Branimir Bošnjak – svijet i jezik (1943.-2016.)

1.

Bošnjakovo kulturno i književno djelovanje bilo je širega spektra. Kao kulturni djelatnik obnašao je različite institucionalne zadatke na HRT-u, posebice na Trećem programu Radio Zagreba, u dramskom programu, potom u Društvu hrvatskih književnika (navlastito u uredništvu Republike), a kao književnik ogledao se na polju književne i znanstvene kritike, esejistike i pjesništva. Upravo potonja dva segmenta toliko su komplementarna da neki kritici, najčešće u usmenim razgovorima, ističu kako je Bošnjak veći esejist nego pjesnik. To samo potvrđuje premreženost njegova pjesničkog iskaza i esejističke lucidnosti. Međutim, mi bismo ipak razlučili njegovu esejističku djelatnost od pjesničke, mada potonja ima elemente esejizacije.

Kao dokaz će nam poslužiti ne samo različita područja, žanrovi, koji su bili predmet njegovih analiza, nego također i činjenica što se Bošnjak u zadnjoj trećini svojega života značajnije usmjerio znanstvenom istraživanju (doktorirao je na Severu), u kojemu je trebalo pokazati i određenu znanstvenu metodologiju, kao i određeni znanstveno izgrađen metajezik. Vrhu toga, dio tih radova smjerao je određenim sistematikama (primjerice rad o hrvatskom pjesništvu 20. stoljeća u dvije knjige, ili pak o radiodrami). Sve je to razlog što ćemo našu skicu za Bošnjakov portret ipak podijeliti u nekoliko segmenata, pritom dakakao koristeći neke naše ranije napise o pojedinom segmentu njegova stvaranja, bilo da ih parafraziramo, bilo da ih nadopunjujemo, bilo da smo kritičniji u smislu analitičnijeg pristupa.

2.

Kao urednik pojedinih časopisa (Studentski list, Polet, Most), i ponajvažnijih Pitanja i Republike, za koje je ujedno i pisao, Bošnjak se odlikovao, kao i uredništva s kojima je radio, nervom za najaktualnija teorijska europska dostignuća, pa je te ideje i promicao u časopisima. Posebno to vrijedi za Pitanja, u njegovoj vremenskoj fazi od 1969. do 1972. godine, u vrijeme kada su na europskom teorijskom i filozofskom horizontu bila važeća post/strukturalistička kretanja. Odnosilo se to ponajprije na francuske poticaje, pa je tako časopis donosio prijevode onodobno najvažnijih francuskih (više) i ponešto njemačkih autora (kasni Heidegger) autora, kao i priloge hrvatskih autora unutar takva znanstvena horizonta (Kolibaš, Bošnjak, Brkić, Rogić Nehajev, Armanini, Mrkonjić i drugi).

U vezi s tim problemom istaknuti je da je najprije bila riječ o francuskim autorima koji su pokušali spojiti Marxa i de Saussurea, pa se često govorilo o uporabnoj, razmjenskoj (robnoj) vrijednosti jezika, točnije jezičnih praksi (M. Deguy, J.J. Goux). Mogli bismo reći da je, u slučaju pitanjaša, to telkelističko nasljeđe. Kada Bošnjak govori o trošivosti svijeta i jezika odnosi se to upravo na takav horizont problematiziranja. Vremenski nešto kasnije časopis donosi prijevode Lacana i Derridae, kao i kasnijega Heideggera, pa u tu problematiku ulazi i Derridaeova dekonstrukcija de Saussurea (iz Gramatolgije), kao i Lacanovo čitanje i reinterpretacija istoga i dakako Freuda. Potonju je tehnologiju Kolibaš doveo do shizofrenizacije jezika i teksta, pišući, slično Derridaovu Glasu, dvostupačno. Ako bismo Kolibaša mogli označiti kao »tvrdog« sljedbenika te francuske škole, Bošnjak je jamačno »mekša« varijanta, jer mu je bilo stalo do sociološke i kulturološke kontekstualizacije, a ne strogo ekskluzivno teorijske. On je esejistički čitljiviji, odnosno pojednostavljivao je osnovne teorijske maksime i teze oprimjerujući to na aktualnu problematiku sociologije kulture i književnosti. Također bi se moglo kazati da je zbornik Slovo razlike (1970.) autolegitimacijski kad je riječ o grupaciji oko časopisa Pitanja.

Kao što je Bošnjak imao sluha za recentna kretanje na europskoj književnoznanstvenoj sceni, kad je bila riječ o časopisu Pitanja, slično će postupati kasnije i u redakciji časopisa Republika, s time što je časopis, slijedom koji je nastavio, morao voditi računa i o književnoj produkciji, pjesničkoj, proznoj, pa i dramskoj, kao i esejističkoj i znanstvenoj, uz tekuću recenzentsku djelatnost. Zato ćemo u časopisu naići na tekstove tada recentnih stranih, ali i domaćih autora, kao i različite manje tematske cikluse koje su priređivali isto tako razni autori. Dakle, riječ je o praćenju suvremene hrvatske književne produkcije, beletrističke i znanstvene s interesom na recentna znanstvena europska kretanja, koja su imala korisnih poticaja na hrvatsku kritičku misao.

Kada smo kod Bošnjakove uredničke djelatnosti, valja spomenuti i njegovo priređivanje pojedinih književnika u različitim edicijama, od Pet stoljeća hrvatske književnosti (Jelić), vinkovačke »Riječi« (više naslova) do Stoljeća hrvatske književnosti (Slaviček), da spomenemo samo najvažnije. I ti su se predgovori i pogovori odlikovali specifičnim Bošnjakovim esejističkim impetusom, i u metodološkom i u analitičkom sloju. Dostatno je pogledati predgovor za PSH, dakle o Jeliću, i predgovor za SHK, dakle o Slavičeku, i razaznat će se razlika u, prvom, esejističkom, te u drugom znanstvenijem pristupu dotičnom piscu. Dakle, u prvom, metodološkom sloju, odlikovao se širim sociološkim i kulturalnim uvidom u problem, znači uvidom u kontekst, a u drugom, analitičkom sloju, resila ga je jasna jezična izražajnost i vješto esejističko vođenje problema, uz korištenje dotadašnje kritičke literature o dotičniku (knjiga o Slavičeku u Stoljećima hrvatske književnosti, te sistematika hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća).

3.

Bošnjakovu esejističku proizvodnju dobro je razgraničiti po sektorima kojima se bavio, počam od eseja načelne kulturalne naravi, dio kojih ulazi i njegov pogled na avangardizam, potom kazališnih i dramskih (radiodramskih) žanrova, nadalje proznih, do sistematike hrvatskog pjesništva 20. stoljeća. S napomenom da je Bošnjak, kao što je napomenuto, u zadnjim radovima svoj esejistički način izlaganja nadopunio i znanstvenim pristupom, što je očito i iz činjenice korištenja stručne literature o dotičnoj temi, a ne samo u doktorskom radu. Dok je za ranu fazu karakteristična Bošnjakova teza »pisanje i moć«, koncenterirana na uži sektor, kasnije je ona evoluirala u tezu »svijeta i jezika«, šireći horizont semantičkog obujma do nekih načelno i implicitno teorijskih utemeljenja. Prva je teza, a zapravo polazišna strategija, u svoj obzor problematiziranja utkala široko područje pitanjâ ‒ od masovne, trivijalne kulture do kulture življenja i svakodnevnih malih pragmatičnih trošenja, te uže sfere kulturno-književnih problema. I to vazda s pozicije »pisanja i moći«, to jest s pozicije jezika i govora kao čovjekove posredovanosti i društvene trošivosti, od njegove entropičnosti i redundancije do njegova pražnjenja, kao i s pozicije jezične represije, bila ona imanentna, ili najčešće izvanjska u vidu različitih, najčešće ideologijskih, manipulacija, što je inače na govornu scenu donose različite diskurzivne fukcionalizacije.

Ta globalna antropološko-strukturna »figura« u Bošnjaka ostvaruje se i u njegovoj pjesničkoj proizvodnji. I upravo taj »dvovrsni« rad, i esejistički i pjesnički, komplementaran je, nadopunjujući je i prožimajući. I jedan i drugi sektor računa na znakovnost označiteljske materijalističke prakse, što valja poimati u smislu J. Kristeve. Svijetu je relevantna njegova znakovnost, koja ga u stanovitu smislu i inaugurira, po riječima samog autora. Bošnjak to izvodi čak od Ivanove »u početku bijaše Riječ« kao pokretača svekolike zbivivosti. Dakako, naglasak je na znakovnoj, jezičnoj proizvodnji, a ne biblijskom božanskom početku svijeta, mada je proizvod (svijet) u biti isti. Naime, čovjek se u ozarju svoje transcendencije nadaje kao onaj koji ne može bez znakovnosti, i kao traga vlastite povijesnosti, i kao eshatologije iskupljenja, i kao terapeutike.

