Dahokrug u djelu Frana Galovića

Naslov sugerira da atmosfere obilježavaju opus Frana Galovića. Značenje pak riječi »u djelu« u ovom radu suženo je na razmatranje primjera iz glavnih književnih oblika u kojima je Galović stvarao. Među ključnim riječima za njegov opus, uz npr. zavičajnost odnosno bezavičajnost i smrt(1), nalazi se i atmosfera, koju Bogoslav Šulek prevodi kao ozračje, zračište i uzduh (zrak), a Tomislav Ladan predlaže i dahokrug (grč. atmos, dah, para, sfaira, kugla).

Atmosfera je temeljan pojam »nove estetike«(2) Gernota Böhmea(3). Ontološki Böhme atmosferu određuje kao međufenomen (Zwischenphänen) – nešto između subjekta i objekta; ona je »zajednička zbilja opaženog i opažatelja« (gemeinsame Wirklichkeit desWahrnehmenden und des Wahrgenommenen). Nova estetika je, na strani autora/stvaratelja, opća teorija estetičkog djelovanja. Ovo djelovanje razumije se kao proizvodnja, uspostavljanje atmosfere. Na strani recipijenta, nova je estetika teorijaza mjedbe (grč. aisthesis, lat. sensus, perceptio,njem. Wahrnehmung). Pritom se zamjedba razumije kao iskustvo pre-zentnosti (Erfahrung der Präsenz) ljudi, predmeta i okoline.(4) Nova se estetika bavi i pitanjem jezične kreacije atmosfere; Böhme raspravlja o atmosferi u poeziji, između ostalog, na primjeru pjesama Stefana Georga iz zbirke Das Jahr der Seele.(5) Protivnik je dominacije semiotike u estetskim teorijama. Uz Böhmea, kao predstavnici nove estetike ističu se Wolfgang Welsch i Martin Seel.

I.

POD BRESKVAMI

Crlene i žote breskve curè,
Pripeče sonce, mušice lečo,
Megle se vre po ledinaj vlečo,
Odnekud mi suhe trave diše.

Crlene so breskve, kasno je vre,
Moral bi pono torbo nabrati,
Drage bi svoje moral poslati
So lubav i žalost v sake breskve.

Poslati bi moral breskve ja nje
Makar je negde dalko prek morja;
Dok je rumena pozdravi zorja,
Crlene kraj nje nek breskve diše!

Razumijevanjeznačenjskog u pjesmi naravno nije dovoljno. Istinskije i neposrednije Galovićeva pjesma govori atmosferom. Ovdje atmosfera, ujedno i erotična i zavičajna i tragična, stvara naročito ekstatičnost mirisa; diše: mirišu suhe trave i zrele breskve s jeseni. Može se govoriti o atmosferičnosti prirode, ali i jednoga SVIJETA uopće. Cijela je pjesma ekstaza; očitovanje i prisuće jednoga svijeta »Kaj nigdar več ne dojde nam nazaj«; i ova je, kao i druge pjesme u ciklusu Z mojih bregov »zadnje cvetje domovine« (Mojemu ocu, isticanje M.V.). Riječ »domovina« u Galovića znači zavičaj. Prema Böhmeu, atmosfere daju ton cjelini svijeta (das Ganze der Welt) ili jednom trenutku (Anblickes) i one uvijek imaju nešto neizrecivo, neiskazivo (grč. to areton, ono što treba prešutjeti, što je nemoguće izgovoriti; njem. Unaussprechliches). Neizrecivo je prisutno i u ovoj i u većini drugih pjesama ciklusa. Po tome je Galović blizak svom vršnjaku Georgu Traklu (iste su godine rođeni, i preminuli – obojica u vojničkoj uniformi).

