Vodenasti ne/strieglovski akvareli

Ova nevelika zbirka pjesama, svega 22 pjesme, što je u Jendrička posebnost, nastala je »na temelju« akvarela Slave Striegla (rođen u Sisku, umro 2014.), jednog od poznatijih hrvatskih akvarelista. Sam je za svoj kraj rekao da su »vode, izmaglice, mekani pejzaž, stvorili u meni golemu ljubav prema tome kraju«. Riječ je o Sisku i njegovim rijekama, i kao zavičajnom ishodištu i kao trajnoj fascinaciji. Nešto slično moglo bi se reći i za Slavka Jendrička, o čemu smo već pisali u ranijim prikazima njegovih knjiga pjesama. Pisac pogovora, Davor Ivankovac, napominje kako Jendričko u zbirci »uzima slike velikog sisačkog akvareliste Slave Striegla kao moguće referentne točke ili polazišta oko kojih će subjekt isplesti tekst o određenom događaju, impresiji«, pri čemu je motiv vode dominantan, kao što je u Striegla gradivni materijal. Upitati nam se kako Jendričko koristi motiv vode unutar semantičkog obujma pjesama, te što u stvari znači naslovni dio »hologrami« kao trodimenzionalna projekcija, odnosno projekcija čega.

Kada se promotri sadržaj zbirke uočit će se da su tri ciklusa (A,K,V) sastavljena od po sedam pjesama, a zadnji (A) od jedne pjesme. Razvidno je da naslovi ciklusa tvore riječ akva, te da su pjesme pretežito strukturirane distišno. Pri tomu nerijetko distisi izgledaju kao samostalne semantičke cjeline, pa izgleda kao da »plivaju« unutar semantičkog obujma pjesme, sljedno zbirke, pa i na toj razini djeluju vodenasto. A to, sa svoje strane, ukazuje na plivajućost, to jest vodenastost, odnosno točnije (dodatnu) semantizaciju vodenastosti izvan eksplicitnosti motiva vode, koji je dominantan, kao što se vidi ne samo u denotativnom sloju.

Dakako, nije ovdje samo riječ o vodi kao objektu, predmetu, nego je jednako riječ i o subjektivizaciji, poetizaciji vode na tri razine. I upravo to čini hologramnost. Na prvoj razini voda se nadaje kao prirodna činjeničnost, primjerice Kupa. Ona konstelira krajolik, ali kako je on u dodiru sa živim akterima, i kako se ubrzo pretvara i metonimiju curenja, i kako nije samo Strieglova, nego i Slave Raškaj i autora (Jendrička), voda se trenutno transformira u simbol. Dakle, već su postignuta dva stupnja. Jedan je tvarnost činjeničnosti, rodno mjesto, koje priziva antropološke i kulturne figure ozbiljenja egzistencije, neke dnevne, odnošajne radnje, kulture u širem značenju. Drugi je simbolizacijski postupak, odnosno subjektivizacija objektivnoga, s tim što toj subjektivizaciji svaki od »likova« nudi svoj habitus, koji transferirajući se postaje emblematičan, te poprima tipsku značajku. Tako pojedinačno (različitost vode) »prelazi« u opće (zajedničkost vode). S druge strane, ona proizvodi i slikovni sloj i na taj način izravno radi na poiesisu (slikovne figure, primjerice). Međutim, logikom tipskoga već smo na pragu vode kao arhetipa što implicira, anticipira, i prirodnost, činjeničnost, fizikalnu dokazivost, kao i slikovnost, simboličnost, značenje za subjekte. To bismo mogli nazvati nekom vrstom estetičkoga holograma, jer ta trodimenzionalnost u biti i proizvodi estetičko.

Drugim riječima, radi se o sljedećem. Prirodni, činjenični dio krajolika rijetko je u funkciji pejzažnog opisa, kako bi primjerice tvorio pejzažnu liriku, nego se redovito »ubacuje« u određeno simbolizacijsko značenje za nekoga od aktera radnje, najčešće lirski subjekt, ili pak »utone« u arhetipsko ozračje, tvoreći temelj budućemu »izdanku« za neko od mogućih simbolizacijskih značenjskih nadogradnji. Tako ono što smo nazvali vodenastost ovdje je područje mogućeg istraživanja lirskog subjekta, njegovo uranjanje, njegov pogled odozdo, iznutra, pogled koji je i sam vodenast, kao što se i supstancija povodnjuje. To, stanje bez strogih ograđivanja, opet, sa svoje strane omogućuje hologramnost, višedimenzionalnost gledanja kao »vanjske strane« osjećajnoga i doživljajnog akta. Tako se hologramnost realizira i kao estetički »nacrt«, kroz one elemente koje smo naznačili, i kao doživljajno-osjećajni habitus liskoga subjekta koji proizvodi pjesmu, pa se na nekoliko mjesta referira, metatekstvo, i na samu proizvodnu bit pjesme.

Primjerice, i kada se pojedini segment pjesme može »odvojiti« kao slika zavičajna pejzaža (Moj dio slike, Opsesija), motiv lopoča, rijeke, pa bi mogao kao takav samostalno figurirati, odmah nadolazi motiv lirskog subjekta (ili drugih aktera, slikara) koji nudi simbolizacijsku interferenciju prirode i čovjeka. To međuprožimanje vegetativno (biofilno) kozmizicira primajući mitske značajke neposrednoga i čistoga odnosa ljudi, stvari i pojava u tvorbi cjelovitosti biti i zajedništva svega pojavnoga, čemu je voda svojevrna metonimija biti vodenastosti kao stanja svega pojedinačnoga, ali u cjelini neodvojiva zajedništva. Jendričko, dakle, iako mu nije strana spoznaja o suvremenim tehnološkim datostima kompjutorske prirode, što on »privatno« i koristi, iz značenjske stratifikacije pjesama (zbirke) proizlazi da ne samo nostalgično priziva prirodu kao takvu, njena »čista« stanja, nego zajedništvo s njom govori o tome da je bit čovjekove prirode upravo u neodvojivoj povezanosti s njom, te da se u takvim stanjima, koji su više stanja osjećaja, željkovanja, nego stanja puke egzistencije, skriva i pronalazi prava narav čovjekova bića. A to, na svoj način, opet želi ukazati na prvobitno, mitsko sjedinjenje različitih (zoofilnih, biofilnih, antropoloških) aktera prirodnoga bitka, vremena i stanja »prvobitnog raja«. U njemu je svaki od aktera nastupao u punini čistoće svoje datosti i tako pridonosio cjelini svijeta i života, očekivanja i smisla.

Ukratko, Jendričkove pjesme ove kratke zbirke ne samo da »maestralno ilustriraju Striegelove akvarele«, koji sa svoje strane »povratno prelijevaju značenje na njih« (Ivankovac), nego svojom »hologramskom« estetikom razvijaju složenu simbolizaciju i mitsku dimenziju. Zbirka želi upozoriti na željkovanu simbiozu prvobitne čiste cijelosti svijeta u kojemu se svi elementi prožimaju u sretnoj koheziji, svjedočeći da se ni jedan od tih segmenata ne može odvojiti i činiti samodostatnu zasebnost.