Putanja je išla, kako naznačuje Bošnjak, od konstituiranja Vrhovnog Označenog, rekli bismo kao transcendentalnog označenog, ka njegovoj Riječi, odnosno individualnom, heretičkom čitanju. Na tom putu se postupno riječ »odljepljivala« od Vrhovnog Označenog i prilijegala uza znak, difamirajući mit Logosa, Jednoga, te institucijom čitanja ukazivala na višeznačnost, mnogoznačnost, na mrežu značenja koja upija i put vlastite povijesne potrošnje, ali i prinos povijesnih »naplavina«. Moglo bi se primijetiti jamačno kako Bošnjak umnogome koristi Derridaovu argumentaciju (iz Gramatologije), o kojoj smo kritičnije pisali u drugom kontekstu (Slijepe pjege postmoderne, Pitanjaška ideja književnosti). No mi smo i naglasili kako je Bošnjak na razumljiviji i prohodniji način od Kolibaša unosio francusku onodobnu teorijsko-filozofsku misao u hrvatsku kritičku praksu i tako širio spoznajni horizont.

Tako se naposlijetku konstituirala i kultura na oseci logocentričkog sustava, kada je znak svojom putanjom omogućio etabliranje kulturalnih investicija i njenih mogućih transcendiranja pragmatične pri-ručnosti, kao i njenih katarzičnih efekata, odnosno reproduktivnoga, dokoličarskog esteticizma. To samo po sebi ne bi trebalo biti problematično da takav esteticizam, izbacujući Vrhovno Označeno, nema pretenziju da sebe sama stavi na mjesto novoga žreca, alkemičara, magičara, transcendentalnog označenog. Zato Bošnjak, uzimajući derridaovsku argumentaciju, rabi označiteljsku strategiju, upozoravajući na Drugo, pismo kao trag (Derridaov trace). Zasluga je tog obrata što je kao kreatora sudbine otkrio čovjeka, odnosno njegovo jezikovanje, koje je postalo tehnologijom vlastita iskupljenja, kako bi Bošnjak volio naglasiti.

Međutim, nužno je primijetiti kako je invidualno, primjerice unutar književne sfere, sve više svjesno svoje ne-apsolutizacije, svog »naivnog« literarnog poslanja, tako da ono sve više postaje konstituens sumnje kao sudbine. Time antropocentrična slika čovjeka gubi na uljuljkanoj sigurnosti, a apsolutiziraju se stvari čija je relativnost jedini modus. Prijetnja je u slijedećem: ukoliko se ta relativnost apsolutizira, te fragmenti postaju plutajući bez-smisleni, ili smisleno krivo usmjereni, emblemi davno otkinutih od cjeline smisla, te prevlada tehnifikacija i postvarenje, tada je navedeni raskol ujedno i jaz, koji će moći prevladati i kreativno ukinuti nova povijesna praksa, što znači i drugačiji civilizacijski i kulturni model. To je pokušala postmoderna, ali ne baš najuspjelije. Navedene dileme svjestan je i Bošnjak, i u svom esejističkom kao i u pjesničkom radu, zato i govori o bezznačenjskosti svijeta.

Gotovo svaka Bošnjakova esejistička knjiga koncipirana je tako da teorijska pozicija znanstveno utemeljuje i pravda konkretne primjere iz različitih područja književne jezične prakse, to jest njihovu analizu. Moglo bi se čak istaknuti da ta dva »dijela« dijalogiziraju među sobom. To potvrđuju knjige Pisanje i moć, Demon žudnje, Apokalipsa avangarde. Tako primjerice knjiga Pisanje i moć propituje unutar horizonta naznačene problematike. I premda je komponirana od dva prividno različita dijela, ti dijelovi imaju zajednički teorijski horizont, tako da prvi na teorijskoj razini konstituira stanovitu sociografiju povijesnih obrata različitih komunikacijsko-informacijskih sustava, pa i vinerovski kibernetičkih, dok je drugi njen dio, u čijem je obzoru primarna pjesnička praksa nekolicine hrvatskih pjesnika, zapravo svojevrsni meta-govor razmotrenih pjesničkih praksi. Dakle, prva teorijska »platforma« ne samo da je pratnja prvoj, dajući znanstveni dignitet i verifikaciju, nego i na drugoj razini uspostavlja također određenu (imanentnu) teorijsku podlogu i verifikaciju. Bila bi, dakle, riječ o »dvostrukom« teorijskom utemeljenju kojemu je pjesništvo koliko povodno toliko predmet tematizacije. Moglo bi se primijetiti kako je pjesništvo svedeno na sekundarni dokazni materijal, i kao takvo gotovo argumentacijski nepotrebno. No, Bošnjaku je vazda na umu i samo pjesništvo kao vrijedan jezični, kulturni i društveni proizvod. Upravo to valja imati na umu kad se govori o temeljnoj njegovoj metodološkoj i kulturološkoj poziciji.

Primjerice, u knjizi Potrošeni govor prije navedena dilema je naglašena, odnosno ilustriraju je neki modaliteti svakodnevlja, kulture življenja, kao i neke kulturne »nadgradnje«. Čini se da je tema knjige više ustredotočena na neka načelna promišljanja umjetničke proizvodnje, od njegove mitizacijske sfere do nesvjesnog u tijelu jezika, samo prividno ne slijedi taj metodološki naputak. Ona iznutra ostvaruje istu praksu pisanja i ukazuje na krizu čitanja kao vrlo složen i slojevit fenomen kojemu su pretpostavke podjednako u monolitnosti i kastracijskom elementu znanstvena dogmatizma, odsutnost aksioloških kategorija, pa do šireg fenomena književne produkcije i recepcije. Pritom ima na umu povijesnu vizuru i različite funkcionalizacije književnosti, koje su u malim sredinama sve do najnovijega doba imale pretenziju univerzalne episteme, uključujući tu i mitsku i scijentističku dimenziju, njenu prosvjetiteljnost i pozitivistiku, revolucionarnost i utopijnost. Stoga je i u vrijeme postgramatološko došlo do onoga što Bošnjak naznačuje kao čitanje i kao antiideologijska utopija, kojemu su pretpostavke i bile pluralizam estetskih orijentacija i praksi, a tomu su pripomogli propulzivna ekspanzija novih medija, kao i oblici komercijalne, trivijalne literature u eri masovne reprodukcije.

Slično nalazimo i u knjizi Zlatno književno runo. Ona je koncentrirana na uži korpus hrvatske književnosti, na jedan njen specifičan vid. Riječ je o Krležinu (i Cesarčevu) angažmanu u dijalogu s estetičkim koncepcijama književnosti ostvarenima u poratnom razdoblju. Bošnjak daje određene naznake sociologije konteksta, pa su zato izleti u tridesete godine potrebni u onoj mjeri u kojoj ocrtavaju osnovne pretpostavke koje su generirale sukob na ljevici i uspostavile neke teorijsko-ideologijske kominterske norme, a s druge strane strujanja umjetničkih avangardnih eksperimenata. Na raspadu takva koncepta, pa kao i opozicija Krležine aktivnosti, mada potaknuta djelomično i njegovim istupom 1952., pedesetih se godina hrvatska književna scena otvara svijetu te prakticira nove koncepte umjetničke proizvodnje, a sukob se evidentirao u borbi između »modernista« i »realista« na čitavom onodobnom jugoslavenskom prostoru.

Bošnjak sagledava i ulogu časopisa, na čijim se stranicama to odvijalo, kao nositelje mijena, u njihovom estetskom i društvenom utjecaju. Na taj se način došlo do stanovita paradoksa. Književna glasila se nisu profilirala toliko kao mjesto kakve kreativne osobnosti koliko kao izraz kolektivne ideje, kolektivna »duha«. Njihova društvena pozadina ne očituje se samo u mogućnosti utjecaja, nego ponajprije što njihov život ovisi o pojedinim institucijskim formama kao novom obliku mecenatstva, pa tako posredno postaju ovisni i od neestetičkih koncepata.