Pjesma Pod breskvami, kao i većina pjesama u ciklusu, predstavlja formu lirske poezije koju Nijemci zovu Naturlyrik. To je »lirika koja predočava prirodne fenomene, da bi npr. tematizirala ljudsku subjektivnost« (Günter Häntzschel). Dok lirika romantike zaziva jedinstvo čovjeka i prirode, za liriku na prijelazu 19. u 20. st. karakteristično je subjektiviranje, estetiziranje i simboliziranje prirode. To vrijedi za Galovićevo pjesništvo, u kojem se osjeća i refleks romantike. Čovjek je uvijek propitivao sebe, svoju bit, podrijetlo i sudbinu u odnosu prema prirodi.(6)

POD OREHOM

Sonce je hitilo tenje
Čez granjè po rosè i sakod po trave,
I lete na meglè, zelene i plave,
Ranješnje, splašene senje.

Žito kak morje se niše,
Kraj stezè i međè se brazde so žive
I beže i šumè i bele i sive, -
Se ji je saki čas više.

Deklin breg digel je glavo,
Čez granjè i meglè i tam je i neje,
A sonce hiče i seje
Tenje i ranje plavo!

Lirsko Ja »skriveno« je, tako reći stopljeno s pejzažom. Ono što obilježava ovu pjesmu, kao i prethodnu, pa onda i cijeli ciklus, jedinstveni je galovićevski TON. Ovaj izraz koristim po analogiji s »unverwechselbaren Trakl-ton«.(7) Riječ je, u Trakla i Galovića, o atmosferi koja »daje ton cjelini svijeta« i koja nas preplavljuje. Riječ »ton«, u njemačkom i u hrvatskom znači glazbeni ton, zvuk, ali i način izražavanja, glas, riječ, preljev, nijansa, naglasak, akcent.

Martin Seel polazi od teze o tri arhetipska tumačenja/modela našega odnosa prema ljepotama prirode: priroda kao prostor kontemplacije, kao prostor korespondencije i kao poprište imaginacije (Natur als Schauplatz der Imaginationen). Galovićeva se lirika naročito ogleda u trećemu modelu, gdje se priroda pojavljuje »u znakovima koji govore jezikom umjetnosti«(8); objekti i scenariji prirode pojavljuju se kao umjetnička djela, iako nisu ni umjetnost ni umjetni. Seel kaže da samo u ovom odnosu izvire ljepota prirode nužnošću jedne estetske pojave: »Ljepota ove prirode nije prije svega prostor egzistencije, već je ona kao neusporedivi, jedinstveni prostor slike svijeta«(9) (Bildraum der Welt). U ovom trećem estetskom odnosu priroda je imaginacija umjetnosti(10) (Imaginatien der Kunst). »Hier spielen wir unsere Spiel mit ihren ´Spiel`«: »Ovdje mi igramo našu igru s njenom ´igrom`«(11). Na drugome mjestu Seel kaže(12) da se u trećem modelu ljepota prirode pokazuje kao zrcalo bogato slikama čovjekova svijeta i da je percepcija ljepota prirode čin imaginativnog tumačenja bitka u svijetu (Akt imaginativen Deutung des Seins in der Welt).

VIŠNJE

Višnje cvetò kak mleko,
Beli se oblak niše,
Sonce i zemla diše,
Došel sem, došel nazaj!
Dogo granjè je leko,
Žilica saka cvete,
Vesel sem kakti dete,
Nekaj bi štel, ali kaj?-

Belo je nebo meko,
Se je vu jednem cvetu,
Oblaki nekam ido;
Štel bi i ja daleko
Š njimi po zlatem svetu,
Štel bi, al prešlo je to!

Višnje kak mleko cveto,
Nebo je belo i meko,
Po njem daleko, daleko,
Oblaki nekam ido!

