Zubato sunce

NEOBIČNI LJUDI

Oni koji svaki mjesec provedu bar dan
Pored vode, neobični su ljudi.
U pogledu im možete vidjeti one male sive
Ribe koje plivaju u kanalima ili odvodima,
Tko zna kako su se zavukle u zjenice?
Onako neugledne, kao da se prašina na njima
Sasušila. Hodaju ti ljudi kao velike alge po
Gradskim ulicama i raspoloženje im se mijenja
U trenu. Hodaju unatrag, i svaki korak prema dnu
Blizina je mladosti. Takvi ljudi pišu »male povijesti«,
Priče o počecima malog ili skrivenog mjesta,
Priče o livadama i čardacima, djedovima koji su nekad
Živjeli pored danas nestalih rijeka.
Oni pored vatre stvaraju nove kozmogonije i
U prošlosti vide sudbinu svijeta. Nisu putovali, samo
Hodaju vječno istim gradom i njihova spoznaja zbog toga
Nije niti malo okrznuta.

SVANUĆE

Nisam ničija žena i ne okrećem se,
U malu kutiju stavila sam tri velika straha
Koji su nalik velikim naušnicama od srebra.
Pjesme koje sam posvetila onom koji me ne voli
Stavila sam u veliki fajl, da ondje čekaju uredničku ruku.
Prije tri dana pala sam s bicikla, odletjela i u zraku uhvatila
Mandarinu. Sada ležim i čekam svanuće u kojem ništa neće
Boljeti ‒ ni ruka, niti srce, niti velika kugla prošarana zlatnim
nitima. Svanuće u kojem obuvam smeđe cipele i krećem prema
Vratima iza kojih nema ničeg, osim radnog stola.

CRTA

Zamislila sam crtu točno iznad tvojih očiju
I sada puštam iskre da se od nje odbijaju i
Vraćaju natrag bez puno pitanja. Posvud
Samo ograničenja: ne prelazi crnu crtu, 
Zastani čak i kada je zeleno svjetlo i promisli
Svaku emociju koja se pojavi odnekuda.
Ta crta je pravac po kojem se ravnaju nemiri
I po kojem hodaju žene izoštrenih čula.
Možda jednom, kad ćeš zaspati, ptice će
Prijeći liniju i staviti sjeme na glavu umornog
Čitača. I ujutro, kad se izgubi granica između
Sna i jave, on će prisloniti vjeđe na lice žene
Koja je spavala godinama u koritu ugasle rijeke.

ZUBATO SUNCE

Ako je vani zubato sunce, to ništa ne
Znači. Paradoksi su ionako stalno oko nas,
Mrvice dječje znatiželje i ljutiti pogled čovjeka
Koji sadeći lipu pozdravlja svoj život i traži
Pomirenje, nakon svega. U zimskim mjesecima,
U brlozima se skrivaju krzna, voće, slutnje, pogledi
Zaostali iz ljetnih dana, pretvoreni u slatke kapljice
Koje prizivaju vječnost tamo gdje više nema srama.
Danas treba odlučiti, okrenuti se
Nekim sasvim novim druženjima
I ukrotiti zvijeri koje još uvijek
Trče oko nas i prizivaju oprost.
Ne čekaju nas dobri dani, kaže žena koja razumije,
Ali ja se okrećem kakvom-takvom suncu i puštam
Ruke da se griju na toplo-hladnim vrhuncima...

ČISTILIŠTE

Čistiliste traje tisućama godina, a
Pakao ne postoji, rekao je netko u
Vrijeme kada su poganske Venere
Palili na lomačama, a ideja o spasu
Posve je nestala: sve je isto i traje
U prostoru bez slutnje o onom
Što se nikada ne može popraviti.
U nedjeljnim jutrima, kada je još
Bjelina na cestama, duše onih koji
Odlaze ostavljaju tragove na snijegu
I čini se da više nema onog ne-ljudskog,
U pročišćenom zraku titraju odrazi 
Onih koji su nekom posvetili svoje
Živote.

