Bubnjevi i dimne bombe

Stari gospodin Tanečka izašao je iz kuće oko jedan sat poslijepodne. Kroz stražnji ulaz. Zaputio se prema seoskom trgu zaobilaznim putem, preko stražnjih dvorišta, kako ga snaha ne bi vidjela. Prije toga u svojoj se sobici preodjenuo u svečano odijelo i oprezno odškrinuo vrata. Zrak je bio čist. Sin se nakon nedjeljnog ručka motao negdje u garaži. Sunce se nalazilo iznad vikendica i bilo je oštro, svibanjska nedjelja kao da je uspavala cijele Semotice.

Bilo je neobično vruće za početak svibnja. Unatoč tome gospodin Tanečka je izašao u sakou i vesti, s pomno zavezanom kravatom na izglačanoj košulji. Uglavnom, odjeća kao što i priliči za nedjeljnu ligašku utakmicu NK Semotica. Na glavi šešir iz nekih davnih vremena, koji ga je štitio od žarkog sunca, ali pod kojim se pakleno znojio. Oslanjao se na štap, njegova je figura odavala da je, prije nego što su ga pritisnule godine i težak rad, bio snažan muškarac. Hodao je oprezno, malim koračićima, i svako malo se odmarao. Noge ga više nisu slušale onako kako bi htio. Katkad bi mu snaha pravila društvo u duljoj šetnji sve do rijeke jer nisu htjeli da sam izlazi iz kuće. Pod miškom je nosio kožnu aktovku, nije ju uvijek nosio sa sobom, zapravo je već dugo vremena nije nekamo ponio. Posljednji put vjerojatno kad je još bio funkcionar kluba. Sada je počasni predsjednik. Doživotni počasni predsjednik, rekli su mu prije nekoliko godina na svečanoj skupštini kluba. POVODOM VELIKOG ŽIVOTNOG JUBILEJA, piše na plaketi koju je primio. Doimalo mu se to pomalo neobičnim, ta riječ »doživotni«. Ostavljala je dojam da to baš i neće dugo potrajati.

Zaustavio se kod gostionice ne bi li malo došao do zraka. Na leđima osamdeset i tri, a do stadiona još oko kilometar. Cesta koja se protezala dugim selom bila je pusta. Pogledao je natpis na tabli. Ovdje u gostionici »Kod Pekařovih« muškarci i momci prije sedamdeset su godina osnovali klub. Godine 1937. još je pohađao osnovnu školu. Bio je to velik događaj u selu. O tome je onomad govorio i gospodin župnik na satu vjeronauka. Nogometni klub Semotice, kako su ga nazvali članovi osnivači, od crkve je, naime, uzeo u zakup igralište na Dekanskoj livadi. Poslije je taj komad travnate površine i otkupio. Gostionica je za klub oduvijek bila od iznimne važnosti. U njoj se nisu samo održavale skupštine. Tu su se održavale i plesne zabave na kojima je klub zarađivao za svoju bogougodnu djelatnost...

Gospodin Tanečka prošao je pokraj kamenih stuba obraslih korovom, koje vode do ulaznih vrata lokala, te se na trenutak zaustavio. Prošlo je nekoliko dugih godina dok ga strogi tata nije prvi put pustio na ples. Tada je već godinu dana nastupao za seniore. Zbog svoje snažne građe igrao je desnog beka. Pognuti čovjek u tamnosmeđem sakou zastarjela kroja usporeno se kretao seoskim trgom. Nogometni stadion, cilj ovog njegovog mukotrpnog i tajnovitog puta, nalazio se iza sela, nedaleko Dekanskog ribnjaka. Samo da Jarda Vrzák danas bude ondje, neprestano je ponavljao u sebi gospodin Tanečka i prizivajući uspomene pritiskao staru aktovku na grudi. Kao da u njoj nosi u štedionicu sav svoj novac. Zaustavio se u sjeni vikendice na kućnom broju 8. Ispred nje je bio parkiran bijeli kombi, dvorišna vrata otvorena, staje odavno prenamijenjene u radionice. Tvrtka na tabli: STOLARSKI OBRT – PROIZVODNJA PO NARUDŽBI.

