Zaboravljeni franjevački pisac Bonaventura Ćuk

Valovi su se zvuka, kao prigušeni valovi
nekog liturgijskog plača,
šetali zrakom kao majestozni recitativ
neke cirkularne ophodnje.
(Metafizički monasi, str. 184.)

Ovim riječima sličan upuštam se u opis života koji mi je nepoznat, ulazim u život jedne osobe koja je, kako sam uspio saznati čitajući pismenu ostavštinu, grandiozan, »majestozan«, veličanstven, pun ideja i nedokučiv, a istovremeno skroman, skrit, življen samo za Boga i znanost, u život čija je posebna osobina da je bio prekratak. O. Bonaventuru Ćuka prosuđivati samo prema nađenim pismenim ostavštinama bilo bi nedostatno da zasja njegova osoba u svoj svojoj veličini i ljepoti. Iza njegove pisane riječi stoji osoba svjesna svojeg poziva, svoje misije, stoji čovjek pun duha i neopisive, neusporedive akcije. No, kad su njegove znanstvene snage nabubrile tako da su se već počele prelijevati u javnost, onda su »zanijemila usta kojima je rječito poučavao mladost: zaklopio je svoje bistre oči kroz koje je svojim filozofskim duhom istraživao u dubokim naučnim knjigama istinu: klonula mu ruka kojom je toliko umnih djela pisao: prekinuta je struna na harfi jednog mladog pjesnika« ‒ tako mu na grobu govori o. Hermenegild Herman (Sv. 1. Ul. 8. Br. 2).

O. Bonaventura Ćuk rođen je 13. srpnja 1907. u Varaždinu. U svom rodnom gradu polazi pučku školu i niže razrede na državnoj gimnaziji. Već 12. kolovoza 1922. prima pod okriljem Majke Milosti na Trsatu redovničko odijelo sv. Franje. Po propisima Reda promijeni ime i dobi ime jednog od najučenijih franjevaca i crkvenog naučitelja – sv. Bonaventure. I možda ne pukim slučajem. Nakon završena novicijata polaže redovničke zavjete 23. kolovoza 1923. i polazi u Zagrebu nadbiskupsku gimnaziju, gdje je s uspjehom završio ispit zrelosti. Pod mudrim vodstvom o. Alekse Benigara, koji mu je bio magister u Zagrebu od 1924. do 1927. napreduje u duhovnom životu i znanosti. Bogosloviju studira od 1927. do 1932. u Zagrebu. Od tada je umni rad njegov posebni elemenat na koji se dao svom dušom i svim silama svoga bića.

U to vrijeme je zagrebački samostan siromašan. Braća u njemu žive pretežno od milostinje. I o. Bonaventura prolazi našim selima u prošnju. A iza ovog napornog posla zatvara se u sobu udubljujući se u knjige. Knjižnice su za njega bile najbogatije riznice iz kojih je umio da sabere već kroz svoje redovne studije toliko duševno bogatstvo da su mu se divili ne samo njegovi suučenici nego i njegovi profesori. O. Bonaventura je doista bio pravi filozof.

Njegovom inicijativom zagrebački franjevački bogoslovi oživljuju zbor »Duns Scota« i pokreću za sebe časopis »Corona«. On daje inicijative i direktive. Upravo je krcat znanjem. Ima svestranu naobrazbu i vrlo dobro pozna literaturu.

Godine 1930. natjecao se s radnjom »Najznamenitiji estetičari Čehoslovačke i Jugoslavije prema mojoj definiciji umjetnosti« na natječaju što ga je raspisalo Zagrebačko sveučilište, a 27. siječnja 1931. godine mu je dodijeljena zaslužena nagrada za to djelo. U njegovoj se pismenoj ostavštini nalaze još dva djela iz 1932. godine: »Filozofska vrijednost najznamenitijih filozofa Čehoslovačke i Jugoslavije« i »Prilog poznavanju eocenskih koralja«.

Po završetku studija zaređen je u Zagrebu 23. listopada 1932. za svećenika. Već za godište 1932/33. povjereno mu je uređivanje dječjeg časopisa »Anđeo Čuvar«. Kao urednik toga časopisa vodio je rubriku »Pošta«, u kojoj je mlade suradnike uvodio u umjetnost pisanja. Inače je i sam mnogo pisao u tom časopisu. Svoje je članke najčešće potpisivao s pseudonimom: Kohelet, dr. Crnko Dugorep, fra Bonaventura, Prigorac i Varaždinec. Često se javljao i u časopisu »Glasnik sv. Franje«.