No, u tom hijazmu krije se dvostruka zamka koju koriste i jedni i drugi. Politička javnost krije se u anonimnosti i javlja se eventualno nediferenciranim birokratskim govorom, a književnost, skrivajući se iza kolektiva, adaptira svoj mogući identitet, imajući na umu i praksu vlasti kao i praksu nužde (podanosti) i njihovo međusobno »skrivanje« i »davanje«. Tako i jedni i drugi zapravo govore ideologiziranim i ispolitiziranim »ostatkom« diskursa. To Bošnjak jasno naznačuje ukazujući kako se to reperkusira i na ostale planove književne strukture, sve do njena metaforičkoga plana, odnosno, paradoksno, sve do onoga što se prije toga ukinulo kao bilo kakva mogućnost.

Jasno je da Bošnjaka ne zanima pisanje, tekst, književnost kao predmet književnopovijesne, stilističke ili kakve druge sistematike, kao što će to biti kasnije u knjigama koje su imale ambiciju sistematikâ, koliko ga pak preokupira problem pisanja/teksta kao moći, i u svojim transformacijama dijakrone paradigme ne svjedoči samo o genezi, nego istražuje demijurško i iskupiteljsko. Latentni logocentrizam govori o tekstu/piscu kao platformi ogoljele realnosti, točnije strukture, čime se osigurava ekonomija iskupljenja (u označiteljima). A ovo potonje nužno priziva sinkronijsku sliku glede suvremene umjetničke prakse koja u prvi plan nudi dihotomiju individualnoga i tehničkoga. To u biti nije drugo do lacanovskoga »psihologizma«, odnos subjekta i označitelja, kako bi se u pisanju prepoznala povijest baratanja voljom za moć, što je jamačno Foucaultov prinos (a u pozadini su i Lévi-Strauss i Eco, kao i Jakobson). Sve to napućuje Bošnjaka na stajalište kako je umjetničko pisanje proizvodnja, što je izravan poticaj telkelista, pa je posreduju različite ekonomije na putu realizacije od društva do konkretne kulturne tvorevine. Tako je i makluanizam svojevrsna scena pisanja, proizvodnje i potrošnje.

Dakako, mogli bismo reći da je to zapravo Boudrillardova verzija razmjenskoga poimanja pisma po naputku Marxove metodologije iz Kapitala, te cirkulacije robe i vrijednosti, koja se i kroz drugu sferu »vraća« u svakodnevni život. Sam je Bošnjak na jednome mjestu istaknuo kako se mora čitati »otvoreno«, komplementarno i višesmjerno, jer je tekst igra jezika i svijeta, ali i upisivanja svojega traga, te na taj način stvaranja zajedničke povijesnosti, ali i subverzije povijesne scene. U konzekvencijama moglo bi se reći da Bošnjaka zanima tehnologijski »rad« motrenoga predmeta, a ne njegovi površinski stilistički efekti, rad dakle koji implicira i sociološku kategoriju. Bošnjak je svjestan da je ljudska sudbina, kao procesualna struktura, bila vazda u sukobu s transcendentalnim strukturama, bez obzira tumačile se one kao metapovijesno privilegirano »kolektivno« ja, koje zacijelo ima ulogu pedagoga, koje u skladu s normiranim sociološkim kategorijama diktira privatnu sudbinu kao društveno vlasništvo u sustavu funkcioniranja model vlasti, ili se pak tumačila kao sudar dviju kultura. U oba slučaja model vlasti modificirao ju je i korigirao u skladu sa svojim pravilima.

Bošnjak želi ocrtati koordinate tekstualna iskustva kao rezultat nove emocionalnosti, koja je radikalno raskinula s prvobitnom mitološkom slikom, dakako umnogome idelogiziranom. Riječ je o području derivirane tekstualne prakse, koje je u skladu sa socijalnim i proizvodnim promjenama u društvu, ali koje je na individualnom planu pokušaj otklona od te racionalizirane sheme vladajućega modela. Autorski plan u stvari čini iluzijski napor ovladavanja svijetom stvarnosti, jer je modernitet zapravo totalitet rasparceliranosti, pa je tako i totalitet na diskurzivnom planu konstruiran totalitet, koji se dapače i na tom planu, književnosti, ostvaruje »parcijalno« u elementima strukture. Drama subjekta zato je konstrukcija »položaja« svijesti i »stanja svijeta« u odnosu na njihovo prvobitno mitsko jedinstvo.

Bošnjak u svojim esejima, dakle, ponajprije nastoji promisliti tekst(ual)nu ostvarivost na liniji označiteljske spisateljeve prakse kako bi se propitao sparagmos autor(itet)a, budući da ga ta praksa naznačuje kao problematična »junaka« u neproblematičnom vremenu. On naznačuje osnovne koordinate strujanja koje ravnaju putanjom »junaka«/teksta, tumačeći ih iznutra, iz njihova koncepta, djelovanja, odlaganja, trajanja –prakse, pronalazeći imanentnu ideologičnost što je tjelesnost/tekst ostvaruje ispisivanjem svojega traga. Uz takvu bi se poziciju moglo primijetiti kako je takva sljubljenost teksta i tijela erotizirani diskurs, pretpostavljalo se da upravo tragom tjelesnosti oslobađa metafizike zapadnjačkoga homocentrizma i logocentrizma. To derridaovsko nasljeđe držalo je da je iz drugotnosti povuklo subjektovo osvjedočenje u vlastito trasiranje (traga). Pritom se ili stavljalo u zagrade ili pak zaboravljalo da je tijelo prije pisma i da ono svoje predjezično ne zaboravlja olako, ako ništa drugo a ono logikom nesvjesnoga. U tom smislu se ono nadaje kao transcendentalno s kojim se upravo kao takvim (dijelom neizgovorivim) mora računati, pa i u trasiranju jezika/teksta.

O rascijepu teksta i tijela Bošnjak je rekao i nekoliko eksplicitnih naznaka svoje metodologije. Ona je svakako inspirirana Lacanovom revizijom Freuda, potom Gouxa i Deguyja, te Boudrillarda. Sve njih ujedinjuje antimetafizičnost, kao što im je zajedničko približavanje Marxa i Freuda. U tome se može vidjeti pokušaj »spajanja« i približavanja revolucije i jezika, revolucije u smislu stalne transformacije prakse u povijesno, s jedne strane, te jezičnoga modusa opstanka kao problematizacije povijesnoga, s druge strane. U tome bi trebala biti bit materijalističke označiteljske prakse. Gramatološki obrat, za koji je grupacija oko časopisa Pitanja jamačno zaslužna, pa tako i Bošnjak, aktualizirala je i postavila na književnu i kulturnu scenu niz pitanja koja legitimiraju novi senzibilitet. Ti su zapusi došli iz telkelitičke orijentacije, ali su se znali oprimjeriti domaćom praksom, iščitavajući je u novoj vizuri i otkrivajući njene podsvjesne mehanizme. A slično je bilo i s njihovim pjesništvom.

4.

Bošnjak se (količinski) manje bavio i proznim dijelom hrvatske književnosti. To područje djelatnosti ukoričio je u knjizi Žanrovska praksa hrvatske proze (2007.). I za to područje vrijede neke karakteristike kao i za ostala polja autorove djelatnosti. Ona je književnokritička ali i kulturološko-sociološka analiza, kakvih u hrvatskoj znanosti o književnosti nije baš mnogo. Takvom metodom Bošnjak dvojako iščitava predmet. S jedne strane književno-kulturni kontekst, a s druge strane, pak, analizu samog književnog djela, njegove stilske odlike, značajke žanra. Na taj način djelo se žanrovski određuje i vrijednosno ocjenjuje. Opis teče in continuo, pa djeluje kao »priča« o proznoj hrvatskoj produkciji modernizma i postmodernizma. Tako se kao glavni predmet knjige nadaje prijepor modernizma i postmodernizma, što čini horizont rasprave, dok bi glavna tema (knjige) bila pitanje stvarnosti i ideologije, točnije instrumentalizacije i manipulacije, u krajnjoj konzekvenciji ideološka proizvodnja zbilje, odnosno pitanje rastakanja subjekta kao individue, kao i njegova »prijepisa«, onoga naime što Bošnjak voli nazvati tekstom svijeta. Riječ je o diskurziviranju i narativizaciji što ih prozna djela ostvaruju.