BIJELA KRALJICA

Došla je sedma godina i ona je konačno
Raščistila s imaginarnom ljubavlju.
Ona ponovo, kao nekad, provodi jutra
Pred ekranom na kojem se nižu 
Slike: nisu osunčane, nema mora niti
Sjajila, niti mornara i onog ushita koji se
Pojavi kad umorni putnici shvate da i more
Ima svoj kraj. Nakon dvije, tri pjesme,
Ona se, kao nekad, baca u veliki krevet
I vodi ljubav s novom, nestvarnom ljubavi:
Uzdiše, preokreće se, kao da zimski vjetar
Ulazi u nju i oplođuje ju snagom zmije
U davnom mitu, koja je zavela djevojku i
Ostavila je samu nasred puta, punu želje.
Kasnije, predvečer, kad snijeg bude padao
S krovova, ona će biti sama i mirna, 
Kao bijela kraljica usred ugasle divljine.

ODLUKE

Kako je zimi na moru, kad studen još
Nije olabavila, kad orgulje se tresu unutar katedrale,
A ribe koprcaju na obalama posutim snijegom.
Aako treba odlučiti, što ćeš reći: dijete ili žena,
Početak ili zavlačenje. Pokret ili stoj na glavi.
Kad se sretnu dva vodena znaka, tada nema
Premišljanja. Kozmos je samo voda koja se uzdiže
I pjeni, a od vjetrova nastaju kozmogonije.
U grčkim romanima postoji samo ljubav, prostora nema.
Samo skele, nacrti, samo blaga apstrakcija.
Prepreke, zmajevi, svakojaka čuda. na kraju
Ipak sve će biti čvrsto kao zavjet žene
dalekom božanstvu.

CRNE MISLI

Pojave se niotkud, u dugim danima
Bez strukture. U krevetima, ispod plahti,
S ostalim životinjama koje samo djeca vide.
Meškolje se, trljaju oči kao netom probuđeni ljudi,
I nikako se ne možeš od njih maknuti. Tu su, pa
Što bude. Možda se svijet ipak neće raspasti,
Možda će svijeća dogorjeti do kraja.
Crne misli, kao rojevi muha u toplu ljetnu večer,
Kao mravi koji danima ne odlaze iz hodnika.
Meškolje se, rimuju, plaze, umnožavaju, pa se onda
Polako, same od sebe, kao ptice bez razloga,
Zalijeću u tuđa njedra i nakon jakog udarca,
Brzo ugibaju

KRAJ

Začas nestane tih dvadeset dana
Ushita, sreće, veselja, snova...
Trebam li svako slovo, nakon svega,
Vidjeti kao znak? Muškarci bježe od
Rijeka u kojima se ne vidi dno, od
Vode u kojoj bi se utopili kao djeca
Od noćnog kupanja. Eno ih na poljima,
Sami prebiru sjećanja, sade drveće 
I provode noći u okrilju tuđih obitelji.
Tamo gdje krhki kosturi leže utopljeni
U seosko blato, skrivaju se tajne koje 
Neće otkrivati nikad rođena djeca...
Rijeke će do jeseni presušiti, a virovi će
Dotad utopiti još pokoju Čežnju.

POSLJEDNJA SNATRENJA

U danu koji sam provela na krevetu
Ništa se bitno nije dogodilo: majčino
Rame je bilo bolno i smrznuto, otac
Kao uvijek satima je gledao u ekran
Mobitela i tražio neobične vijesti.
Vani je i dalje bilo hladno, ispod nule,
Ali vjetar nije puhao i djeca su mogla
Satima biti na ulici, sa samo jednom
Grudom snijega. Dok sam ležala, stigao
Je mail i bila je to sigurno vijest koju sam
Dugo čekala. Sve je bilo mirno i mekano,
Ležaj, plahta, jastuci, svijest, podsvijest,
Samo iz tijela više nije strujila toplina.
Ono je čekalo da iz još plodne žene
Odu posljednja snatrenja.

NEMOGUĆNOST (1.)

Dragi kolega, ne mogu na vrijeme poslati prikaz.
Čim započnem čitati, tijelo se uznemiri, pojave se dvije slike,
Nekoliko boja i par misli. Onda se odmah
Noge pokreću i neka neobjašnjiva toplina prelazi po grudima
I stvara udubljenje odmah ispod prsnog koša.
Pritisak donosi otklon od linearnosti i moguće je
Tek zaboraviti uzroke i posljedice i hvatati u zraku
Tri slike koje su se povezale odmah iznad glave, negdje
Blizu bijelog plafona. Niti snježna svjetlost ne može ih
Izbrisati. I ostaje mi samo pisati, pisati, crtati
Nizove koncentričnih krugova koji su začeti u pogledu
Muškarca. I moguće je samo u kotrljanju tijela po
Najvećoj plahti prepoznati znakove čežnje koja
Svoje stanište nalazi na snijegom pokrivenom krovu.

