poetika oblikanjena joj je prva znanstvena knjiga) ponudila je izbrušeno i precizno operacionalizirano novo nazivlje za nove pojave: budući da je termin instrument znanstvene spoznaje, nova spoznaja svakako zahtijeva nov termin i dostojna ga je.

Prvi dio knjige, teorijsko-rekapitularni (Lematizirane i hipertekstualne strukture), i drugi, analitički dio (Romaneskne konceptualizacije: specifične prakse), započinju raspravama općeg teorijskoga tipa. Fenomenologija književnog postmodernizma, Suodnos književnosti i znanostiu prvom dijelu te Oulipovska poetika u drugom svojevrsna su rekapitulacija teza o postmodernom momentu u književnosti i otvaranje referentnog znanstvenog područja na temeljima kojih autorica gradi svoj istaživački instrumentarij, prosede i ishod, tj. njima se legitimira vjerodostojnost autoričinih kompetencija i načela.

Činjenica našega vremena jest da sustavima nedostaje vrijeme za potpuni razvoj i stabilizaciju, a za njihovu objektivn(ij)u proradbu vremenski odmak. U aktualnim okolnostima, u kojima brzina i neprestana mijena postaju sine qua non, više uglavnom nema vremena za objektivizirajuće odmake te stoga Andrijana Kos-Lajtman prati baš meandre aktualne proizvodnje nastojeći je relevantno kategorizirati. Svoja saznanja temelji na nekolicini odabranih autora, što može rezultirati pitanjem – koji je domet i opseg takvoga kategoriziranja? U našem se vremenu može govoriti samo o ograničenoj relevantnosti, budući da su sustavi mobilniji nego ikad, ne uspiju se stabilizirati i razviti razvojnu amplitudu, na kakvu nas je navikla tradicija. Reklo bi se da autorica, svjesna neuhvatljivosti trenutka, domete i legitimitet svojih sumiranja, njihovu vjerodostojnost i uvjerljivost, pojačava odabirom autora i djela (Jasna Horvat – Az, Vilikon, Vilijun, Bestijarij, Alikvot; Milan Pavić – Hazarski rečnik; Venko Andonovski – Pupak svijeta, Dževad Karahasan – Istočni divan) koja su i po procjeni institucija (nagrade, prosudba kvalificirane kritike) relevantna.

Andrijana Kos-Lajtman predlaže, obrazlaže, kreira i probire nazivlje za nove pojave u književnoj produkciji našega vremena rješavajući problem vjerodostojnog govorenja o novoj stvarnosti koja je vrijeme brzih izmjena paradigmi i diktata novine kao vrijednosti za sebe. Činjenica da na taj način ulazimo u prostor količina, koji nerijetko zastrašuje, vrijedi generalno u gotovo svakom segmentu suvremenosti.

Dakle, autorica nas suočava s nizom novih i najnovijih pojmova u teoriji i praksi književnoumjetničkoga tvorenja. To su, primjerice: lematska organizacija, virtualni realizam, kibertekst, hipertekst, intarzijski diskurs, leksija... Kazalo pojmova obasiže impresivnih 290-ak pojmova, od kojih su jedan dio autoričina sugestija i ovjeravanje još nestabilnih, praksom nedovoljno ovjerenih pojmova, a jedan dio su već stabilni termini, dobrodošli i neophodni u nastojanju/potrebi da si objasnimo sebe i shvatimo ono što si govorimo književnoumjetničkom produkcijom.

Samim naslovom knjige (Poetika oblika) naznačen je primarni problem – oblik, forma, postupak. Andrijana Kos-Lajtman, motreći prvenstveno – recimo strukturalističkim pojmom – formu, ne govori o formi kao mehaničkom/materijalnom prijenosniku sadržaja nego kao o dijelu strukture koji generira sadržaj, tj. govori osemantici forme (znanost o književnosti nije znanost o sadržajima nego o uvjetima sadržaja, prema Barthesu). No, odabir djela na kojima se eksplicira razmatranje ipak čini očiglednim kako se radi o uradcima kojima su formalni principi tvorbe strukturno prioritetni element, odrediv kao bitan sastavni dio literarnosti, tj. kao indeks za detektiranje djela kao umjetničkog.