To na razini Bošnjakova ostvaraja izgleda tako što on u motrenom razdoblju detektira četiri koncepcije književnosti i kulture, koje su povezane uz pojedine časopise, odnosno grupacije. Ti (časopisi-pokreti-grupacije) ujedeno su mijenjali i epistemološku paradigmu moderne nasuprot postmoderne. Časopisi-pokreti su poznati – Krugovi, Razlog, Pitanja, Off/Quorum ‒ i koji vremenski slijede, te podrazumijevaju i književno-povijesnu dijakronu logiku. Oni se razlikuju po tome što su nudili posebnu ideju života i društva, poseban etos književnosti, kao i svoju filozofiju povijesti. Tako, prema Bošnjaku, glavnu ideju krugovaša ostvaruje Antun Šoljan, i na razini beletrističkog dijela stvaranja kao i na razini književnokritičkoj. Na njoj je jasno naznačio krugovaški »program«, od ideje modernizma, koja se prislanjala na hrvatsku međuratnu tradiciju, kao i na suvremena europska kretanja. Na taj način Šoljan, odnosno krugovaši, obnavljaju »modernizaciju hrvatske tradicije«. Našavši se, dakle, u procjepu između modernizacijske obnove hrvatske književnosti, po uzoru na zapadnoeuropsku, i ideološkoga pritiska na svekoliku zbilju, krugovaši su po uzoru na hemingvejovsku »izgubljenu generaciju« promovirali izgubljenost kao jedinu svoju zbilju, zaključuje Bošnjak.

Uz razlogaše, u vrijeme praksisovske kritike »svega postojećega«, vezana je ideja radikalizacije zanemarnih pitanja, a riječ je bila o »zaoštravanju problema vrijednosti književne umjetnine«, koju je poduprla književnokritička filozofska interpretacija Heideggerova tipa. A time se odlikovalo i njihovo pjesništvo, kojemu se postavljao zahtjev filozofemičnosti, bar od nekih kritika (Zuppa), čime je i ono moglo odgovoriti na ideologiziranu stvarnost. Bošnjak vrlo oštroumno primjećuje da je takav elitistički aktivizam bujao u vrijeme kada je kulturna politika abdicirala od takve ideje, jer je tada počelo doba masovne kulture, i njene moći. Časopis jest ukazao na svijest o krizi umjetnosti, ali je ujedno pokazao da u vrijeme disperzije medijskog udara nije imao dovoljno sluha za nove pojave.

Uz časopis Pitanja, čiji je jedan od sudionika bio i Bošnjak, i čija se proza uglavnom svela na esej, vezuje se dekonstrukcijska ideja. Nakon »nove kritike«, potom fenomenološko-ontološke orijentacije, dolazi vrijeme ideje umjetnosti čija je podloga bio francuski poststrukturalizam, kao i kasni Heidegger. A to je već postmoderna, i njena dekonstrukcija, na djelu. Pitanjaše je takva »metoda« donekle »nagnala« na kapitalnu temu tijela i erotizma, misterijskog i energije, te tomu primjerene ideje tekstualizma, to jest označiteljske scene, koja je računala na ideju jezika u njegovoj nedrugotnosti. Ovdje se nazire onaj sindrom što ga Bošnjak voli imenovati »razdobljem bipolarnosti svijeta i njegove nedovršene velike metapriče«. Tako Bošnjak, na analizi odabranoga korpusa, zaključuje da je središnji problem »nemogućnost diskursno objedinjenih svjetova zbilje i umjetnosti u nastavljanju svojih velikih metapriča«. Pritom je riječ o neuvjerljivosti velikim pričama nametnute ideologizacije i instrumentalizacije zbilje, unatoč povijesnim »uspjesima« različitih totalitarizama.

Za četvrtu grupaciju Bošnjak ustrvrđuje da je riječ o »postideološkoj prozi i postmoderni«, te inače ne bez ironije nadodaje kako je riječ o grotesknoj repeticiji svega. No, postmoderni je egalitarizam ipak doveo do razgolićivanja ideje velike povijesti i cjelovitosti stvarnosti društvene zbilje svojom idejom »kraja povijesti« i fragmentariziranom slikom zbilje, akteri kojih su dotad bili zanemareni. Ono, međutim, na što Bošnjak posebno upozorava jest tzv. bigbraderizacija i blogerizacija hrvatske književnosti kao tehnološki i kulturni pritisak vremena.

Bošnjak nesumnjivo želi upozoriti na to da četiri dominentne ideje i prakse hrvatske književnosti imaju ambiciju opće pedagogizacije svijeta i kulture u krugovaša, elitne ideje pjesništva u razlogaša, rad označiteljske scene u pitanjaša, te u lošem i dobrom smislu postmoderni egalitarizam u kvorumaša. Svi su oni na svoj, različit, način koristili zbilju, društvo, subjekt i književnost. Na taj je način suvremeni hrvatski roman u kratko vrijeme, uz rat i tranzicijsko pustošenje, zaključuje Bošnjak, »apsolvirao desakralizaciju tijela, raščaravanje spolnosti, relativizirao i ‘metaforizirao’ kanibalizam, otvorio temu bolesti, kloniranja i došao do virtualnih proznih utopija«. Kao da su romanopisci, mogli bismo reći, proučavali suvremene toretike (primjerice Baudrillarda). Iako se Bošnjakova knjiga Žanrovska praksa hrvatske proze čita lako, jer je pisana prepoznatljivim njegovim esejističkim stilom, ona nije nimalo lako štivo, jer uključuje šire teorijsko znanje, s jedne strane, te iščitanost hrvatskoga proznoga korpusa, s druge strane. Kao takva ona je značajan prinos analizi kulturno-književna stanja hrvatskoga dvadesetoga stoljeća, a posebice svojom sociološko-kulturološkom dimenzijom.

5.

Bošnjak se dramskim stvaralaštvom bavio u brojnim esejima i prikazima, a kako je bio i urednikom radiodramskog programa na HRT-u, postaje razvidnija njegova preokupacija tim žanrom (Demon žudnje, Žanrovi žudnje, Radiodramski žanr hrvatske književnosti).

Još 1977. objavio je svoju prvu knjigu eseja (Demon žudnje), a slična je i druga, o dramskim tekstovima. Naglašeno je da je riječ o tekstovima, više nego o dramskim uprizorenjima. To će nam postati jasnije ako imamo na umu prvi tekst u knjizi koji načelno naznačuje Bošnjakovu osnovnu preokupaciju, a to je tekst drame, iako će on kasnije, u drugim radovima i knjigama o tom fenomenu, više uvažavati i scensku realizaciju, posebice kad je riječ o radiodrami, koja se jedino zvukovno i realizirala.

Naime, u tom uvodnom tekstu Bošnjak ističe, mada je predstava skup različitih elemenata, da ga u tim čitanjima ponajprije zanima tekst, odnosno tekstualno iskustvo u teatru. Ono se odnosi na rekonstrukciju stvarnosti, njene diferencijacije i njene redukcije, i dakako na jezik. Kako tekst nije više mitski kolektivni ritualni proizvod, nego je »algebarska šifra emocije« i društvenih diferencija koje rastaču staro stanje, a likove posvagdašnjuju, te njihova egzistencija ukazuju na lomnost, tekstu, odnosno drami, zadatak je da istraži tu novu emocionalnost koja je fragmentarizirana i dislocirana u odnosu na ranija stabilnije strukturirana stanja života, teleologijski impulsirana. Sada, u stanju izgubljenoga ranijega organskoga jedinstva, preostaje tekstu (autoru) da rekonstruira ta stanja, te na taj način svjedoči o tim novim stanjima, stanjima naime »višeslojne stvarnosti«. Ili kako bi Krleža rekao (Davni dani) da drama, kao »matematička igra«, u biti jest »shematizacija simultane količine životnih oblika« kao »posljednica« redukcije ranijih mitova. Stoga Bošnjak zaključuje da je pitanje čitljivosti teatra u stvari pitanje o »smislu i čitljivosti predloška«, jamačno društvene stvarnosti.

