Behar obilježio značajnu kulturnu obljetnicu

Značajna kulturna obljetnica ‒ 100 godina priznanja islama u Hrvatskoj ‒ obilježena je nizom kulturnih i vjerskih manifestacija. Stogodišnjica nije mimoišla ni Behar, časopis za kulturu i društvena pitanja. Obljetnica je omogućila da se izborom dobrih tekstova, intervjua, povijesnih analiza, kulturoloških pa i političkih promišljanja, prikaže u osnovi deset zadnjih godina rada Behara. To je ujedno i vrijeme kada je glavnim urednikom bio pjesnik, kritičar i publicist – Sead Begović.

Urednik Begović u zadnjih je deset godina uspješno održavao ravnotežu pristupa u interpretacijama mjesta i uloge Bošnjaka u Hrvatskoj, ali i mnogo šire. Fenomen bošnjaštva sagledavan je kroz prizmu misli poznatih kulturnih, znanstvenih i umjetničkih imena. Šutnju se željelo zamijeniti transparentnim govorom koji poštuje drugo i različito, ali o njemu može i želi govoriti.

Središnje je mjesto pripalo književnicima. Tako se, među ostalim, razgovaralo s Nusretom Idrizovićem, Tahirom Mujičićem, Feđom Šehovićem, Enesom Kiševićem, Džemaludinom Latićem, Zilhadom Ključaninom... Ostao je i zapis razgovora sa slikarom Mersadom Berberom i književnikom Fadilom Hadžićem, a svoje mjesto je dobio i glazbenik Ismet Kurtović. U drugom svesku Behara posvećenog stogodišnjici islama u Hrvatskoj predstavljeni su ranije objavljeni tekstovi Senada i Farisa Nanića, Azre Abadžić Navaey, Predraga Matvejevića, Vjerana Kursara, Sanjina Kodrića, Ibrahima Pašića, Edina Urjana Kukavice i drugih.

Što reći o ovom izboru tekstova u povodu stogodišnjice, brojevima kojima se Sead Begović praktički oprostio od uređivanja Behara, konceptu predstavljanja stogodišnjice, te kvaliteti objavljenih intervjua i tekstova?

Jedno je sigurno: riječ je o vrlo kvalitetnim tekstovima i intervjuima koji će ostati zapamćeni. U tom smislu je donekle i točan naziv Kajanovog teksta: Preporod je ono što sadrži Behar. Većinu ovih tekstova, pa i intervjua, pretpostavljam, ne bi odbio nijedan važan časopis u Hrvatskoj.

Stogodišnjica islama nije predstavljena s tekstovima koji bi kronološki predstavili cijelo to razdoblje, odnosno koji bi sintetski saželi godine kojima je ovaj Behar posvećen. Činjenica je međutim da to tek manjim dijelom treba gledati kao propust uredništva, a velikim dijelom propustom Bošnjaka u Hrvatskoj koji se bave istraživanjem povijesti Bošnjaka u Hrvatskoj, Bošnjaka općenito, te intelektualaca koji kroz različita područja svog znanstvenog, kulturnog, umjetničkog rada nisu posvetili dovoljno pozornosti ovoj temi. U tom kontekstu treba zažaliti što (možda) nije konzultiran Kemal Mujičić, koji već nekoliko godina više nego marljivo radi na Enciklopedijskom almanahu posvećenom ovoj obljetnici.

I u ovom broju, u oba sveska posvećena stogodišnjici, čitamo i inače uvijek zanimljive i pomalo provokativne uvodnike Seada Begovića. Nije teško sa Seadom Begovićem dijeliti san o većoj vidljivosti bošnjačke riječi, djela, istraživanja i svega ostalog čime bi kulturološka dimenzija bila osnažena u odnosu na prosječnu bošnjačku svijest okrenutu propisanim obvezama koje svaki musliman kroz svoj život treba vršiti i izvršiti. Begović u uvodniku među ostalim piše: »Kako onda vjerovati u takvu kulturnu stvarnost koja je lišena kulturnog sna i želje za njim, a znamo za duševne nerede koje izaziva lišavanje od sna? Višak realnosti i nastup banalnosti postaje nepodnošljiv. Što će ostati od našeg svijeta ako iz njega odagnamo imaginaciju? Učinit će nam se da transcendencija više ne dolazi odozgo već odozdo iz potrošene stvarnosti, iz fiziološke patologije...«