Zanos formom kontekstualno je iniciran: najintrigantnije NOVO našeg vremena otvorila je tehnologija kao način pohranjivanja građe i izvor materijala, čime je uvjetovala transformacije u generalnom poimanju informacije i njene vrijednosti. Fascinantna memorija računala, zavodljiva lakoća dostupnosti obilja podataka i momentani užitak generiran njihovom manipulacijom, svojevrsnom informatičkom aleatorikom, koja pak može ponuditi zanimljive i neočekivane rezultate (postupak copypastanja), zbog svoje instantnosti, mjenjivosti, nepodnošljive lakoće razvijanja varijantnosti, doimaju se neobvezujuće: tvorenje postaje igra, stvar trenutka i stjecajem sustavnih performansi (igrom slučaja) stvoren-rastvoren-rekonstruiran oblik. Sadržaj i forma na taj su način – nikad odvojeniji (sadržaj već ima sasvim autonomnu egzistenciju, a forma je postojeći potencijal posuđen kao algoritam, fluidan, neuhvatljiv i izvan namjere, izvan svjesnog i osobnog promišljanja). Suodnos tijela romana i njegova sadržaja na taj način iznova postaju intrigantni dionici procesa semantizacije, koji igru umjetnosti riječi čini beskonačnom i nepredvidljivom. Struktura je kôd koji aktivira latentnu semantiku sadržajnih elemenata.

Ono čime se Poetika oblika upisuje u književnoznanstveni trenutak kao zamjetljiva, vidljiva, respektabilna pojava jest ponajprije analitički dio autoričina posla – suočavanje s konkretnim tekstovima u kojima, u optici svog izbrušenog, definiranog i funkcionalnog instrumentarija, Andrijana Kos-Lajtman čita djela u kojima prepoznaje elemente nove oblikovnosti, izdvajajući ih u poseban sustav/korpus te naznačujući diskriminante toga sustava koji, na podlozi argumentacije, prepoznajemo kao relevantnu i samosvojnu pojavu. U još uvijek žitkom tkivu događanja Andrijana Kos-Lajtman svojim raspravama nudi pomoć u snalaženju i uživanju u tekstovima koji su, bez tako postavljenih okvira, možda previše zbunjujući, fluidni, novi, nekonvencionalni... a početak su priče o hipertekstu, koji već jest dio naše zbilje – osobito kao tehnološka činjenica, te čeka da ga shvatimo/prihvatimo i kao umjetnički relevantnu pojavu.

Niz koncepata romana novoga tipa povezuje umjetnost i edukativnost (roman kao znanstveni projekt), slijedeći tako težnju recentne znanosti ‒ postići teoriju svega, ostvariti neki sumacijski tip diskursa, koji nužno uklapa raznomedijalne segmente i oblikujući se kao polilog različitih diskursa. Roman kao forma postaje tako enciklopedičan, ali ne s obzirom na količinu podataka već na tipove diskursâ (i moduse čitanja koje oni podrazumijevaju). Na taj način, budući da priča za djecu uvijek na neki način jest edukativna, u razmatranje se uključuje, kao logični konstruktivni dio diskursa, priča za djecu konstruirana novim načinima.

Jedno od pitanja koje je posebno zaintrigiralo i autoricu ovoga teksta jest pitanje svetoga grala književne znanosti – što i kako kad čitatelj/kritičar donkihotski stoji pred vjetrenjačom vrijednosnoga suda: treba li uopće suditi/ocijeniti, a ako bezuvjetno treba, onda – kako? Poetika oblika nudi analitičko-sumativni pregled načinâ oblikovanja teksta, a pitanja kako se proizvodi, prepoznaje, iščitava/učitava vrijednost – ostala su neobuhvaćena tekstom. To je mjera vremena i daljine do koje se možemo trenutno dobaciti snagom svog intelektualnog i duhovnog potencijala. Vjerojatno nije uputno dirati u vrijednosti u trenutku opijenosti hiperprodukcijom i uvjerenjem da je anarhija sinonim za demokraciju, a da su sustavi u neprestanom valorizacijskom poravnanju i relativiziranju.