U ovoj pjesmi priroda je upravo ono što jest: grč. fisis dolazi od fio, što znači rađanje, samoniklo bivanje, nicanje i rast, pojavljivanje; lat. natura dolazi od nascor, rađati se, nastati. U oba izraza, fisis i natura, imamo izlaženje i sebepokazivanje, a to je različito od zatvorenosti i implicira OTVORENOST. Zašto, pita Böhme(13), ne bismo ekstatičnost kao temeljni odnos prirode u cijelosti prihvatili u svakoj stvari? Nije li svaki cvijet potvrda da se prirodne stvari prezentiraju iz sebe samih i za druge? (Ekstaza, ekstaza – ekstazis od eksistemi, stojim izvan mjesta gdje bih trebao stajati; složeno od ek, izvan + histemi, stojim – ali logičnije /točnije u mediju/pasivu egzistamai, nešto me izbacilo s mjesta na kojem trebam biti). Stvari valja dakle karakterizirati prema formama njihove prezentnosti (Präsenz). Böhme namjerno ne kaže odrediti (zu bestimmen) jer je s »odrediti« tradicionalno mišljeno ograničavanje i omeđivanje; definicija (grč. horizmos) znači ograničiti, točno odrediti. Forme prezentnosti, suprotno tome, načini su na koje stvar karakteristično istupa iz sebe. To će Böhme nazvati ekstazama. Kao primjere ekstaza i prezentnosti analizira(14) prostornost samu (Räumlichkeit selbst), platonsku ideju, fiziognomiju, boje, ton, glas i miris (Geruch, miris i, birano, glas).

U pjesmi Višnje sve je u pokretu: riječi/stihovi (sedmerci, svi osim jednog) kao da polijeću, obrću se (inverzije) i vraćaju (ponavljanja). U kontrastu sa slikom sveopćeg (kružnog) kretanja utkana je drama lirskoga Ja:

Štel bi i ja daleko
–--------------------
Štel bi, al prešlo je to!

Za Galovićev ciklus Z mojih bregov iznad svega vrijedi da »umjetnička kvaliteta nije u odabiru teme, nego u odabiru riječi« (Niclos Lukmann). I u pjesmi Višnje imamo atmosferu u kojoj je objedinjeno buđenje pramaleti, vječno kretanje i tragično osjećanje života, a postiže se magijom riječi i sugestijom. Iz Galovićeve štokavske lirike izdvajam pjesmu Zrcalo koja je sva sazdana od atmosfere »zadnje tajne«:

ZRCALO

Na dnu sive ploče tajna moć se skriva,
Hiljadu se zraka u njoj smjelo jati.
Sunce, noć i mrak će u njoj carevati;
Na dnu glatke tajne žar ljepote sniva.

Često moje čelo u tom sjaju siva
Stakla kao gvožđem okovano pati.
Svaki pogled valja ovdje da se plati.
Jednim gorkim bolom, krvlju srca živa.

Na glatkom dnu je sjen crvotočina
I divnog neba posmijeh i cvijetak
I pakla zvuk i suza božjeg sina.

I sviju stvari kraj i vas početak.
Sve prolazi u nekom čudu tajnom
I govori i zbori zadnjo tajnom.

II.

Boja je jedna naročita ekstaza.(15) U pravilu boje se smatraju svojstvom stvari ili samo kao jedan način gledanja subjekta, jedna subjektivna reakcija na određene objektivne osobine stvari. Ova dihotomija otvara treću mogućnost, da se biti obojen (Farbig-sein) shvati kao ekstaza, kao način prisutnosti stvari. Obojenost potvrđuje njenu prisutnost u prostoru i isijavanje u prostor. Kroz obojenost pojedina stvar cjelovito organizira prostor, to jest stupa u odnose s drugim stvarima i koncentrira prostor kod nadmoći svoje boje; tonira ili dotiče sve druge stvari. Obojena stvar je kao prisutna lokalizirana, ali njena je obojenost kao takva na stanovit način posvuda.

U Galovićevoj pripovijetki Začarano ogledalo vlada govor boja, najčešće plave.(16) Plava je boja najmanje materijalna boja(17); od svih boja plava je najdublja, pogled na nju tone i gubi se u beskraju – kao da boja neprestano uzmiče. U prirodi se obično prikazuje kao da je sačinjena od prozirnosti, od nagomilane praznine, praznine zraka, vode, kristala ili dijamanata. Plava boja je put u beskonačnost gdje se zbiljsko pretvara u imaginarno. To je boja ptice sreće, nedohvatne, a sasvim blizu (Maeterlinck: Plava ptica). Ući u plavo znači prijeći S ONE STRANE OGLEDALA. Plava boja nije od ovoga svijeta, upućuje na predodžbu o vječnosti koja je nadljudska ili neljudska. Egipćani su je smatrali bojom istine. Plava i bijela boja (druga po učestalosti u Galovića) marijanske su boje, izražavaju izdvajanje iz ovozemaljskih vrijednosti i uzlet oslobođene duše prema Bogu.