Nakon bogoslovskih nauka i nakon odsluženog vojnog roka (6. lipnja 1931. – 6. prosinca 1931.) u Savskoj bolničarskoj četi u Zagrebu upisuje se na zagrebački Filozofski fakultet gdje izabire biološku grupu. Ispite iz kemije i mineralogije polaže kao prvi diplomski ispit 17. veljače 1934., a 24. listopada 1934. polaže drugi diplomski ispit iz geologije i paleontologije. Dozvolom Ministarstva prosvjete i poglavara provincije odlazi 14. ožujka 1935. u Beč gdje sluša specijalnu filozofiju kod prof. Jana Versluysa, Mansa Przibrama i prof. Wernera. Nakon tri semestra polaže doktorat 7. srpnja 1936. iz specijalne filozofije (»Die Evidenz als Wahrheitskriterium oder System des logischen Parzialismus«) kao glavnog predmeta i zoologije kao sporednog predmeta.

Po povratku iz Beča uprava ga je Provincije imenovala nastavnikom na Franjevačkoj gimnaziji u Varaždinu. S predavanjima je počeo u školskoj godini 1936/37. Predavao je prirodopis, zemljopis, geologiju, higijenu i vjeronauk. Njegov neumjereni i prekomjerni rad i premalena pažnja za svoj organizam su razlozi njegova oboljenja od tuberkuloze. S predavanjima na gimnaziji prestaje 4. ožujka 1939. Bio je u sanatoriju u Novom Marofu, ali mu to ništa nije pomoglo. Bolest je pobijedila iscrpljeni organizam. Umro je u Varaždinu 9. siječnja 1940. godine.

Nalazeći se u sanatoriju napisao je na uskrsni ponedjeljak 1939. godine o. Dioniziju Andrašecu:

»Čovjek koji nešto literarno stvara ima neodoljivu potrebu, jedan posve psihički nagon, da o tim svojim zračnim kulama raspreda pred svojim najintimnijim prijateljima. Površan čovjek bi mogao to nazvati samohvalisanje, hohštapleraj, ali to nije istina. Naprotiv, to je sasvim običan psihički fenomen: da uživamo i da nas veseli kada netko s nama suosjeća. Sreća za pisca, ako se namjeri na strpljiva prijatelja, koji bi moguće imao pravo da kod svake riječi zijevne, pa ipak to ne čini, nego, pa makar kao na mučilima, sluša fantastične monologe i peroracije. Sreća za pisca, jer se on takovima ‘razgaljivanjima duše’ oteretio, preletio je spontano i sintetički sav svoj posao, te se u moguće velikom labirintu svojih koncepcija iza ovakovih razgovora nalazi kao u pometenoj i uređenoj sobi.

Ne pišem Vam ovo, da moguće počnem raspredati ‘ab ovo’, nego sam Vam ‘ovo’ napisao zato da samo malo natuknem, kako je za me faktičan i snažan poticaj, da se netko, ne samo da bi strpljivo slušao razlaganja, nego da se netko čak interesira za jednog ovako duhovno i duševno osamljena čovjeka i za tako fantastične konstrukcije kao što su moje.

Dragi Oče! Uspio ja ne znam kako ili bankrotirao i propao ne znam kako, ja Vam pred dragim Bogom u svojom najozbiljnijom savješću najtoplije zahvaljujem na Vašoj pažnji i uvijek ću to isticati. Jer čovjek je čovjek, i dolaze časovi suhoće, dapače i očaja pod teretom svega onoga što sam na sebe navukao, pa mi je jedna ovakova riječ, ili dapače stalni interes čestoput dođe kao priliv tuđe energije. Bog Vam platio! Vi pitate: ‘Što je s knjigom?’

Upravo sam neke svršene dijelove počeo pretipkavati, kada sam odletio u sanatorij. U knjizi se nalazi jedna ogromna drama, trilogija, koja imade nakanu da bude prvoklasno djelo za kazalište. Jedna snažna kršćanska drama non plus ultra, jedan svojevrstan Festspiel za časove najvećeg slavlja. Sadržaj je monumentalan, pa bi bila neprocijenjena šteta da se ta stvar, pogotovo kad je sadržaj već gotov, na brzu ruku zmoflja. A da još gdješto razumijete, potrebno mi je istaći i ovo: Moj životni ideal, moj Lebenswerk jest jedna radikalna reforma katoličke filozofije (i teologije), u kojoj skotizam dobiva svoje dolično mjesto. Ja nisam naprosto odlučio nešto reformirati, nego, hvala Bogu, posjedujem ogroman materijal i filozofski i teološki, i to originalan, zato sam ja odlučio u tu stvar temeljito zagristi. Radit ću jedan niz sasvim specijalnih disertacija, na njemačkom, i onda pomoću patra Generala izdati.