No gospodin Tanečka u njoj je vidio jednu drugu vikendicu – grubo obojanu u bijelu boju, pred vratima konj upregnut u kola. Ovdje je stanovao načelnik Hrádek. Njegov je sin prije rata bio najsretniji dečko u selu. Bio je, naime, ponosni vlasnik prave nogometne lopte. Kao derani su u početku igrali s krpenjačama, s raznoraznim loptama od dronjaka. Sve dok u ekipu nisu primili načelnikova sina Toníka. Igrali su na brojnim livadama, gazde su ih odande tjerali, a čuvar polja naganjao ih je oko sela. Aonda... Počeo je novi život. Nogometni klub, školska momčad i pravo igralište, travnjak s bijelim linijama i pravim golovima, po kojem su mogli trčati u nogometnim dresovima! Netom prije rata rad s podmlatkom preuzeo je Stáňa Koucký. Kakav je to bio idol! Dečki su ga slušali više nego vlastite roditelje i hodali za njime poput psićâ. No ta sreća nije bila duga vijeka. U četrdeset prvoj klub je prestao s djelovanjem. Petorica igrača prve momčadi odvedeni su na prisilni rad u Rajh. A Stáňa se odande nikada nije vratio...

Gospodinu Tanečki nije baš bilo lako po ovoj proljetnoj žezi prijeći dugi seoski trg. Malo se odmarao, oslonjen o nedavno postavljenu okićenu prvomajsku motku. Osvrnuo se iza sebe ne bi li se uvjerio da snaha nije krenula za njim ili da nije kojim slučajem za njim poslala djecu. Zatim je nastavio usporenim korakom, sklonio se u hlad bivše kovačnice. Naslonio se na hladni zid i glasno disao. Kovačnica je već godinama bila općinska knjižnica, rekonstruirana je sedamdesetih godinama u takozvanoj »akciji Z«. No gospodin Tanečka sjećao se vremena kad su se ovdje još potkivali konji. Kovač je bio Franta Jenák, čovjek kao od stijene odvaljen, golman poratne prve momčadi. Prvu utakmicu nakon rata teško je zaboraviti. Protiv jedinice oslobodilačke vojske lokalni NK slavno je pobijedio tri prema jedan. Franta Jenák tada je primio jedan jedini gol! Nakon utakmice osobno ga je pohvalio sovjetski zapovjednik, major Hodorov.

Inače je Franta bio pravi frajer i šaljivdžija. Koliko su se samo zajedno nasmijali! Ali su se isto tako i nadmetali, i to ne samo na terenu. Te njihove oklade! Gospodin Tanečka vozio je drva na pilanu pa je redovito u kovačnicu dovodio konje. Kad se potkivalo, ovdje bi se uvijek ispilo nekoliko litara piva. Jednom kad je već bio malo podmazan, Franta se hvalisao da će bez po muke podići konja. Gospodin Tanečka, momak i sportaš u naponu snage, tada mu je odgovorio: »Ako ti podigneš konja, ja ću podići kravu!« I tako je pala oklada. Bila bi neviđena sramota izgubiti, stoga je gospodin Tanečka počeo naporno trenirati, onako kako je to radio i na nogometu. Potajice je odlazio u staju svog tate, krava Květuška nije baš bila mala, mogla je težiti kojih četristo kila. Legao je ispod nje, sirota je zbog toga isprva bila unezvijerena, u čuđenju je okretala glavu s velikim smeđim očima i udarala nogama. Raskoračio se, upro se leđima i pokušao podići šarulju barem milimetar iznad zemlje. Mučio ju je tako nekoliko tjedana, sve dok ga tata jednom nije zatekao u tome. Najurio ga je korbačem iz staje, nije imao previše razumijevanja za oklade...

Sada, mnogo godina poslije, gospodin Tanečka gledao je kroz prozor u kovačnicu; na policama tek hrpti knjiga, pisaći stol s monitorom kompjutora za knjižničarku volonterku. Sada je sve drukčije. Franta je potkivao još kojih desetak godina nakon rata, prije nego što su nekolicini mjesnih seljaka sve oduzeli i za potrebe zadruge kupili traktore. Nakon toga otišao je iz sela. A općina Semotice ostala je bez iskusna golmana u najboljim godinama. Ali gospodin Tanečka tada je dobio okladu. Digao je kravu.