Prema takvoj, novoj, preraspodjeli snaga i ne/moći Bošnjak iščitava kako Hamleta, njegovu »ideologiju otklanjanja« i promašenosti, tako i Molièrova Don Juana, njegovo djelovanje po naputku vlastite strasti, detronizirajući uobičajeno i očekivano, a sve po logici potpune slobode i apsolutnog užitka. Od Ionescova Macbetta, kao scene klišeiziranih »otpadaka ideologije«, do Čehovljeve demontaže velikog mehanizma. Ili opaske o ranom Šnajderovu teatru. Svugdje je Bošnjaku bilo stalo da ukaže na »razaranje klasičnih zasada kazališta«, tj. do onoga što bismo nazvali demontažom aristotelovskoga načela; zato on i apostrofira kako histerični karakter nove umjetnosti proizlazi iz »njene anarhistične okrenutosti razaranju«, sebe same dakako, na razini radnje, ali i na razini jezika. Odnosno, stalo mu je upozoriti kako je teatarsko preispitivanje stvarnosti u međuprožimanju sa stvarnosnom projekcijom na taj način da druga počinje prisvajati neke značajke prve, te tako alarmantno ukazuje na nova iskustva.

Posebno se Bošnjak, dulje vrijeme, bavio hrvatskom radiodramom (Radiodramski žanr hrvatske književnosti, 2012., zbornik radova o radiodramskom stvaralaštvu Čarobni prostor mašte i dokumenta, 2004.). I u ovoj, prvoj navedenoj knjizi, Bošnjak podastire uvodni tekst koji propituje odnos književnosti i radijskog medija, odnosno figurira kao neka vrsta prolegomene. To bi bio u stvari teorijski, a zapravo kulturološki horizont koji omogućuje kontekstualno situiranje pisaca, te nudi određen interpretativan moguć horizont koji izbjegava biti uskostručan opis. Pritom Bošnjak ne zaboravlja činjeničnost (bibliografiranje), kao prvi korak u bilo kakvoj književnokritičkoj detekciji, ali mu je posebno stalo do sociološko-umjetničkoga skiciranja, koja je značajka inače signifikativna za Bošnjakovo promišljanje o književnosti i umjetnosti uopće. Takav način prikazivanja, metoda, omogućuje mu da informira, da podastre širi kontekst – kao jedine prave »podloge« ‒ od činjeničnoga (bibliografskoga), radiodramskoga do stilskoga i sociološkoga. A do toga je Bošnjaku, kako je naglašeno, bilo vazda stalo. Takav način opisa određenoga žanra nudi i svojevrsnu književnu povijest dotičnoga, ili bar jedan vremenski dio, te se tako uklapa u povijest hrvatske književnosti, a ujedno nudi i kulturološki okvir, te bi to bio i značajan prinos takvih radova.

Dakako, kako je riječ o posebnom žanru, autor se morao osvrnuti i na odnos književnosti i medija radija, posebno glede jezika. Bošnjak upozorava na one elemente u tom složenom odnosu koji čine bit radiodramskog žanra u širem kulturnom, a onda i užem recepcijskom, komunikacijskom sloju kao posebnosti takva žanra. Bila bi riječ o omasovljenju kulturnoga dobra. Skicirajući kratku povijest Bošnjak nastanak radijskog uradka smješta u trenutak koji 1964. godine, osnivanjem Dramskog i Trećeg programa, doživljava procvat. A to je zapravo paralelno s krugovaškom grupacijom, čiji su autori (Bajsić, Kuzmanović, Ivanac, Slamnig, Novak, Šoljan) zaslužni za reprezentativno doba hrvatske radiodrame.

Radio, kao »svijet zvuka«, ima dvostruku ulogu. On je prijenosnik i posrednik, u komunikacijskom, estetskom i poučnom smislu, s jedne strane, a s druge pak, uvjetuje i strukturu, s obzirom na specifičnost medija, što bi bila neka vrsta predestiniranosti (strukture). Ono predstrukturno strukture jest jamačno zvuk kao medij (a u dokumentarnoj drami i odsutnost zvuka), točnije njegova trošivost. A kao označitelj koji re/prezentira odnosi se i na trošivost svijeta njime aktualiziranoga. Činjenica, dakle, fonocentrizma, njegove prednosti i nedostatci, odnosno njegova sposobnost da totalizira, predkonstitutivan je element koji ga ucjepljuje u fonocentrično utemeljenje, koje u ovom slučaju ne valja poimati strogo derridaovski, jer je ovdje zvuk trace. Bošnjak nam tako sugerira da u dubinskom sloju jezični model nije samo odlučujuća mjera nacionalne pripadnosti, nego je to ujedno i moć re/konstruiranja svijeta, posjedovanja razmjenske vrijednosti, što se očituje kao »višak« jezika. Ovdje se još uvijek jamačno prepoznaje telkelovski poticaj.

U pojedinačnim analizama Bošnjak dolazi do nekih novih spoznaja. Tako primjerice u slučaju Krleže, za koga se stereotipno govorilo da nije ljubitelj novih medija, Bošnjak upozorava da Krleža iznutra svjedoči o sinkretističkoj poetici, pa mu nije strano kolažiranje i montaža. A rišući biografski, kulturni i književni Krležin put Bošnjak zapravo želi ponuditi antropološku »pozadinu« određene ideje svijeta i tomu primjerene ideje umjetnosti. U tom smislu je Krleža sam svoj medij, naime medij kotrljajuće lavine govora/pisma, u kome svjetovi i kulture dijalogiziraju, pri čemu je tu energiju gotovo nemoguće »disciplinirati«.

A slično Bošnjak postupa i u slučaju Petra Šegedina, samo je ovajput u pitanju egzistencijalistička ideja književnosti i njoj primjeren svjetonazor. Iz toga horizonta nastaju Šegedinove drame, kontekstualno, kao camusovske i becketovske apsurdne stratifikacije čovjekove sudbine. Šegedin dakle drugačije od Krležine angažirane riječi nastoji nešto reći o »istini zbilje« kao, kako bi Šegedin običavao reći, vražjega djela. A slično, metodološki, Bošnjak postupa i u slučaju Marinkovića, kojega smješta unutar pirandelovske varijacije. Kako je društvena zbilja rasuta, pa je i sombolično brzo trošivo, ostaje stvarnost koju se mora »preskočiti« kako bi je se zaobilazno »svladalo«. Zato Marinković nastoji »zatamniti« dijelove dramskoga zbivanja kako bi ogoljelu riječ ponudio kao jedini trag životna apsurda. Slično Bošnjak postupa i glede Šopa, njegove »infantilnosti« i »naivnosti«, kao i Novaka, glede traganja za izgubljenim vremenom, odnosno dekonstrukcijom različitih ideologija, u ogledalu čega se i »pronađeno« vrijeme nadaje kao neiluzijska iluzija.

Kada je riječ o iskustvu hrvatske radiodrame od Bajsićeva vremena nadalje, Bošnjak upravo Bajsića ocrtava kao motora movensa iznimne organizacijske i redateljske sposobnosti, ali i autora znatnoga broja radiodrama, posebice dokumentarnih. Za svu tu djetalnost Bajsić ima kapitalni značaj, a Bošnjak u tumačenju Bajsićeve dokumentarne radiodrame Zimnik ističe njegovo značenje u tom novom mediju, i kao redatelja, i kao tumača, i kao istražitelja, te u analizi navedene radiodrame ukazuje na specifičnost žanra, to jest artikulaciju različitih glasova, zvukova, šumova, odnosu montaže i stvarnosti.

Nerijetko Bošnjak više pozornosti posvećuje kontekstu kao u slučaju Šoljana, Brešana, Ivanca, Slamniga, posebice u njihovu poimanju modernosti, tradicije, postmodernog intertekstualnog obračunavanja s tradicijom. Primjerice intertekstualnost tradicije, ludizam i eksperiment (Slamnig), sociološka impostacija ideje književnosti (Šoljan), osporavanje postojećih normi i podrivanje hijerarhijskog modela prisile i dominacije (Ivanac), usmjerenje groteski i dekonstrukciji društvena sustava (Matašić, Brešan). Time ono što je Šoljan u svom sociologiziranom modernizmu, Slamnig pak u intertekstnom prizivanju tradicije, Brešanom i Matašićem, u hrvatskoj radiodrami, preobražava se u grotesknu dekonstrukciju svih »nanosa« – ideoloških, društvenih, kulturnih – pa budući da se nadaje kao povijesna nedozrelost djeluje cirkusantski.

Bošnjak, dakle, baveći se specifičnim žanrom hrvatske književnosti marni je katalogizator jednog dijela povijesti književnosti, kao i vrsni tumač toga žanra. Pritom, opskrbljuje svoje tumačenje širim kontekstom, od činjenica do hermeneutičkog horizonta, što je već i kulturološki nacrt svijeta, koji, slijedile bi implikacije, postupno gubi svoju supstanciju.