Jedna od tih tema jest i posve zasebna kristologija, o kojoj se do danas nije čulo ni riječi. Po toj kristologiji dobiva čitava povijest svoju specijalnu i točno određenu teološku dubinu odnosno svrhunaravni smisao, a time je dana i jedna zasebna teologija povijesti. Paralelno s tim dolazi i kultura, koja također ima sasvim svoju zasebnu svrhunaravnu vrijednost. A Gospodin Isus Krist izlazi u jednom osvjetljenju koje ćemo badava tražiti u suvremenoj teologiji. Oprostite moje drskosti, ali koliko poznam teološku literaturu (a čitam je radije nego romane) danas sam je sposoban otkriti u Corpus Christi mysticum takovu dubinu i znanstveno-ograničenu povezanost o kojoj gospoda teolozi nemaju ni pojma.

Rađanje toga mističnog tijela Kristova kroz čitavu povijest (naravno, teološku doktrinu Vam ovdje sada ne mogu iznositi!), ova neprestana pretvorba ljudi u Krista, pretvorba u kojoj svaki čovjek imade svoju specijalnu funkciju, to je eto – prevedeno u literarni jezik – Missa triumphalis. Moja literatura se napaja na najdubljim teološkim zasadama, i vodi po svojim idejama u divovske svjetove duhovnih carstava, a ipak je zabavna i napeta. Dakle, dopustit ćete ovakove projekcije, koje ne smiju biti konfuzne, u jedan roman ili koje drugo literarno djelo, a da ipak roman ostaje strogo literaran, dok sam se konačno odlučio za naslov Missa triumphalis. U tom sam djelu kanio iznijeti čitavu problematiku čovječanstva u svoj svojoj širini i dubini. Naslov sam uzeo radi krasne komparacije povijesti čovječanstva sa sv. Misom. Kao što u misi od početka do pretvorbe nema Krista, tako i u povijesti čovječanstva nema Krista do rođenja. Pretvorba odgovara rođenju u Betlehemu. Od podizanja je Krist prisutan na oltaru, isto je tako on nazočan u čovječanstvu sve do konca svijeta.«

Treba kazati da je Missa triumphalis umjetničko djelo, ali ima i svoju posebnu znanstvenu ideologiju. Ona je jedan kolosalan organizam spoznaje filozofskih, teoloških i svih onih, koje imadu važnost za ideološko značenje čovjeka i njegovih metafizičko-dogmatskih relacija i metafizičko-makrokozmičkog njegova položaja.

Sadržaj i raspodjela građe su se mnogo mijenjali. Prema posljednjem planu bi Missa triumphalis obuhvaćala 30 svezaka. Ovdje bih naveo samo neke sveske koji su pretežnim dijelom završeni: Lingza, Svinje, Non e bella, Lana, Mysterium iniquitatis, Evo čovjeka, Alfej, Cecil, Papa, Pokrenuće zemlje i Pojava Krista.

Missa triumphalis nije samo plod komponiranja, nego je bilo neposredno, bilo posredno plod studija. I taj studij regulira metodika. Stoga je napisao vrlo opširnu metodiku, po kojoj će se vršiti priprava i predradovi za samo djelo. Taj je rad vrlo opsežan i solidan. Vrlo mnogo je studirao, razmišljao i pisao. Studij o. Bonaventure se dijelio na: aprioran, konsekventan, simultani, stručni, inventivni i univerzalan. Na svakom od ovih studija je vrlo mnogo radio te je ostalo mnoštvo najviše nesređenih i nabacanih bilježaka.