Hodajući staračkim korakom napokon je ostavio iza sebe seoski trg, na žarkom suncu što mu je oduzelo mnogo snage. Iz kuće je izašao na vrijeme, kako bi do dva sata poslijepodne bio na stadionu. Pomalo ga je čudilo što je cijelo selo tako prazno. Nije sreo nikoga tko bi išao na nogomet. Čak ni automobili nisu bili parkirani uz cestu iza posljednjih vikendica. Čini se da će posjećenost biti slaba, zaključio je. Seoski nogomet, nisu to bubnjevi i dimne bombe, vatromet i razvijene zastave, tribine koje prave valove i pobjedničke pjesme navijača, kao što je to na stadionima velikih klubova. Danas se na ulazu vjerojatno neće ni naplaćivati. Palo mu je na pamet da možda neće doći ni Jarda Vrzák, dugogodišnji član kluba iz susjedna sela, najbolji strijelac momčadi u sezoni 1946/47. Ali što ako je ovo posljednji put, uplašio se gospodin Tanečka, posljednji put da mu zdravlje dopušta da se dovuče na nogometno igralište? Kako će popričati s Jardom ako ga ne može sresti nigdje drugdje osim na semotičkom stadionu?

Gospodinu Tanečki malo se zavrtjelo. Oslonio se na štap, a u drugoj je ruci grčevito držao aktovku. Mimoišao je poštu na kućnom broju 31. Upravitelj pošte Mádr bio je prvi poratni trener seniorske momčadi. Nakon rata su se stvari brzo odvijale, već u kolovozu igrale su se utakmice Budějovičke nogometne županijske lige. Za to su živjeli svi dečki u Semoticama. Načelnik gospodin Hrádek i tadašnji predsjednik kluba Dolejší raspisali su nagradu za onoga tko za Semotice zabije povijesni prvi gol u ligaškoj utakmici u oslobođenoj republici...

Iza župnog dvorišta vladao je duboki hlad, a gospodin Tanečka je pogledao gore u krošnje razgranatih lipa. Posljednji se put odmarao, bio je uvjeren da će nakon toga bez stajanja doći na stadion. Kad je pogledao u prozore župnog ureda, sjetio se velečasnog koji je u Semoticama služio krajem pedesetih godina. Gospodin Tanečka, novopečeni funkcionar tada već Tjelovježbenog udruženja Semotice, kako je klub preimenovan, organizirao je slavni izlet na utakmicu čehoslovačke reprezentacije. Autobus koji je rezervirao, pun članova i nečlanova iz sela i okolice, uključujući i gospodina župnika, na cjelodnevni je izlet krenuo rano ujutro. Putem je padala kiša i predsjednik Dolejší opominjao je vozača da vozi oprezno. Gospodin župnik, koji je sjedio naprijed na počasnom mjestu pored predsjednika, pred cijelim je autobusom izgovorio onu glasovitu rečenicu: »Ne bojte se, susjedi, ništa nam se ne može dogoditi, s nama se vozi Gospodin Bog«. Bio je to nezaboravan put iz Semotica u Prag. Gospodin Tanečka, naslonjen na zidić župnog dvorišta, zažmirio je i poluglasno izgovarao sastav repke iz 1959. godine: »Stacho – Tichý, Popluhár, Novák – Pluskal. Masopust – Pavlovič, Moravčík, Molnár, Kačáni, Dolínský, kao zamjene su ušli Šafránek i Kvašňák.« Zadovoljno je kimao glavom, a onda otvorio oči. »A snaha mi govori da ništa više ne pamtim«, rekao je pobjedonosno gospodin Tanečka, sada već posve naglas. Ogledao se oko sebe, nigdje ni žive duše. »A trener je bio Rudolf Vytlačil«, dometnuo je opet tiho.

Posljednjih dvjesto metara gospodin Tanečka prevalio je u jednom potezu. Došao je do drvoreda, odakle se već nazirala visoka ograda oko stadiona. Ogradu su članovi kluba volonterski podigli prošle godine, tijekom ljetne pauze. Još prije rata igralište je bilo ograđeno drvenom ogradom, prisjetio se ne usporavajući korak, pa su zato za vrijeme Protektorata Nijemci naredili da se na njega dovede sva stoka iz sela koju su zaplijenili u korist Rajha. Prstom bi pokazali kravu ili utovljenog bika i morao si im udovoljiti. Nije bilo druge. Otimali su svi, kako Nijemci, tako i Rusi koji su došli poslije njih. Svi su ljudima otimali...