J.W. Goethe(18) piše: »Ova boja (plava) ima na oči neobično, gotovo neiskazivo djelovanje. Ona je kao boja jedna energija ; ipak nalazi se na negativnoj strani i u njenoj najvišoj čistoći je tako reći najdražesnije Ništa (reizendes Nichts)... Tako kao što žuta boja uvijek nosi sa sobom svjetlost, plava boja donosi tminu ... Plavo staklo pokazuje predmete u turobnom svjetlu ... Sobe koje su obojene sasvim u plavo, izgledaju prostrano, ali zapravo prazno i hladno«.

Vasilij Kandinski(19) kaže da tonući prema crnom, plava dobiva prizvuk neljudske tuge, a prelazeći u svjetlo, ravnodušan karakter i biva čovjeku daleko i indiferentno, kao visoko svjetloplavo nebo. Zanimljivo je njegovo mišljenje o sinestetičkom djelovanju: svjetloplava boja muzički predočena slična je flauti, tamnija čelu, idući dublje čudesnim zvucima kontrabasa, još dublje »zvuk« plave usporediv je s orguljama. Bijela pak boja po Kandinskom, »djeluje na našu dušu poput apsolutne tišine. Ta tišina nije smrt, ona je prepuna živih mogućnosti. To je jedno ništa puno mladenačke radosti ili, bolje rečeno, jedno ništa prije svakog rođenja, prije svakog početka«.(20)

U Galovićevoj pripovijetki dominira atmosfera nestvarnosti, zagonetnosti, neobjašnjivosti, beskraja, oslobođenja od sveg zemaljskog. Ova se atmosfera doživljava kao ljepota: »Obukla je bila svjetlo, plavo odijelo«, »Plavo se odijelo još samo ljeskalo u zasjenjenom polumraku i bilo je tako lijepo kao prozirni oblak što se razilazi i gine na vedrini neba«, »Vidio je plave, čudesne kolute ... štono prolijetahu gubeći se negdje u visinama«, »On je morao dugo čekati dok njezina bijela i plavetna prikaza malo ne odmakne«, »Visoko gore, na plavome, sutonskom nebu, provlačilo se nekoliko bijelih oblaka«, »Kroz otvorena vrata ćutjela se noćna svježina, i stube terase ljeskahu se u plavom valu«, nepoznat cvijet »što cvate u plavoj bašči snivanja«, »Nije smio govoriti i razbiti onu plavu pjenu sanjarskih lotosa«, stotine stupova »ljeskahu se kao stotine plavih, šutljivih zubalja, osvjetljavajući mirnu dvoranu«, »Plava tišina veličajnog prostora«, »Plava tajanstvena svjetlost« koja dominira u »kamenom gradu«(21) ... itd. itd.

»Galović je u njoj [pripovjetki Začarano zrcalo, np. M.V.) pokušao podati fantastičnu sliku prijelaza iz života u smrt. U ogledalu je simbol veze ovih dvaju svijetova između kojih postoji tek jedna zavjesa, a tu valja razderati da možda i opet – ne ugledamo ništa. Što je zapravo san a što java, što je ogledalo a što prava slika, to nam Galović ne kazuje, jer odgonetke ovoj velikoj tajni uopće nema«.(22)

* * *

Evo kako Galović u Začaranom zrcalu dočarava atmosferu noćnog bdijenja uz odar pokojnice (pomalo asocira na način kako atmosferu stvara Bergmanova kamera):

Pogledao je na starinsku uru u kutu. Njihalo se zibalo i ljeskalo u sjaju mrtvačke svijeće, a kazalo se priblilžavalo ponoći. Crne, oštre brojke na bijeloj ploči bijahu ukočene, mirne i nijeme.

On se onda najedared sjeti kako je nekada čuo da se ura mora ustaviti u onoj kući gdje je mrtvac. Zašto, to nije više znao, ali ipak pođe i zadrži njihalo rukom.