Najvažnije je pitanje: Što je naš dragi brat na koncu dovršio? U toku svojih trideset i tri godine – vrlo mnogo, neizmjerno mnogo. No, nažalost, većina je ostala samo u planovima, skicama i bilješkama. Ima doduše nekoliko fragmenata koji su dovršeni. Pred konac života je najviše radio na njegovom zadnjem djelu Ite missa est. Djelo se dijeli na tri dijela: već spomenuti Metafizički monasi, Ugasle duše i Lutkice. Dovršio je jedan sugestivni i jezoviti skeč: Mysterium iniquitatis, u kojem opisuje djelovanje Antikrista prije nego će započeti javnim djelovanjem. Ulomak koji je pun najsuptilnije lirike nosi naslov Pjesma mome grobu, kojeg je posebno tiskao dr. Ivan Damiš pod naslovom: »Nepoznati književnik franjevac« (Marulić 6/82, Zagreb 1982.). Dovršen je također jedan dio romana Agrarac Lingza, u kojem opisuje agrarni sistem pod konac svijeta. Jedno od vrlo izražajnih djela je trilogija Evo čovjeka. Pored ovih ovdje spomenutih i dovršenih djela od velike je važnosti i Uvod u Missu triumphalis, koji obuhvaća trideset stranica. U tom djelu iznosi o. Bonaventura svoju ideologiju i mnoge krasne i važne misli o ličnosti u Kristu Bogočovjeku, o Kristovoj predestinaciji, gdje iznosi nove i originalne dokaze.

Uz nabrojene, treba još spomenuti neke važne radove u vezi s Missom triumphalis. Mnogo je radio na Studiji zbilje. U njoj iznosi svoja zapažanja, opise prirode, života, narodnih poslovica, slika itd. Tu je razasuto mnogo oštroumnih i lirskih opisa. Articum sadrži bilješke o umjetnosti, osobito u vezi s Missom triumphalis. Vrlo mnogo je radio i na Komparativnom rječniku. Po ovom silnom mnoštvu materijala se vidi kako se o. Bonaventura ozbiljno i svjesno spremao za svoje epohalno djelo. Nažalost, djelo nije dovršeno, ali se u svim bilješkama nailazi na biserje, koje ne bi smjelo biti zakopano u arhivu nego bi se moralo nastojati da barem nešto od toga ugleda svjetlo dana.

Kanio je o. Bonaventura Ćuk napisati djelo Infima theologiae, gdje bi tematizirao teologiju. Osobito ga je zanimao traktat de Ss. Trinitatae i kristologija. I ovdje ima dosta bilježaka. Jedno od najsređenijih djela jest Estetika, koja bi se također mogla prikazati javnosti. Pokojni fra Krizogon je izjavio 23. kolovoza 1950. da je jako volio biti s braćom. Njegova uzrečica je bila: »Sinci javorovi«.

U razgovoru koji je 23. siječnja 1946. godine vodio o. Zorislav Lajoš s fra Bertramom Belom stoji svjedočenje o o. Bonaventuri: »Po cijele noći je znao raditi. Kad je ujutro došao na zajutrak, uzeo je duboki tanjur pun crne kave ili sinoćnjega graha. Sva je sreća što je još imao zdrav želudac. – Počeo je učiti voziti bicikl, ali je znao poduzimati nerazborite duge i naporne vožnje. Tako je vozio u Čakovec s o. Bonom, koji je bio čvrst kao čelik. Ovaj je jurio na biciklu kao vjetar, a on – početnik – gurao je bicikl za njim, padao. Bono je ugursuski se smiješeći otišao dalje, a on je za njim klipsao i došao sav znojan, izgreben i izgubljen. Na Uskrs je odlučio poći na Ivančicu s dr. Kalajem. Premda je sutradan zapao snijeg, on je svejedno po onoj mećavi onako slab išao na taj zakazani izlet. Kad mu je prije smrti u jednom razgovoru o. Inocent mirno i obazrivo napomenuo, da je bio malo nerazborit u čuvanju svoga zdravlja, on mu je odgovorio: ‘Što velite nerazborit, recite glup. Zar nije bilo glupo cijele dane i noći proboraviti uz naporni rad u svojoj sobi, koja se gotovo nikada nije mela ni zračila, a pored toga pušiti lulu kao Turčin. Sada uviđam kako sam ludo radio’.«

U sobu nikoga nije puštao. Studirajući estetiku, prikupljao je mnogo umjetničkih slika, a za lica svojih romana prikupio je mnoštvo slika filmskih glumaca i glumica. Sve je to rasprostro po sobi da mu bude pri ruci. Bilo mu je to nespretno svaki put skupljati prije metenja, a nije htio dati uređivati slugama ili braći laicima, jer bi se mogli sablazniti. On je bio prilično fin i osjetljiv za male duše i čuvao se da ih ne sablazni (to se vidi također iz njegovih rukopisa, na više mjesta to spominje).

