Avangardistička poezija Zvonimira Mrkonjića

Nekad se eksperimentalna jezična poezija, različiti njeni rukavci, nazivala verbo-voko-vizualnom poezijom, u želji dakako da dugačkom sintagmom obuhvatimo raznolik eksperimentalni stih, i to vjerojatno nedostatno i nehotice pogrešno u finalizaciji.

Vrlo dobar izbor eksperimentalnih stihova i pripadni pogovor Sanjina Sorela pošteno prezentira taj relevantan dio inače opsežnog pjesništva Zvonimira Mrkonjića... U prethodnoj Mrkonjićevoj knjizi Maslina u čistopisu namjerno je izostavljen poveći dio autorova konceptualno-konkretističkog pjesništva pa je, u dobrom smislu, taj autorov zahtjev iskoristio priređivač Sanjin Sorel te napravio posebnu knjigu Medij mlijeko, instruktivno i kompetentno.

U buketu međusobno različitih načina koji čine konceptualno-konkretistički korpus stihova tzv. originalnost i pojedinačnost se napuštaju, a promovira se tehnički inicirana serijalnost kao tehnološko-oblikovni aspekt poetskog teksta, ali dakako i priručno industrijsko korištenje grafita ili proizvoda u reklamnu svrhu.

Pomaci ovaj put ne semantički nego tehnološko-kompozicijski – polučuju u rezultatu npr. takozvane »tapete« jednog slovenskog avangardista Francija Zagoričnika, naime, vizualno-serijalnu podlogu ponavljanja i minimalne izmjene upotrijebljenih elemenata. Ti elementi uz vizualnu funkciju imaju dakako i specifično značenje. Pri tome kohezijski element nije, dakle, više neki semantički impuls nego tehnologija koja oblikuje strukturu koja je dakako inicijalna.

U poznatog smo hrvatskog pjesnika tako dobili strpljivog modernog istraživača i kombinatora, u rasponu od tzv. »nađene« poezije (natpisi u novinama, vlaku...) do interpolirane, dapače intervenirane poezije, tj. tuđeg teksta koji autor specifično nadopisuje. A u kritičara i priređivača dobili smo jednako tako važno ime, koje poznaje materiju kojom se bavi, poznaje je i simpatizira.

Konceptualno-konkretistička Mrkonjićeva poezija, kao i druga u načelu, ne podliježe čitanju tj. osobnom izgovaranju... nego se najčešće gleda. Takva se poezija najčešće gleda pa upozorava na prazninu koja se osvještava. Ne mora se dakle izreći »prazno«, »nula« i sl. nego se to izaziva konceptualno-konkretističkim efektom; autor precizno manipulira punim i praznim mjestom, pokazuje i prešućuje.

Evo primjera duhovite makaronštine, »tuđe« dakle podloge na kojoj Mrkonjić pravi vlastitu pjesmu na hrvatskome jeziku:

Tagblatšpicl
Vunderkind.
Zicflajššnicl
Farbenblind.

Cušpajzšmuk ‒
Iberšpant.
Špigelfuk –
liferant.

Cimerfraj,
Nahtbeštek ‒
kupleraj.

Anzihtsšpek,
kunstpicaj –
zla, šturmunddrek.

»Nemoguće je nabrojiti«, kaže poznati kritičar Tonko Maroević u opsežnoj kritici knjige Medij mlijeko, »sve načine i prosedee njegova animiranja i aktiviranja stranice. Koji put mu je dovoljan novinski isječak s reklamom ili tekstom s ugrađenom pogreškom, koji put upravo popartistički (ili mail-art) koristi nađeni uzorak. Nekoliko je ostvarenja nastalo pravim tipografskim rješenjima...«

Primjer jednoga nađenog teksta iz »Večernjeg lista« popraćen je uspješnom Mrkonjićevom ironizacijskom opaskom; autor je inače često bio kritički angažiran u svojim tekstnim intervencijama:

* * *

iako živimo
u vremenu
svladavanja
dnevnih i trajnih
privrednih
problema i
ekonomskih
nedaća, iako
nam proizvodnja
posrće i
standard opada,
ipak se osjećaju
prvi znaci
stabilizacijskog
osvježenja:
drugove uredno
plaćamo

U knjizi Medij mlijeko prezentira se kao izdvojen – raznolik i dugogodišnji – konceptualno-konkretistički napor poznatoga hrvatskog pjesnika i kritičara Zvonimira Mrkonjića. Taj dio njegova pjesničkog opusa obuhvaća prostor od jezične dosjetke, serijalnosti i perpetuacije do ironizacijske intervencije u tzv. »nađenu poeziju«, ili pak namjernog narušavanja monolitnosti nečijeg diskursa kao oslobađanja skrivene i prešućivane slobode.