Na nedavnoj skupštini Hrvatskog društva pisaca najviše je vremena potrošeno sučeljavanju stavova Seada Begovića, smijenjenog s mjesta urednika Behara i Ervina Jahića, predsjednika udruge »Preporod« (nakladnika Behara). Obojica su naime članovi Hrvatskog društva pisaca. S Begovićeve strane tražilo se da Sud časti donese svoje mišljenje o članu HDP-a Jahiću koji je »na nelegalan način koordinirao glasanjem na izbornoj skupštini i time omogućio sebi privrženim članovima da uđu u Glavni odbor«. S druge su se strane, od Ervina Jahića, čule pritužbe o nepoštivanju rokova izlaženja Behara u vrijeme Begovićeva urednikovanja, te da nije ni mjesto ni vrijeme da HDP ili njegov Sud časti donosi odluku o stanju u jednoj drugoj udruzi.

Žalosno je bilo nazočiti prepirci kojoj su bili izloženi svi prisutni. No ona je još samo jedan pokazatelj tendencije koja ocrtava naše vrijeme. Naime, udruge se politiziraju (u dnevnopolitičkom smislu) te postaju malim pomoćnim stožerima velikih političkih aktera ili njihovih poslušnika. Koliko god se svi sudionici ovog procesa pravili slijepim, on se odvija pred našim očima.

Krunska katastrofalna posljedica takve orijentacije političara vidi se i još će se više vidjeti u polarizaciji bošnjačkog pučanstva u Hrvatskoj. Umjesto bavljenja svojom prošlošću, kulturom, likovnošću, glazbom, i svim ostalim po čemu su do danas Bošnjaci bivali prepoznatima, pred nama je trend lijepljenja etiketa: Tko kome pripada, odnosno tko je lijeva ili desna orijentacija; ili još jednostavnije rečeno ‒ tko je ustaški a tko partizanski musliman...

Upornim radom Aziza ef. Hasanbegovića još uvijek se održava privid nepodijeljenosti. No, rascjep je sve dublji, jer je ambicijama pojedinih muslimana (novopečenih političara) sasvim svejedno što se zbiva s bošnjačkom dušom u tako podijeljenoj zajednici. A patološka strast za vlašću ima uvijek za posljedicu uzrastanje patologije zajednice kojoj se nameće. Utoliko zadnji brojevi Behara koje je uredio Sead Begović predstavljaju kraj doba naivnosti i istodobno prijelaz u stoljeće politiziranja vjere, udruga, pa i znanstvenog i umjetničkog rada.

Što preostaje običnom Bošnjaku koji ne želi pristati na politiziranje, jer zna da je politika (i lijeva i desna) uništila ili usporila u razvoju gotovo sve što je vrijedno? Proračun za Preporod je smanjen. Novi Behar (vjerojatno i zbog toga) izgleda kao umivena tvornička novina, a sadržaj primjerice drugog broja čine samo prikazi knjiga koji se žele »prikazati« ozbiljnim tekstovima. Za vjerovati je da će uredništvo (čiji članovi u prva dva broja nisu navedeni) vremenom učiniti više. »Stari Behar« postavio je relativno visoke standarde i svaki pad u kvaliteti bio bi pokazateljem odrađivanja a ne uređivanja tako važnog časopisa za Bošnjake u Hrvatskoj.

Gledajući sa strane, čovjek može samo žaliti što se o svemu ne vodi konstruktivan dijalog, što nerazumijevanja i neprihvatljivi postupci moraju završavati prijavama institucijama do kojih problemi udruga manjina (čistog obraza radi) ne bi smjeli dolaziti. Sa žaljenjem se također mora zaključiti i da je politika smanjenjem sredstava okrenula interese jednih protiv drugih, ali da je i ranije bilo različitih oblika zatvorenosti pojedinih udruga prema inicijativama koje bi dolazile izvana. Posebno je žalosno ako se trend nastavi u smjeru stvaranja napuhanih autoriteta stvorenih političkom pozicijom odnosno blizinom izvorima moći. Tada više ništa neće imati smisla, a svim tragačima za smislom ostat će tek mogućnost o kojoj je u 12. stoljeću pisao Ibn Bagga ‒ da budu »samonikli« i da u svojoj osamljenosti tragaju za slobodom vlastitoga bića.