Kada je liječnik pronašao da ima TBC, on jednostavno nije htio priznati da je bolestan, nego je naprotiv tvrdio da je zdrav, premda mu je liječnik zabranio polaziti u školu, da ne bi zarazio djecu. On je imao silnu volju i energiju pa ne priznavajući se bolesnim i dalje je radio dok se nije uništio. U bolesti, barem na početku, još nije htio shvatiti njezinu ozbiljnost i opasnost. Imao je izvanredno snažnu volju za životom, pa da je odmah u početku bolesti snažno i odlučno odlučio liječiti se ‒ vjerojatno bi i još živio.

Na kraju, za ilustraciju književnog rada o. Bonaventure Ćuka donosimo dvije njegove tipične kajkavske i jednu pjesmu napisanu na štokavskom standardu, kao i karakterističan monološki zapis.

K Zornici (Staro življenje)

Došel si došel
Sveti Jandraš
Ze snegom na klaftre
Kak ti to več znaš.

Deca još spiju
Na oblokih led,
A mama veliju
Naj pazim na med.

Da ga ne zrušim
Tu polek vode
Snočka je spravlen
Za Božične gode.

A ja se oblačim
V kmici na pamet
Kaput je prosti
Al mašlec je žamet.

Sestra me špota
Naj dam joj mira
»Daj, stani se stani
Več cinkuš vudira.

Kraj tvoje lenobe
Još bude kesno
Frater ne čaka
A v cirkvi bu tesno.

Če lepo si mesto
Ne najdemo predi.
Ljudi več ideju:
No gledi! No gledi!

Ledeni sever
Za vuha ščiple
A suhi sneg se
S krovov siple.«

Zornica! Zornica!
Taj sveti glas
Ta sveta kunica
Taj slatki čas!

Moj dom

Tražio sam, o presveta Djevice, u svojoj memoriji knjigu koja bi mi
otkrila tvoju ljepotu, ne sa retorikom niti zgodnim mislima nego
intimnom familijarnom ljubavlju i nisam se sjetio: što poznajem,
premalo je; samo su fragmenti i teološke mudrosti.
Ti znaš, o Djevice, da ja ne prezirem teologiju, premda su moj um
i moja volja okaljani. Ipak nisam posve zaboravio na tvog Božanskog
Sina i tebe, a moje srce hoteći se barem približno uživjeti i proživjeti
moje rodbinstvo s vama, uzalud traži pomoć da uspije u svojoj čežnji.
Daleko ste, dragi moji. Daleko ste; živite drugim životom, daleko ste
jer sam se silno udaljio ja sam od vas. Odlučio sam sve pustiti, svima
postati stranac, da vas imam i nazivam se članom vašeg doma, a nada
ova, ako promotrim moj polet k vama, može da bude veoma slaba.
Ne ispisujem svega da ne sablaznim ako bi čije nezvane oči ovamo
zabludile: vi znate sve, a i ja sam već svega svjestan, i to mi je dosta.
Tebe pak Djevice, o Posrednice milosti, zaklinjem i molim,
ako ću uopće dobiti koju milost – ja znam da ih mnogo primam –
da ova bude prva: da se nikada ne udaljim od vas.

Stare tačke

Moj tata je imel tačke
I ž njimi vozil gnoj,
A ja sam kučeral
I bil sem gospon svoj

Kakti pravi kučiš
Ja sem kričal: Hod!
Če trebalo na desno
Kak razme konjski rod.

Če trebalo na levo
Zakričal sem: Ci!
A sad tate več nega
I vsega toga ni!

Hoću li i ja u raj

Hoću li, Gospode, i ja u raj?
Želim, ali sve se bojim,
Jer tamo će biti slava i sjaj,
A ja na niskom stojim!

Već ako imaš gdjekoji kutić,
I to je mnogo za me,
Stisnut ću tamo se, suh ko prutić,
Usko je moje rame.

Nikome neću praviti sjene,
Bez buke bi to bilo;
Gospode, ne zaboravi mene,
Ako to ti je milo.

Ako ti nije milo prisuće
Takova odrpanca,
Pusti, da bar na vratima kuće
Čekam kojeg Tvojeg znanca.

Da ga zamolim, da za me moli.
A ako se ni to ne da,
Ja ću svejedno čekati doli,
Već i poradi reda!

Pa kad uđu, kojim je dato,
I mjesta biti neće:
Nebo je malo, al ništa zato...
Srce je Tvoje veće!