Salonom se prolije još veća tišina. Sve su stvari prestale živjeti, samo je svijeća drhtala, bez glasa. Kao da je tkogod iz onoga kuta gdje je ura stajala dahnuo i jednim dahom ugasio sav život.

On pristupi k njoj i odvrne koprenu.

Ali kao da se nenadano preplašio otvorenih, ledenih očiju što gledahu u daljinu, prebaci koprenu opet preko onih svilenih zavoja kose.

I onda se spustio na stolicu da straži i da je čuva, a ona je koprena postajala sve veća, prekrivala je i njega i čitavu sobu, širila se i protezala u bezmjernost.(23)

III.

»Dramsku viziju u jednom činu« naslovljenu Pred smrt mnogi kritičari, od Branimira Livadića (u povodu njezine praizvedbe 1916. g.) sve do Branka Hećimovića ističu kao možda najznačajnije Galovićevo ostvarenje namijenjeno kazalištu. S njihovim uglavnom sličnim analizama i zaključcima možemo se složiti. Ostaje međutim osjećaj da nije istaknuto ono bitno: galovićevska atmosfera. Livadić je bio blizu spominjući »kolosalnu snagu« jednočinke, a »zapravo nikakvo događanje na pozornici«(24) (isticanje M.V.). Kao da je slutio da je riječ o »kolosalnoj snazi« atmosfere noćnog bdijenja uz odar pokojnice i priprema za sutrašnji sprovod i karmine, koja je postignuta isključivo dijalogom tj. riječima. Prema Böhmeu, kad se kaže da se atmosfera može proizvesti riječima, to je i u okviru svakodnevne komunikacije samorazumljivo; riječ koja pogađa može zatrovati atmosferu, a utješna riječ ponovno je razvedriti. U poeziji ovu zagonetku pokriva izraz »magija riječi«.

Određenju drame Pred smrt atmosferom sasvim se približio Milutin Cihlar Nehajev.(25) U analizi djela na jednome mjestu koristi izraz »echtGalović´scher Todestrauerstimmung (»pravi galovićevski ugođaj žalovanja zbog smrti«), a na drugom mjestu kaže da »in der Gruppenszene ... schut Herr Direktor Bach, das die Stimmung des Stückes prächtig festhielt« (da je »u grupnim prizorima gospodin direktor Bach stvarao sliku koja sjajno pogađa atmosferu komada«). Josip Bach, redatelj, možda pomalo na tragu Maxa Reinhardta, vidio je bit drame u atmosferi.

* * *

Veit Güsow u knjizi Prezentnost glumca(26) bavi se zagonetkom fenomena prezentnosti. Pozivajući se na Böhmea, Gusow glumačku prezentnost označuje kao intezitet ostvarene atmosfere. Karakter i osobnost glumca stvaraju određeni ugođaj koji može biti glavno obilježje predstave ili filma. Neki veliki glumci tako reći sami sobom donose određenu atmosferu. (U hrvatskom glumištu takvi su bili npr. Fabijan Šovagović i Franjo Majetić.) Atmosfera koju stvaraju u prvom redu glumci glavno je obilježje nekih od najboljih hrvatskih filmova (Tko pjeva, zlo ne misli Kreše Golika i Rondo Zvonimira Berkovića). Za neke je dramske pisce posebna atmosfera gotovo zaštitni znak (npr. A. P. Čehov, M. Maeterlinck, L. Pirandello, S. Beckett). Redateljska interpretacija u kazalištu može biti usmjerena na otkrivanje i scensku realizaciju osnovne atmosfere djela, atmosfere pojedinih prizora, atmosfere vremena, atmosfere kojom zrače pojedini likovi itd. Vrsni redatelji uvijek su, u poćudnom smislu, manipulatori atmosferom. Predstava bez atmosfere predstava je bez duha. Atmosfera pripada duhovnom sadržaju predstave; za nju se može reći da daje ili udahnjuje predstavi život.