Gospodin Tanečka stigao je do ulaza. Na blagajni nije bilo nikoga. Kao počasni predsjednik ionako je imao besplatan upad, stoga je prošao između niskih tribina natkrivenih valovitim limom i ostao stajati u čuđenju. Teren je bio prazan. Bijele zastavice nisu se vijorile u kornerima, a na okvirima golova nije bilo mreža. Ogledao se lijevo i desno u smjeru obje tribine. Nigdje nikoga. Bilo je jasno da danas nema utakmice. Samo je sunce žarilo zeleno igralište, ravne linije svjetlucale su se od bijelog vapna. Ovaj se prizor rasprostro u očima gospodina Tanečke poput velikog razočaranja, poput beskonačne praznine. Stigao je duž aut-linije sve do klupa za igrače. Na užadi su se vijorili blistavi narančasto-bijeli dresovi dječje veličine, majice s grbom kluba i bijele hlačice. Maleni nogometni dresovi za dječake. Gospodin Tanečka uhvatio se za jednu od metalnih motki za koje je bila privezana bijela užad za sušenje rublja. Počeo je puhati topli proljetni vjetar i iznad seoskog stadiona uzdizalo se pljeskanje malih mokrih dresova, a jedna narančasta majica zbacila je gospodinu Tanečki šešir s glave. Starčeva se bijela glava nalazila među opranim šarenim dječjim dresovima koji su vijorili, a on je škiljio u jarko sunce.

Ovaj put sam izgubio, pomislio je gospodin Tanečka. Osjećao je da ga nakon ove šetnje izdaju noge. Još je jednom bacio pogled na prazna sjedala na tribinama i ugledao mjesto na kojem je uvijek sjedio Jarda Vrzák. I ono je bilo prazno. Kožna aktovka ispala mu je iz ruke koja je podrhtavala na zemlju. Iz smjera svlačionica začuo se ženski glas. Stari gospodin usporeno je okrenuo glavu u smjeru iz kojeg je dopirao glas. Gologlav, šešir i aktovka na zemlji, bijelu kosu raščupao mu je vjetar.

»Odakle vi ovdje, gospodine Tanečka?«

Nije odgovorio, tužno je gledao punašnu ženu staru oko trideset pet godina, njezinom plavo obojanom kosom koja je sezala do ramena također se poigravao vjetar. Bila je odjevena kao domaćica, u radnoj pregači s cvjetnim uzorkom. Nosila je ružičastu plastičnu košaru s novom hrpom opranog rublja, uzimala je iz nje narančasto-bijele štucne na pruge i vješala ih na uže.

»Danas igramo prvenstvenu utakmicu u Hoděticama, znate to, ne?« pitala je nasmijana gospođa i iz male kantice uzimala šarene kvačice za rublje.

»Danas igramo u gostima?« upitao je gospodin Tanečka razočarano. »Kako to? Pa trebali smo igrati s Hrabětínom.«

»S Hrabětínom su jučer ovdje igrali dječaci. Nešto ste pobrkali. Izgubili su pet jedan, sirotani, a moj Vašík se zbog toga deračio cijelu večer«, rekla je gospođa širokog rumenog lica.

»Bole me noge«, rekao je gospodin Tanečka, »možeš li mi pomoći do one klupe, Vladěno?«

Gospođa se sagnula po šešir i otrcanu aktovku, a stari gospodin oslonio se na njezinu ruku. Sjeo je na prvo sjedalo do kojeg je došao, a ona je sjela pokraj njega. Njih dvoje sami na pustoj tribini kluba koji igra županijsku ligu. Proljetni vjetar udarao im je u lica.

»Što to nosite u aktovci, gospodine Tanečka?«

»Ma, nekakav papir...«

»Činilo mi se da je prazna.«

»Otvori je«, kazao je gospodin Tanečka. Njegov je glas zvučao iscrpljeno. Uzela je smeđu aktovku, napipala mesinganu kopču, a onda posegnula rukom unutra. Nešto je bilo ondje. Nešto poput tvrdog lista papira zamotanog u novine. Pružila mu je to. Gospodin Tanečka razmatao je na koljenima stare požutjele novine. Rukom koja je podrhtavala pokazao joj je nekakvu plaketu.

»Bože, kako krasna diploma, gospodine Tanečka! Počasno priznanje? Za postizanje povijesnoga prvoga gola NK Semotica u oslobođenoj republici«, čitala je gospođa rumenih obraza veliki tekst na diplomi, slova ukrašena viticama, pisana arhaičnim rukopisom. »To je stvarno velika čast«, s poštovanjem je kimala glavom.

»Ova plaketa ne pripada meni«, rekao je gospodin Tanečka. Iznenadila ju je gorčina njegova glasa, koja mu se zatim nastanila u kutovima usta i u očima.