6.

Kada bi se zbrojile objavljene stranice koje je Bošnjak posvetio opisu hrvatskoga pjesništva, uglavnom dvadesetoga stoljeća, od recenzija, kritičkih prikaza do znanstvene elaboracije, ispalo bi da je to područje kojim se on zacijelo najviše i najčešće bavio, a i količinom produkcije najveće. Najsustavnije je to realizirao u dvotomnom kompendiju o hrvatskom pjesništvu i pjesnicima 20. stoljeća (Hrvatsko pjesništvo/pjesnici 20. st., I-II, Zagreb, 2010.) koje obasiže više od 1100 stranica. Tu knjigu valja shvatiti i kao sintezu višegodišnjega bavljenja korpusom hrvatskoga pjesništva navedena stoljeća, naime autora i njihovih poetika. Ona, nadalje, u uvodnim poglavljima većih vremenskih cjelina, koja su povezana nerijetko za razdoblje određenoga časopisa-pokreta, elaborira procese modernizacije hrvatskoga pjesništva u tom razdoblju, uzimajući o obzir – što je inače Bošnjakova konstanta – sociokulturne mehanizme. Upravo takva metoda nudi razuđeniju pjesničku praksu 20. stoljeća. U ovoj knjizi, nadalje, poznat Bošnjakov esejizam obogaćen je i znanstvenokritičkim elementom, a očituje se u korištenju literature o tom korpusu. To znači da je Bošnjaku stalo do socio-kulturno-književne dinamike kao horizonta književnoga polja, zajedničkog nazivnika.

Ideju pjesničkog moderniteta autor shvaća tako »ekstremno« da, primjerice, razmatranje o pjesnicima hrvatske moderne ne počinje Matošem, Vidrićem, Nazorom, nego Polić Kamovom kao inauguratorom navedenog moderniteta. To, u periodizacijskom smislu, znači da Bošnjak prikaz hrvatske moderne počinje zapravo njenim drugim vremenskim odsjekom i nastavlja ga razdobljem od ekspresionizma nadalje. Pritom se mogu u autora razaznati i veće cjeline, iako Bošnjak »priču« plete u kontinuitetu, doduše podnaslovljenu. Da on ostaje vjeran svojoj metodi dokazuje i opis pojedinoga pjesnika. Naime, pritom Bošnjaka ne vodi samo prikaz stilske paradigme ‒ nerijetko je ona naprotiv u drugom planu ‒ nego semantički, idejni, sociokulturni sloj njihova djela, kao i poticaj europske i svjetske književnosti. Znači širega književnoga konteksta. Dakle, prema Bošnjaku, koje su glavne značajke moderniteta svake od tih grupacija 20. stoljeća?

Prvu grupaciju (od Kamova do Tadijanovića) odlikuje ne samo disperzivnija poetika, nego i ničeovska ideja »novog čovjeka«. U pragmatičkoj dimenziji ostvarene su, na različite načine, u političkoj praksi, a u poetičkoj umjetničkim praksama. One su usvojile nove rezultate europske kulturne i umjetničke scene (primjerice frojdizam, bodlerizam), s posebnim varijantama jugoslavenskog integracionizma ili hrvatskog starčevićanstva.

Međutim, u pojedinačnim pjesničkim praksama razaznaje se mnogo veća raznolikost, jer dekonstrukcija nije mogla proći bez anarhizma, ironije, ili čak groteskno-paroksističke stilizacije (Kamov). Odnos prema modernitetu nerijetko se ogledao u odnosu prema Baudelaireu, i na razini poetike i na razini kritičkoga promišljanja. Bošnjak uzima primjer Matoša, Krleže i Ujevića, i njihova odnosa prema Baudelaireu, kako bi provjerio »mjeru« moderniteta hrvatske književne prakse, odnosno kreativnoga usvajanja njegova prinosa modernizacijskim procesima. Posebno se to odnosilo na instanciju osviještena subjeka u dvostrukom smislu: i kao strukturnoga elementa, i kao hermeneutičkoga horizonta.

Drugo bitno određenje jest vezanost za tlo (prostor). Ono može biti ili nostalgična i melankolična zavičajna figura (Tadijanović), ili društveno-povijesno određenje, što nerijetko dovodi do eksplicitnog angažmana (Krleža), ili može biti mitsko-folklorno obojena (Kaštelan). Treća bi značajka bila prepoznatljiva referencija spram predmetnoga sloja, bez obzira pripada li on »visoko« estetičkom repertoaru, ili svakodnevici urbanoga (Majer, a nastavit će to Majetić, Majdak) ili ruralnoga (Tadijanović) tipa, ili je pak poetološko-konkretističke (Pavlović), ili nadrealističke (Ivšić) provenijencije, ili pak »divlji« folklorni nadrealizam (Vuletić). Razvidno je da manju grupaciju karakterizira tip moderniteta koji je izravnije korespondirao s onodobnim književnim smjerovima – hermetizmom, nadrealizmom, ludizmom, »grafizmom« ruske avangarde (Ricov, Sever).

Treću, krugovašku grupaciju, po Bošnjaku karakterizira eliotovski odnos tradicije i modernosti, pri čemu je afirmirana svijest o društvenoj referenciji, dakle i društvenoj funkciji književnosti. Horizontalno kontekstualno okruženje usmjerilo ih je i prema pitanju odnosa umjetnosti, stvarnosti i idelogije, a vertikalno pak nagnalo ih je prema nacionalnoj (međuratnoj) tradiciji kao izvoru modernizacije i ostvarivanju autonomije književnoga polja.

Do kraja 20. stoljeća Bošnjak nadalje prepoznaje tri cjeline ‒ razlogaše, pitanjaše, post/kvorumaše. I ovdje je Bošnjaku stalo da katalogizira »književna polja«. Interesantno je pritom da Bošnjak razlogaše tumači na tragu krugovaša, kad je riječ o egzistencijalnoj ugroženosti, poglavito od reglementirajućeg uma. Kad je riječ o povijesnom vremenu, razlogaši su se okrenuli pojmovnom, kao moći iskaza, i filozofskom kao moći razumijevanja egzistencije i povijesti/vremena. Dakle, opet je riječ o moći, jeziku, povijesti i društvu, ili kako bi Bošnjak rekao »svijetu i jeziku«.

Ako Sever predstavlja neku vrstu postavangardnog interregnuma, pitanjaši »preko« poststrukturalizma dolaze do znanstvenog i tehničkog pitanja, ali s postmodernom skepsom u nužan stalan napredak. Naime, ponovno je aktualizirano pitanje egzistencije, ali sada u banalnosti trošenja, s naglaskom na instanciji tijela kao »misterijskog počela« i »teksta«. Ponovno je aktualizirano i polje kulture, kao područje krpičaste mogućnosti citata. Da je to dovelo do svojevrsnoga manirizma, svjestan je i Bošnjak. To je bilo vrijeme i konceptualističkih projekata, vrijeme »tautologije reizma«, kako bi rekao Bošnjak. Dakle, pitanjaška dekonstrukcijska praksa imala je ambiciju dekonstrukcije konteksta, što znači zbilje, društva, kulture, tijela, označitelja i pjesništva.

Posljednju, kvorumašku grupaciju karakterizira postmoderni senzibilitet, što znači da je to vrijeme zamaha intermedijalnosti, popularne kulture i drugih nejezičnih umjetnosti (dizaj, performans, fotografija, strip, tv, kompjutor). Kako ne posjeduju svijest o tradiciji, dakako da je kreativno ne koriste. Gube se temeljne društvene, ideološke, etičke, vrijednosne komponentne, čemu je i Domovinski rat pogodovao.

Bošnjak, zaključno, uvažava raznovrsnost hrvatske pjesničke scene, što je značajka književnopovijesne objektivnosti. On, analitikom korpusa, skicira bitne značajke današnje slike svijeta, stanje duha, masmedijske kulture. Njegove glavne analitičke opaske odnose se na detektiranje sociokulturnoga obzorja koji omogućuje pojavu takovrsna pjesništva. Dakle, riječ je o svijetu, u društvenoj i kulturnoj medijaciji, ideji pače nerijetko i ideologiji, te o jeziku kao mediju koji želi obuhvatiti, izraziti i protumačiti svijet. Zato Bošnjak govori o svijetu i jeziku. No, svi ti elementi kao da su u nadkompetenciji ideje moći. Odnosi se to na društvo i njegove institucije, koje žele gospodariti jezikom, dok s druge strane jezik, također kao »gospodar«, svojom moći, želi »konačno« izreći svijet, društvo, kulturu. Ovdje se otvara novo pitanje, pitanje naime transcendentalnoga vlasnika, što ovom prigodom ostavljamo po strani.