* * *

Julije Benešić piše da su Galovićeve kazališne kritike »prodahnute sa tolikom ljubavlju prema kazališnoj umjetnosti kao zacijelo kod nijednog tadašnjeg kazališnog recenzenta«.(27) I dalje: »Galović nije bio samo pisac drama, on je živio intimno s pozornicom, tom arenom dramatičarevom, on ju je volio i da je poživio, zacijelo bi dočekao da bude pozvan na odlično mjesto u kazalištu i tu bi bez sumnje ostavio dubok trag«. Pišući o izvedbi Potonulog zvona Georga Hauptmanna (1911.) Galović ističe da se »miješaju ... prizori puni mističnosti s prizorima potpuno realističnim« i da je peti čin »pun finoga gotovo Maeterlinckova stimmunga, pun je one čudnovate i lijepe Hauptmannove poezije, koju je znao i u najrealističnijim dramama sačuvati«(28). Posredno, Galović govori o onome što sam nastoji ostvariti u svojim dramama. U istoj kritici hvali režiju Josipa Bacha: »Osobito oni prizori u šumi tekli su tako lijepo, da je čovjek gotovo osjećao miris onih jela. A onako diskretne mjesečine nismo još uopće na našoj pozornici vidjeli«. Galovića zapravo oduševljava atmosfera koja je ostvarena u tim prizorima. Slike »pune Stimmunga« ističe Galović i u izvedbi Goetheove drame Götz von Berlichingen (1911.), u režiji Milana Begovića »na način Reinchardtov«(29), tada jednoga od najpoznatijih europskih redatelja, umjetnika atmosfere na pozornici.(30)

U pismu Milanu Ogrizoviću upućenom iz Peteranca 25. srpnja 1908. Galović piše o svojoj dramskoj trilogiji Mors regni i ističe utjecaj D´Annunzia i osobito Maeterlincka: »Od Maeterlincka je i ona ‘slutnja’ (L’Intruse)«(31). Riječ je o početku prvoga dijela trilogije, o razgovoru triju dvorkinja koje, »kao neke Parke ili vještice iz Macbetha kobno slute«, odnosno o atmosferi na početku komada koja je »maeterlinckovska«. U Hrvatskom pravu (1. kolovoza 1908.) Ogrizović pišući o Mors regni kaže: »To su tri slike kao tri snažne vizije po tehnici poznatoga francuskog pjesnika Maeterlincka«.(32) U kritici izvedbe Mors regni nepotpisani kritičar u Novostima (2. rujna 1908.) piše da autor »ima dara za pjesnički stimmung«.(33) U Hrvatstvu (2. rujna 1908.) kritičar pod pseudonimom Hortenzije piše: »Na mladog našeg autora su nesumnjivo mnogo uplivali Maeterlinck, Andrejev i Vojnović, jer iznosi pred nas slične slike predvečerja, mjesečine i ljetne noći, sablasne ptice i noćne sjene ...«.(34) U Agramer Zeitungu (2. rujna 1908.) Ivan Souvan hvali režiju Josipa Bacha i ističe »Stimmung« i s time u vezi »Beleuchtungs-effekten«(35) (efekte postignute rasvjetom), što također upućuje na utjecaj Reinhardta. O atmosferi/štimungu (sehr viel Stimmung)(36) govori i kritičar pod šifrom »a.l.« u Agramer Tagblattu (2. rujna.1908.).

Mladi pjesnik, umješnik u dočaravanju atmosfere, bio je očaran kazalištem zbog atmosfere koja djeluje s pozornice, ali i one u kazališnoj sredini. Prema popisu koji je objavio Julije Benešić, samo od sezone 1898/99. do sezone 1904/05. Galović je odgledao 135 različitih predstava, pri čemu je neke gledao dvaput ili triput. Pao je na srpskom bojištu 26. listopada 1914., doživjevši da mu zagrebačko kazalište izvede jednočinke Grijeh i Tamara 1907. te 1908. trilogiju Mors regni. Nakon mobilizacije, u rujnu 1914. Galović iz Siska piše Josipu Bachu: »Za koji dan idem, i onda se nadajte jednoj prekogrobnoj drami, što će se odigrati iza spuštene zavjese«.