»Što to govorite, gospodine Tanečka, pa ovdje je vaše ime!«

»Ovu plaketu«, gospodin Tanečka dramatično je povisio svoj glas i pogledao ju je u oči, »donio sam Jardi Vrzáku. Njegova je...!«

Slegnula je ramenima. Promatrala je pokošeni travnjak. Krajičkom oka vidjela je kako su mu ruke klonule, stara izblijedjela diploma ležala je na novinama, a na njoj njegove naborane ruke.

»Mislite na staroga gospodina Vrzáka iz Klenčova?« upitala je oprezno. Kimnuo je. »On je uvijek sjedio na drugom kraju tribine«, rekla je.

»Bio mi je prijatelj«, izustio je stari gospodin drhtavim glasom.

»Ma dajte, pa svatko u selu zna da niste izmijenili ni riječi...«

»U pravu si, baš i ne razgovaramo«, rekao je i tiho dometnuo: »Od četrdesetpete.«

»Tada se rodila moja mama«, oglasila se mlada gospođa, promatrajući njegova spuštena ramena i slušajući njegov snuždeni glas.

»Vladěno, ja ne mogu biti počasni predsjednik. Shvaćaš? Ne mogu umrijeti kao počasni predsjednik kluba sve dok tu plaketu ne vratim Jardi.«

Uzdahnula je i u džepu pregače napipala mobitel. Pogledala je starca koji se zagledao u igralište, kao da čeka da sudac označi početak utakmice.

»Gospodine Tanečka, odmorite se još malo ovdje, odmah se vraćam. Čeka me još jedna košara rublja, moram ga odnijeti sušiti i staviti u perilicu novo rublje.«

Zaobišla je tribinu, izašla kroz vrata stadiona i s telefonom u ruci ogledala se oko sebe. Nigdje ni žive duše. Cesta koja je vodila u selo bila je pusta sve do zavoja. Utipkala je broj i stavila mali srebrni telefon na uho. Odvažno svibanjsko sunce pržilo je asfaltni kolnik. Dugo je zvonilo prije nego što se javio ženski glas.

»Bok, Věro, zovem sa stadiona. Ovdje je vaš djed.«

»Isuse! Nisam imala pojma da je izašao!«

»Mislio je da je danas utakmica.«

»Pamćenje ga više ne služi... Sâm je došao onamo?«

»Da, ali dalje ne može, posjela sam ga na tribinu.«

»Je li dobro?«

»Mislim da jest, ali vjerojatno se ne bi uspio sâm vratiti. I govori neke čudne stvari.«

»Hvala, Vladěno, odmah ću poslati Pepíka da autom ode po njega.«

Gospođa je spremila mobitel, na trenutak okrenula lice prema suncu i zatvorila oči. Obojana kosa na tjemenu je otkrivala prirodnu kestenjastu boju. Kao mlada djevojka ovdje je provela sate sjedeći. S prijateljicama je gledala dečke koji su trčali za loptom i pravili se važni. Nikada je to zapravo nije previše zanimalo, taj nogomet. Ali naposljetku se udala za jednog lokalnog nogometaša, drugi, desetogodišnjak, sad je kod kuće, a ona pere dresove triju nogometnih momčadi, od pionira do seniora. To je njezina nogometna karijera... nasmijala se, a kad je ponovo ušla u stadion, pogledala je na tribinu. Gospodin Tanečka je i dalje ondje sjedio. Stavila je na uže posljednje oprane dresove, uzela plastičnu košaru i nestala u vratima niske zidane svlačionice.

Gospodin Tanečka sjedio je na praznoj tribini i promatrao prazno igralište. Činilo se da je na nešto usredotočen, kao da prati nogometnu utakmicu. Nevidljive igrače koji trče za nevidljivom loptom...