7.

O Bošnjakovupjesništvu ćemo pokušati izreći nekoliko načelnih misli imajući na umu njegovu opsesiju »svijeta i jezika«, kako se volio izraziti. Pritom nije nužno ulaziti u detaljniju analizu motiva i tema, osim kad oni izrazitije (realističnije) tvore kategoriju svijeta, te, s druge strane, u stilističku interpretaciju, osim kad »potpomažu« jezik, čijim ćemo se rezultatima koristiti s obzirom na intenciju napisa o njegovu pjesništvu, naime jezična obuhvaćanja svijeta. O njegovu smo pjesništvu napisali i objavili podosta stranica, pa ćemo se prohodom kroz njegovo pjesništvo zadržati upravo na navedenom sindromu kao bitnom određenju horizonta na kojemu je njegovo pjesništvo »položeno«.

U okviru pitanjaškog projekta, dakle, što znači Bošnjakovo nagnuće ideji »svijeta i jezika«, u slučaju da to nije puka doskočica, što dakako nije, jer je tomu posvetio čitavu svoju književnu djelatnost, znači i pjesništvo i kritiku (esejistiku), i znanstveno opravdanje. Mogu li se svijet i jezik svesti na relaciju predmeta i teksta (označitelja), ili je on opsegom, obujmom širi, obuhvatniji, zasebniji? To držimo kapitalnim pitanjem kad se govori o Bošnjakovu književnu radu.

Kad je riječ o svijetu, jamačno je riječ o strukturi, strukturiranju i strukturabilnosti kao pojavne kategorije u najširem smislu riječi, točnije različitih oblika pojavnosti. A kad je riječ o jeziku radi se zapravo o jezičnoj djelatnosti, u humboltovskom smislu riječi, više nego samo o pukom tekstualizmu, kako ga je primjerice poimao Kolibaš, sudionik iste, pitanjaške, grupacije i ideje književnosti. Međutim, da bi se ocrtao i donekle označio problemski horizont nije nužno uputiti se u teorijsko-poetološku skicu, iako ona, s jedne strane, otvara hermeneutički horizont, a s druge, pak, strane napućuje na poetičko pitanje, kad se govori o pjesničkoj Bošnjakovoj praksi. Ako je, dakle, riječ o svijetu i njegovu strukturiranju, njegovoj strukturi, datosti, njegovoj zbivivosti, te o jeziku i njegovoj djelatnosti, na prvi pogled problemi su jasno postavljeni. No, oni u svojoj »datosti« i nisu tako jednostavni, nego dakako složeniji.

Ta složenost je toliko ne-jednostavna koliko zbivivost svijeta podrazumijeva njegov ustroj, ali i njegovu ovosvjetskost u smislu funkcioniranja struktura (kao strukture) bez obzira na praktičnu, a to znači i ideološku korisnost. Dakako, Bošnjak gotovo ne može, a da ne iščitava različite smjerove ideologičnosti svijeta stvarnosti, bilo funkcionalne, bilo instrumentalne, jer upravo to čini stvarnost »konačno« utemeljenu. Dapače, ova potonja i jest ona koja baš nema »čiste namjere«, te kojoj je stalo da bude i funkcionalna kako bi upće opravdavala svoju ideologičnost, i prikrila je.

Ideja svijeta, njegovo funkcioniranje, te njegovu ideologičnost, odnos (lirskoga) subjekta i objekta, kako to iščitavamo iz Bošnjakove poezije, složen je proces. A time što je proces, podrazumijeva određenu evoluciju. Svijet je promjenjiv u odnosu na svoju »datost«, mada dubinsku sferu »datosti«, u smislu teleologičnosti, »određuje« subjekt koji mu je nasuprotan, i koji mu namiruje stanovitu konstantu, ukoliko tu »datost« uspijeva »iščupati« iz funkcionalizacija. A to je nerijetko utopijski posao, te pojedinačnom subjektu ostaje to konstatirati, rezignirati ili, kao umjetniku, dekonstruirati.

Različit je, evolucijski, u svojoj pojavnosti, ali bi za subjekt trebao biti »isti« (predmet). Pa kako se mijenja »zbilja« svijeta, subjektu se ona upravo tom mijenom nadaje različitom, i u svojoj supstanciji i u svojoj funkciji. Jezik, s druge strane, stabilniji je u svojim nakanama da »obuhvati« i »izrekne« taj svijet, da ga re/prezentira, točnije da ga konstituira. Međutim, i jezik se donekle ravna po naputku svijeta u tom smislu što mora mijenjati, nadopunjavati svoje označitelje kako bi »vjerno« izrekao sasvim određenu sliku svijeta, iako je jezikova intencija vazda slična: izreći, re/prezentirati, konstruirati svijet onakav kakav je »zatečen«. Stabilnost jezika je u strategiji, a različitost u načinima konstituiranja. Taj »prijepor« svijeta i jezika jamačno je središnje pitanje svakoga pjesništva, a Bošnjakova posebno, jer je dao do znanja da mu je to kartezijanska postavka, dakle osviještena.

Svijet se u Bošnjaka pojavljuje ne samo kao društvena organizacija, podložna promjeni, nego i u različitim sektorima, kao primjerice u tehnici i tehnološkim izvedbama, u svakodnevicama i njihovim punjenjem radnjama koje su karakteristične za pojedine društvene organizacije, od ritualnosti i normativnosti do slobodnih igara, u kulturnim projektima i zadovoljenjima osnovnih čovjekovih potreba kao institucionalnim funkcijama i kao individualnim kreativnim posebnostima, u antropološkim pojedinačnim gestama sve do načelnih ontoloških stanja, od subjekta do njegova okolnosvjetskoga. Kako je, kronološki, raslo Bošnjakovo pjesništvo tako se evoluirala i nadopunjavala slika svijeta, kako s obzirom na odnos subjekta i svijeta tako i s obzirom na sam svijet, na njegovu »datost«.

Ali, sa strane subjekta taj je svijet mogao doći i iz »književne arheologije«, dakle već posredovan, drugotan. To, naime, što se svijet ne crpi samo iz svjetovnosti, zbilje, društva, nego i iz »književne arheologije«, omogućuje »prijelaz« k jeziku, tako reći je već u jeziku (drugom) prije nego što uspostavi svoj jezik, što jezik nuka da bude koliko obuhvatitelj svijeta (da ga opisuje), da ga proizvodi (u prvotnosti), ali da ga jednako tako proizvodi iz drugotnosti (već proizvedene). Ono što pri takvom postupku, međusobnoga uvjetovanja, konstitutivno proizlazi jest trošivost, ne iz prirode i funkcije potrošnoga dobra, koliko iz same naravi tvorbenosti (strukture). A ideja trošivosti svijeta/jezika temeljno je Bošnjakovo određenje, koje je moglo imati poticaj iz telkelističke tradicije mišljenja, ali je s obzirom na »stanje subjekta« ponudilo svoje »rješenje« na razini egzistencije i na razini pisanja.

U onoj mjeri u kojoj se egzistencija praznila, i u onoj mjeri u kojoj je u skladu s tim jezik onemoćao, subjektu ostaje žudnja pisanja kao posljednja mjera »ekonomije spasa«, jer mu pisanjem pridolazi tekst (različiti derridaovski tragovi), a ne samo jezik (gotova struktura). A kako pisanje dolazi iz tijela subjekta, i to se moglo nàdati spasonosno u smislu tjelesnosti svijeta kao »jedine« konkretnosti i predmetnosti.

Ovdje ne bi bila toliko riječ o nekakvoj fenomenološkoj redukciji pojavnosti koliko o mogućnosti označiteljskog »prekrivanja«/»premrežavanja« ne samo lacanovskoga rada jezika i/kao nesvjesnog, nego upravo derridaovskog traga kao fragmentarnoga niza(nja). Eto, dakle primjerice, neki konkretni motivi, koji »ulaze« u tjelesnost, u Bošnjaka razvlašćuju metafizičku poziciju, ne samo činjenicom trošivosti, nego i svijesti o tome. Zato Bošnjak »skače« iz teorijske postavljenosti u biologističko-vitalističko iskustvo i događanja, koje je rasterno kontinualno-mrvičasto, posebice s obzirom na urbano i tehničko. I tako tvorbeno, strukturno i konstitucionalno.