NEMOGUĆNOST (2.)

Draga urednice, ne mogu poslati na vrijeme
Prikaz knjige danske spisateljice.
Kad započnem pisati, umjesto analize i stilema,
Vidim samo Doba praznine Gillesa Lypovetskog,
Davnu knjigu o narcizmu i postmodernizmu, o jastvima
Koja se ogledaju u staklu retrovizora, i o nestanku
Univerzalizma. Onda mi pogled, umjesto na stihove,
Odluta na instagramm, na tirkizno plavo more koje se
Prelijeva preko rubova ekrana, zajedno s reklamama,
Pomoć psu, čovjeku, slika ptice grabljivice i opet sunce
I otoci na kojima buketi ruža plutaju površinom.
Umorne pjevačice leže u blještavim haljinama na haubama,
Nije važno da li pjevaju. Uostalom, tirkizno more svuda će se
Preliti, na jahtama ležat će pjesnici i bolesnici, naftni magnati.
Kako da uopće zamislim dubinu, nakon svega?

MALA PTICA

Kao mala ptica u čiji kljun svakog
Dana stotine drugih ptica ubacuju
Mrvicu kruha, tako se osjećaš.
Tvoje gnijezdo nije krhko, niti od slame,
Ali opet ne zna se dokad traje i kad će ga
Vjetar odnijeti. Samo je jasno da ga
Nitko u tom prostoru iznad nas neće
Sačuvati. Umjesto pahulje koju daruješ
Djetetu, sačuvaj mir u danima kada se
Čini da nema ničeg, osim davanja

VODENI POČETCI

Treba krenuti dalje, pomislila je.
U parku ispod drveća bilo je malo
Jezero, voda otopljenog snijega.
Južina je vitlala ljudskim dušama
Koje su meke i nevidljive visjele
Na granama tankog drveća. Samo
Djeca i nevoljnici mogli su vidjeti
Njihov odsjaj u vodi punoj lišća.
I oni koji ostavljaju iza sebe brloge
Pune tame i neprerađene prošlosti.
U tihim danima drugog mjeseca
Ljudi su još uvijek spona između neba i 
Zemlje i klatno ih njiše, njiše, pa se
U tom vitlanju gube strahovi i kreću
Novi, nimalo vodeni početci...

BILJKA, JA

Sve me je čekalo: ručak, odjeća, čaj,
Nije bilo razlike između mene i sobne biljke,
Možda jedino to da biljke ne čuju zvono ili udarac
Žlicom po vrućem radijatoru.
Sobna biljka i ja krademo svjetlost jedna drugoj,
Moje su ruke manje zelene, noge niti ne osjećam.
Ako napravim pokret, biljka će doći u krevet,
I pustiti korijenje na bijeloj plahti, kao usred svemira.
Kozmos sobe začas će se osušiti: čaj se razliti,
Sunce će se povući. Snijeg se već spušta s ruba krova.
Koje je moje poslanje? Svrha svijeta?
Tko nas uopće može razlikovati?

Čekam večernje rituale: kremu od vazelina i ulja,
Malo sira i molitvu.
Biljka će se, nadam se, udaljiti.

PROCVAT, LJUBAV I BLAGOSTANJE

Što kada tarot karte pokazuju štapove, lude
I arkane? Naizgled sve se čini mutno i loše,
Ali onda se pojavi jedna jedina karta, carica
Ili kraljica i sve se preokrene. Odjednom nestane
Tama i pojavi se čudo, dolazi procvat, ljubav, blagostanje.
Marina čita karte ljudima i gradovima, jer i gradovi su
Živa bića, posebno bosanski, uz rijeku
U kojima se čuje mujezinova molitva. Pa kako se ona može
Povezati s antičkim misticizmom?
Plave i sive karte kao smrt su, a žute donose život, rast,
Zapamti i nosi na sebi samo žute haljine i budi oprezna.
Kasnije šetam gradom, odlazim do ljekarne, jedva mi daju
Vitaminske ampule, bez recepta. Što će vam? Znate li
Kako ih uopće koristiti? Vaše ime? Nemate liječnika?
Kako će onda izgledati vaša budućnost? Čudo
Ili potop? Samo jedna karta mijenja godine i donosi
Procvat, ljubav i blagostanje.