Momčad NK Semoticana na izmaku je snaga. Igrači i navijači kluba već četvrtu utakmicu uzalud čekaju prvi gol. Kao posljednja momčad cijele nogometne županijske lige, Semotice još nisu zabile gol. U gostionici »Kod Pekařovih« večer prije utakmice padale su oklade tko će biti strijelac, a prije toga, na skupštini u klupskim prostorijama, funkcionari kluba obećali su nagradu sretnom strijelcu prvoga poratnoga gola u ligaškoj utakmici. Ali umjesto toga, gostujući igrači u plavo-bijelim dresovima opsjedaju semotički gol. Rezultat je nula jedan i do kraja drugog poluvremena ostalo je nekoliko minuta. Tada do odbijene lopte na rubu šesnaesterca dolazi stasiti domaći bek s brojem četiri i neočekivano kreće u napad duž aut-linije. Naglo ubrzava i bježi protivničkoj obrani koja kasni s vraćanjem. Na lijevom krilu prati ga broj deset, vješti napadač nižeg rasta maše rukom pokazujući mu da mu doda loptu. Obrambeni igrač u punom trku podiže glavu, ispred sebe ugleda suigrača kako sprinta po lijevoj strani i šalje mu u for prekrasnu poluvisoku loptu. Brzonoga špica bravurozno primiruje centaršut prsima, gornjim dijelom stopala upućuje loptu ispred sebe i sjuruje se prema golmanu koji istrčava prema njemu kako bi mu smanjio kut. Bek na drugoj strani po inerciji nastavlja trčati i s desne se strane približava protivničkom golu. Vidi kako napadač s brojem deset na leđima podignute glave puca prema golmanu koji se baca za loptom, ali je rukavicama tek neznatno dodiruje, malo je usporava, a zatim pada na tlo. Iako usporena, lopta se ipak dokotrlja do gola, desetka diže ruku iznad glave, a zajedno s njim i gledatelji koji stoje uz linije, kao i oni koji ustaju s klupa i uzimaju zrak za najradosnije moguće klicanje. Bek, suigrač brze špice, za to vrijeme nezadrživo juri prema golu i dva metra ispred gol-linije dugim klizećim startom pomaže lopti da uđe u gol, iako bi se i bez toga onamo dokotrljala.

Usprkos svibanjskoj vrućini gospodin Tanečka je zadrhtao. Na praznom stadionu tišina. Nije se čulo slavljeničko klicanje navijačâ i igračâ. Davno je još utihnulo, vinulo se nekamo u nebo i ondje se rasplinulo, prije kojih šezdeset godina. Gospodin Tanečka je žmirio, sjedio je nepomično, u krilu kožna aktovka. Stara slava odavno je minula, ali što je sa starom boli?

»Ukrao si mi gol«, vikao je tada napadač na gospodina Tanečku. Brzonoga špica s brojem deset bio je Jaroslav Vrzák. Utakmica je tada završila neriješeno, NK Semotice ubilježile su prvi gol sezone, ali stasiti obrambeni igrač František Tanečka teren je napuštao pognute glave. Dugo je razmišljao o porivu koji ga je tjerao da preko cijele suparničke polovice trči za loptom, o toj sili koja mu nije dozvoljavala da skine pogled s nogometne lopte koja je išla prema golu i koja bi i bez njegove pomoći završila iza linije. Tada su se u svlačionici posvađali, prvo se uvrijedio jedan, a onda i drugi, da bi to naposljetku potrajalo dugi niz godina...

Gospođa s pregačom donijela je još jednu košaru s opranim nogometnim dresovima. Stavila ju je na zemlju ispod hlačica koje su vijorile i štucnama na pruge. Došla je do tribine.

»Jeste li dobro, gospodine Tanečka?«

Samo je neznatno kimao glavom, pogleda i dalje uperena u travnjak.

»Odmorite još malo. Ovdje je lijepo.«

»Pričekat ću Jardu Vrzáka. Ponekad se došpancira dovde preko polja, čak i kad nema utakmice.«

Vratila se rublju, ali objesila je samo nekoliko majica. Do nje je dopirao zvuk motora automobila koji se približavao cestom. Izašla je ususret krupnijem muškarcu starom oko pedeset godina i lica obrasla bradom koja je polako sijedjela. Čelo mu je prelazilo u ćelu koja se sjajila, kosa sa strane sijeda. Nasmiješio se.

»Danas je baš divno, ha? Onda, gdje nam je djed?«

»Sjedi na tribini. Znaš što je rekao, Pepík?«

»Što?«

»Da čeka Jardu Vrzáka.«

»Koga?«

»Starog Vrzáka iz Klenčova.«

»Ali on je umro prije dvije godine...«

»Pa da. On to ne zna?« upitala je u čuđenju.

»Bio mu je na pogrebu, Vladěno. Cijela naša obitelj bila je ondje.«

Zajedno su hodali prema stadionu puteljkom od kamenih ploča obraslih travom. Zaustavila se kod ružičaste košare za rublje, a on je nastavio sve do prvog reda tribine. Nježno je položio dlan na starčevo spušteno rame.

»Dođite, tata, idemo doma. Na stolu vas čeka vaša nedjeljna kava, Věrka je ispekla kolač...«(1)

Preveo sa češkog jezika:
Matija Ivačić