Moglo bi se reći da Bošnjak »opisuje« zapravo »susret« svijeta i jezika kako se oni »događaju« prije i poslije toga »susreta«. Taj »susret« ih naime legitimira kao strukture i kao događaje. Ako je erotsko njima imanentno, ironija zacijelo dolazi sa strane subjekta kao njegov »višak«, mada se može shvatiti i kao autsajderska strategija kojom se dekonstruiraju lyotardovske Velike priče (različite magistra vitae). A i jezik se »mijenja« u onoj mjeri u kojoj on svjedoči tvarno, materijalno, manje transferno, što se ne mora shvatiti kao svemoć reprezentacije, jer Bošnjak detronizira samoreprodukciju Glasa reprezentacije, pa i uz pomoć postmodernističkoga postupka, čime želi upozoriti u stvari na nemoć reprezentacije kako su je zamišljale ranije grupacije hrvatskih pjesnika. Ovdje niti je svijet cjelina tako da bi mu odgovarala harmonična cjelina reprezentacije, nego je riječ o fragmentarnosti, djelićima, koji posjeduju drugačiju, mozaičnu, logiku »cjeline«.

Da je Bošnjaku do toga da prikaže subverzivne radnje dokazuje i njegova »uporaba« motiva tehnike. Motivi suvremene tehnike, osim svoje doslovnosti metaforiziraju i određene antropološke radnje. Pritom tehničko potpomaže dekonstrukciji ustaljenoga, staroga poretka svijeta. Takva uporaba tehničkoga motiva podrazumijeva kategoriju razlike. Stoga bi se moglo kazati da i tehnika i razlika, uz navedeno, postaju Bošnjakove dominantne konstituente. To je razvidno iz njegova tretiranja gradskoga pejzaža. On nije nekakva mitologizirana povijesna troševina, nego prostor antropološkog dinamizma, prostor žudnje. Primjerice dom ili kuća samo su mjesta žudnje, i njene moguće ne/ostvarivosti. A kako je u Bošnjaka kategorija trošivosti univerzalna mjera svijeta i jezika, mogli bismo reći da je jedino taksinomija »netrošiva«. Otud mu preostaje autsajderska pozicija s ironijskim modusom kao načinom nijekanja iluzije tradicionalne građanske prosvjetiteljske i epistemološke koncepcije, te kultura i književnost ipak ostaju svojevrsna univerzalna magistra vitae.

Opet, ne može se reći da Bošnjak nije svjestan poreza što ga suvremeni čovjek plaća tehnološkoj revoluciji i njenu opsluživanju urbana života u oblicima ritualizacije, fetišizma i postvarenja. To je ono što iscrpljuje čovjekovo biće i »nepotrebno« ga troši, te on na taj način postaje jedan od inventara svijeta. No, budući da je takvo tehničko nužna »pratilja« grada, nju se ne može izbjeći, nego nekako »pripitomiti«. S tim u vezi je jedna bitna Bošnjakova značajka. Naime, on posjeduje svijest o razvitku i potrošnji književnosti i pjesničkih koncepata, pa je, kao i ostala pitanjaška grupacija, nastojao »čistiti« pjesnički jezik od prevelike metaforičnosti, te reprezentaciju i tumačenje zbilje svesti na mogućnost jezika (a ne ideologije).

Dakle, Bošnjakov napor ide za tim da izrekne kako je jezik/svijet umnogome ispražnjen od značenja, a navlastito od gotovih, punih, konvencionalnih značenja ponuđenih od »vlasnika« zbilje, s jedne strane, jednako kao, s druge strane, »vlasnika« književnih koncepata. Iz toga proizlazi da je svijet »bezznačenjski«, i da ga valja književno prezentirati promijenjenim pjesničkim jezikom. Kakvom znakovnom praksom, a da ona ne »obnavlja« sadržaj općeg plana svijeta, ili pak da to znakovlje ne reflektira ponudu transcendentalnog označenog. Ili, kako svakodnevicu, do koje je Bošnjaku stalo, »pripitomiti«, »srediti« i izgovoriti jezikom, kako taksativno inventarizirati modele dnevna ponašanja, a da ne bude puko izvješće, ili pak da ne podlegne estetizaciji zbilje, da ne bude »repetitivni« diskurz ili mitopoetski diskurz »prvotne« autentičnosti svijeta? Tako da se pjesnički izraz »scijentizira« (čime dobiva na ozbiljnosti), »empirizira« (čime dobiva na dokazivosti), »pragmatizira« (čime dobiva na korisnosti) i »perlokutizira« (čime dobiva na veridiktičnosti). A to je u skladu s postmodernističkim zahtjevom – forme i sadržaja pjesničkoga jezika ‒ za demitologiziranjem i depatetiziranjem.

Dakle, središnja bi tema zapravo bila zabrinutost nad hlapljenjem značenja, prezentna opisom odsutnog čije je nazočno mjesto žudnja za značenjima. Paradoks bi se mogao prepoznati u činjenici da se relativizacijom činjeničnosti (predmetnosti) svijeta ona može trivijalizirati, ali s obzirom na to da se na taj način »puni« i troši svakodnevlje, to joj ujedno daje dignitet, jer se nadaje u svojim »malim« značenjima – za subjekt, egzistenciju i komunalnost. Paradoks je, kako je očito, u istodobnosti zabrinutosti i ushita (smisla) subjekta. Tako zapravo »glad«, s jedne strane, znači osvještenje kritičkog subjekta pred prazninom i trivijalnošću, a s druge strane znači žudnju za proizvodnjom umjetničkoga znaka kao nadomjestka nazočnošću praznoga mjesta, odsutnoga. Subjekt tako jest po diskurziviranju, bilo prisutne trivijalnosti, bilo odsutnoga smisla.

Što Bošnjak sve više, u kasnijem dijelu pjesništva, koristi subjektova dnevno-melankolična stanja, svijet »domaćih stvari«, »malih stvari«, te memorabilne figure, posve je razumljivo. Kada se radi o tome, tada je riječ o dnevno-praktičnoj svrsi »malih stvari« u konstrukciji života. K tome je sve veći naglasak na etičkoj dimenziji svijeta, što je povezano s društevnim bićem subjekta i stanjem društvene zbilje (političko, ideološko, povijesno, Zapadno). Ovdje se u Bošnjaka javlja intenzivnija potreba za subjektovo izbjegavanje izloženosti javnoj sceni, odnosno za određenom vrstom anonimnosti, i kako bi se, uz ino, uživalo u svijetu sitnoga. To se može pripisati životnoj zrelosti i mudrosti, no bitnija je spoznaja da biti anoniman, u stanju razotkrivenosti i izloženosti javnoj sceni, znači sačuvati pravo na sebe, pače i pravo na radost življenja – tjelesnu taktilnost kao nešto predracionalno, pače i predjezično. To bi se moglo označiti subjektovim optimizmom.

Načelno bi se, zaključno, moglo reći da se »svijet« ne može tumačiti samo »iz sebe sama«, što će reći iz »dostatnosti« zbilje ili »dostatnosti« društvene organizacije, iz samodostatnosti političko-ideološke »autolegitimacije«. Opet, nije se mogao tumačiti ni tako da se podrazumijevalo da je »jeziku« dostajala njegova (desosirovska) »tehničnost«, već mu je potrebovalo društveno i tjelesno označeno. Na taj je način »jezik« dobio svoju legitimaciju u »svijetu«, a »svijet« svoju legitimaciju u »jeziku«. U tom smislu Bošnjak je tumač teze o »društvenosti« književnosti, u aspektu dekonstrukcije društvene prisile, te u aspektu »tekstualnosti« kao tehnologijskoga modaliteta transcendiranja zatočenosti označenima. U krajnjoj konzekvenciji poezija, kako i sam reče, čovjekova je važna potreba, te kao takva nadaje se kao eshaton.

Kao pjesnik Bošnjak je od »svijeta« uzimao trošive konkretnosti, odnosno neotuđive investicije »kratkovječnih posjeda« tijela, disanja, erotskog, želja, nadalje povijesti, društva, ideoloških stereotipa, hlapljenje supstancije i postmodernog konzumerizma, a od jezika njegovu materijalističnost i sposobnost da pjesnički »obuhvati« takav svijet.